Jozef K. je jednog jutra uhapšen, iako nije napravio bilo kakav zločin. Poveden je protiv njega postupak, iako mu nikada nije bila pročitana optužnica. Sudio mu je sud čiji zakoni nisu poznati. Imao je advokata koji ga nije branio. Osudio ga je sudija kojega nikada nije vidio. I na kraju je na najsuroviji način izvršena presuda koja mu nikada nije bila pročitana. Jozefa K. kao da je neka velika sila pogubila ni zbog čega, iz čistog hira, ili slučajno. Kao grom.
Prepričati ovako, tj. ”samo prepričati”, Proces ipak ne znači da je on samo prepričan. Ovakvo prepričavanje već nosi sa sobom određeno tumačenje. ”K. je uhapšen, iako nije ništa uradio…” Ovo jeste parafraza prvih rečenica, ali smije li se preuzeti kao činjenica? Recimo da smije.
Ova čudna priča najčešće je izvođena na metafizičku ravan. Sud, krivica i proces nisu prisutni kod Kafke u običnom značenju, već su simboli nečega. Čega? Sud je, nerijetko shvaćen kao sam svijet, dok je proces – život. ”Krivica počiva u činjenici postojanja”. Tako Oto Bihalji-Merin tumači osnovnu poruku Procesa. I ne samo on. Tu naravno tumač ne misli na pravu krivicu, konkretnu, se želi reći, nešto što bi transponirano u banalni jezik izgledalo kao: ”Čovjek je kriv što je živ.” Ako je, međutim, Jozef K. = bilo koji čovjek, i ako je krivica u činjenici postojanja, onda je Kafka uistinu samo nešto zakučastije htio reći ono što već utvrdila usmena literatura. Kriv je, dakle, jer je živ.
Slično shvaća i Novak Simić koji se pita ko je taj kome je K. smetao, i odmah odgovara da je to sam Jahve. Sam Bog stoji iza sve toga, iza svih tih birokrata on kao vrhovni birokrata kojeg se ne smije imenovati – tu je izvor tajanstvenosti suda – kao zli demijurg određuje tragičnu sudbinu Jozefa K. Osim tog marcionizma, Proces su vidjeli i kao agnostičku literaturu. ”Za Kafku je”, piše Sartr, ”svemir prepun znakova koje mi ne razumijemo.” Nemogućnost Jozefa K. da shvati svoju krivicu i prirodu suda jeste zapravo nesposobnost čovjeka ili, kako kaže Sartr, naša nesposobnost da shvatimo svijet i svoju sudbinu. Čovjekova situacija je izgubljenost, a svijet je lavrint, dok bi život, prema tome, za Kafku bio uzaludno traganje. Ili apsurdno traganje, kako bi za Proces kazao pisac Mita o Sizifu.
Postoji, međutim, jedan problem sa svim ovim, metafizičkim, intepretacijama: autori zaboravljaju da Jozef K. nije jedini junak u ovom romanu. Pretpostavljaju da je K. isto što i bilo koji čovjek. Zašto Jozef K. jest = čovjek? Ako je K. kriv, nisu isti takvi i ostali junaci, gđica Birstner ili slikar Titoreli. A ako oni nisu krivi zašto onda tvrditi da smo svi krivi, da je čovjek kriv, da krivica počiva u činjenici postojanja? Zašto je K. reprezent svih ljudi? Zato što je glavni junak? To ne bi bio uvjerljiv odgovor. Uopće je nezamislivo da književna proza govori o čovjeku na način antropologije. Ne postoje ni dva čovjeka u istoj situaciji, ni dvije jednake sudbine, a kamoli ljudska sudbina (čija bi, sad, metonimija bila sudbina Jozefa K.-a) te prevazilazi granice zamislivosti tvrdnja po kojoj bi svi ljudi bili u stavu identiteta s ovim književnim junakom. Sartr, na primjer, zaboravlja da ova tvrdnja o nerazumljivosti kosmosa protivriječji njegovom slobodnom čovjeku. Sizif zna zašto je osuđen: u njemu je poznat razlog njegove krivice, njegove sudbine, sam je odlučio svoju sudbinu, kažnjen je zbog nadmudrivanja bogova.. Ali u čemu je razlog K.-ove krivice. Za Jozefa K.-a nije rečeno da krivica proističe iz njega. Ali ga poistovjećuju sa Sizifom, sa sobom, i sa drugim ljudima, svima. Razum mi daje dovoljno razloga da ne vjerujem kako je Kafka htio reći da je svaki čovjek kriv zato što je čovjek, kako je to želio.
