U trećem dijelu ankete o književnom angažmanu donosimo odgovore Saše Ilića, Bojana Babića i Alena Meškovića.
Ilić je prozni pisac i politički analitičar. Jedan je od osnivača kulturno-propagandnog kompleta “Beton” (2006.), u čijoj redakciji je bio do 2013. Sa Draganom Boškovićem je 1998. objavio koautorsku knjigu “Odisej”. 2000. godine objavljuje proznu knjigu “Predosećanje građanskog rata” i priređuje knjigu mladih pripovjedača podnazivom “Pseći vek”. 2005. mu izlazi roman “Berlinsko okno”, a 2015. dvije knjige priča: “Dušanovac. Pošta” i “Lov na ježeve”.
Babić je pjesnik i pripovjedač. Prvu knjigu, zbirku kratkih priča sa naslovom “Pli-Pli” objavio je 1996. godine, a 2003. godine izašla mu je knjiga poetskih tekstova “Buka u prozi”. Zbirka “Priče o sreći” objavljena mu je 2008. godine. Autor je četiri romana: “Neljudska komedija” (2010.), “Devojčice, budite dobre” (2013.), “Ilegalni parnas” (2013.) i “Čaplinova stopala” (2015.)
Mešković je danski pisac bosanskog porijekla. Objavio je tri knjige na danskom jeziku: zbirku pjesama “Prvi povratak” (2009.), te romane “Ukulele jam” (2011.) i “Šator za jednu osobu” (2016.).
Saša Ilić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
ILIĆ: Svaki je književni tekst po svojoj prirodi i političan, i to u onom smislu u kome, prema Ransijeru, operiše značenjima i uključuje se u poslove izgradnje zajedničkog sveta. Prema tome, i moja literatura operiše određenom politikom, odnosno politikama, bolje rečeno, koje se mogu tretirati kao politika književnosti. Uvek insistiram na tome da se odvoji politika kao takva od politike književnosti, kao i društveno-politički angažman od književnog angažmana, što se vrlo često meša u javnom diskursu i u književnim praksama na teritoriji bivše Jugoslavije. Ta podela nije moja, o tome je davno pisao još Walter Benjamin. Ja sam je samo prilagodio našim prilikama. Pridodao sam angažovanoj književnoj formi pojam odgovornosti kao logičnu komponentu. Dakle to je onaj književnoumetnički tekst koji ne odustaje od imperativa vrhunske literature ali takođe, ne libi se da pokaže svoj stav spram književnog i političkog ovde i sada. Cilj ove književnosti nije ni prodaja ni politikantstvo čemu po pravilu teže politički angažovani tekstovi, već pre svega odgovoran stav prema literaturi i prema životu. Brecht, Kurt Tucholsky, Karl Kraus, Bel, Lenc, Grass, Bernhard sve do Elfriede Jelinek i Marcela Bayera u savremenoj nemačkoj književnosti, svi oni imaju to o čemu govorim. Kada čitate te knjige znate da se radi o vrhunskoj literaturi ali ne možete osporiti da sve te knjige imaju vrlo jasan stav prema politici, kulturi, društvenim i ideološkim projektima u prošlosti. Nešto slično se dogodilo i sa književnostima koje su proizašle iz užasa u kome se raspala Jugoslavija. Nakon toga, kao ni posle logora Drugog svetskog rata, više nije moguće pisati drugačiju literaturu. Sve drugo je bofl i književna laž.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
ILIĆ: Kod nas je književnost većinski društveno-politički angažovana. Najviši dometi takve “književnosti” predstavljau oni tekstovi koji se promovišu i slave u prisustvu lidera partija, vojske, crkve, DB-a i dvorske elite. Takve knjige se nagrađuju basnoslovnim sumama, svrstavaju se po svaku cenu uz Andrića i prema njima se samerava sva ostala produkcija. Takvi trend seteri su uzori čitavim ešalonima ostalih pisaca koji bi želeli da dosegnu taj nivo društveno-političke angažovanosti, odnosno prodaje, kako se to danas drugačije zove. S druge strane, premalo je književno angažovanih knjiga, onih knjiga o kojima sam govorio u prethodnom odgovoru.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
