Osmi dio donosi odgovore Dragoljuba Stankovića, Dennisa Gratza i Nenada Veličkovića.
Stanković je pjesnik, prozaista, književni kritičar, intervjuer. Objavio tri knjige poezije “Pesme jednog dana” (2005.), “Barka tela” (2010.) i “S onu stranu noći” (2014.)
Gratz je romansijer i političar. Objavio je sljedeće romane: “Sve o Aidi” (2002.), “Ispod crvenog tepiha” (2005.), “Deblokada” (2015.)
Veličković je prozaista i kritičar. Od 1999. do 2007. bio je vlasnik Književne radionice Omnibus, za koju je uredio preko 20 knjiga domaćih i stranih autora. Jedan je od inicijatora književnog festivala Na pola puta u Užicu, a pokretač je i urednik više listova i časopisa (Vizija, Omnibus, Alčak, FAN, Književni žurnal, Školegijum, Tekstura). Objavio je sljedeće knjige: “Konačari” (roman, 1995.), “Đavo u Sarajevu” (zbirka priča, 1996.), “Sexikon/Sexpresionizam” (proza, 1998.), “Sarajevski gastronauti” (proza, 1999.), “Sahib: Impresije iz depresije” (roman, 2001.), “Otac moje kćeri” (roman 2002.), “Viva SEXICO” (2006.), “100 zmajeva” (roman, 2007.), “Dijagnoza patriotizam” (ogledi, 2010.), “Vremenska petlja” (roman, 2011.), “Školokrečina” (zbirka satiričnih ogleda, 2012.), “Vitez švedskog stola” (zbirka priča, 2013.)
Dragoljub Stanković
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
STANKOVIĆ: Ne mogu uhvatiti jasne obrise fenomena o kome me pitate ali možda i nema razloga za to, ako mi je pre svega stalo do kvaliteta literature, a tek onda i do svega drugog što taj kvalitet može dati. Da li su genijalna dela kao što su „Cveće zla“ Šarla Bodlera, „Dnevnik o Čarnojeviću“ i „Lirika Itake“ Miloša Crnjanskog, „Dablinci“ Džejmsa Džojsa, „Strahote podzemlja“ Vujice Rešina Tucića ili „Ljudske slabosti“ Predraga Čudića ona koja spadaju u tu grupu? Da li su autori njima hteli nešto promeniti u društvu s obzirom da je Bodleru i Čudiću i zvanično suđeno i presuđeno? Ili to mi čitaoci kasnije učitavamo, osetivši da se radi pre svega o epohalnim delima koja su kritički razobličavala opšte stanje društva, pokazivala tamnu stranu njegovog licemerja? O efektima na društvene procese ne možemo govoriti. Uticaji su individualni, lični, a šire, eventualno ako se delo uvede u školsku lektiru što može biti oplemenjujuće, u obrazovanju.
Ako je reč o bezvrednim, slabim, nacionalističkim delima koja su i pisana sa namerom da opravdaju vladajuću zločinačku ideologiju a koja se uvode u sistem obrazovanja, efekti mogu biti poražavajući ali i ne moraju. Uzdajmo se u život i razum!
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
STANKOVIĆ: Svaka napisana reč je društveno-politički angažovana, na neki način, ona nam usmerava pažnju i misao u nekom pravcu, senzibiliše nas za nešto, obmanjuje nas u nečemu, spinuje, ili otvara horizonte i probleme. Dakle, književnost mora biti, i jeste, i ne može pobeći, od tog angažmana. Samo je pitanje u kom smeru, koliko snažno, kao i, kojim sredstvima, koliko kvalitetno.
Književnost je nešto što određuje kontekst društva i ako je društvo ogrezlo u negaciji sopstvenog, počinjenog genocida, u diskriminaciji i mržnji prema drugima i drugačijima, onda se u takvom društvu, u medijima i državnim institucijama populariše literatura koja doprinosi opštem bezumlju i samozaboravu, nemoralu i bešćašću. Zvanična literatura zbog toga postaje nekrofilna perverzija elite, a ne izraz uvek iznenađujućeg života, što je slučaj u Srbiji. Pogledajte samo ko dobija nagrade i koliko ima nagrada. Nesumnjivo se radi o državnim piscima i pesnicima.
