Počet ću s nečim što mi je nedavno ispričala jedna prijateljica. Njena sestra je ušla na višesatni let. Bila je pospana i planirala je odspavati tokom puta. Ali nije uspjela, jer ju je tip, koji je sjedio do nje, sve vrijeme zapričavao. Tako se naša pospana junakinja namučila, sudjelujući nevoljko u razgovoru, koji ju je nasilu održavao budnom. Sve zato jer se nije usudila kazati nametljivcu da je pospana i da kani odspavati, dakle nije za razgovor. Nekim ljudima je to lako reći, drugima nije.
Zašto je to tako?
Lišen slobode i doručka
Svako zna tu priču: Josef K. je jedno jutro uhapšen, iako nije ništa skrivio.
Nazdornik, jedan od trojice ljudi koji su mu saopćili da je uhapšen, nije siguran je li naš junak uopće i optužen. “Ne mogu ni reći”, veli, “da ste optuženi ili, tačnije, ne znam da li ste optuženi. Vi ste uhapšeni, to znam i ništa više.” (Proces, str. 15)
Nadalje, Josefu K. niko nije vezao ruke lisicama, niti ga je odveo u pritvor. On, naime, osim što nije optužen zapravo nije ni uhapšen, u doslovnom smislu te riječi. Ako uzmemo u obzir činjenice, vidimo da je njemu samo rečeno da je uhapšen. Dakle, na polju realnog ništa se nije desilo. Sve se zbiva u području misli i riječi.
Pogledajmo šta dalje Josefu K. kaže nadzornik: “Vi ste samo uhapšeni i ništa više. To sam imao da vam saopćim, to sam učinio, a i vidio kako ste to primili.” (17)
Osim ovog, u uvodnoj sceni vidimo još nešto vrlo bitno. Nešto slično onoj anegdoti iz aviona. Naime, službena lica, koja su saopćila Josefu K. da je uhapšen – pojela su mu, bez pitanja, doručak.
Šta biste vi uradili da vam neko tako ujutru uđe u kuću i kaže vam da ste uhapšeni, kao i da ne zna da li ste uopće optuženi, te da vam, uz sve to, pojede i doručak? Pretpostavljam da biste mu rekli da se nosi na jedno mjesto koje se u pristojnoj prozi ne imenuje.
To pada na pamet i Josefu K. Evo šta on kaže: “ ‘Kako vas je gospođa Grubach smjela pustiti da me uznemirujete’. Odmah mu je, doduše, sinulo da nije trebao da to rekne, jer je, rekavši to, umjesto da ga najuri, strancu u neku ruku priznao pravo nadzora.” (8, podvukao H. I.)
Dakle, umjesto da sam najuri stranca, Josef K. osjeća da bi neko drugi to trebao uraditi, npr. njegova stanodavka gđa Grubach. To nam govori nešto važno o glavnom junaku Procesa. On je, poput one djevojke s početka, koja nije bila u stanju postaviti granicu nepozvanom gostu.
U tome jeste dubinski smisao romana. Josefu K. je rečeno da je lišen slobode, a način na koji je on reagovao na to pokazuje da je on zaista lišen slobode. Josef K. je “uhapšen” upravo zato što nije u stanju da reaguje kako bi slobodan čovjek reagovao; naime, nema smjelosti da najuri nepozvane, drske goste.
Saopćivši mu da je uhapšen, gosti su samo učinili vidljivim da Josef K. nije slobodan. Upravo zato su mu i došli predstavnici tajanstvenog, nezvaničnog pravosuđa.
Pogledajmo šta Josefu K. veli jedan od stražara, koji su mu došli kući.
”Naša vlast”, kaže, “koliko je poznajem, a poznajem samo njene najniže stupnjeve, ne traži krivicu, recimo, u redovima stanovništva, nego, kao što zakon veli, krivica nju privuče, pa tada mora da pošalje nas, čuvare. To je zakon. (11, podvukao H. I.)
