O poeziji Dragoljuba Stankovića (1/4)
U prvoj pjesmi zbirke S onu stranu noći (Levo krilo, Beograd, 2014.), Dragoljub Stanković kaže:
Nisam odlučio da se rodim
formirao sam lice tek kasnije
od onog što sam našao
što ostalo je od krika.
Niko nije odlučio da se rodi. Zašto onaj koji govori (pjesnik ili lirski subjekt) to ističe u vezi sa sobom? Zašto podcrtava da nije odlučio da se rodi? Da li time vrednuje sebe, svoj život; žali li zbog toga što je rođen? Zvučalo bi patetično. Ali, tek smo na prvom stihu, prerano je donositi zaključke: stihovi imaju smisla tek u odnosu s drugim stihovima. Prvi stih po sebi ne znači još uvijek ništa.
Prva dva stiha su u kontrastu: negacija, pa afirmacija. Nisam odlučio da se rodim – negacija; (ali) sam formirao lice kasnije – afirmacija.
Drugim riječima: moje rođenje, moj dolazak na ovaj svijet, nije učinak moje volje, moje moći. Ima nečeg paradoksalnog u riječima roditi se, roditi sebe. Kako čovjek može roditi sebe? Rađaju ga drugi. Drugi odlučuju da će doći na svijet. (Bog, slučaj, roditelji, itd.)
Dakle, moje rođenje nije moj izbor. Ali naknadno formiranje mog lica jeste: formirao sam lice, kaže Stanković. Dakle, ja sam ga formirao. Sam sam formirao svoje lice. Vidimo na djelu razliku između tuđe i moje moći: neko je učinio da se rodim, ali JA sam formirao svoje lice. Ja sam formirao svoje sopstvo.
Dakle, ja sam učinak drugih (Bog, slučaj, roditelji, itd.), ali i self-made man. Vidimo, na djelu jedno suptilno poimanje ličnosti, identiteta, lica, sopstva, itd.
Zašto izjednačavam lice i “ja”, lice i sopstvo? Da li Stanković misli na ličnost, identitet, “ja”, itd, kada kaže lice?
Poistovjećivanje lica i “ja” je starostavni koncept. Vidimo to u riječi ličnost. Ličnost je lice, odnosno “ja”. U licu je najprisutnije “ja”, osobnost, itd. Dramski pjesnik izvodi na scenu lica. Kažemo: službeno lice. Kažemo: nepoznato lice. Kažemo nekome da je faca, odajući priznanje njegovoj ličnosti, itd.
”Moje lice ne možeš ugledati. Nijedan me čovjek ne može vidjeti i ostati živ”, veli Bog Mojsiju u Knjizi izlaska. (33:20, prev. Ivan Šarić)
Vidjeti Božje lice znači vidjeti Boga. Nijedan čovjek to ne može. Bog dopušta Mojsiju da ga vidi otraga: “…vidjećeš me otraga. Ali moje lice ne smije nitko gledati.” (33:23)
Formirao sam lice tek kasnije (dakle, nekad nakon rođenja), kaže pjesnik. To znači da prilikom rođenja nisam imao lice. To lice novorođenog djeteta nije bilo “ja”. To nisam bio ja (ili bar ne u punom smislu). Ne sjećam se svog dolaska na svijet. Pričali su mi da sam bio takav-i-takav, ali ne sjećam se. To nisam ja.
Ali nisam mogao stvoriti svoje lice ex nihilo. Morao sam ga formirati, dakle, ob-lik-ujući svoje novorođeno lice, uobličujući lice sebe-djeteta (eto, tautologije koja to nije!). Dakle, starije lice nastaje od mlađeg; moje odraslo “ja” nastaje od jednog izvornog, novorođenog “ja”, koje mi ne pripada; ne posjedujem ga. Nisam vidio svoje lice, kad sam se tek rodio, ne sjećam ga se, itd. Dakle, ono, u izvjesnom smislu, nije moje.
Ako uzmemo stih sam za sebe – formirao sam lice (tek kasnije), i zaboravimo na trenutak sve što smo dosad rekli, vidimo problem: kao što ne mogu roditi sebe, ne mogu ni formirati svoje lice. Naime, lice mi je, kao dio tijela, dato. Baš kao i ostatak tijela. Nisam birao svoje lice. Mogu ga urediti, našminkati, itd, ali ne mogu ga formirati.