Također, govoreno je i drugačije od načina esencijalizma o Procesu, tj. da je priča o Jozefu K.-u – priča o određenom čovjeku u određenim okolnostima, u određenom društvu, povijesnom trenutku. Moderni čovjek u modernom društvu, zapadnom, kapitalističkom. K.-a, njegovu krivnju, njegov proces, pogubljenje, nije moguće poistovijetiti sa svim ljudima, ali jeste moguće sa nekima od njih. Sa mnogo njih. Tako je, najčešće, od strane marksistički orijentiranih kritičara (Hans Mejer, Rože Garodi, Edvard Goldštiker, Ernst Fišer itd.), Kafkino djelo shvaćano kao priča o alijenaciji u modernom društvu, priča o etatizmu u savremenom kapitalizmu, o gubitku neposrednosti do koje su doveli podjela rada i tehnički napredak, o ništavnosti pojedinca (Jozefa K., geometra K.-a, Gregora Samse) pred modernim administrativnim sistemom, itsl.
Postoji i stavljanje Kafkinog djela spram dvadesetovjekovnih totalitarizama, Hitlerovog i Staljinovog. ”Ispunilo se”, piše Teodor Adorno, ”ne samo Kafkino proročanstvo o teroru i mučenju. ‘Država i stranka’, tako one zasjedaju po tavanima, prebivaju po gostionicama, poput Hitlera i Gebelsa u ‘Kajzerhofu’, zavjerenička banda instalirana kao policija. Njihova uzurpacija obelodanjuje uzurpatorsku crtu u mitu o vlasti. U ‘Zamku’, činovnici nose neku specijalnu uniformu kao esesovci, kakvu čovek, kao parija, može za nuždu i sam sebi da skrpi; i elita u fašizmu naimenovala je sama sebe. Hapšenje je prepad, sud – nasilje.” Slično je pisao i Milan Kundera, o relaciji staljinističkih procesa i procesa Jozefa K.-a. (Primjer neke žene koju je pisac poznavao: ”Ta žena je”, piše Kundera, ”u vrijeme staljinističkih procesa u Pragu 1951, bila uhapšena i osuđena za zločine koje nije počinila. Stotine komunista našlo se drugdje, u istom razdoblju, u istoj situaciji kao i ona. Tijekom svog života oni su se potpuno poistovjetili sa svojom Partijom. Kada je odjednom Partija postala njihov tužitelj, pristali su, poput Josepha K., ‘da preispitaju sav svoj protekli život do najmanje sitnice’ kako bi pronašli skrivenu krivicu i, naposljetku, priznali imaginarne zločine. Moja prijateljica uspjela je spasiti svoj život jer je, zahvaljujući svojoj izuzetnoj hrabrosti, odbila da, poput svih svojih drugova, poput pjesnika A., krene u ‘potragu za svojom krivicom’. Budući da je odbila pomoći svojim krvnicima, postala je neupotrebljivom za završni spektakl procesa. Tako je, umjesto da bude obješena, samo bila oduđena na doživotni zatvor. Nakon petnaest godina potpuno je rehabilitirana i puštena na slobodu.”) Početak totalitarizama je, kaže Kundera, nalik na Početak Procesa: doći će iznenada da vas uhapse u vašoj postelji. S tim modusom kontekstualizacije dao je zanimljivo tumačenje krivice Jozefa K. i Zoran Gluščević. S jedne strane krivica je izmišljenja, neutemeljena, kaže Gluščević. S druge pak strane K. je upravo kriv zbog toga što se ne buni protiv nje, što je vremenom prihvaća. ”Ceo tok zbivanja sa ishodom”, tvrdi Gluščević, ”pokazuje šta se neminovno ima da desi sa pojedincem koji se od početka ne buni.”
Kad se kaže da Kafkino djelo govori o hitlerizmu ili staljinizmu, tu se onda tvrdi i da je Kafka prorok. Da njegovo djelo nije govor o modalitetima stvarnosti u kojoj je živio, već naslućivanje one koja dolazi, različite; još koliko! Osim što se, naoko, to čini suludim, postoje i konkretni problemi sa takvim tumačenjima. Prvo, kada Milan Kundera vidi Proces kao priču o staljinizmu, on previđa neke važne dimenzije samog romana. K. sa sudom, prije samog hapšenja, nije imao bilo kakve veze kao što su okrivičeni koje Kundera navodi imali sa Partijom. Njemu ne sudi država, već neki čudan sud koji nije državni aparat, koji kao da je sam za sebe. To je jako važno: taj sud, nepovezan sa bilo kakvom drugom institucijom, ne može biti jednak staljinističkim, jer procesi koje vodi nisu primjer drugima da budu poslušni. U čemu je političko-ideološka krivica Jozefa K.? Šta je loše rekao? Šta je ružno pomislio o vlasti? Nije K.-ov proces u službi didaktike koja održava državnopravni poredak. K. prije negoli je uhapšen nije ni znao za sud, niti je znao čega da se pridržava – da bude pokoran nekome – da ne bi bio uhapšen. Kundera nasilno, metafizički, ideološki, identificira Partiju sa sudom u procesu i progonjenika u staljinizmu sa Jozefom K.-om, apsolutizirajući neke sličnosti među njima, ali zanemarujući ogromne razlike. Slična je, tj. ćopava, i Adornova analogija sa hitlerizmom. Sud pred kojim se vodi proces K.-u nema vođu, K. ne može biti politički protivnik onih koji mu sude, jer oni nisu povezani s bilo kakvom političkom strukturom. Niti je naznačeno bilo čime da bi K. mogao biti žrtva zbog svoje pripadnosti nekoj rasnoj, ideološkoj, klasnoj, religijskoj skupini. Ako u prvoj rečenici romana piše da je K. uhapšen iako ništa nije skrivio, to može biti Milanu Kunderi znak – kao i svaka druga manje ili više slična priča – da je Kafka pisao o staljinizmu. Ali to ne mora značiti da je Milan Kundera napisao tačne rečenice.