Da je zaista vidimo u drugom poglavlju romana, kada Josef K. ide u posjetu sudu, na prvo “saslušanje”. On odlazi tamo, iako ga niko nije tjerao da ide. Nije priveden. Odlazi samo zato što osjeća potrebu. Odlazi zato što ga tamo vodi osjećaj krivice.
Nasumice nalazi sudske prostorije
Josef K. od početka razumije da proces postoji samo ako on prihvata da postoji. To on, na jednom mjestu, i otvoreno kaže: “Možda ćete reći da to uopće nije postupak; slažem se, jer to je postupak samo ako ga ja priznam kao takav.” (37)
Ali radi se o tome da ga on sve vrijeme priznaje. Na početku, umjesto da najuri nepozvane goste koji su mu pojeli doručak, on ih shvata ozbiljno, kada mu kažu da je uhapšen. Zatim sam odlazi na prvo “saslušanje”, iako ga niko nije tjerao da dođe. Nisu mu čak kazali ni gdje se sudske prostorije nalazi, već ih Josef K. sam pronalazi.
U trenutku kada sam, bez ikakvih uputa, nađe ispred prostorija suda, Josef K. se prisjeti “riječi stražara Willema da je to sud koga krivica privlači, što dakle znači da se soba u kojoj se vodi istraga mora nalaziti na ovom stepeništu kojim je K. nasumice pošao.” (33, podvukao H. I.)
Dakle, K. je polazeći nasumice došao do suda. Gdje je on, tu je i sud. Ne govori li nam to da je to sud, koji, na izvjestan način, on nosi u sebi?
Kako se drži slobodan čovjek
Na prvom “saslušanju” dolazi do obrata. Naime, Josef K. u svom obraćanju sudiji nastupa onako kako je na samom početku trebao nastupiti. Umjesto da se brani, on kreće da napada.
Josef K. poručuje sudu da je “korumpirana banda”. (41) Obraćajući se sudiji, on veli da su u službu tog suda “podmitljivi stražari, budalasti nadzornici, istražni suci koji su u najboljem slučaju skromne pameti”, itd. On dalje veli da se svrha suda očigledno “sastoji u hapšenju nevinih osoba i pokretanju protiv njih besmislenog, najčešće, kao u mom slučaju, jalovog istražnog postupka”.
Vidimo da Josef K. sada govori kao nevin, štaviše, slobodan čovjek, koji ne samo što se ne brani od besmislenog “hapšenja”, već oštro napada one koji su ga naredili.
K. ide čak dotle da optužuje sud za korupciju. “Kako”, veli on, “da onda, kada je sve to tako ludo, u redovima tog činovništva ne zavlada najgora korupcija?” (41) Zatim skreće pažnju sudiji da su mu stražari, koji su mu došli u posjetu, kako je naknadno primijetio, ukrali neku odjeću. Time uspijeva postidjeti sudiju, te ga posve satjerati u ćošak.
Čini se kao da ovime proces okončan, ali na žalost Josefa K. to nije slučaj.
Šta znači šutnja suda?
Nakon što se, u drugom poglavlju, naš glavni junak privremeno oslobodio osjećaja krivnje, te počeo govoriti kao slobodan čovjek – čak kao borac protiv korupcije! – on se ubrzo vraća u svoje izvorno stanje.
”U toku slijedeće sedmice”, dakle neposredno nakon prvog saslušanja, “K. je iz dana u dan čekao novi poziv, nije mogao vjerovati da su doslovno shvatili kada je rekao da se odriče saslušanja, a budući da očekivani poziv nije dobio ni do subote uveče, smatrao je da je prešutno pozvan u istu kuću u isto vrijeme.” (44, podvukao H. I.)
Dakle, iako ga sud, nakon prvog “saslušanja”, više nije pozivao, K. ponovo sam odlučuje otići do suda, na drugo saslušanje. U šutnju suda učitava, naš junak učitava ono što mu kazuje obnovljeni osjećaj krivice. Naime, slobodan čovjek ne bi šutnju suda shvatio kao poziv, već, recimo, kao priznanje suda je besmisleni postupak okončan. Ali K. nije slobodan čovjek. On je “uhapšen”.