Vidimo, dakle, igru sa dvoznačnošću lica. U jednom pogledu, moje lice je moje “ja”. U drugom pogledu, ono mi je kao tijelo dato.
Postoji ideja da je lice ogledalo duše. Ali kao što znamo, lice može i varati. Da ništa, pa čak ni lice, nije znak duše, zna i Medeja, koja kaže:
O, Dive, zašto ljudima dade merilo
da njime lažno zlato mogu poznati,
a ljudskom telu ne udari belegu [χαρακτὴρ]
da po njoj znadu ko je čovek zlikovac.
(Grčke tragedije, Sarajevo, 1988, str. 249)
Opet, za neka lica se smatra da su lako čitljiva, toliko lako da nisu čak ni lica.
Sofist Bion, recimo, kaže: “[Moj otac] nije imao lica, nego samo natpis na licu, simbol gospodareve svireposti.” (Diogen Laertije: Životi i mišljenja istaknutih filozofa, Beograd, 1973, str. 133)
Dakle, i Bion kaže da imati natpis (biljeg, karakter, simbol…) na licu znači nemati lice.
Prema tome, onaj koji govori u Stankovićevoj pjesmi jeste, u izvjesnom smislu, formirao svoje lice (u smislu, u kojem lice znači “ja”). Ako ima podočnjake, ako ima ožiljak, ako ima specifičan pogled, itd, sve to mogu biti znakovi njegovog sopstva. I zaista je formirao svoje lice.
Ali stih formirao sam svoje lice, ako ga čitamo pretjerano doslovno (a zašto ne bismo?), sadrži podsjećanje da ja ne mogu formirati svoje lice, mogu ga modificirati, ne mogu ga utemeljiti, jer ono mi je dato (kao i tijelo uopće uzevši).
To postaje do kraja jasno u trećem stihu, kad kaže: (formirao sam lice) od onog što sam našao. Dakle, u izgradnji svog “ja” morao sam početi od nečeg što nisam bio ja. Pošao sam od nečeg što mi je dato, što je učinak drugih (Bog, slučaj, roditelji, itd.). Morao sam poći od neke osnove: dato mi je neko tijelo, neko ime, genetsko i emocionalno iskustvo predaka, itd.
Filozofi egzistencije su govorili da egzistencija (“da jeste”) prethodi esenciji (“šta jeste”). Ali to nije do kraja tačno. Jer lično ime je esencija, koja prethodi egzistenciji. Primajući ime (i prezime) primam i etnički, rodni, porodični identitet, itd. Dati su mi. Mogu kasnije, egzistirajući, određujući šta jesam, npr. odbaciti navedene identitete u većoj ili manjoj mjeri, ali oni su svejedno prethodili egzistenciji, koja je onda određena mojom borbom protiv njih.
Pjesnik kaže: formiram lice od onoga što sam našao. Dakle, od tijela, koje sam dobio, a s njime i spola, itd. Pa, recimo, od onoga što Freud zove Urszene (“prascene”): iskustava u djetinjstvu, uglavnom u odnosu s roditeljima, koja su, kako psihoanaliza uči, od visoke važnosti za kasniji život.
Ipak, “ja” se ne može svesti na tu “osnovu” (ime, tijelo, genetsko i emocionalno naslijeđe, Urszene, itd.). Subjektivnost se ne može svesti na uslove svoje mogućnosti. To je upravo njena bit. Dakle, uslovi nisu njeni uzroci, već uslovi mogućnosti. Ona je moguća uz te uslove, ali nije nužna. Moji roditelji su mogli postojati i bez mene. Činjenica da ja postojim ne može se svesti na uslove.
Dakle, već prvi stihovi u prvoj pjesmi zbirke ukazuju da ćemo imati posla s pjesnikom, koji ima vrlo suptilno shvatanje “ja”. On se time razlikuje od mnogih pjesnika, koji japajakaju, ali svode sebe na uslove ili umišljaju da su sami sebe stvorili, itd.
Pogledajmo šta dalje Stanković kaže:
formirao sam lice tek kasnije
od onog što sam našao
što ostalo je od krika.
Ja bih to ovako čitao:
formirao sam lice (…) od onog (…) što ostalo je od krika.
