Vrijeme bi, po jednom tradicionalnom shvatanju, trebalo biti niz trenutaka. “Vulgarno izlaganje određuje tijek vremena kao neobratljivu uzastopnost.” (Sein und Zeit, § 81)
Kažemo tok vremena. Kažemo da vrijeme teče i pri tome nemamo osjećaj da se radi o metafori: vrijeme je za nas uistinu rijeka. “Vrijeme biva razumljeno kao neka uzastopnost, kao ‘rijeka’ samih sada, kao ‘tijek vremena’.” (Ibidem)
Navodno je Heraklit kazao da ne možemo dvaput stati u istu rijeku (ako neprekidno teče).
Isto bi se onda moglo kazati i za vrijeme: ne možemo dvaput biti prisutni u istom trenutku. I, obratno, ne možemo istovremeno biti prisutni u dva različita vremena.
Navedeno možda važi za javno vrijeme, za vrijeme kazaljke (ono koje pripada svima i nikom ponaosob). Ali mi smo stalno u isto vrijeme prisutni u raznim vremenima. Uvijek smo, u izvjesnom smislu, odsutni iz onog sada koje, po vulgarnom razumijevanju, jedino zaista postoji. Vjeruje se da jeste samo ono što je sada. Ništa nije manje istinito od toga.
Široke jagodice i uzane oči
Kada se počne zaljubljivati u madam Šoša (a da još nije ni svjestan toga), Hans Kastorp će zaključiti da ga ona podsjeća na nekoga. Trebat će mu neko vrijeme da shvati na koga.
“Hans Kastorp”, kaže pripovjedač, “letimice zapazi da [ona] ima široke jagodice i uzane oči… Kad je to ugledao, nejasna uspomena na nešto i nekoga tače ga ovlaš i za trenutak.” (Thomas Mann: Čarobni brijeg, Beograd, 1954, prev. Miloš Đorđević i Nikola Polovina)
Isprva, Hans “tu nevaspitanu ženu”, koja nije mogla da uđe u kuhinju sanatorijuma a da ne zalupi vratima, “nije mogao da posmatra bez omalovažavanja”. Nije mogao ni da je ne posmatra.
Uz ovaj, imao je i onaj već spomenuti dojam: “Ona me potseća (sic!) na nešto, ali ne bih umeo reći na šta…”
Jednog dana, Hans je, “sit horizontalnog načina života” u sanatorijumu, odlučio otići u šetnju.
Dok je odmarao na nekoj klupi, pored planinskog potoka, najednom mu je počela teći krv na nos. Ispružio se na klupi i ostao tako dugo.
Ležeći, Hans se, veli pripovjedač, u jednom trenutku našao “prenijet” u svoje rano životno doba.
“Tako [je] snažno”, kaže pripovjedač, “tako potpuno bio vraćen u natrag i nekad, kao da je nestalo vremena i prostora, da bi se moglo reći da ovde gore, na klupi pored planinskog potoka, leži mrtvo telo, dok se pravi Hans Kastorp nalazi daleko, u davnom vremenu i negdašnjoj sredini…”
Hans se, ležeći tako na klupi pored planinskog potoka, konačno sjetio na koga ga podsjeća madam Šoša.
Bilo mu je 13 godina, kada je, u školi, postao opčinjen jednim, godinu dana starijim dječakom.
Iako Hans svojim osjećanjima prema tom dječaku nikada nije dao ime, “jer nije bilo pomisli da bi se o tome ikada moglo govoriti”, jasno je o čemu se tu radilo.
Dječak, u kojeg se Hans zaljubio, zvao se Pšibislav Hipe.
“Stvar je stajala tako”, kaže Mann, “da je Hans Kastorp već odavno bacio oko na tog Pšibislava – iz čitavog njemu poznatog mnoštva što je vrvelo po školskom dvorištu, izabrao je njega, za njega se interesirao, njega je pratio pogledom i – da li da kažemo? – njemu se divio i u svakom slučaju njega posmatrao za izuzetnim interesovanjem i već na putu u školu se radovao što će ga posmatra…”
To čudno, nenjemačko ime (Pšibislav) je odgovaralo Hipeovoj spoljašnjosti. Bio je “očigledno produkt mešavine rasa, mešavine germanske krvi sa lužičko-slovenskom ili pak obrnuto”.
Zatim pripovjedač ističe da je Hipe bio “plav – kosa mu je bila ošišana sasvim kratko na okrugloj lubanji”.
Njegove plavosive ili sivoplave oči bile su “čudnog oblika, uzane (…) a odmah ispod njih strčale su jagodice nešto istaknute”. (Moje podvlačenje)
Da madam Šoša nije imala plavosive mongolske, uzane oči i istaknute jagodice, da ga nisu podsjetile na Hipeove oči, da li bi se Hans zaljubio u nju?
U svakom slučaju, kada se zaljubljuje u madam Šoša, Hans je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, istovremeno prisutan u dva vremena (a da toga nije ni svjestan).
Može li se mijenjati prošlost?