Postoji, na nesreću, i druga strana lošeg angažmana, a to su pisci koji misle da plemenita ideja piše dobru knjigu. Dobre knjige ne nastaju iz najboljih namera, nego zbog kvalitetnog književnog postupka, inovativnog. Takvi autori sa tzv. ideološki ispravne strane uzurpiraju književni horizont, pišu loše knjige.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
STANKOVIĆ: Što se tiče Srbije odgovorio sam u prethodnom pitanju, i to stanje treba menjati. Ali to može da se promeni samo ako dođe do političke odluke, kroz institucije, odozgo. Što se tiče pisaca, ono jedino što oni mogu da učine je da pišu dobre knjige, poput pomenutih u odgovoru na prvo pitanje ove ankete, i da neko u budućnosti vidi da nisu svi poludeli, da je bilo svesnih pojedinaca. I da ne propuštaju da se javno odrede uvek kada za to imaju retku priliku, kroz kritiku, bilo kako medijski, da iz njihovih reči bude jasno kako vide društvo u kome žive. Spasenje je individualno. Takođe i poticanjem dijaloga i komunikacijom na što širem planu, regionalno, kao što je ova anketa, ne bi li se napravila mreža veza za neku buduću još bolju saradnju, jer dobra literatura ne zna za granice, ona promoviše univerzalne vrednosti, oslobađa, oduševljava, dakle, sve suprotno od onoga u šta nas ubeđuju državni pisci i pesnici, profesori i akademici, gurajući nas sistematski u smrdljive i zagušljive nacionalne torove i logore. Oni su zabrinuti, u stvari, samo za svoj stomak i novčanik.
Dennis Gratz
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
GRATZ: Društveno-politički angažovana književnost je, u najširem mogućem smislu, svaka književnost koja zagovara i kroz svoj sadržaj implicira određeni politički, socijalni, vjerski, ideološki ili neki drugi angažman. Kao protuteža konceptu l'art pour l'art, ona nastoji ostvariti određeni društveni efekat koji nadilazi primarne, estetsko-zabavne okvire. U tom smislu ona jeste namjerna, svrsishodna, namjenska i (najčešće) predvidljiva. Iako se time sugerira njena eventualna kompromitiranost, vjerujem da je svaka književnost, kao odraz ili meta-odraz stvarnosti, angažirana. Svijest autora o napisanome postaje dio određene agende u trenutku u kojem on/ona odlučuje da napisano učini javnim.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
GRATZ: Književnost, proizvedena kao neminovnost, uvijek je društveno-politički angažovana književnost. Time je odgovor njenog normiranja kao eventualne obaveze izlišan. Posebno kod nas je važno da pišemo o onome što se dešava u našem vremenu. Sama činjenica da pišemo o tome takvu književnost čini relevantnom. Mi smo se prestali ogledati u našoj stvarnosti, i ona zato, u svoj svojoj nepodnošljivosti, postaje podnošljiva.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
GRATZ: Dozvolite mi najprije istaći svoj načelan stav – književnost postoji jer neki pojedinci u našem društvu osjećaju nuždu da pišu. Ta nužda, ta potreba da se nešto iskaže u pisanom obliku i kroz objavu učini dostupnim većem broju čitalaca je ono što bih nazvao svrhom. Iz tog razloga mislim da je književnost uvijek svrsishodna, bez obzira na efekte koje proizvodi ili bi, u nekom drugom vremenskom i prostornom okviru, mogla proizvesti. (Kafkina djela su postala društveno relevantna u nekoj retrospektivi, kao pojašnjenje vremena u kojem je on stvarao; za života ništa nije uspio objaviti.)
Da li će pročitano proizvesti neki društveno-politički relevantan efekat je u svakom slučaju posredno važno. Za autora je ključno da je proizveo; tek u drugom planu nastaje svijest o tome šta je i iz kojih razloga proizveo. Činjenica da je nešto čitano (ili nije), da je nešto kritizirano, komentarisano, spominjano, indicirano, uklanjano, stigmatizirano… književnosti daje njoj imanentnu angažiranost.