I to s naglaskom na ovo: od onog što ostalo je od krika.
Neko je rekao (možda Marko Vešović) da čitajući poeziju iznova učimo maternji jezik. Tako čitajući zadnji stih u Stankovićevoj pjesmi, učim šta znači riječ krik. Jedan rječnik kaže da je to “oštar uzvik koji nije odraz voljne (sic!) radnje”, pa se dalje kaže da krik dolazi od boli, straha, iznenađenja; dakle, krik je nekontrolisani uzvik, ne dolazi iz volje, već iz nevolje.
Dakle, paradoks je što je ono voljno (lice, “ja”) formirano od nevoljnog (onog što ostalo je od krika, od nevoljnog uzvika).
Formirao sam lice od onog što ostalo je od krika.
Sad se već pitam – čijeg krika? Ne možemo poći od pretpostavke da je to krik onog koji govori (pjesnika ili lirskog subjekta). U prvom stihu se spominje rođenje. Ali novorođenčad plaču, njihov plač nije krik.
Zašto poći od toga da je lirsko “ja” formiralo svoje lice od svog krika?
Možda je ovdje riječ o tuđem kriku. Formirao sam svoje lice od onog što je ostalo od tuđeg krika; recimo, od krika nekog bliskog, roditelja možda. Ako je tuđi krik, onda to može biti majčin krik, pri porođaju. (Je li Rastko pjevao o tom majčinom kriku?)
Ne može biti govora o svijesti kod tek rođenog djeteta. Ali Freud je dokazao da, i prije nego što imamo svijest, mi opažamo. On u historiji bolesti Čovjeka-vuka piše o snu četverogodišnjeg dječaka, koji je je reprodukcija “iskustva” istog tog dječaka, kad je bio jednoipogodišnjak (dakle, iz doba kad nije mogao imati iskustvo u punom smislu te riječi).
Možda i majčin krik, pri porođaju, ostaje u djetetu. Da li to pjesnik hoće da kaže?
A opet možda krik, o kojem je riječ u pjesmu, uopće nije tuđi. Možda sam lice formirao i od onog što ostalo je od mog krika. Možda me nešto zaboljelo, preplašilo, ranilo, itd. Ne znam, jer se to odnosilo na “ja” u pjesmi, a tamo se ne kaže o kakvom kriku je riječ.
I jeste najbolje da ova dvosmislenost (čiji je krik, moj ili tuđi? kakav je?) ostane takva. Samo se u lošim pjesmama sve kaže i objasni. Samo kod loših pjesnika ništa nije nejasno.
Dobro. Formirao sam lice od onog što ostalo je od krika.
Ali šta je to što ostaje od krika?
Eho. Trag u vazduhu, trag u ušima, trag u svijesti, trag u nesvjesnom. Akustična trauma. Ono što je ostalo od krika može biti sjećanje na taj krik.
Ali u trećem stihu se kaže da sam to našao: formirao sam lice… od onog (što ostalo je od krika) što sam našao. Formirao sam lice od onog što sam našao.
Možda ovako: našao sam taj trag nekadašnjeg krika u sebi i formirao sam od njega svoje lice. Modificirajući tu traumu, oblikujući je, nastao sam ja.
Lice izgleda, a krik zvuči. Lice se otkriva očima, a krik sluhu.
Ako sam formirao lice od traga krika, iz traumatskog sjećanja, onda onda je i to lice, u izvjesnom smislu, trag. Kako od traga mogu napraviti nešto što i samo nije trag?
Policija nalazi otiske prstiju na mjestu zločina, a onda ih skuplja, pomoću praška ili ljepljive trake. To čime se, na kraju, istražitelj koristi nije otisak, već otisak otiska. Trag traga. Moje lice, formirano od traga krika, jeste trag tog traga.
Poenta ovog tumačenja je da “ja” nije prisutno u sebi samom, već je djelimično izmješteno izvan sebe, u daleku prošlost, u vrijeme kada se desio krik. “Ja” je izmješteno u to iz čega je postalo, u svoju najdalju “klicu”, u najranije “porijeklo”.
Ali lice se, kao ni bilo šta drugo, ne može svesti na porijeklo, uzrok, osnov, itd. Krik, kao i ono što ostalo je od krika, može biti samo uslov mogućnosti lica, a nikako apsolutni izvor.
