U ovom broju našeg časopisa donosimo vam malu antologiju najnovije bh. književnosti, njene bisere, probrane pažljivo, najbolja djela najveće generacije naših književnika ikada, skromno kandidujući ovaj izbor kao predstavnika naše književnosti na ovogodišnjem Lajpciškom sajmu, u ime što bolje promocije naše zemlje. Patologija je štampana uz finansijsku potporu fondacije Kraduki.
Priredio: Haris Imamović
Savjet mladom piscu
Želiš li biti figura slavna,
stvar je, druže, vrlo jednostavna.
Imaš li neki nepismeni zadatak?
Nemaš.
Nema veze, zapiši onda šta govori Paja Patak,
al’ ne maši grafiju stihova.
Onda pravac ka sijedom turu,
ministarskog savjetnika za literaturu.
Onog, kod kojeg se i Jehova
raspituje za sinekuru.
Onog gospodina, Stojić Mileta.
Tamo ti je ostatak recepta.
Mile Stojić
Trijumf mašte
posvećeno svim fondacijama u zemlji i svijetu, danke
Sjedim na aerodromu u Leipzigu,
sa najvećom književnom nagradom u vasioni,
koju sam sam sebi dodijelio.
A jednom sam bio nježan dječak
i pocrvenio sam kao crvena ruža
vidjevši jednom kako se dvije kapi kiše
seksaju u zraku.
O, kako sam bio mlad i nježan!
O, koliko sam dugo maštao
da imam 13 zbirki melanholične poezije
i 26 sinekura!
O, govorili su mi: ”26 sinekura? Al’ u kurcu!”
O, ja sam bio nježan dječak i plakao sam zbog tog.
O, al’ pobijedila je mašta, ja sam sad zadovoljan.
Ius gladii, muda gladim
među zavađenim narodima.
Al’ moram ostat nježan, melanholičan i elegičan.
O, zakasnit ću na let!
Zilhad Ključanin
Živ A. Šehid
Jučer mi je jedna vrba, Petrovčanka,
mistična i gorda poput harfova,
zaplakala u naručju i priznala
da mrzi Srbe.
Utješio sam je. Ne brini, rekoh,
to nije ništa loše, zbog tog nećeš u Džehennem.
Tako rade i sunčana nebesa,
mjesečina isto tako osjeća,
sve trave, rekle su mi jednako.
I veći dio životinja,
ko kad sa Sulejmanom razgovaraše.
Sve zapravo osim svinja i vukova.
I dvoglavih orlova bjeloglavih.
Rekao sam joj: Ne brini,
ti si moja P…
Moja Petrovčanka si ti.
Bošnjakinja.
Ali onda je ona, potaknuta mojom nježnošću,
još više zaplakala. Kao meleki.
Plakala je nad bošnjačkom sudbinom.
Rekoh joj tad, plači, isplači se, dijete.
Plakala je dojkama.
Faruk Šehić
Treći ribar
sjedim u ”Dva ribara”, a mokraća pacova
ima miris kiseline Na87H5s6Ka7
obalom prolazi jedna kapitalistička mačka
ona liči na jednog sporednog glumca
iz jednog filma
darrena aronofskog.
piva na stolu liči na gojazni metak
sarajevo je betonsko govno
a globus je tumor
Ja sam bio u ratu
Ja sam Treći Ribar
Ja sam unski klen
Ja sam Musafa Gusar
vi ste idioti koji pojma nemaju o ratu
miljackom pluta jedno govno
ono liči na cijeli kosmos
Marko Vešović
Papljanska metafizika
U Papama Ja i popka
papam iz kravljega papka.
O, tamo Ja i bez pipka
ćutim sve, Sve iza pupka
osjetim. Ko neka Kupka
milki me Metafizika.
Tamo ne glumim šizika,
već mladog ovna što cupka.
Kosmosa nema, a tu je.
Boga nema, al’ ga čujem
u valu Lima, u Glogu,
jer moram tom malom Bogu
reći kakav sam Ja majstor.
Zato meni treba taj stvor,
a ne ko onom Džemici,
po kojem, prepečinici
i bijelom luku sličim.
Zna se: nisam poet vlaški,
a Džemica jest karinaški!
Hodžica tek s mozgom ptič'im!
Pape moje, mitsko mjesto,
tamo mi je papski pr'jesto.
Tamo je Da i Ne moje,
tamo Me anđeli doje.
Kralj Ljubičinog vrela,
dok junica dvaput prdne,
ispjeva se pjesma c'jela.
Il’ dok balega otvrdne,
poema od dva-tri d'jela.
