(Emir Suljagić: Razglednica iz groba – Samouk, Buybook, 2014.)
O ličnoj tragediji neugodno je govoriti, čak i kad ona nije neposredna posljedica genocida. Čitati o genocidu kad se o njemu govori kroz prizmu lične tragedije zna biti ugodno, jer je nerijetko čitalac motivisan primitivnim voajerskim nagonom ili osjećajem nadmoći nad žrtvom prilikom udjeljivanja saosjećanja toj žrtvi, a gdje je nadmoć egoistička metafora za višak sreće ili opis ideološkog stanja u kojem se žrtva stavi u službu vlastitih duševno-materijalnih interesa.
Postoji, jasno, i drugačije (čitalačko) saosjećanje, koje se ne može opravdano svesti na pojmove pesimističke psihologije, osjećanje koje – uopće ne treba svoditi, već posmatrati ga kao takvog, kao pozitivnu vrijednost. To je saosjećanje, koje ne cilja da porobi žrtvu na ovaj ili onaj način.
Knjige ”Razglednica iz groba” i ”Samouk” dugogodišnjeg bh. novinara, građanskog aktiviste i političara Emira Suljagića, koje tematiziraju srebrenički genocid, govore najprije o radikalnom nedostatku saosjećanja među samim Srebreničanima u više od hiljadu dana provedenih u enklavi Srebrenici, a onda o odsustvu saosjećanja i u poslijeratnom periodu, koji je obilježen zen-autizmom ogromnog dijela srpske javnosti, te ne-javnim prezirom određenog dijela ”pravih Sarajlija” prema srebreničkim izbjeglicama koji se očituje čak i u ismijavanju njihove genocidom obilježene sudbine[1].
Što se tiče saosjećanja, ratno i poslijeratno iskustvo o kojem govori Suljagić obilježeno je pretežno onom prvom njegovom vrstom, koja cilja da porobi žrtvu u korist vlastitog materijalnog i duševnog zadovoljenja, dok je postojanost one druge, čiste vrste infinitezimalna.
Saosjećajni dželati
Srebreničani su u julu 1995. pobijeni u genocidu, koji je planirao i organizirao političko-vojni vrh Republike Srpske, a koji su izvršile institucije RS-a (Vojska i MUP) uz pomoć MUP-a Srbije, te odobrenje političkog vrha Srbije.
Suljagić, koji je u vrijeme pada Srebrenice bio prevodilac vojnih posmatrača UN-a, pripovijeda u ‘’Razglednici’’ o svom susretu sa Ratkom Mladićem. Kako je bilo dogovoreno da Holanđani organiziraju evakuaciju, Suljagić je sa jednim od UN-Holanđana izišao iz kampa ka Mladiću i njegovoj oficirskoj pratnji. Nakon što je provjerio identifikacije, Mladić je pozvao Suljagića. Vodio se sljedeći razgovor:
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Odakle si?
– Odavde, iz Bratunca.
– Šta radiš ovdje?
– Prevodim.
– Kud si krenuo?
– Pa… evo, krenuo sam gore s ovim vojnim posmatračima da vidimo šta se dešava.
– Jesi li bio u vojsci?
– Nisam.
– Nisi, je l’ da?
– Nisam, ozbiljno, bio sam maloljetan!
– Dobro, ‘ajde sad idi u kamp.
– Mogu li dobiti svoju kraticu natrag?
– Evo ti.
Mladić je dodao još nešto, čega se Suljagić, kako kaže, nikad nije bio u stanju sjetiti, ali nešto u smislu da ”ima mnogo pijanaca”, da bi mu neko mogao nauditi ako ostane na cesti.