Stanković zna da je “ja” nesavladiva tajna i da se ne može svesti na bilo šta, čak ni na krik iz kojeg je nastalo. Neki naivan pjesnik, koji nema ovako suptilno poimanje svoga “ja”, lako bi se sveo ne neki detalj iz svoje prošlosti. Čovjek se ne može svesti na prošlost.
Na kraju krajeva, ma šta govorili nauka, ta religija nakon religije, istina je da se ništa ne može svesti na svoje porijeklo. Nauka neprestano pokušava objasniti stvari, tražeći im porijeklo, uzrok, osnov, itd, ali time samo zapada u besmislice.
Kako kaže autor Nauke logike, “ništa se ne nalazi u osnovu što se ne nalazi u osnovanome”. Isto važi i za uzrok i dejstvo; porijeklo i ono do čega porijeklo dovodi; zatim razlog i ono što razlog izaziva.
”Na primjer”, kaže on, “kao razlog što se planete okreću oko Sunca navodi se uzajamna privlačna sila Zemlje i Sunca. Time u pogledu sadržine nije iskazano ništa drugo nego što sadrži taj fenomen, naime uzajamni odnos tih tela u njihovom kretanju, samo u formi odredbe koja je reflektovana u sebe, u formi sile.”
Dakle, objašnjenje pomoću “sile” je tautološko: planete se okreću oko Sunca, a razlog tome je što se okreću oko Sunca (tj. postoji uzajamna privlačna sila između njih i Sunca).
”Ako se”, kaže naš posmatrač, “prema tome pita kakvu silu predstavlja privlačna sila, onda odgovor glasi da ona predstavlja silu koja čini da se Zemlja kreće oko Sunca; to znači da ta sila ima potpuno istu sadržinu kao ono određeno biće čiji uzrok ona treba da bude”.
“U običnom se životu”, veli, “te etiologije, koje predstavljaju povlasticu nauka, smatraju za ono što one jesu, za tautološko brbljanje.”
Autor Nauke logike kaže dalje da, ako se na pitanje – zašto taj čovjek odlazi u grad, navedemo kao razlog: zato što se u gradu nalazi neka privlačna sila koja ga goni u nj, onda se takva vrsta odgovora smatra neukusnom.
Naučna objašnjenja su uglavnom budalaštine. Stanković, kao pravi pjesnik, ima jednu višu mudrost koja je iznad naučne. On ne svodi “ja” na njegovo porijeklo, ne objašnjava ga, ne ukida tajnu.
Nisam odlučio da se rodim
formirao sam lice tek kasnije
od onog što sam našao
što ostalo je od krika.
Dakle, “ono što ostalo je od krika” ne može biti osnov ili porijeklo lica. Zato smo ranije govorili o tijelu, imenu, prascenama, itd, kao “osnovu” lica (pod navodnicima).
Pjesnik kaže da je lice formirao od onog što je našao. Dva aktivna glagola. Našao je nešto, pa ga je onda oblikovao. Dakle, oblikujući ga, u izvjesnom smislu, je stvarao svoje lice. “Ja” nema neku osnovu iz koje teče kao iz česme. Ja samo sebe stvara, reagujući na izazove (neko reaguje ovako, drugi drugačije, itd.).
Lirsko “ja” u Stankovićevoj pjesmi je izgradilo sebe oblikujući ono što je našlo, oblikujući trag ostalo od krika. “Ja” kod Stankovića nije statično, čvrsto, kao komad drveta. Ono je, kakvo i jeste u stvarnosti: mutno, izmješteno iz sebe, nesvodivo je na uslove u kojima nastaje, ali ne nastaje ni u vakumu, itd.
Mnogo toga sam rekao o ovoj pjesmi, ali strogo se držeći teksta (izuzev u ekskursu o etiološkim objašnjenjima). Dakle, pjesma je rekla. U dvadesetak riječi, koliko ih ima u pjesmi, Stanković je više vrijednih, suptilnih uvida, nego neki autori na dvjesto-tristo stranica svojih dnevnika, meditacija, romana, psiholoških studija, itd. Odlika velikog majstora je da sa dvije daske i sjekirom može napraviti više nego loš majstor sa kompletnim alatom i pilanom punom građe. Takav majstor je Stanković.