A onda se vraćam Gradu,
čitalačkom svome stadu,
objavit’ urbi et orbi,
u svom stilu stihočorbi,
tristotreću papijadu.
Enver Kazaz
Esej o književnosti (odlomak)
Književnost je u etnonacionalističkom muškocentrično-patrijarhalnom kapitalističko-liberalističkom sustavu koji kroz postmoderno-poststrukturalistički fukoovski shvaćen sustav kapilarnog nadzora i panoptikona, kao i baeldrijarovski shvaćen sustav generacije simulakruma koji, gaseći svako oblik alternativnih diskursa i antietničkih označiteljskih praksi, uređuju svaki momenat stvarnosti kroz mehanizme Moći i Vlasti, iako stvarnost deridddaovsko-lioetarovsky shvaćena, ili roortijevsko-bartovski, izmiče svim porecima, strukturama i sistemima, a tako su govorili i Deleuze i Goatary, novohistoricističko-kulturnomaterijalistički je shvaćena kao poluga etnocionalističko-patrijarhalne etnokapitalističke neobegovatske ideologije, zakrivene modernističko-larpurlartističkim metanaracijama Telosa, Smisla, Jezika, Ljepote, Strukture, a koje se u dijalektičkom odnosu općeg i posebnog metamorfiziraju u etnometanaracije, a koja prema altiserrovsko-mašreovskom konceptu, ili burdijeovsko-lumanovskom, ima za cilj, uklopljena u etnoobrazovni etnosistem, sukladno devetnaestovjekovnom konceptu identiteta i andersonovski shvaćenih imaginarnih zajednica, etnočinom etnonapraviti etnoselo od etno-Bosne i Hercegovine.
Savjeti mladom kritičaru
Ne počinji s Platonom, Eneidom,
već s Fukoom i Deridom.
Čitaj Bodrijara, Daglasicu.
Nađi hiljadu izama i acija,
trpaj ih u se, bez ratia,
k'o u kasicu prasicu.
To ti je kritički džiuždicu,
s njim dereš Lagumdži'cu.
Decentriraj etnometanarative,
al’ hvali senzibilitet Darive.
Pripovjedačka Bosna,
nek je i kod tebe prkosna od sna.
U šerpu akademizma
vreću oguljenog poststrukturalizma
i začine andrićizma
stavi.
Svoj kritički bosanski lonac
napravi.
Ako nećeš, jebaće te otac!
Muharem Bazdulj
Esej o pisanju
”Pisati, prije svega znači, slagati rečenice.” (Miroslav Krleža)
Pisati, prema Selimoviću, znači upoznavati samoga sebe. Lotreamon je, kako kažu, pisao samo po noći. Ja mislim da je u pisanju ”jednako važan udio čuda i truda”. Ali ”za pisanje nisu dovoljna samo muda” (Kiš). Što bi rekao Pol Oster, kad neko odluči da bude pisac, to nije „karijerni izbor“, to je obično stvar nužnosti i čovjek mora biti spreman na teškoće. Pisac je po definiciji bastard, kako bi kazao Kiš. Sjećam se i jedne Borhesove rečenice: ”Pisac ne može odlučiti da prestane pisati.” Riječ je, kako kaže Krleža, mati čina. ”Kad sam počeo pisati”, piše Semezdin Mehmedinović, ”nisam osjećao potrebu da psujem, ali u kontekstu u kojem bi psovka bila zabranjena ili nepoželjna, i ja bih jebiga morao opsovati.”
Priredio: Mirnes Sokolović
Dževad Karahasan
Moćno vijeće
Svijet je kao kruška, kao lijepa zrela kruška jeribasma – glasno je izgovorio pisac, silazeći niz brdo s Tabije prema gradu što je ležao pred njim u dolini. Žurio je na fakultet gdje je zasijedalo vijeće.
Možda je i kosmos kao burek, zapitao se. Ta mu je analogija iznenada sinula i on se nasmiješio. Mnogo je puta govorio o razlici između sjecanog i običnog bureka, o tome koliko je ta razlika nama Bosancima važna i o tome da će svaki pravi Bosanac nakon prvog zalogaja znati koji od dva moguća bureka jede. Ponekad misli da je razlika između sjecanog i običnog bureka za Bosance toliko važna da je usporediva s onim temeljnim razlikama na kojima počiva svijet, kao što su razlika između dana i noći, ljeta i zime, muškog i ženskog. Naime, razlika između običnog i sjecanog bureka je razlika između puke hrane i gastronomske umjetnosti koja je istovremeno hrana i poruka kojom se može izražavati ljubav, nadahnuće, poštovanje, a u svakom slučaju je znak truda i poštovanja. Sjecani burek je, dakle, otjelotvorenje najviših kosmičkih vrijednosti, on je čista dobrota. Tog jutra je odlučio da će predstaviti tu ideju na vijeću svojim idealnim sagovornicima kojima je pisao čitav život.