Pogledajmo šta pripovjedač Procesa dalje kaže o odnosu Josefa K. prema činovnicima tog čudnog suda: “Da je ostao kod kuće i živio svojim običnim životom bio bi hiljadu puta nadmoćniji nad svakim od ovih ljudi i mogao bi svakog udariti nogom i ukloniti ga s puta.” (51)
Ali radi se o tome da Josef K. nije ostao kod kuće i živio svojim običnim životom, već je krenuo u potragu za sudom. I, kako veli stražar, to je sud koji ne traga za krivicom, već krivica traga za njim.
Nije ni mrava zgazio, a osjeća se kao ubica
U Nelagodnosti u kulturi, Sigmund Freud govori o “nesvesnoj potrebi za kaznom kroz koju se ispoljava osećanje krivice”. (344)
Osjećaj krivice se kod Josefa K. ispoljava kroz potrebu da mu se sudi. On se osjeća kao da je kriv za nešto. Dakle, kriv je za nešto. Pa ako je već kriv, neki sud treba da ga procesuira. A pošto Josef K. bez razloga osjeća krivicu, onda će ga i sud procesuirati, ne stavljajući mu na teret određenu optužbu. To je logika Kafkine proze.
Na jednom drugom mjestu, u Totemu i tabuu, Freud piše da neurotičari često osjećaju krivicu, iako u realnosti nisu ništa skrivili. On dodaje da je stranputica u realnim djelima tražiti izvorište takvog osjećaja krivice.
”Prisilnog neurotičara”, veli Freud, “može pritiskati takva svest o svojoj krivici koja bi odgovarala nekom masovnom ubici; pri tom, on se u odnosu na okolinu ponašao kao najobazriviji i krajnje savestan sadrugi i tako se ponašao još od detinjstva.” (209)
To je Josef K. On nije skrivio ništa, ali je opterećen teškim osjećajem krivice. Stoga odsustvo poziva sa suda tumači kao prešutni poziv.
Dokazivanje nevinosti
Negdje na početku romana, Josef K. veli jednoj od osoba povezanih sa sudom: “Treba da znate da je meni potpuno svejedno kakav će biti ishod procesa, neka me osude, puca mi prsluk.” (47)
Međutim, kako vrijeme prolazi, njemu je sve više stalo do ishoda procesa. Tako, recimo, kasnije čitamo da Josef K. “nije više mogao da se otrese pomisli na proces” (93), a zatim: “Prezir s kojim se ranije odnosio prema procesu potpuno bi iščezao.” (102)
Dalje se kaže: ”On više nema mogućnosti da bira hoće li proces prihvatiti ili odbiti, on je već zaglibio i mora se braniti”. (102)
Koliko se kod Josefa K. pogoršao osjećaj krivice najbolje vidimo u sedmom poglavlju, kada odlučuje da krene dokazivati svoju nevinost, iako mu uopće nije poznato za što je optužen. Dakle, K. prihvata da je teret dokazivanja na njemu.
Kaže se da glavni junak planira iznijeti svoju odbranu u jednom – pazite sada – biografskom spisu.
“Htio je”, kaže se, “u njemu iznijeti svoju kratku biografiju i uz svaki iole važniji događaj iz svog života navesti razloge zbog kojih je tako postupio, pa se domišljao da li ovaj ili onaj njegov postupak, po sadašnjem njegovom mišljenju, za osudu ili nije i kakve bi razloge mogao navesti da se opravda.” (93)
Dakle, osjećaj krivice kod Josefa K. postaje toliki da mu se svaki bitniji događaj u životu čini kao da je pod optužbom, te osjeća potrebu da se opravdava. To znači da imamo na djelu prekomjernu savjest.
Glavni junak brzo uviđa da je nemoguće nisati takav odbrambeni spis. Zato što se, s obzirom na nepoznavanje optužbe, “treba prisjetiti cijelog života do najmanjih postupaka, doživljaja i događaja, izložiti ga i osvijetliti sa svih strana.” (104)
Ali nemogućnost da napiše takav spis – ili, kako se kaže na 106. stranici, “veliku predstavku kojom će se potpuno opravdati” – ne donosi olakšanje Josefu K, već, naprotiv, samo pojačava osjećaj krivice.
