smrt je majstor iz Njemačke njegovo oko je plavo
on pogađa te olovnim zrnom on gađa točno
čovjek živi u kući tvoje zlaćane kose Margareto
on huška svoje pse na nas on daruje nam u zraku grob
on igra se s gujama i sniva smrt je majstor iz Njemačke
Paul Celan: Fuga smrti, prijevod: Blanka Will
Na jednom okupljanju Grupe 47 1952. godine Paul Celan recitovao je stihove svoje ’Fuge smrti’ [Njem. Todesfuge] i doživio egzistencijalni poraz. Sedam godina nakon Holokausta, samouvjereni novi establišment odlučno odbacuje suočavanje s vlastitom krivicom. Grupa 47 se, slikovito rečeno, pokazala kao ’antisemitski krmećak’ — rasadnik starog antisemitizma u novom pakiranju.
Günter Eich je već 1. maja 1933. podnio zahtjev za prijem u NSDAP te je bio raspoređen na književnu cenzuru pri Vrhovnoj komandi Wehrmachta. Kasnije se, velikodušno prema samome sebi, nastojao osloboditi krivice. Siegfried Lenz, pak, tvrdio je da ni sam ne zna kako je uopće dospio u NSDAP. Karl Krolow je 1937. pristupio NSDAP-u i radio za ’Das Reich’, pišući svoj isprazni kič.
Govor Martina Walsera u frankfurtskoj Crkvi Svetog Pavla
Martin Walser je 1944. postao član NSDAP-a i ostao ono što je, čini se, oduvijek i bio: antisemit. Njegov slavodobitni govor u Crkvi Svetog Pavla Ignatz Bubis [2] i njegova supruga morali su, zgranuti, odslušati sjedeći, dok je ostatak sale, srce te trule građanštine [1], oduševljeno ustao i pljeskao, jer se napokon pojavio neko ko će u ime Nijemaca uložiti prigovor protiv “moralnih batina“ Auschwitza i Holokausta.
Nedugo potom pojavio se Walserov roman “Smrt kritičara“, prepun antisemitskih klišea i ličnog obračuna s Marcelom Reich-Ranickim [3]. Dieter Wellershoff tvrdio je da se ne može sjetiti da je ikada podnio zahtjev za članstvo u NSDAP-u, nakon što je Savezni arhiv 2009. godine objavio njegovu člansku iskaznicu. To su, dakle, bili oni koji su, kako je Hans Werner Richter, osnivač i duhovni vođa Grupe 47, formulirao, željeli preuzeti odgovornost za “demokratsko formiranje elita na području književnosti i publicistike“.
Grupa 47 se dakle etablirala kao centralna akademija trule građanštine, slično njemačkom PEN-klubu. Walter Jens se 1976. prisjetio Celanovog čitanja: ‘Kada je Celan prvi put nastupio, rečeno je: “To skoro niko ne može slušati!“, čitao je vrlo patetično. Dok smo se smijali, neko je rekao: “On čita kao Goebbels!“ Treba zamisliti da ovo pripovijeda neko ko je sedam godina prije te legendarne večeri još bio član NSDAP-a.
Walter Jens o ‘degenerisanoj književnosti’
Deset godina ranije, devetnaestogodišnji Walter Jens kao član Nacionalsocijalističkog studentskog saveza (NS-Studentenbund) održao je govor o “degenerisanojknjiževnosti“. Ništa od toga nije bilo predmet rasprave u tzv. novom početku njemačke književnosti unutar Grupe 47. Umjesto toga, “Fuga smrti“ je, kako je Jens izjavio, “bila promašaj Grupe“. Celan nakon toga više nikada nije prisustvovao sastancima Grupe.
Tako nešto je moguće jedino kada je vlastita krivnja na antisocijalan način odvojena i potisnuta. Iz takvog stanja ne može proizaći prava umjetnost, već se jedino može, poput podrugljivih poslijeratnih pisaca, nasuti tupim i dosadnim realizmom. Celanova je pjesma propala upravo zbog unutarnjeg nacizma te grupe.
Thomas Schmid je 1976. godine istaknuo da je Alfred Andersch u tada hvaljenom pamfletu, prikrivenom u poetskoj formi, bez uvijanja ukazao na kontinuitet Savezne Republike Njemačke s nacističkim režimom zbog tzv. Uredbe o radikalima [4]. Trideset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Andersch je pisao:
“opet imamo, recimo, deset hiljada / koji ispituju / novi gestapo / (…) novi koncentracioni logor / već je sagrađen / (…) kao i uvijek / širi se miris / miris mašine / koja proizvodi plin“ [5]
Zapanjujuće je: ta oštra kritika intelektualaca treba i mora skrenuti pažnju s toga koliko su i sami uronjeni u te kontinuitete.