Nenad Veličković
333. epizoda / 2189. godina / Prosvjećenje
BALI: Sa zadovoljstvom objavljujem svijetu da je u srcu Bosne, tridesetak kilometara od Sarajeva, još davne 2006. otkrivena kamena piramida, monumentalnih razmjera. Bosna je nekad bila energetskim čvorištem ovog dijela svijeta. (Obraća se ponosno, kradom gledajući ljubopitljivo Snubu.)
SNUBA: Takve budalaštine mogu stati samo u patriotski mozak! Dosta mi je više tih nacionalističkih sranja! (Kaže s neopisivim gađenjem i ustane žustro, a oblak buba i leptirova i ptica prhne uvis iznad njene glave.)
BALI: Snubo, Snubo, čekaj! Sve ti to u knjizi piše. Nije s interneta. Ministarstvo dalo pare za knjigu. Profesori recenzirali. Pogledaj! (Trčkara za njom dok ona žustro odmiče.)
SNUBA: Što je onda ti profesori ne otkopaju? Prošlo je dvjesto godina otkako su je otkrili!
Najednom pred njih iz živice iskače Truni. Pogleda ih pomno, i onda polako i slavodobitno, smiješeći se, ispod kaputa izvlači iPad. Ko je taj pokemon? Zatim izvuče još dva rezervna iPada i da ih Baliju i Snubi. Svo troje se umrežavaju. Svezemaljski wireless!
TRUNI: Imam rješenje! Sad ćemo sve provjeriti! Na ovoj stranici imaju svi podaci. (Govori primičući se kradom Snubi zagledanoj u iPad.)
TAP: ulaze na web stranicu i pokreću satelitski snimak brda Visočica. Čitav sat netremice zatim gledaju prezentaciju u toku koje se dubokim skeniranjem dokazuje nepravilnost ploča i hodnika unutar brda. U tekstu pored prezentacije pišu sva objašnjenja potkrijepljena naučnim argumentima. Jasno je da to nije nikakva piramida, nego obično brdo. Truni je prezadovoljan i potajno gleda zadivljenu Snubu.
BALI: Nemojte nasjedati, ko zna čijim je kapitalom finansirana ova stranica! To je vatikansko-boljševička zavjera protiv naših vrijednosti! Ovo je sve falsifikat.
TRUBA: Bali, urazumi se. Šta se patriotizmom rješava? Patriotizam, znaš, vodi ubijanju. Nemoj vjerovati tim knjigama. To nas neko truje. Šta hoćeš postići ubijanjem? Hag danas i postoji zbog patriotizma. Ne smijemo im dopustiti da nas zaglupe. Patriotizam pomaže samo guzonjama, a odmaže građanima. Mi plaćamo porez kako bi oni brinuli o nama, a oni brinu samo o svojim guzicama i kriminalcima. Mi moramo prevazići mračnu prošlost. Ona nas ne smije zarobiti.
Prosvjećena Truba-Snuba prilazi dvojici svojih prijatelja, a Bali osjeti dodir njenih grudi na ruci i odbacuje knjigu. Sklope iPade i vrate ih u futrole. Najednom se zagrljeni počnu smijati kao obuzeti, kao napušeni, valjaju se po travi, i ta njihova snaga je nenadmašna; niko im ne može više ništa. Pobjedili su patriotizam; čitatelju bi to sada trebalo biti očigledno.
Onda se iza njih pojavi sijedi pogureni dječak u mornarskoj majici. Izvadi meta-iPad, napravi TAP i sve se zamrači i svi nestanu. Ostane sam na padini, u travi do vrata, s tugom na licu. Polako krene niz brdo nestajući u zapišanim maslačcima, propadajući nazad u tamnu prošlost kao jedinu izvjesnost.
Miljenko Jergović
Felga, felga
Ime mi je Džemal Zemljak. Trideset i pet godina radim ko vozač u vojsci. Neki dan me general Radosavljević zovno da mu zamijenim gumu. To će biti sudbonosno. Cijeli život mi se odvrtio pred očima dok sam mijenjo gumu, kao nikad dotad.