Život na stoličici
U predzadnjem, devetom poglavlju Procesa svećenik iznosi jednu parabolu. Prisjetimo je se. Ispred Zakona stoji vratar. Dolazi seljak i moli vratara da ga pusti u Zakon. Vratar mu kaže da ga ne može sada pustiti, da će možda kasnije moći.
Vidjevši da seljak, dok čeka ispred, pokušava da vidi kako je unutar Zakona, vratar mu kaže: “Kad te toliko privlači, hajde pokušaj da uđeš uprkos mojoj zabrani.” (170) Seljaku ne pada na pamet da, bez odobrenja vratara, pokuša ući, te odlučuje pričekati. Vratar mu daje stoličicu.
Seljak sjedi danima, godinama. Tek pred smrt pita vratara – kako to da niko osim njega nije ni pokušao ući na taj ulaz. Razlog: taj ulaz je bio određen samo za tog seljaka, ni za kog drugog.
To što on nije smio, uprkos zabrani, da uđe, kao i to što je čitav život potrošio, čekajući da dobije odobrenje, govori nešto o njemu. U komentaru, koji daje svećenik, kaže se da je seljak “stvarno slobodan, on može da ide kamo hoće, zabranjen mu je samo ulaz u zakon” (174).
Izvor problema je u tome što je seljak, s jedne strane, previše pokoran, a, s druge strane, previše vezan za to mjesto kojem želi pristupiti. Ovisan je, nije slobodan.
”Ako”, veli svećenik, “sjeda na stoličicu pored kapije i tamo ostaje čitavog svog života, on to čini dobrovoljno, priča ne spominje nikakvu prinudu.” (174) Prinuda je strogo unutrašnja.
Josef K. je poput tog seljaka. Niko ga nije tjerao da sudjeluje u procesu. Dobrovoljno je pristao; tačnije, gonjen osjećajem krivice strogo se vezao za sud.
Svećenik mu na kraju kaže: “Sud od tebe ništa ne želi. On te prima kad dođeš, pušta te kad odeš.” (176) Dakle, izvor procesa je u samom Josefu K. Kao što je seljak mogao ustati sa stoličice i otići kamo hoće, tako je i K. mogao da se ne obazire na sud. Tačnije, mogao je da je drugačiji nego što jeste.
Želja i krivica
Bezrazložni osjećaj krivice, odnosno prekomjerna savjest, kakvu primjećujemo kod Josefa K, rezultat je suzdržavanja od agresivnih reakcija prema drugima.
U Nacrtu psihoanalize, Freud piše da: “Uzdržavanje od agresije je uopšte nezdravo; oni ide naruku određenim oboljenjima.” (15)
”Prelaz”, veli Freud na istom mjestu, “iz stanja osujećene agresije u autodestrukciju okretanjem agresije protiv sopstvene ličnosti može da se prati kod osobe u trenutku kad je spopadne bes: ona čupa kosu, udara se šakama po licu, a pri tome bi sve te postupke najradije namenila nekoj drugoj osobi.”
Sve to vidimo kod Josefa K. U uvodnoj sceni, on osjeća snažno neprijateljstvo prema stražarima Franzu i Willemu koji su mu pojeli doručak i ukrali odjeću. Vođen željom da budu kažnjeni, on se, na prvom “saslušanju”, požali sudu zbog njih.
U petom poglavlju, ta želja se ispunjava, u jednoj sceni koja liči na ružan san. Otvarajući vrata od neke ostave, Josef K. zatiče Šibača, koji se sprema da išiba Franza i Willema. Ova dvojica se žale Josefu K: “Gospodine! Hoće da nas išiba zato što si se ti na nas žalio istražnom sucu.” (70)
Josef K. tada odbacuje svu raniju agresiju, koju je osjećao prema stražarima, te uvjerava Šibača da ih ne kažnjava: “Ja uopće ne smatram da su oni krivi, kriva je organizacija, krivi su visoki činovnici.” (72)
Dakle, on, koji je, kao slobodan čovjek, ukazivao na korupciju i želio da “podmitljivi stražari” budu kažnjeni, sada osjeća nelagodu što su njegove optužbe urodile plodom. Jedno je poželjeti da nekog išibano, a drugo je posmatrati kako se to dešava.