”Neko mora da je oklevetao Jozefa, jer iako nije učinio nikakvo zlo, jednog jutra je bio uhapšen.” (Kafka, Franc: Proces. Prosveta. Nolit. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Beograd. 1981. Prev. Vida Pečnik. Str. 23)
Uhapšen, a nije kriv. Osnovna činjenica. Međutim, da li je to činjenica? Morala bi biti, jer ove rečenice govori bezlični pripovjedač. On ne bi trebao da laže, on mora da ima objektivan uvid. Ali poslije prve treba pažljivo pročitati i drugu, treću, četvrtu rečenicu itd. Tako će, ako se prati pripovijedanje tog bezličnog naratora, biti jasno da on i nije toliko objektivan. On kaže da K. nije ništa učinio, zato što cijelo vrijeme govori i K. je mislio, K. je osjećao, K. je vidio itsl, dok govoreći isto to za druge likove ovog romana on ne kaže isto: tad govori s ogradom. Za advokata kaže da je on ”po svemu sudeći” učinio nešto. Ili: ”U mraku koji je dole vladao sveštenik verovatno nije mogao da razabere K.-a.” (str. 174) Ili: ”Možda crkvenjak ipak nije bio sumanut…” (str. 171) ”dok ga je sveštenik možda posmatrao” (str. 172) Neposredan uvid u duševni život drugih likova ostaje zatvoren i čitalac je upućen na naslućivanje, na tumačenja koja daje Jozef K. Pripovjedač je, dakle, itekako ličan. On vidi kroz perspektivu Jozefa K., i kada kaže da K. nije kriv, to znači da K. misli da nije kriv, a ne kao što je na prvi pogled se učinilo, da on uistinu nije kriv i da to potvrđuje sa objektivni pripovjedač.
Sljedeće pitanje koje se nameće je: zašto Kafka postavlja ovakvog pripovjedača u priči o procesu Jozefa K. koji nije javan, gdje ni optužnica ni sudska akta samom junaku nisu dostupna? Ako K. ne može saznati koji je smisao procesa, to onda svakako neće moći čitaocu saopćiti ni pripovjedač. Koji je onda smisao cijele priče, smisao hapšenja i procesa, smisao suda? To jest, kako ga saznati ako je ograničen uvid, ako čitalac vidi samo ono što vidi K.? Nije valjda da je Kafka stvarno htio poručiti da je čovjek kriv zato što je živ?
Smisao takvog pripovjedača, personaliziranog, je u vezi sa uvođenjem fantastičnih motiva. Umjesto da oneobičavanjem perspektive (da kao drugi pripovjedači koristi perspektivu stranca, djeteta, luđaka, filozofa itd.) pruži nov uvid u stvarnost, Kafka zapravo oneobičava stvarnost s ciljem osvjetljavanja same obične perspektive.
Tako, treba se sjetiti, u Preobražaju Kafka preobražava stvarnost da bi izvršio udar na perspektivu: kada se Gregor Samsa budi pretvoren u kukca i hvata ga panika ne zbog toga, već što je zakasnio na posao, otkriva se smisao metamorfoze koju je napravio Kafka: bez nje čitalac nikada ne bi shvatio količinu Samsinog straha pred mogućnošću otkaza.
Pitanje koje preostaje jeste: na što cilja ta preobražena stvarnost u Procesu, šta želi Kafka s tom preobraženom stvarnošću, u odnosu spram perspektive Jozefa K.? Spram perspektive pripovjedača i čitaoca koji, na početku, naivan, prihvata taj vidokrug? Treba zapravo utvrditi oznake ta dva pola, relaciju između suda i Jozefa K.
Ko je, dakle, Jozef K.? Tridesetogodišnjak, zaposlenik u jednoj velikoj banci. Samac. Podstanar gospođe Grubah, po njenom mišljenju ugledan čovjek. ”Ponos porodice”. Ljubavnik prostituke Elze. Prijatelj državnog tužioca Hasterera. Itd. Riječju, ugledan i pristojan građanin.