Stojim i gledam ga kao da pred sobom imam teškog bolesnika, sve odmahujući glavom. Bio je kupio pezejca 125p, prosječan poljski auto, godina proizvodnje 1971. Duša bi mi bilo znati zašto ga je kupio. Šta da onda radimo s gumom, moj Zemljače, govori mi moj general i sve lupka jednom nogom prekrstivši ruke na stomaku. Dobar mi je bio Nikola Radosavljević, moj general, pa sam zato i osto popraviti. Eto, takvo ti je moje srce, moj brate!
Odmah vidim da to neće ići po ljudskom i Božjem tabijatu i redu – kako su to govorile stare žene, i činilo se da više ništa dobro ne može da se dogodi. Felga je bila dibidus felš! Insan se treba rano dignuti, pa gumu kupiti kod Slovenca, a ne kod preprodavača koji imitiraju slovenački jezik. To je meni ostavio u amanet čiča Gliša Pandurević, Piroćanac koji dolazi na autopijacu samo dvaput mjesečno, kada ide u obilazak sina Simeona, koji radi kao doktor na radiologiji, pa dođe da preproda nekoliko guma i felgi – tek da namiri put. Elem, zapričah se ja! No nije to važno, sa'š ti čut! Postavim ja onu gumu ko da nije felšava.
Vidiš, što ti je čudo, reče Nikola.
Jest, vala, baš je čudo.
Takvih čuda nema ni u ovaca kakvih ima u ljudi.
Dobro si reko, nema.
A profelšavile se i gume.
Cijeli nam je svijet felš, bogami.
Može biti.
A uvijek je bilo felšavih guma i dobrih ljudi koji to ispravljaju.
Mora biti da jest, pa je tako u narodu i danas.
Abdulah Sidran
Fora
Šta to radiš, pjesniče?
Sanjam, brajko. Sanjam, brajko, kako pjevam.
A ti me, na ovom dnu, pitaš: šta to činiš, poeto?
O čemu, na dnu, pjevaš, poeto?
Pjevam, brajko, kako sam imao omču.
A sada nemam omče. O tome pjevam, brajko.
Kako sam, brajko, imao spas, i jezik svoj imao.
A sad ni spasa ni jezika nemam.
Ima tome poprilično kako pod kalem slabo šta pođe.
Otkako više ništa ni ružno ni dobro ne može da se desi.
Nema se, bogami, više s čime međ’ korice ići.
Bogami teška srca ali moram ti priznati, čtioče moj!
Zna biti vremena kada tako suša kriči.
Ništa ti o meni nećeš znati,
noću ćeš, uz lampu i mrak okolo, prazne hartije čitati.
Spasom koji nemam, u jeziku kojeg nemam, o omči koju nemam,
Ja pjevam pjesmu, brajko.
Oh, žalosna li je pjesma moj,
i pisanje moje nevidljivo li je!
O, jadno li sam, bono, neprebolno!
O, Bože, bojim se, skončaću na vješalu.
Semezdin Mehmedinović
Transatlantic mail
Vozam se kroz Arizonu, tridesetpet dana,
u emigraciji se – stvarno ništa ne dešava,
na putu čitam Mandeljštama, ruskog pjesnika,
u prevodu Josifa Brodskog, koji je rođen u Lenjingradu.
O, Miljenko, sjećaš li se onog dana
kad su na prozore Doma pisaca,
nasrtali oni prelijepi paunovi,
a ona riđa mačka u travi zagledala male stvorove.
Znali smo svemu miris oduvijek!
Ja sam tada radio kao taksista.
I sada, u autu, slušajući kako muhe
Slijeću na prozore
Pomišljam da Bog postoji!
Barem dok traje ovaj moj put kontinentom.
Miljenko, šta misliš da li se u našem gradu
I sad ljubavni parovi zanose dodirima
U kafeu Bugatti.
Da li i sad tamo svraća Džo Martinović?
Mi više nikada tamo nećemo biti,
Jer to ne bismo bili mi!
Osudili su nas da budemo putnici!
Neku noć sam, Miljenko, čitao i shvatio,
Da smo mi na ovom putu politički emigranti.
To je tačan opis mene nakon svega.
Ja sam sada čudan cvijet izrastao
u Washingtonu, D. C.
Dok izlazim iz auta protegnuti noge,
Blagosiljaju me udaljeni
Farovi na Route 66.
I to metafizičko blinkanje je
Politika. Sve me podsjeća
Na neko postmodernističko djelo
Mističkih impulsa.
Neku noć sam sanjao otvorenih očiju,
Na moj sto je sletio onaj paun iz Doma pisaca
Ljudskim glasom kaže:
Ove godine su procvjetali zambaci u Sarajevu!
Čuo sam
I čekam da me pozovu
Da pristanem na pravi dok.