Kod nas se, u regiji, književnost ugrubo može podijeliti u sistemsku i antisistemsku. Obje su društveno angažirane. Nema lijepe, zabavne, sama-sebi-svrsne književnosti, jer ne postoji društvena prepoznatljivost književnosti kao umjetnosti oslobođene okova konteksta. Sve što se proizvodi u domenu kulture i umjetnosti postaje društveno angažiranim dobrom, jer sve što postaje javno, postaje i predmetom njegove potencijalne instrumentalizacije.
U tom smislu je, naravno, važno da postoje receptori ili makar indikatori njene relevantnosti, bilo da se radi o institucijama kulture koje provode njeno baštinjenje (kroz odbore i komisije čiji članovi bi, po nekom uzusu, morali biti „nezavisni“), bilo da se radi o organizacijama civilnog društva ili društveno uticajnim pojedincima koji imaju intelektualni i materijalni kapactitet da donose sud o tome šta i zašto je nešto društveno-politički angažovana književnost, te da li ona uopće zbog toga ili usprkos tome vrijedi.
Moje mišljenje je, međutim, da to treba biti proces rasterećen nekog organiziranog poduhvata u tom pravcu. Sve što se prepozna kao indoktrinacija postaje dio problema i, po meni, ne pripada u ono što zovemo književnost. To je onda propaganda, a ona je, barem za naše prostore, uglavnom loša. Dobra stvar, međutim, je, što i u takvoj jednoj situaciji propaganda postaje plodnom inspiracijom za stvaranje nečega što tu propagandu razotkriva. Propaganda, ili „namjenska književnost“, potiče proizvodnju književnosti. Ta dijalektika je nezaustavljiva, pitanje je samo da li smo mi kao društvo kadri te procese prepoznati dok se oni dešavaju, i na adekvatan način priznati.
Nenad Veličković
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
VELIČKOVIĆ: Društveno-politička književnost bila bi književnost koja sebe vidi kao sredstvo političke prakse, kao oblik komunikacije kojim se može uticati na svijest aktera u političkom procesu. A za takvu je potreban prije svega autorski motiv (odluka da svom pisanju da tu funkciju, da piše s tom namjerom).
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
VELIČKOVIĆ: To da li “treba” mislim da treba prepustiti autorima da sami odluče. Ako književnost može biti angažovana na taj način, kao i na razne druge, ne vidim zašto bi se pitanje postavljalo s tom cenzorskom notom u glasu. Druga je stvar kako se to radi, i za kakvu političku opciju. To je posao književne kritike da ustanovi i ocijeni. (Pri tome, politiku smatram mnogo kompleksnijim djelovanjem od stranačko-mafijaških praksi u državama raspadnute Jugoslavije.)
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
VELIČKOVIĆ: U zadnje vrijeme recentnu produkciju ne pratim ni redovno ni dovoljno, pa nemam/ne znam odgovor. Nemam ideju ni kako se stanje može mijenjati, osim načelno: argumentima da ima boljih načina književnog angažmana. Ali onda treba jasnije opisati sam pojam angažovane književnosti. Vi ste pomalo ironičnom sintagmom ‘društveno-politički’ ostavili prostora i za druge mogućnosti. Dakle, ako je društveno-politički angažovana književnost podbačaj, trebalo bi reći kakva angažovana književnost to nije. Je li bolja, i zašto, naprimjer, književnost angažovana za čovjeka slobodnog od ideologija? Književnost koja će komunicirati u prostoru koji Lorens Kolberg naziva postkonvencionalnim stupnjem moralnog razvoja čovjeka.
Budući da sam fakultetski nastavnik književnosti, vjerujem da je ta nastava prilika da se i ova pitanja postave i na njih ponude odgovori. Univerzitet je mjesto gdje se mogu dati dobri razlozi za promjene i gdje se one mogu osmisliti. Pretvoriti i njega u društveno politički instrument jeste način da se stanje koje treba mijenjati ne mijenja.