A šta predstavlja taj sud koji ga je optužio da je kriv za nešto? Šta se čitajući ovaj roman može saznati o sudu? Postupak nije transparentan. K.-ov advokat, baš kao i nepoznati tužilac, ne kazuje bilo šta K.-u o optužnici, niti čini neke konkretne korake u odbrani. To je sud koji teži da maksimalno uzapti pažnju optuženika, puštajući ga da sam razmišlja o mogućnostima krivice. Taj sud ne ometa K.-a da nastavi živjeti i raditi kao i dotada, samo sada sa sviješću o optužnici i potrebi dolaska na saslušavanja.
Sudske kancelarije se nalaze, kako će vidjeti K. kada dođe na prvo saslušanje, na tavanu jedne zgrade u predgrađu, u sirotinjskoj Julijusovoj ulici, tamo gdje su ”sve sami ubogi ljudi, bacali svoje starudije i prnje.” Sud je na mjestu gdje K. nikada nije bio. To je važno. U toj zgradi suda žive živi neka žena koja u jednoj ruci drži odojče, a drugom rukom radi, bolesnici koji spavaju na starim posteljinama. Tu su uske sobe, stalno se suši neki opran veš, i zrak je toliko zagušljiv da je K. neprestano na rubu nesvjesti. Kasnije će K., prilikom posjete slikaru Titoreliju koji živi u sličnom sirotinjskom pregrađu, samo na drugom kraju grada, saznati da su zapravo sudske prostorije u svim tim sirotinjskim kućama. ”Dole na stepeništu ležalo je potrbuške jedno malo dete i plakalo, ali se jedva čulo od zaglušne galame koja je dolazila iz jedne limarske radionice na drugom kraju trema. Vrata radionice behu otvorena, tri kalfe stajahu u polukrugu oko nekog predmeta koji su čekićima udarali. Jedna velika ploča belog lima koja je visila na zidu bacala je bledu svetlost koja se probijala između dvojice kalfa osvetljavajući im lica i radničke kecelje. K. je na sve to bacio samo letimičan pogled. Hteo je da što pre svrši stvar ovde, da tek u nekoliko reči ispita slikara i da se odmah vrati u banku.”
Kafka, dakle, dovodi bankara u sirotinjsku četvrt, u kojoj nikada nije bio, da mu se tamo sudi. Na osnovu ovog kontrasta moguće je, već, naslutiti razlog K.-ove krivice. Međutim, to je tek dovoljno za hipotezu. Postoji li objektivna relacija Jozefa K. sa Julijusovom ulicom prije samog procesa?
”Kuća je”, kaže se za zgradu suda, ”bila prilično široka, gotovo neobično se protezala, naročito je kapija bila visoka i široka. Ona je očigledno bila namenjena teretnim vozilima raznih robnih magazina koji su tada bili zatvoreni i okruživali su veliko dvorište noseći natpise firmi od kojih je K. neke poznavao iz bankovnih poslova.” (str. 46)
Smisao Kafkine metamorfoze stvarnosti u Procesu je da nesporedno poveže Jozefa K. sa ljudima s kojima jeste u posrednoj vezi, zbog kojih ima privilegije na koje je ponosan, a koje da nije procesa nikada ne bi vidio. Smisao ovog Kafkinog dovođenja u vezu dva plana u stvarnosti, kroz maštu, kao u metafori, čini se sad jasan: K. je optužen, a nije mu saopćena krivica, da bi bio na mjestu zločina, jer je zapravo sud ujedno i mjesto zločina, sam osvijestio svoju krivicu.
U stvarnosti, u kojoj nema procesa, jedan Jozef K. ne bi imao veze sa onima s kojima je u vezi, jer je tehnički napredak i moderna podjela rada, etapizacija proizvodnje, dovela do potpune posredovanosti, i onda u tom svijetu, kako kaže Ginter Anders, svaki čin, upleten u mrežu tuđih radnji i jedino tako moguć, jeste zapravo su-čin, saučesništvo. Nije više potrebno odrubiti gvožđem nečiju glavu da bi se ubilo, dovoljno je prisnuti dugme. Čula nisu dovoljan oslonac da bi se spoznali efekti sopstvenih činova u ovoj stvarnosti. Čovjek koji ne može da shvati da je Jozef K., koji nikada prije bio u Julijusovoj ulici, jedan od uzročitelja bijednog stanja u kojem ljudi tamo žive, nalik je na čovjeka koji svojim očima vidi ravnicu svuda oko sebe i ne može da vjeruje Kopernikovim riječima. Kafkin nadrealizam nije neko apsurdno buncanje, već postupak koji je zapravo u prikazivanju stvarnosti, moderne stvarnosti, daleko iznad klasičnog realizma koji vjeruje samo svojim očima. Odavno je poznato da čovjek bez dovoljno mašte ne može biti moralan, jer bez mogućnosti da se uživi u tuđi bol nije u stanju da saosjeća. U modernom svijetu ta ideja stoji u jednom smislu koji prevazilazi klasični. Paradoks moderne stvarnosti je u tome što je može vidjeti samo onaj koji zatvori oči i mašta, onaj koji je u stanju zamisliti krajnje efekte vlastitog djelovanja u skoro nesagledivo dugačkom kauzalnom lancu. K. nije sposoban za to. Zato postoji sud koji mu pomaže da osvijesti sebe u cjelini stvarnosti. Proces Jozefa K. je zapravo proces izgradnje samosvijesti. A zatim i savjesti.
