O poeziji Dragoljuba Stankovića (4/4)
U pjesmi koju čitalac nalazi na 41. stranici zbirke S onu stranu noći kaže se:
Moj stomak
postao je svemir
posle večere
brojim sazvežđa
na nebu užasna
praznina opija me
sve slučajno je.
Pođimo od prva tri stiha. Kako stomak može postati svemir? Prva mogućnost je, naravno, da postoji neka sličnost među njima; recimo, to što su i stomak i svemir u mraku. Ali čini se da je ipak nešto drugo u pitanju.
Moj stomak postao je svemir posle večere; to znači da je moj doživljaj svemira određen jednim stanjem stomaka. Znamo da postoji duboka veza između mozga i crijeva, te da je raspoloženje u značajnoj mjeri određeno našim želucem.
Ne moramo imati o tome nikakvo stručno znanje; dovoljno je sjetiti se fraze leptirići u stomaku (kojom se označava sreća zaljubljenih).
Ako nas zanimaju detalji, na blogovima iz oblasti ljepota & zdravlje naći ćemo da su “leptirići u stomaku” učinak povećane razine norepinefrina, “hormona dobrog osjećaja”, koji je prvenstveno povezan sa opasnošću i strahom, a sekundardna funkcija mu je romantična privlačnost. (Otud možda veza između opasnosti, jeze i ljepota, o kojoj smo govorili u vezi s Mallarméom.)
U svakom slučaju, kada imamo na umu leptiriće u stomaku postaje nam jasnija preobrazba stomaka u svemir u Stankovićevoj pjesmi. Pjesnici su oduvijek gledali u zvijezde, ali uglavnom ne razmišljajući da su one, odnosno značenja i osjećanja koja su prepoznavali u njima, zapravo učinak crijeva. Tako stomak postaje svemir.
Evo kakav je Stankovićev osjećaj stomaka-svemira:
posle večere
brojim sazvežđa
na nebu užasna
praznina opija me
sve slučajno je
Vidimo prvo sitan paradoks: (užasna) praznina opija. Prazna čaša ne bi trebala opijati, već samo ona puna. Zvjezdano nebo, ili nebo sa nekim drugim sadržajem, trebalo bi opijati. Prazno ne bi. Ali Stankovića opija baš užasna praznina na nebu. Možda je oblačno. Ne znam. U svakom slučaju, na nebesima, dakle, nema ništa i – upravo to opija.
Ako smo rekli da je doživljaj svemira određen crijevima, onda možda pjesnik sugeriše da je večera bila takva da se na nebesima ne vidi ništa drugo izuzev užasne praznine. Zašto takva večera, odnosno takvo, prazno nebo opija? Najprije, šta znači opijenost?
Pošto smo spomenuli leptiriće u stomaku, opijenost lako možemo shvatiti kao sinonim za opijenost srećom, obuzetost srećom, itd. Ali opijenost crpi značenje onog što je suprotno trezvenosti, neopijenosti. Opijenost je stanje, u kojem ne vladamo sobom. Ako je “ja” u pjesmi opijeno užasnom prazninom, to ne znači nužno da je riječ o sreći. Možda je riječ o odsustvu trezvenosti, vladanja sobom, obuzetosti. Lirsko “ja” je možda potonulo u neko osjećanje (praznine).
Ali ipak – pjesnik kaže ga praznina opija. Da je htio samo reći da je pod vlašću osjećaja praznine (proisteklog iz večere), mogao je kazati da ga je užasna praznina shrvala, obuzela, itd. Ali ne – on kaže da ga opija. I radi to ciljano, naime, svjestan pozitivnih konotacija koju opijanje nosi sa sobom; svjestan da druge riječi nemaju i to značenje.
U zadnjem stihu pjesme, Stanković dodatno određuje užasnu prazninu (a time i vlastitu opijenost):
na nebu užasna
praznina opija me
sve slučajno je
Dakle, prazninom opijenom čovjeku, koji govori u pjesmi, čini se da je sve slučajno.
Teško je ne čitati ovo kao polemičku reakciju na mnogobrojne filozofske i pjesničke tvrdnje, po kojima ništa nije slučajno, po kojima je u svemiru sve povezano.
Ideja da je svemir red toliko je drevna i snažna da, recimo, grčka riječ κόσμος izvorno znači poredak.