ILIĆ: Mislim da sam sve objasnio u prethodnim odgovorima. Da, stvari bi trebalo menjati ali dolazimo do one tačke kada to više nema ko da uradi i kada jedino nada u suspendovanje novonastalih nacionalističkih elita može ponuditi drugačiji ambijent. Možda je Jugoslavija jedini mogući odgovor. Ali to je već neko drugo pitanje…
Bojan Babić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
BABIĆ: Angažovana književnost za mene je književnost koja, sa svešću o društvenim odnosima u istorijskom trenutku u kom se stvara, stalno preispituje svoju ulogu u vladajućem poretku stvari. Na primer, ako je Sartr zamerao Prustu da pred stvarnošću zabija glavu u buržjuski prah-šećer spao sa njegovih madlena, ako je Skerlić zamerao Isidori Sekulić da se bavi svojim glavoboljama u vreme velikih nacionalnih projekata, ja bih možda danas mogao da zamerim samom sebi i ostalim “angažovanim” piscima na tome što za svoje polje društveno-političke borbe biramo jednu tako, od strane moćnih medija, marginalizovanu i u suštini nemoćnu delatnost kakva je književna umetnost. Možda je bavljenje angažovanom književnošću danas svojevrsni eskapizam, odbijanje da se bavimo onim prljavijim, ili dosadnijim, ili opasnijim delatnostima (mediji? politika? obrazovanje? terorizam bader-majnhofskog tipa?) koje bi možda mogle nešto da promene.
Angažovana književnost je ona koja, u uvek novim okolnostima pokušava da pronađe način da bude značajna. Ne uvek popularna i uticajna, ali svakako važna i značajna. Čini mi se da danas u tome ne uspeva.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
BABIĆ: Književnost za početak mora da bude svesna svog angažmana. Jer se stihovi i rečenice, jer se jezik mnogih pisaca i pesnika koji govore protiv angažmana u stvari guši u glorifikaciji vrednosti konzervativizna i nacionalizma. Oni su angažovani, a da to i ne primećuju. To je gore nego ne biti angažovan.
Pisci i spisateljice teško mogu da izbegnu angažman, koliko god se trudili. Mi često na fakultetima i u školama, kada govorimo o lektiri, ne razmišljamo o angažmanu pisaca, ali pogledajte samo knjige koje nam prvo padaju na pamet. Danteova komedija je puna najdirektnijih invektiva upućenih dnevnopolitičkim protivnicima Aligijerijeve stranke, pa joj to ne smeta da bude jedno od navećih dela koja su ikada stvorena. Pogledajte Tolstojev Rat i mir koji se u jednom trenutku, od književne pripovesti pretvara u poveći esej kojim se pisac suprotstavlja falsifikovanju i zloupotrebi istoriografije u ondašnjoj Rusiji. I Kafka, i Beket, i Dostojevski, i Muzil, i Man su bili, svako na svoj način angažovani. Čak je i Bodler pisao za jedan revolucionarni socijalistički magazin.
Stvar je u tome što su večite teme književnosti: identitet, seksualnost, moć, psihologija, međuljudski odnosi, pa i metafizika i jezik sam, ujedno i teme politike. (Ako mislimo da metafizika nije tema politike, dovoljno je da se setimo koliko puta naši savremeni političari u javnom prostoru izgovore reči kao što su bog, večito, nikada, zauvek.)
Postojeći, rekao bih institucionalni, profesorski otklon od angažmana možda potiče od želje tih institucionalizovanih tumača da se ne pačaju u politiku, jer bi to pačanje bilo opasno po njihove sinekure.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
BABIĆ: Ima pokušaja relevantnog književnog angažmana.