K. ide čak dotle da pokušava podmititi Šibača, kako bi spriječio da stražari budu kažnjeni. Jednostavno, nije u stanju da podnese zadovoljenje svojih agresivnih nagona.
Istina, Josef K. nije naredio da stražari budu išibani. On je to samo poželio u jednom trenutku. I to je dovoljno da pati.
U slučaju pretjerano jake savjesti, kakvu nalazimo kod neurotičara, gubi se razlika između želje da se nešto uradi i samog djela. Tako se neurotičar, koji želi nečiju smrt, osjeća krivim kao da je ubio tu osobu.
Ili, kako veli Freud u Nacrtu, savjest poziva ja na odgovornost “ne samo zbog njegovih postupaka, nego i njegovih misli i neostvarenih namera”. (82) Upravo taj mehanizam imamo na djelu u Procesu, u poglavlju Šibač.
Sudijska funkcija savjesti
U Nelagodnosti u kulturi, Freud piše da se dijete, koje još uvijek nema savjest, plaši zadovoljiti neku želju, zato što strahuje od reakcije autoriteta, odnosno roditelja.
Do velike promjene dolazi, veli dalje Freud, kada izgradnjom savjesti ili nad-ja, roditeljski “autoritet bude internalizovan” (333). Dakle, savjest je poput roditelja, koji nam više ne prijeti izvana, već se nastanio u našoj glavi.
Dok od vanjskog autoriteta možemo štošta sakriti, od internaliziranog autoriteta ne možemo sakriti ništa, pa stoga svaka zabranjena želja izaziva u nama “svijesti o krivici i potrebu za kaznom”. (337)
U Nacrtu, Freud, govoreći o savjesti, kaže da “ta nova psihička instanca nastavlja da obavlja funkcije koje su obavljale one osobe spoljašnjeg sveta; ona sad nadzire ja, daje mu naloge, kontroliše ga, preti mu kaznama baš onako kako su to i roditelji činili, a na čije je mesto zapravo došla”.
”Mi tu instancu”, piše dalje Freud, “zovemo nad-ja i mi je u njenoj sudijskoj (sic!) funkciji doživljavamo kao našu savest.” (82)
Ova Freudova opaska o sudijskoj funkciji savjesti pomaže nam da razumijemo zašto je Kafka u Procesu pretjerano jaku savjest svog glavnog junaka predstavio kao krivični postupak.
S obzirom da Freud uviđa vezu između roditelja i savjesti, pogledajmo kako u vezi s time stoje stvari u Kafinom romanu.
Stric i savjest
Josef K. nema roditelja. Ali u šestom poglavlju susrećemo lik Karla, strica i staratelja našeg glavnog junaka. Dakle, suplementa nedostajućeg K-ovog oca.
Stric Karl, mali seoski posjednik, uznemiren je, čak ljut kada saznaje da se vodi proces protiv Josefa.
Stric veli našem glavnom junaku: “Josefe, dragi Josefe, pomisli na sebe, na tvoje rođake, na naš dobar glas! Ti si dosad bio naš ponos, ne smiješ postati naša sramota.” (78)
Zatim veli: “Ti znaš da ću za tebe učiniti sve, ta ja sam u neku ruku još tvoj staratelj…” (80, podvukao H. I.) I zaista, stric se ponaša kao da je Josef K. još uvijek dijete, kao da nije slobodna ličnost.
Pripovjedač na jednom mjestu kaže da Josef K. “nije mogao otvoreno da se suprotstavlja revnosti koju je stric pokazivao za njegovu stvar”. (84, podvukao H. I.) Ova saznanja o stričevoj autoritarnoj ličnosti bacaju svjetlo na ličnost Josefa K.