Čemu taj znak pažnje, saosjećanja, prema neznancu, pripadniku etničke grupe ljudi koju je Mladićeva vojska došla da istrijebi? Zvuči kao ironija, kad Suljagić nešto kasnije podsjeti kako je Mladić nepodnošljivo i sam bazdio na alkohol. Da, ali čak i da je govoreći o ”pijancima” referisao na sebe – čemu savjet (da se skloni) čovjeku, koji – kao prevodilac – može da se skloni. Zar nije logičnija na ovom mjestu Mladićeva želja da prevodilac ostane van kampa, pa da i njega ubiju? Čemu znak naklonosti? ”Plašio sam se da ću poludjeti”, kaže Suljagić, ”pokušavajući da objasnim sebi zašto je poštedio mene, beznačajnog kao što su u njegovim očima morali biti i moji prijatelji čije je streljanje naredio. Nisam uspio naći odgovor.”
Slična situacija desila se kada su Suljagić i (drugi prevodilac) Hasan Nuhanović razgovarali sa majorom VRS-a Momirom Nikolićem, prilikom provjere osoblja UN-a. Kada je Nikolić došao do Hasana i pitao ga je gdje mu je porodica, ovaj je kazao kako su mu majku, brata i oca izveli holandski vojnici i predali ih srpskim. ”Nikada nisam vidio da reagira ljudski”, govori Suljagić o Nikoliću, kojeg su on i Hasan poznavali iz pregovora VRS-a sa vojnim posmatračima, ”sada je, pred svima, podigao ruku na čelo i mašući glavom znakovito kazao da ‘ih nije smio pustiti iz kampa’. Ponovio je to još jednom, klimajući glavom, a onda se vratio u sigurnost uloge srpskog oficira koju je tako besprijekorno igrao, nastavljajući da hladno ispituje ostale prevodioce.”
Još jedan (iako prekasan, uzaludan ipak) blagonaklon, saosjećajan savjet, koji začuđuje, jer kao i u prethodnom slučaju, čovjek, koji zna da je došao da učestvuje u ubistvu hiljada ljudi, pokazuje naklonost prema jednom od tih hiljada ljudi. Moguće da je riječ o onom saosjećanju, koje je samo površinska manifestacija osjećaja nadmoći nad žrtvom, ili o krvnikovom uživanju u najavi krvavog pira koji samo što nije počeo (”bolje ti je da bježiš u kamp”).
Kakogod, neko (od bošnjačkih nacionalista) bi mogao zamjeriti Suljagiću što, ne prešućujući navedene scene, ”humanizira” zločince, ali to bi bila greška. Da je Suljagić, protivno zahtjevima istinitosti, prešutio ove događaje koji Mladića i Nikolića nakratko prikazuju kao homines bonae voluntatis, da je prešutio njihovu kratku distancu od sebe, imali bismo jedan dokaz manje za razumijevanje prirode zločina koji će biti počinjen.
It's nothing personal, it's just genocide
Mladić i Nikolić se obraćaju Suljagiću i Nuhanoviću kao onima, koji će, uprkos svojoj etničkoj pripadnosti, preživjeti, budući da pripadaju osoblju UN-a, jer je – očigledno – politička odluka bila takva. Za ostale bošnjačke muškarce odlučeno je da budu pobijeni. I obraćajući se onima, koji će preživjeti, Mladić, a još više Nikolić sugeriše im da to što će se desiti ne shvataju lično. Ubistva koja će se desiti nisu posljedica mržnje, gnjeva ili bilo kojeg oblika samovolje vojnika, već posljedica više determinacije (političke odluke) koja nadilazi odnos između dva pojedinca – Nikolića i Nuhanovića, naprimjer. Mladić nema ništa lično protiv Suljagića, jednako kao što Nikolić nema ništa lično protiv Nuhanovića i njegove porodice. Naprotiv; u odnosu između dva čovjeka, Mladić odnosno Nikolić ne samo da ne mrzi Suljagića odnosno Nuhanovića, već pokazuju čak znakove naklonosti.
Zločin otuđenog dijela jedne vojske ili policije, koja je gnjevna i koja je nevođena odlukom više političke instance krenula da se sveti, bio bi masakr-incident, dok je genocid upravo čin gdje vlada determinizam (političke) odluke i eliminiše relevantnost emocija izvršilaca genocida (ne samo pojedinaca, već i vojske i policije općenito kao subjekta genocida). Genocid ne provodi rulja ili poluorganizovana skupina, kojom rukovodi vlastiti gnjev. Genocid provode institucije, rukovođene voljom političke odluke. Emocije i institucionalna organizacija se isključuju: tamo gdje je puno emocije (poput gnjeva) manje je institucije, tamo gdje je puno institucije, manje je emocije.