K., međutim, i poslije prvog saslušanja ne shvaća zašto je kriv, zašto je pozvan na to bijedno mjesto. Sve je to njemu apsurdno, kao i mnogim tumačima Procesa koji imaju perspektivu Jozefa K.-a. Tako zapravo Kafka u Procesu dovodi u pitanje naivnu perspektivu, perspektivu naivnog čovjeka, običnog građanina koji nemajući sposobnost sinteze različitih planova stvarnosti, nemajući mašte, stvarnost posmatra kao atomiziranu, kao skup jedinstvenih, autonomnih, nepovezanih činjenica. Iako je doveden na mjesto s kojima ima veze, iako mu je ta veza predočena sugestijom.
Sugestija! To je ključna oznaka suda pred kojim je optužen K. Kroz cijeli proces K.-u nikada neće biti rečeno zbog čega je kriv, jer se cilja na to da sam osvijesti svoju krivnju. Iz suda samo govore kako je njegova krivica sigurna: Titoreli objašnjava kako sud nikada ne griješi, kako proces ne bi bio pokrenut da nema osnovane krivnje. Advokatova služavka Leni mu govori da prestane biti nepopustljiv i da razmisli o priznanju.
Cijeli sud, proces, sve to liči na neki igrokaz, na teatar koji treba da K.-u sugeriše dimenzije stvarnosti kojih nije svjestan.
Na primjer, poglavlje Bičevalac. Jedne večeri K. zatekne u sobi za starež, koja pripada zgradi njegove banke, nekog batinaša kako tuče dvojicu službenika suda, čuvara, koji su mu prenijeli obavijest o hapšenju. K. je, naime, na prvom saslušanju rekao o njihovom ponašanju sve najgore i sada oni bivaju kažnjeni zbog toga. ”Nas”, kaže jedan od čuvara, ”samo zato kažnjavaju što si nas ti prijavio.” Čuvar Viljem se žali K.-u kako mora da hrani porodicu, dok je drugi Čuvar Franc htio da se oženi, a sada, kad ih je Jozef K. prijavio, oni će biti unazađeni u službi i hranjenje porodice ili Francova ženidba su upitni. K. je svojim riječima, posredno, prouzrokovao nešto o čemu nije imao pojma, nešto što nije pretpostavio, nije mogao pretpostaviti, i sada odjednom mu se sve to u ovoj epizodi otkriva, neposredno. Kada to vidi K. pokušava spriječiti bičevaoca da ih tuče, pokušava ga podmiti, međutim, ovaj neće odmah da primi mito. I baš kada je K. povjerovao da ga je uspio ubijediti da primi novac i da ih poštedi, začuje kako se sobi za starež približavaju drugi činovnici banke, prepadne se za svoju kožu – šta ako ga oni nađu sa ovom sumnjivom gospodom? šta on tu radi? – on odgurne Franca koji ga preklinje i istrči iz te sobe, ostavljajući bičevaoca da nastavi sa svojom službom. K. bi, dakle, pomogao, ali ipak mu je najpreča vlastita koža.
Koji je konačni smisao ove predstave koju je pred K.-a postavio sud, a koju K. očigledno ne shvaća? – Šta je K.? – Prokurista. – Šta je prokurista? – Onaj nadgleda rad službenika i prijavljuje ih ukoliko zakažu. Treba se na ovom mjestu sjetiti prokuriste iz Preobražaja. Tako Jozef K. zapravo svaki dan radi posao prijavljivanja, to je njegov posao. Bičevalac kaže: ”Postavili su me za batinaša i ja batinam.” Tako i K. – u opis njegovog posla ulazi da prijavljuje greške nižih službenika, on to mora, zbog sebe: iako su konsekvence neminovno slične onima u slučaju čuvara Franca i Viljema. Time zapravo K. sugeriše uzajamnu povezanost K.-ovog karaktera i njegove funkcije, službe. K.-ove, kao i osobine bičevaoca, nisu nešto što on bira, slobodno, već proizlaze velikim dijelom iz njegove funkcije. Branimir Živojinović je imao rijetko dobro zapažanje o Procesu, rekavši o negativnim oznakama karaktera Jozefa K.-a, ali Živojinović je sličan atomistima koji vide K.-a an sich: Živojinović osuđuje K.-ov karakter, ali ne tražeći, u Kafkinoj priči, uzroke tog karaktera, ne tražeći u njegovoj socijalnoj funkciji uzrok njegovog, kako kaže, egoizma.