Tako, recimo, Homer pjeva u Ilijadi:
Neka ih vodi u borbu u redove [κοσμέω]…
(Ilijada, Beograd, 2015, prev. Miloš Đurić, str. 52)
Ili:
Kad su se vojske već sve poređale [κοσμέω] s vođama [ἡγεμών] svojim
(str. 57)
Poricati κόσμος (kósmos) kao poredak je bogohuljenje, metafizički terorizam, napad na svemir-kao-ustavni-poredak. To je uvijek najveći zločin. Jer se time poriče ἡγεμών (hēgemṓn), suveren, čija volja, pretočena u zakone i pojedinačne odredbe, stoji iza Svega.
Čak i kada se ne spominje Bog, svaka ideja kosmosa ima ontoteološke implikacije, pa je poricanje kosmosa – poricanje Hegemona.
Sjetimo se šta kaže Baudelaire u Suglasjima: Sva priroda hram je gdje stupovi živi, itd. (str. 19) Dakle, hram, božja kuća.
Crnjanski u Objašnjenju Sumatre, podrugljivo, kaže: “Gle, kako su i boje, čak tamo do zvezda, iste, i u trešanja i u korala! Kako je sve u vezi, na svetu.” (Podvukao H. I.)
Za razliku od Crnjanskog, koji hini da je sve u vezi, a zapravo je ljut što je sve ratom razbijeno i razbacano, Stanković polazi od toga da je sve slučajno, priroda nije hram, nebesa nisu simbol, itd; ali umjesto razočarenja, on nalazi određenu radost u tome.
Pisac Sumatre poetizira svoju razočaranost, kojom je snažno obuzet, iako je preživio; Stanković nalazi radost u pukoj činjenici što je živ. Za razliku od kontemplativnog Crnjanskog (ili praktičnog Rimbauda), Stanković ne mjeri život velikim očekivanjima.
U pjesmi na 70. stranici zbirke S onu stranu noći, čitamo:
Ja sam samo projekat
dobrih ljudi
pokrenut da neko vreme
radi za sve
odavno nemam srca
ni duše
sve u meni je skup
želje mašine drugih
i baš zato tek sada
živ sam stvarno
i sretan.
Ja sam samo projekat dobrih ljudi. Čiji projekat? Roditelja, porodice, prijatelja, doktora (koji su ugradili interfejs)?
Osim što je projekat drugih, osim što je pokrenut (kao kakav mehanizam), i osim što odavno nema srca (jer je u dobroj mjeri nadomješteno interfejsom), lirsko “ja” je i skup želje mašine drugih.
Čitav prvi dio pjesme u tonu tehničke dehumanizacije.
Dakle, lirsko lice je zbir:
(a) “moje” želje, autentičnog “ja”;
(b) mašine/interfejsa, tehničkog pomagala, neživog dijela “mene”; i
(c) potpore drugih ljudi, dakle, onog što je posve van mene, ali bez čega ne bih mogao biti živ.
Prosto govoreći:
“ja” je 33% “ja”;
33% je tehničko Drugo – mašina, i
33% je socijalno Drugo – dobri ljudi.
Ne zvuči vedro.
Ali u obratu, koji daje finalni ton pjesmi, ovu nemogućnost da se osloni isključivo na sebe, lirsko lice ne vidi kao nedostatak. Naprotiv, mogućnost da bude živ, uz tehnička pomagala i potporu drugih, vidi kao sretnu okolnost. Život je sam sebi opravdanje, jer mu opravdanje ne treba.
Alternativa životu kao patnji, koju ublažavamo ljubavlju, tehnikom, itd, nije neka druga vrsta sreće, kako misli Crnjanski. Alternativa životu je smrt, golo odsustvo života. Stanković odbacuje tu alternativu.
Stankovićevo lirsko “ja” ne opija samo to što je sve slučajno, već i to što je, kao skup želje, mašine, drugih – živ.
Generalno uzevši, S onu stranu noći je poezija koja je prepuna vitalnosti, iako dolazi od “ja”, koje nema razloga za vitalnost. Ali, ni Leonida i njegovi borci nisu imali nikakve šanse u Termopilima, i znali su to, pa su svejedno pružili veličanstven otpor. Stankovićeva poezija je jedan takav veličanstven otpor, koji život pruža u bici u kojoj nema nikakve šanse da, u konačnici, nadvlada.
Fotografija na naslovnici: Almir Kljuno