Obični zločin je onaj gdje mrziš čovjeka, pa mu pobiješ porodicu. Genocid je zločin gdje, kao privatno lice, možeš mrziti ili voljeti čovjeka, ali mu svejedno, kao pripadnik institucije, pobiješ porodicu. Genocid je – paradoksalno – zločin lišen apriorne mržnje zločinca-egzekutora prema žrtvi. Time ne želim reći da ni u jednom od vojnika ili policajaca nije postojala mržnja prema pojedincima koje su strijeljali, već samo da je ta mržnja bila irelevantna, kao motiv, u odnosu na determinizam političke odluke, te da nije bila neminovna, čemu u prilog govore u Suljagićevim knjigama dokumentovane neutralne, čak i pozitivne emocije dželata Mladića i Nikolića prema Suljagiću i Nuhanoviću.
Kolektivna odgovornost
U poretku stvarnosti koji je obilježen izvršenjem genocida, učenje o karakteru kao sudbini (koje se još od Heraklita u evropskoj misli bori protiv religijskog i neoreligijskog učenja o predestinaciji) prestaje biti referentno. Determinizam političke volje, koju provode institucije, kao što je rečeno, ima primat nad emocijama i individualnom voljom izvršilaca i žrtava genocida. Karakter (žrtava, jednako kao i karakter izvršilaca genocida) nije uzrok sudbine. Tako i Suljagićeva zapitanost o tome zašto je Mladić poštedio njega, a ne i ostale, ne nalazi odgovor u kontradiktornosti Mladićevog karaktera, već u političkoj volji da se likvidiraju svi srebrenički muškarci, osim onih koji spadaju u osoblje UN-a.
Da je Momir Nikolić sa još nekoliko ljudi (”dobrovoljaca”), koji nisu organizirani u instituciju od strane države, protivno volji (ili makar neovisno o volji) jedne političke vlasti – pobio za nekoliko dana Hasana Nuhanovića, njegovu porodicu i još nekoliko hiljada ljudi[2] motivisani razlozima ličnih volja (etnička mržnja, gnjev, osveta, pljačka), tada bismo mogli govoriti o individualnoj odgovornosti, a ne o genocidu.
U kontekstu navedenih saznanja o utjecaju individualne volje i karaktera neposrednih izvršilaca genocida, rasprava o krivici ne može biti svedena na pitanje individualne odgovornosti. Politička volja, koja je uzrokovala genocid, nije individualna volja ili zbir manjeg broja individualnih volja. Narodna vlast Srpske demokratske stranke nije bila diktatura, već izraz ”volje srpskog naroda” ovjeren kako na prijeratnim tako i na poslijeratnim izborima. SDS je interpretirao volju i interese srpskog naroda, a podrška na izborima je značila da je to radila u skladu s načinom na koji je većina unutar tog naroda interpretirala svoju volju i interese.
Političku i moralnu odgovornost u tom smislu ne snosi samo političko i vojno rukovodstvo RS-a, niti pripadnici VRS-a i MUP-a RS-a, kao neposredni izvršioci genocida, već i svaki čovjek, koji je na izborima i van njih davao i daje podršku SDS-ovskom interepretiranju volje i interesa srpskog naroda i sredstava podesnih za njihovo provođenje. Genocid sproveden od strane demokratskih institucija nespojiv je sa idejom o individualnoj odgovornosti – kolektivna odgovornost (ne svih Srba, već svih ljudi, Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih, koji su djelom i glasom podržavali i koji, pod maskom SNSD-a recimo, podržavaju SDS-ovu politiku institucionalnog otklanjanja enklave iz čistog tijela RS-a) predstavlja neupitnu stvar.