Jozef K, dakle, nije nevin, ali ono što on radi to se mora, to normalni sud, normalni moral, ne uzima za nešto loše, niti K. vidi krajnje konsekvence svog djelovanja kao prokuriste. ”Ja ih uopšte ne smatram krivima, kriva je organizacija, krivi su visoki činovnici” K. koji je visoki činovnik svoje organizacije ovdje zapravo objašnjava svoju krivicu, ali – i to je na kraju i komično – bez svijesti o njoj! On shvata smisao cijele te predstave, ali i ne shvata.
Zato je cijenjen u banci. Jako dobro obavlja svoj posao. ”On je umeo da se u banci za srazmerno kratko vreme popne na visok položaj i da, poštovan od svih, taj položaj i zadrži.” Kako je K. zaslužio poštovanje nižih činovnika u banci? Zastrašivanjem. K. najmanju grešku kažnjava najvišom kaznom. Niži činovnici u banci Kulih, Kaminer i Rabenštajner (koji, jasno, pripadaju sudu) bili su prisutni prilikom hapšenja Jozefa K. Tom je prilikom jedan od njih premjestio neke slike K-ove susjetkinje gđice Birstner i K. je zbog toga, kasnije, odlučio da će ga otpustiti iz banke Kaminera. U jednom nedovršenom poglavlju Procesa data je situacija u kojoj K. pocijepa neko pismo koje je nosio Kulih. Nakon toga K. osjeća samo zadovoljstvo što ima tako visok položaj u banci i razmišlja o tome da ih svu trojicu otpusti, a to bi vrlo lako mogao postići. ”Bilo bi potrebno da progovori sa direktorom nekoliko reči, ali od toga je odustao. Možda će se rešiti na to ako se za ovu trojicu zauzme zamenik direktora koji javno ili tajno povlašćuje sve ono što K. mrzi. No začudo zamenik direktora pravi ovde izuzetak i hoće isto ono što i K.” Šta će biti s njima poslije toga, o tome K. ne razmišlja, to nije važno. Da li ih on zapravo bičuje? To K.-u ne pada napamet. Tako K. razmišlja, ili bolje reći ne razmišlja, i pred sudom.
To jedinstvo funkcije i karaktera ogleda se i u svim ostalim epizodama u kojima K. nastupa spram ostalih likova. K. drži u zavisnosti svoju stanodavku gđu Grubah jer joj je pozajmio veću sumu novca. Nakon što mu gđica Birstner koju je poljubio bježi, pripovjedač kaže da Jozef K. ”zna da je gospođica Birstner mala daktilografkinja koja mu se neće dugo opirati.” Zatim mu u zgradi suda organizuju jednu sličnu predstavu tiih odnosa, takvih, ali K., naravno, nije svjestan sličnosti. Naime, ženu jednog službenika suda otima neki student za kojeg se misli da će u dogledno vrijeme biti jako važna osoba, pa on, stoga, ima i pravo otimati je, pa se nijedan od supružnika ne buni. A to je K.-u jako čudno. Ne shvaća: zašto dopuštaju da je tako? ”Kada bi sedeo kod kuće”, zapaža K., ”i vodio svoj uobičajeni život bio bi hiljadostruko iznad svih ovih ljudi (koji pripadaju sudu, op. H.I.) i jednim udarcem noge sklonio bi svakog s puta.”
Kada advokatova služavka Leni pita K.-a postoji li neko koga on voli, on joj pokazuje sliku Elze, prostitutke. A kada mu se Leni nudi, on odmah prihvata, nakon čega Leni kaže: ”Sa mnom ste je zamenili, vidite, sa mnom ste je zamenili!” K. zapravo nikoga ne voli; to nije nesukladno prethodno navedenim oznakama njegovog karaktera. K. poznaje samo odnose dominacije, ne i ljubav, na primjer. K. ne priznaje nikakvu vrijednost koja bi ograničavala njegova neposredna zadovoljstva, i u tom smislu motivacija njegovih postupaka slična je životinjskoj. K. je nihilista, a da nije ni svjestan toga. Jozef K. je onkraj svakog morala, tako živi, ali ne bi priznao da mu neko, bilo ko, sud na tavanu u Julijusovoj ulici govori kako je kriv zbog nečega.
Smisao procesa koji se vodi protiv Jozefa K.-a je: da ovaj preispita svoj život, u cjelini, sam. Zato mu nije rečeno zašto je kriv. Sugeriše mu se. On sam to mora shvatiti. Radi se o savjesti. Kafkin postupak je estetski funkcionalan: sve dok sud djeluje kao sugestija to je u skladu sa sadržajem, jer bi eventualna obznana optužnice neposredno uvela moralizatorski jezik u sud što bi bilo pogubno, jer bi se time ukinuo smisao procesa, da se K. sam u konačnici spozna.
K.-u je samo rečeno da je uhapšen. To mu je zaokupilo pažnju. ”Pomisao na proces nije ga više napuštala. Često je već razmišljao ne bi li bilo dobro da sastavi odbrambeni spis i da ga ponese sudu. Hteo je da u njemu da i kratak opis života i da uz svaki iole važniji događaj objasni zašto je tako postupio, da li je taj postupak po njegovom sadašnjem shvatanju za osudu ili odobravanje i kakve razloge bi za ovaj ili onaj slučaj mogao da navede.”