Nijemci su se pokazali izuzetno lošim gubicima nakon Napoleonskih ratova, još izraženije nakon Prvog svjetskog rata, a nakon Drugog svjetskog rata, na izvrnuti način, ponovno su postali upravo to. U tome je posebno prednjačila jedna društvena skupina: trula građanština.
Poraz Nijemaca bio je potpun. Zemlja je 1945. pretvorena u pustoš i ruševine. Zgrožena, prosvijetljena svjetska javnost nadvila se nad tim sadističkim geografskim čudovištem i razdijelila ga. Morgenthauov plan [6] predstavljao je svojevrsnu američku poentu na arijevsku kič-megalomaniju. Iako je već na Jalti postalo jasno da će budućnost zahtijevati neku vrstu zapadno orijentirane Njemačke, sama prijetnja scenarijem u kojem će ona biti izbrisana kao kulturna nacija imala je snažan simbolički učinak. Nakon toga, svaka pomirljivija forma okupacijske politike doimala se utoliko blagotvornijom.
Nijemci su kao kasnije formirana nacija u 20. stoljeću prije svega ostali nezrela nacija. Kao društvo, nakon 1945. godine dugo im nije bilo suđeno da izađu iz stadija ranog djetinjstva. Stoga je nepovjerenje prema njima ostalo golemo. Koliko golemo, postalo je očito 1989. godine kada su njihovi tobožnji prijatelji na Zapadu — Margaret Thatcher i François Mitterrand — tek uz izrazito oklijevanje pristali na ponovno ujedinjenje.
Nijemci svoje ponore nisu integrirali
Posebno Margaret Thatcher, najbliža i najodanija prijateljica židovske zajednice u Engleskoj, imala je o Nijemcima sliku sličnu onoj koju su kreirali tvorci strip junaka Captain America. Ona i drugi osjećali su da Nijemci još uvijek nisu integrirali vlastite ponore. Veće povjerenje polagali su u pragmatičnog katoličkog Evropljanina Helmuta Kohla, koji je otvoreno i bez dvoličnosti krenuo putem zapadnih vrijednosti – baš kao što je to prije njega učinio katolik Konrad Adenauer.
Nepovjerenje je imalo dobre razloge. Suočavanje s vlastitom sramom izazvalo je upravo u građanskoj klasi toksične mehanizme suočavanja. Ono što se u psihologiji naziva “cijepanje“ [njem. Spaltung] ili “odbrana od cijepanja“, kako objašnjava Wikipedia, jest psihički obrambeni mehanizam koji se sastoji u reaktivaciji ranodjetinjstvenog psihičkog stanja u kojem pojedinac još nije razvio integraciju pozitivnih i negativnih aspekata vlastitog sebstva i objekata koji ga okružuju.
Regresija Nijemaca proizilazi — i još uvijek proizilazi — iz najdubljeg srama. Stariji su se još sjećali prizora profesora i koncertnih pijanistica kako na koljenima, sa zubnim četkicama u rukama, ribaju prljave trotoare. Fotodokumentacija bregova leševa iz koncentracionih logora već je bila objavljena. Naravno, oni sami ništa nisu vidjeli niti čuli. Naravno, nacisti su uvijek bili neki drugi. Naravno, i oni su na neki način bili u otporu. Naravno, morali su protiv svoje volje pristupiti NSDAP-u. I naravno, bili su “oslobođeni“.
Zatrpavanje opasnih ponora u obrazovanju i kulturi
Saveznici su oslobodili zemlju od nacionalsocijalista — i u toj formulaciji bilo je nešto istinito. No još više u njoj bilo je pogrešno. Zapravo, Nijemci su bili oslobođeni sami od sebe. Njihov neprijatelj ih je korigirao: denacifikacija, odnosno re-edukacija Nijemaca, sastojala se prije svega u zatrpavanju njihovih opasnih dubina, za koje se, s pravom, pretpostavljalo da leže u njihovom obrazovanju i kulturi. To oslobođenje bilo je transformacija — zapravo istovremena terapija cijelog naroda zapletenog u krivicu, kako bi se spriječila njegova regresija u ranodjetinjju podvojenost.
I tako je došlo do površinskog pomaka. Nijemci su bili izbavljeni od svog mračnog, tamnog ja, koje je tako neposredno vodilo najodvratnijim oblicima barbarstva. Na čelu oslobodilaca stajale su Sjedinjene Države, a ono što je zanimljivo jest da su upravo Amerikanci postali neposredni neprijatelj. Ne, kako se moglo očekivati, na istoku poslijeratne Njemačke pod sovjetskom okupacijom, već na zapadu — među ljevicom, desnicom i klimavim predstavnicima novog Centra.