Vanjska i unutrašnja nedemokratska fronta
Srebrenica se do 11. jula branila od srpske avijacije, artiljerije i blokade koja je dovela do nedostatka hrane u samom gradu. Ko je i preživio prve nalete srpskih dobrovoljaca na nezaštićena mjesta, našao se u enklavi koja će se, zbog gladi, vratiti u stanje prvobitne zajednice, gdje zakoni ne postoje, a vlast je utemeljena na međusobnim odnosima moći gospodara rata.
Kad je u februaru 1993. hrana počela biti doturana avionima, hiljade gladnih ljudi su čekali na brdima oko grada da prvi stignu do paleta. Jedan od njih je bio tetak glavnog junaka ”Razglednice iz groba”. On je ubijen pred gomilom svjedoka, trčeći prema paletama, koje su se prizemljile u blizini; ubio ga je čovjek, Bošnjak, preko čije je njive trčao ka hrani. Budući da je ubica bio rođak jednog od ključnih ljudi gradskih vlasti, istraga (nikada) nije provedena.
Dok su vladaoci enklave i svi bliski njima imali dovoljno, čak i previše hrane, veći dio ljudi nije mogao ni sanjati o tome da ima i za doručak i za ručak i za večeru. Kad su u ljeto 1994. izbili protesti pred Općinom, ljudi su počeli poimenično optuživati predsjednika Općine i njegove saradnike za krađu humanitarne pomoći. Istu noć kolovođa je ubijen, grad je zanijemio, a praksa trgovine humanitarnom pomoći je nastavljena.
Koliko je srpska prijetnja homogenizirala ljude u enklavi po etničkoj liniji, toliko ih je blokada razjedinila po klasnoj liniji. Iako su u odnosu prema Srbima (htjeli-ne htjeli) bili jedinstvena skupina, u odnosu prema samima sebi Bošnjaci nisu bili jedinstvena skupina ljudi. Svi su Bošnjaci u srpskim očima bili jednaki, samo što su u vlastitim očima neki bili jednakiji od drugih.
Navedena dijalektika (istovremeno postojanje etničkog identiteta i klasne razlike/kontradikcije, istovjetnosti i suprotnosti među stanovnicima enklave) koju Suljagić sociološki dokumentira i ilustrira sa efektnim anegdotama, suprostavlja se načinu na koji dominantni ideološki vidokrug percipira dešavanja u Srebrenici, tj. isticanju etničkog identiteta u kontekstu srpske prijetnje i potiskivanju ekonomskoj raslojenosti žitelja enklave.
Svejedno što u odnosu na srpsku prijetnju, klasno ukidanje identiteta u kontekstu opsade Srebrenice – ima sekundarnu ulogu, njegovo potpuno zanemarivanje je ideološko iskrivljavanje istine, jer neravnopravna podjela zajedničkih (svima namijenjenih) dobara nikada nije posve nevažna stvar.[3] Suljagić, između ostalog, navodi kako su, dok je većina u gradu gladovala, skladišta trgovaca (humanitarnom pomoći) bila puna hrane, što se otkrilo u julu 1995. Kad je pala Srebrenica, trgovci su krenuli bježati i ostavili nezaštićenim skladišta u koja su provaljivali gladni, dok se približavala Mladićeva vojska.
Poklaće nas Srbi, glasaj za SDA!