Stric određuje Josefu K. da će unajmiti advokata. Zatim mu određuje koji će to advokat biti. Zatim, u razgovoru s advokatom, kada se Josef K. usudi upitati nešto, stric veli: ‘Postavljaš tako djetinjasta pitanja. (86)
Zatim, na istom mjestu, čitamo kako se u nastavku razgovora na Josefa K. “nitko nije osvrtao” i kako je “služio staroj gospodi tek kao slušalac”.
S tim u vezi nalazimo da je rigorozna kontrola, koju je stric Karl imao nad Josefom K. doprinijela izgradnji pretjerano jakog nad-ja. Ako je savjest internalizirani roditeljski autoritet, onda pretjerano jaka savjest Josefa K. odgovara autoritarnoj prirodi njegovog staratelja.
Doručak i samoubistvo
Proces je, kao što znamo, nedovršen rukopis. Čitalac vidi veliku prazninu između predzadnjeg i zadnje poglavlja. U svakom slučaju, do kraja romana, osjećaj krivice kod glavnog junaka se pogorša u toj mjeri da mu život postaje nepodnošljiv. Njega ubijaju, ali na čudan način: uz njegovu saglasnost. Izgleda kao da Josef K. dobrovoljno ide u smrt.
Naime, dvojica “ljudi u cilindrima” odvode Josefa K. na kamenolom. Egzekutori su poput izvršilaca eutanazije. Primjera radi, u jednom trenutku “gospoda u cilindrima”, vodeći Josefa K, prolaze pored policajaca, ali K. ne samo što ne poziva policiju upomoć, već “gospodu snažno povuče naprijed” (179), dakle, prema kamenolomu, u smrt.
Prije nego što će ga egzekutori usmrtiti, pripovjedač kaže da je Josef K. “sada znao tačno da bi bio dužan da sam uzme nož dok tako iznad njega prelazi iz ruke u ruku i zarine ga u sebe”. (181)
Glavni junak Procesa je, na kraju, potpuno savladan nepodnošljivim osjećajem krivice. “Uvijek sam”, veli on uoči smrti, “htio da iz svijeta grabim sa dvadeset šaka, i to za ciljeve koji nisu bili čisti.” (179) Dakle, oni, koji je ranije, u biografskom spisu, htio da opravda svaki bitni događaj u svom životu, sada smatra da je težio nečistim ciljevima.
U Nacrtu, Freud piše da se kod nekih neurotičara, koje mori teško osjećanje krivice, nagon za samoodržanjem može da se preobrazi u težnju ka samouništenjem.
”Njima”, veli on, “kao da je stalo do samopovređivanja i samouništenja. Možda u tu grupu spadaju i osobe koje na kraju zaista počine samoubistvo.”
”Pretpostavljam”, kaže dalje Freud, “da je kod njih došlo do dalekosežnih razlučivanja nagona i da su se u tom sklopu oslobodile prevelike količine nagona za destrukcijom koje su sada okrenute prema unutra.” (50)
Znakovito je što Josef K. već na početku romana razmišlja o samoubistvu. Pogledajmo taj bizarni moment.
“K. se”, veli pripovjedač, “čudio, čudio se u najmanju ruku logici stražar, što su ga otjerali u njegovu sobu i ostavili samog, ovdje gdje je sto puta mogao izvršiti samoubistvo.” (12, podvukao H. I.)
”Istovremeno se”, kaže se dalje, “doduše, pitao, ovaj put po svojoj logici, a kakvog bi razloga imao da to učini. Zar zato što su mu ona dvojica sjedila u pokrajnjoj sobi i digla mu doručak? To bi bilo toliko besmisleno da on, čak i kada bi htio da se ubije, ne bi bio u stanju učiniti takvu besmislicu.” (12)
To što je Josef K. dokazivao sebi da bi samoubistvo bilo besmislica otkriva da ga je nešto od samog početka tjeralo ka takvom ishodu. S obzirom da nam upravo, povodom doručka, Josef K. otkriva težak osjećaj krivice, koji ga sprečava da najuri nepozvane goste, čini se da nije slučajno što mu baš tim bezazlenim povodom na pamet pada samoubistvo, koje će do kraja romana postati jedino moguće rješenje.
(Fotografija na naslovnici: Zerina Kljuno)