K. ne želi biti kriv. Kada bi priznao on misli da bi mu to nanijelo štetu, njegovom ugledu. Zato ponajviše i želi na sudu odbraniti svoju nevinost, što prije. To je njegova motivacija. Njemu je od najveće važnosti da bude ”pošten”, ”nevin”, ”čovjek”, jer bi inače imao problema na poslu ili pred ujakom. Zato mu je potrebno da što prije sazna od nekog što je kriv i kako da se oslobodi. Ali cilj procesa nije da se, uz tuđu pomoć, otarasi optužbe. Svećenik koji također pripada sudu, kaže mu: ”Ti isuviše tražiš tuđu pomoć.” To mu kaže prije parabole o vrataru pred vratima zakona.
Ako se čitalac Procesa sjeti parabole, bit će mu sad jasno o kakvoj sugestiji se radi. Svećenik, kao službenik suda, također ne smije K.-u izravno objasniti smisao njegovog procesa, ali mu sugeriše pričom o čovjeku koji je došao pred vrata zakona i nije ušao kroz njih jer mu nije dozvoljeno da uđe, a mogao je ući samo da je htio: jer to su bila vrata namijenjena baš njemu. On, čovjek koji je htio proći kroz vrata zakona, je kao i K. suviše tražio tuđe pomoći. Jozef K., kao i on pokušava preko drugih saznati zakon po kojemu mu se sudi, umjesto da sam uđe u njega, da ga spozna. On ga mora sam spoznati, mogao je: proces mu je stvorio takve uvjete da je to sada bilo moguće, ako već ranije nije. O tome se radi. On nesvjesno čini ono zbog čega je kriv. U jednom nedovršenom poglavlju postoji očigledno analogna situacija ovoj iz parabole: ”Titoreli je sedeo na stolici, a K. je klečao pred njim milujući mu ruke i ulagujući mu se n sve moguće načine. Titoreli je znao čemu K. teži, ali se pravio da to ne zna i time ga malo muči.” Titoreli je, dakle, vratar koji ne želi reći K.-u da samo sam može spoznati zakon.
Maks Brod piše u svom pogovoru prvom izdanju Procesa kako je Kafka namjeravao napisati još nekoliko poglavlja. Roman očigledno nije dovršen, postoji velika praznina između posljednjeg poglavlja i prethodnih. U posljednjem poglavlju K. kojeg vode pogubiti ne liči na sebe pravog, onog iz prethodnih poglavlja. On je očekivao te koji će ga pogubiti. Kao da je osvijestio krivicu? Kako? Možda je shvatio svećenikovu parabolu? To je ostalo nenapisano. Teško je na osnovu postojećeg teksta govoriti o neposrednim razlozima radikalnog obrata u svijesti Jozefa K. Međutim, taj okret je očigledan.
K.-a na kraju vode pogubiti dva čovjeka, ali iz pripovjedačevih rečenica izgleda kao da on sam ide negdje, kao da je cijela stvar zapravo proistekla iz njegove odluke. ”Sva trojica sačinjavala su sada takvu celinu da bi, razbiješ li jednoga, razbio svu trojicu.” K. u jednom trenutku razmišlja o odupiranju, ali ugledavši gđicu Birstner odustaje. Ona ga je čini se podsjetila na krivicu, ona je među razlozima krivice: ”Oni ga pustiše sada da on odredi put, a on ga odredi u pravcu kojim je udarila gospođica pred njima, ne zato što je hto da je stigne, a ni zato što je hteo što duže da je gleda, već samo zato da ne bi zaboravio na opomenu koju je ona za njega značila.” Gđica Birstner ga je opomenula i on sada, revan, vodi tu gospodu da ga pogube. K. svojim dželatima iskazuje predusretljivost. To je indikativno. Da li se tu radi o samoubistvu ili nečemu sličnom?
”Jedino što još mogu da učinim”, govori sam sebi K. a podvlačenja su moja, ”to je da do kraja sačuvam hladno rasuđivanje. Uvek sam hteo da sa dvadeset šaka zagrabim u svet i to još za cilj koji nije za odobravanje. To je bilo pogrešno. Zar da pokažem da mi ni jednogodišnji proces nije bio nauk? Zar da svršim kao čovek koji teško shvata? Zar da o meni kažu da sam u početku procesa hteo da ga okončam a sada, na njegovom završetku, da hoću da ga započnem. Neću da to kažu. Zahvalan sam što su mi na ovom putu dali ovu polunemu tupavu gospodu i što su prepustili meni da sam sebi kažem ono što je potrebno.”