U posljedice ideološkog potiskivanja činjenice nejednakosti jednakih, Suljagić će se uvjeriti u Sarajevu, po okončanju rata i prestanku neposredne opasnosti od oružja VRS-a i JNA. Tada ekonomska raslojenost preuzima primarnu ulogu: umjesto srpskih snajpera i granata, osnovni problem bošnjačkog života je nedostatak životnih namirnica, posla, smještaja…
Ali bošnjački nacionalizam i dalje potiskuje to ekonomsko samoukidanje bošnjačkog identiteta, te ideološki iskrivljava viđenje stvarnosti, naglašavajući da su i dalje Bošnjaci u identičnom egzistencijalnom statusu, da su svi – još uvijek – ugroženi od Srba (i Hrvata) i da je to najvažnija, suštinska oznaka (uslova) njihove egzistencije. Genocidna prošlost je projicirana u prijeteću budućnost, čime je neposredna ekonomska sadašnjost u svijesti traumatiziranog kolektiva učinjena suštinski nebitnom. Mir je shvaćen kao primirje. Srbi samo što opet nisu zapucali, a to što je bošnjački etnički organizam podijeljen na glavu s mozgom (vlast), ahmedijom (ulema, kler) i ustima (novinari, književnici, knj. kritičari itd.), želudac (državna uprava i tajkuni), slijepo crijevo (intelektualci), analni otvor (novinari, knj. kritičari i intelektualci u službi duševnog rasterećenja boš. mozga) i spolni organ (estrada i zlatna mladež), s jedne strane, te na ruke bez nekoliko prstiju (bivši borci, radnici), leđa (još radnika) i noge bez jedne potkoljenice (ratni vojni invalidi) s druge strane – nije od suštinske važnosti, oni su – zbog genocidne prijetnje – i dalje jedinstveno tijelo, itd.
Suljagić, koji je preživio srebrenički genocid, vjeruje ipak više svojim očima, nego kopernikansko-bošnjačkim riječima, pa vidi da u Sarajevu više nije ugrožen od Srba. Dok je on gladan i bez kuće, SDA ne saosjeća s njegovom ekonomskom bijedom, već ideološki manipuliše ratnim traumama i saosjećanjem prema žrtvama (među kojima je i njegov otac) kako bi se održali na vlasti i nastavili s praksom uzurpiranja zajedničke imovine (humanitarne pomoći, budžetskog novca i prihoda javnih preduzeća) s kojom se upoznao u srebreničkom kazanu, a koja, oslobođena srebreničkog kontesta, poprima oblik društvenog zločina o kojem čovjek poput Suljagića ne može šutjeti.
Omer: Draga mi je istina, al’ draži mi jeAllah
U noveli ”Samouk” pripovjedač Muhamed S. govori o svom prvom sukobu sa novim poretkom u Sarajevu, dajući jedan arhetipski kontrast bh. tranzicijske stvarnosti. Studirao je, kaže, na Fakultetu političkih nauka skupa sa još desetak drugih studenata na klasi, među kojima su bili i izvjesni Omer, sin jednog SDA-ovog direktora, te njegov prijatelj Adnan, ”čija je jedina očigledna osobina bila bahatost”.
Kad je profesor etike na FPN-u jednom prilikom govorio o Bogu, pripovjedač je kaže bio gladan i bilo mu je jako teško da se skoncentriše na predavanje. ”Jeo sam”, kaže, ”samo jednom tog dana; u džepu nisam imao ni marku, i kafe, kojima sam pokušavao ugušiti glad, cijeli dan su mi plaćali drugi studenti. Stomak je povremeno i glasno krčao, podsjećajući me na prilično bijedno stanje u kojem sam bio, tek da ojača malaksalost koju sam osjećao u svim udovima.”
Utom je Omer počeo raspravljati s profesorom, kazavši između ostalog kako su ljudi ”ginuli u ime i za Boga”. Samouk mu je, obuzet drhtavicom, replicirao sljedećim riječima:
– Ne znam odakle ti pravo da spominješ, da raspravljaš o Bogu! Pa, ti se svake sedmice dovezeš na fakultet u drugom autu i govoriš o tome kako su ljudi ginuli za i u ime Boga. To su gluposti! Eto, moj otac nije vjerovao u Boga, pa je mrtav: je l’ to njegova žrtva manje važna? Ja ni dan-danas ne znam gdje je, je l’ ukopan, nije li, a moja majka živi od primanja ratne udovice. To je trista maraka mjesečno, pošto ti to ne znaš! Ti i takvi nemate pravo pričati o Bogu!