Iza ideje o denacifikaciji stajala je krajnje dobra namjera. Trebalo je rasplesti, razbiti, uništiti, dovesti u pitanje i ideološki se boriti protiv vladajuće mreže nacional-socijalizma u gotovo svim sferama društva. Na kraju, zemlja je trebala biti očišćena od nacizma. Ali zadatak se, naravno, pokazao daleko zamršenijim. Pod akademskim odorama nije ležao samo zadah i prašina hiljadugodišnje prošlosti. Nacisti su bili svuda. U svojevrsnom medijskom pokaznom procesu u Nürnbergu jesu pogubljeni najgori među njima, a nekolicina drugih zatvorena, ali je, naravno, u školama, preduzećima, uredima i institucijama ostalo zastrašujuće mnogo kontinuiteta.
Strategija odvajanja i potiskivanja
Tim je hitnije bila potrebna strategija odvajanja i potiskivanja. I to ne samo kod savršeno urednog bivšeg naciste iz komšiluka, koji je sada kao volonter-blokovođa nadzirao novopodignute stambene zgrade, nego i kod navodnih svjetionika poslijeratne kulture. Moralna instanca Günter Grass, neka vrsta vodeće figure institucionaliziranog antifašizma u Bonnskoj Republici, sjetio se da je bio pripadnik Waffen-SS-a tek malo prije objave svojih memoara, što je bilo marketinški prilično prikladno.
Grass stoji pars pro toto za atletiku potiskivanja poslijeratne ljevice. Oni su toliko strogo ocjenjivali vanjski svijet kako bi mogli zanemariti vlastite ponore. Joachim Fest je, s pravom, postavio pitanje: “kako se neko 60 godina može stalno uzdizati kao loša savjest nacije, posebno po pitanju nacizma“ [7]— da bi tek u zadnjim metrima svoje biografije nagovijestio koliko je i sam duboko zapleten u barbarstvo.
Prevod: Sanin Mirvić
(Iz knjige Ulfa Poschardta »Shitbürgertum«. Westend, Frankfurt 2025. Preuzeto sa portala Jüdische Allgemeine)
[1] Izraz „Shitbürgertum“ koji koristi Poschardt nije uobičajen pojam u njemačkom jeziku, nego ironična i polemička kovanica.
[2] Odnos između Martina Walsera i Ignatza Bubisa, koji je i sam preživio Holokaust, bio je jedan od najzanimljivijih i najnapetijih njemačko-židovskih dijaloga poslije Drugog svjetskog rata. Temeljio se na dubokoj ideološkoj suprostavljenosti, koja je kulminirala Walserovim kontroverznim govorom 1998. godine i Bubisovom oštrom reakcijom, kada je osudio je Walserov govor kao “duhovnu i intelektualnu paljevinu” upozorivši da relativizacija Holokausta vodi u opasnu moralnu amneziju.
[3] Odnos Walsera i Reich-Ranickog obilježila je oštra književna i lično rivalstvo, posebno nakon što je Reich-Ranicki (kao utjecajni kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga) redovito kritizirao Walserova djela. Sukob je kulminirao 2002. Walserovim romanom Tod eines Kritikers (Smrt kritičara), u kojem je glavni lik — književni kritičar André Ehrl-König — tumačen kao transparentna aluzija na Reich-Ranickog. Roman je kritiziran zbog korištenja antisemitskih stereotipa, što je Reich-Ranicki, preživjela žrtva Holokausta, osudio kao “književno ubojstvo”. Walser je tvrdio kako je riječ o satiri medijske moći, a nipošto o personalnom napadu.
[4] Uredba o radikalima (njem. Radikalenerlass) odnosi se na zakonske akte Zapadne Njemačke iz 1972. godine kojima se zabranjivalo zapošljavanje osoba s radikalnim političkim stavovima u državnim službama i školama, a u praksi su često ciljani ljevičarski aktivisti i studenti.
[5] Alfred Andersch, „Artikel 3(3)“ (1976.).
[6] Morgenthauov plan (1944.) predložio je američki ministar financija Henry Morgenthau Jr. s ciljem deindustrijalizacije i pretvaranja poslijeratne Njemačke u agrarnu zemlju, kako bi se spriječio militarizam. Iako napušten, ostao je simbol savezničke strogosti.
[7] Citat reflektira kritike na račun Festovog opusa, posebno u kontekstu njegove autobiografije “Ich nicht” (2006.), gdje se suočava s nedostatkom samoispitivanja njemačke elite. Vidi: R. Evans, “The Third Reich in History and Memory” (2015.) ili V. Ullrich, “Joachim Fest: Eine Biographie” (2007.).