Vidjeli smo kako izgleda kada se davno prošavši trenutak stopi sa sadašnjim i ”određuje ga”. Ali može li se desiti obratno: da sadašnji trenutak postane prisutan u davno prošavšem i “određuje ga” iznova?
Nachträglichkeit je ime koje je Frojd dao odgođenoj traumatskoj reakciji odnosno fenomenu prošlog iskustva koje se mijenja pod utjecajem nekog novog, ne nužno traumatičnog iskustva.
Frojd navodi slučaj pacijentice Eme, koja je imala neurotični otpor prema tome da ide sama u trgovinu. U razgovoru s terapeutom, ona je to povezala sa sjećanjem na jedan neprijatan doživljaj iz vremena kada je imala 12 godina.
„Ona je tada“, veli Frojd, „otišla u trgovinu da kupi nešto, i tamo je srela dvojicu prodavaca koji su joj se smijali. (Jednog od njih se jasno sjećala). Pobjegla je vođena nekom vrstom afekta ili straha. U vezi s time, kazala je kako se sjeća da su se smijali njenoj odjeći (sic!) i da joj je jedan od njih time izazvao orgazam.“ (The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Vol. I, London, trans. James Strachey, 2001)
Uvidjevši da navedeno sjećanje ne objašnjava niti kompulziju, niti karakter simptoma, Frojd je nastavio sa ispitivanjem. U jednom trenutku, Ema je otkrila još jedno sjećanje, koje je bacilo dodatno svjetlo na slučaj.
„U dvije prilike“, piše Frojd, „kada je bila osmogodišnje dijete, pacijentica je išla u trgovinu da kupi slatkiše, i vlasnik trgovine ju je uhvatio za genitalije preko odjeće (sic!). Uprkos prvom iskustvu, ona je otišla tamo i po drugi put; nakon drugog puta prestala je.“
Ono što je, u nesvjesnom djevojčice, spojilo dva događaja jeste – odjeća. Vlasnik trgovine je dirao njene genitalije preko odjeće; trgovački pomoćnici su se smijali njenoj odjeći.
Ono što joj se desilo u osmoj godini, tek je u dvanaestoj postalo trauma. Ali i dalje se radi o događaju koji se desio u osmoj godini. Samo mu je naknadno izmijenjen karakter: postao je traumatičan.
Zašto je došlo do tog kašnjenja?
Između prvog (8) i drugog (12 godina) događaja, pacijentica je, kako ističe Frojd, ušla u pubertet.
Sa osam godina, prije nego je ušla u pubertet, Ema nije mogla osjetiti ono što je osjetila sa 12: seksualno zadovoljstvo uslijed nadraživanja genitalija koje se, kako ističe Frojd, kod nje pretvaralo u ogromnu tjeskobu.
„Ovdje imamo“, piše Frojd, „na djelu to da se u sjećanju budi afekt, kojeg nije bilo u iskustvu, jer je u međuvremenu došlo do promjene (pubertet), koja je omogućila drugačije razumijevanje onog što je zapamćeno.“
Nijedan od dva prizora, sam po sebi, nije bio dovoljan da izazove traumu. Tek zajedno su doveli do traumatske reakcije.
Svaki od navedenih doživljaja možemo izolovati, ali on, ”po sebi”, nije izolovan. U prvom prizoru prisutan je drugi. I obratno: u drugom je prisutan prvi. Kao trag. Kao Nachträglichkeit.
Premda se nedvojbeno razlikuju, nemoguće ih je razdvojiti. Jedan bez drugog ne bi bili to što jesu. Među njima postoji samo formalna razlika, kako bi Duns Scotus kazao, govoreći o trostrukom karakteru jednog Boga u kršćanstvu.
Prošlost je neizvjesna
Egzistencija nije neobrtljiva uzastopnost. Postojanje se ne može svesti na svijest o sadašnjem trenutku. Nijedan događaj nije završen, sam u sebi, već se konstituiše kroz odnos s drugima (i obratno). Van tog odnosa, on gubi karakter. Osmogodišnja Ema ne bi doživjela traumu, uprkos prvobitnom traumatičnom susretu s pedofilom, da se dodatno dvojica muškaraca nisu smijali njenoj odjeći, kada joj je bilo 12. Da nije bilo ovog drugog događaja (ili nekog sličnog) prvi ne bi bio to što jeste.
Trebali bi redefinirati kategoriju ”odnosa”, jer po njegovom tradicionalnom značenju odnos postoji između dva ili više zaokruženih entiteta. Vidimo da ono što stupa u odnos zapravo poprima svoj karakter, tek kroz taj odnos, te je razlika između odnosa i ”onoga što stupa u odnos” još jedna formalna razlika.
Čini se da je nešto kao Nachträglichkeit stalno na djelu. Svako novo iskustvo, naravno, ne čini uvijek neko staro iskustvo traumatičnim. Ali čini se da sve novo što doživljavamo, u manjoj ili većoj mjeri, transformiše prošla iskustva. Davno prošavši događaji nisu zaokruženi. Prošlost nije prošla. Mijenja se i neizvjesna je, skoro kao i budućnost. Razlika između prošlosti, sadašnjost i budućnosti formalna je razlika.