Omer nije odgovorio na pitanje, ali su on i Adnan, ti skakavci koji su pojeli bh. poslijeratne godine, sačekali našeg junaka, poslije predavanja. Adnan mu je u Omerovo ime replicirao tako što ga je udario u glavu. Ako taj semantički postupak ne tumačimo kao neosporiv argument da su ljudi ipak ginuli u ime i za Boga (i za to da Omer ima više auta od nijednog), ostaje istina da su ljudi pobijeni zato što su od strane instanci poput UN-a, (Boga?) i onih koje Omer reprezentira – ostavljeni sami, bez mogućnosti izbora, da o njihovoj sudbini (po božijoj volji?) odlučuje Karadžićev SDS.
Muhamed S. je sahranio oca na kolektivnoj dženazi u Potočarima, ljut na one koji su protivno njegovim željama kosti njegovog oca izložili kao tobože zajedničku žrtvu. I pored toga što je otac bio ateista, ispostavilo se da je šehid koji je dao život za SDA-ovu vjeru i državu.
”Gdje smo se”, kaže Muhamed S. u ”Samouku”, ”mi zajebali? Moje mišljenje, premda su ga dosad iznijeli i pametniji i pismeniji: onog trenutka kada je naš voljeni Predsjednik sjeo za isti sto i odlučio praviti državu s čovjekom koji je naredio da tvoju i moju familiju pobiju kao kerove uz tarabu. Nema uskličnika: ja sam na svoju duboku žalost pristao na to i odavno sam kapitulirao pred tim stanjem stvari.”
Slično kao u slučaju politički angažovanog optimiste Krleže i njegovog pesmističnog romana ”Na rubu pameti”, autor ”Samouka” još uvijek nije, za razliku od svog pripovjedača i glavnog junaka, kapitulirao pred stanjem stvari, već danas kao jedan od najtujecajnijih političara u BiH odrješito neće odnosno hoće da popravlja državu sa SDA-om i SDS-om za pregovaračkim stolom, što – da ne bude zabune – u kontekstu ovog esejističkog zapisa, a ne prikaza trenutne političke situacije, ne treba smatrati ni dobrim ni lošim.
[1] Suljagić u ‘’Samouku’’ navodi primjer viceva o Srebreničanima (‘’Kako spavaju srebrenička djeca? Kao zaklana’’) i ‘’građanski’’ prezir prema ‘’seljačkoj nekulturi’’ srebreničkih izbjeglica u Sarajevu, koje bi – kako se tada moglo čuti u Sarajevu, a vjerovatno i danas – ‘’trebalo vratiti tamo odakle su došli’’, jer – između ostalog – ‘’ometaju saobraćaj’’.
[2] Razumije se, riječ je o hipotetičkom slučaju, koji je realno neizvodljiv. Toliki broj ljudi za nekoliko dana se može pobiti samo uz institucionalno organizovanje.
[3]Stanje na tržištu digiriranom od strane odnosa na frontu i volje raspodjeljivača humanitarne pomoći bilo je takvo da se za pakovanje šibica moglo dobiti desetak kilograma krompira ili desetak jaja, kilogram sira, ponekad. Suljagić pripovijeda u ”Razglednici” kako je neko vrijeme za jednog od gradskih trgovaca, za procenat zarade, prodavao šibice po okolnim selima. Jednom prilikom se, kaže, cjenkao sa nekim seljakom, koji je mislio da je puno 10 kg kompira za jednu kutiju šibica. Na kraju je seljak odbio, a prodavac je otišao dalje. Kad se vraćao i naišao na seljaka, tegleći vreću krompira koju je dobio za dvije-tri pakle šibica, seljak mu je kazao da pristaje na cijenu.
– Sad je skuplje: petnaest.
– Eh sad, pretjeruješ.
– Dobro, dvanaest i niti grama manje.
– U redu, rekao je seljak i naredio supruzi da ”odoka” natrpa u vreću dvanaest kilograma.
– Nema ”odoka” – kazao je prodavac i iz džepa trijumfalno izvukao ručnu vagu.
Hodajući od jednog do drugo sela Suljagić je, kaže, primijetio kako je glad u potupnosti izmijenila njegov karakter: od dječaka koji je prije rata bio stidljiv i povučen, postao je agresivan i surov.