Jozef K. je očigledno doživio katarzu koja je bila svrha cijelog procesa. Jasno je da je proces bio uzrokom te promjene. Jasno je samo da K. na kraju pristaje da bude ubijen. Dželati su ovdje samo proteze samoubice. Poput izvršilaca eutanazije. Prolazeći kroz jednu ulicu njih trojica nailaze na policiju, i K. u jednom trenutku vidi mogućnost da spriječi sve, realna mogućnost. Samo jedan povik i sve bi bilo dovedeno u pitanje.”Gospoda se trgoše, policajac kao da je već otvorio usta, ali sada K. snažno povuče gospodu napred.” Dakle, K. pravi prelomnu odluku, zakoračio je samovoljno u smrt.
Zašto? Nije li smrt prevelika kazna zbog njegovog odnosa prema gđici Birstner?
Njegova krivica je mnogo veća. To je jasno kada on na kraju odlučuje da presuda bude izvršena na kraju grada, u kamenolomu. On sada, dakle, shvaća svoju vezu s rubovima grada. K. nije nikog neposredno ubio, ali cijelo njegovo djelovanje, svaki dan, godinama, jeste; on je nesvjesno i posredno, skupa sa cijelom organizacijom kojoj pripada, čiji je visoki činovnik, unesrećivao mase ljudi, ne samo gđicu Birstner ili Kuliha, Kaminera. Dok su se dželati pripremali K. je ”tačno znao da bi njegova dužnost bila da sam dohvati nož koji je prelazio preko njega iz ruke u ruku i da se probode.” K. je, dakle, Edip koji se samokažnjava zbog djela za koje je, kad ga je činio, bio slijep. Nije znao da je zločin živjeti tako. Nije, dakle, čovjek kriv zato što je živ. Nije zločin živjeti bilo kako.
”Pogled mu pade na poslednji sprat kuće kraj kamenoloma. Kao što svetlost sevne otvoriše se onamo krila jednog prozora, i pojavi se čovek, na toj daljini i visini slabačak i mršav, daleko se naže pružajući još dalje ruke. Ko je to? Prijatelj? Dobar čovek? Neko ko saučestvuje? Neko ko hoće da pomogne? Je li to jedan čovek? Jesu li to svi? Ima li još pomoći? Ima li prigovora na koje se zaboravilo? Sigurno da ih ima. Logika je doduše nepokolebljiva, ali ona ne odoleva čoveku koji hoće da živi. Gde je sudija koga on nikada nije video? Gde je visoki sud do koga nikada nije došao? On podiže ruke i raširi sve prste.” Čovjek kojega K. vidi je još jedan od prigovora. K. sada osjeća da on svojim postojanjem, takvim, nanosi zlo tom čovjeku koji ga gleda. Taj čovjek je jedan prigovor, postoji ih još. Mora da ih ima – K.-u nije dakle niko rekao prigovore, ali on je na kraju svjestan da postoje. Nakon što pita o sudu i sudijama, on ukazuje na sebe: pokazuje svoje ruke. Presuda je njegovih ruku djelo. ”Kao pseto”, na kraju kaže, i bilo ga je stid.” Činilo se kao da će ga stid nadživjeti.” To su zadnje riječi. Njegov stid je u skladu s negacijom cijelog života. ”Tek sam hteo da sa dvadeset šaka zagrabim u svet…” Na kraju kao da K. kolje životinju.
Jozef K, kako je poznato iz njegovog razgovora s Titorelijem, nije morao biti osuđen, to nije bilo nužno. On je zapravo mogao da dobije prividno oslobođenje ili da odugovlači proces. S tim da nikada ne bi bio konačno oslobođen, i uvijek bi morao da bude na oprezu, uvijek bi morao da posveti određeno vrijeme pažnju vlastitom procesu. ”Da, vi ste uhapšeni”, rečeno je K.-u na samom početku, ”ali to ne treba da vas spreči u vršenju vaše službe. Isto tako ne treba da menjate ni svoj uobičajeni način života.” K. može da nastavi da živi tako kako živi – drugačije ne može, njegovo tijelo, vidjelo se, ne može živjeti u Julijusovoj ulici – , ali ne može da bude više mirne savjesti. Ako želi da živi on mora biti svjestan svoje krivice, živjeti s njom: u tom je smisao prividnog oslobođenja ili odugovlačenja. K., međutim, ne želi biti kriv. Ali on onda ne može nastaviti tako živjeti; on ne može drugačije (u Julijusovoj ulici) živjeti. ”Dobro, ne moram”, reći će K. na kraju. I to je njegova odluka. Ja neću na ovom kraju identificirati Jozefa K.-a sa hiljadama drugih ljudi, po stanovištu njegove krivice. Trebalo bi za svakog pojedinačno ispitati koliko je sličan u tom smislu prokuristi. Neka to čitalac učini sam sa sobom. Ja, opet, neću ni savjetovati čitaocu šta da čini ukoliko osvijesti svoju krivicu. I ukoliko ga bude morilo proturječje između činjenice krivnje i želje da se bude nevin. Neka sam odluči šta da radi. Kao što je učinio i Jozef K.