Mislim da književnost ovde najpre treba da nađe način da bude važna. Onda će i njen angažman imati smisla. Bilo je i osamedesetih i devedesetih u Srbiji književnih glasova protiv nacionalizma, ali oni su bili lako marginalizovani, pre svega od strane institucija kulture koje i dan danas fukcionišu na isti način i sa istim ili sličnim ljudima na čelu kao i pred rat i za vreme rata.
Svi bismo mi da se bavimo stvaranjem novog diskursa regionalne književnosti, da budemo pametni, pisci, prepoznatljive face na mikroprostoru zamišljene nove elite, a ne bismo baš da se bavimo dispozitivom, tom strateškom pozadinskom delatnošću, logističkom podrškom za novi diskurs, ozbiljnim pristupom izdavaštvu, nagradama, komunikacijom, pa i preuzimanjem insitutija i pozicija moži ako hoćete. Verujem da danas samo tako može da se predupredi buduća marginalizacija od strane onih raspoloženih za rat sutra.
S druge strane, veliki deo posla je na piscima. Džaba ispravan stav o ratu u Bosni ako se na tu temu napiše pamfletsko i šund delo. Tim gore po stvar za koju se borimo. Stvarno je važno pisati kao da nam nikad neće trebati žirant za kredit, hrabro, slobodno, jer književnost je polje slobode, i ne shvatati njegovu širinu pri stvaranju je kič. Ne dati ni misli koju mislimo, ni rečenici koju pišemo da se opusti, da se završi sama, pre nego što je preispitamo, pre nego što je izmuštramo do krajnjih granica. I pored toga nema garancija da ćemo napisati nešto što valja i što će biti značajno. Ali bolje je da naš Titanik potone, nego da naš papirni čamac oduva najslabiji vetrić. Svakako, nećemo odustati od pokušaja. Borićemo se do poslednjeg karaktera.
Alen Mešković
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
MEŠKOVIĆ: U sretnim slučajevima, suštinske odlike su joj tema djela i efekti na društvene procese. U nesretnim, ona se odlikuje autorovim motivima i ideološkim stavovima koje on prenaglašeno propagira u književnom djelu umjesto negdje drugdje.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
MEŠKOVIĆ: Književnost može da bude angažirana, ali i ne mora, jer književnost ništa ne mora, osim da bude što kvalitetnija. Piscu, ma koliko angažiran bio, književnost nikad ne smije biti samo sredstvo, već i krajnji cilj, rezultat mukotrpnog rada na tekstu, nešto što se uzdiže iznad dnevnopolitičke, ideološke borbe. S druge strane, književnik, kao javna ličnost s određenim ugledom u društvu, bi trebao biti angažiran. Posebno u društvu kao što je bosanskohercegovačko. To je pitanje društvene odgovornosti i dileme otpora ili saučesništva sa postojećim stanjem.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
MEŠKOVIĆ: Postoje istorijska razdoblja kada se određene društveno-političke teme same od sebe nameću. Takvo je nesumnjivo i ovo naše doba danas, pa je i regionalna književnost dijelom zaokupljena društvenim temama. Najbolje je kada angažirani autori ostvare određeni balans između svojih političkih motiva i umjetničkih ambicija i kada problematiziraju neku društvenu temu, tretirajući čitatelja kao zrelu osobu koju se želi potaknuti na razmišljanje, a ne kao potencijalnog ideološkog suborca. Kvalietet forme i relevantnost sadržaja ne isključuju, naravno, jedno drugo. Problem je kada nekih od tih autora zaborave da pišu književno djelo, a ne kolumnu ili slično. Tu je nemalo kriva i naša post-ratna kritika, koja je određene mlade pisce ubijedila da je za pisanje dovoljan samo angažman. Treba ih zato uporno podsjećati da ni Kišova ”Grobnica” nije veliko djelo, zato što je antistaljinističko, već zato što je dobro napisano.
