Selvedin Avdić: ”Moja fabrika”, IK Vrijeme, Zenica, 2013.
Knjiga Selvedina Avdića ”Moja fabrika” u žanrovskom smislu predstavlja melanž dokumentarističke pripovjedne proze, monografije, socijalne psihologije i historije grada Zenice, autorovih memoarskih zapisa i kolaža sklopljenih od tuđih svjedočanstava, naučnih članaka, lirskih impresija i esejističkih fragmenata. Premda, kad opišemo samo njenu žanrovsku hibridnost knjiga, izgleda kao ”skrpljena”, ona ipak počiva na gotovo strogom kompozicijskom načelu: sve o čemu se govori u neposrednoj je ili posrednoj vezi sa Željezarom u Zenici.
Na Drini ćurpija, u Zenici Željezara
Tim tematsko-motivskim jedinstvom, Avdić relativizira utisak koji odaju žanrovski ”šavovi” ili odsustvo monoritmične hronološke progresije. Neizbježna je, u tom smislu, paralela između Avdića i Andrića (”Na Drini ćuprija”): u kompozicijskom načelu prepoznajemo sličan metod, ali isto tako prepoznajemo Avdićevo odstupanje od žanrovsko-stilskog modela Andrićeve proze (”pripovjedačka Bosna”). Avdić više doziva onu tradiciju dokumentarističke proze, čiji su eklatantni predstavnici u našoj književnosti Kovač i Kiš. Međutim, dok je kod pisca ”Grobnice za Borisa Davidoviča” očit – paradoksalan, ali svrsishodan – postupak da se umjetničkim (dakle, i afektivnim i fiktivnim) sredstvima dočaravanja učini vidljivom suha, sakrivana i prešućivana historijska istina i njena ljudska suština, dotle kod Avdića nailazimo na drugačiju tendenciju: da se iz neprešućene, ali suhe historiografske istine destilira književno-umjetnički supstrat i pomoću njega dočara njena ljudska suština.
Moglo bi se reći da je alhemičar Kiš, oplemenjujući fikcijom željeznu (staljinsku) historiju, dobio više zlata od Avdića, koji je rešetom prosijavao željeznu zeničku zemlju i našao tek nekoliko komadića zlata. Ali te priče, koje je Avdić našao u pisanoj ili usmenoj historiji, u ličnim historijama ili historiji Zenice, a koje imaju relevantnost čak i kad ih se uporedi sa slobodnom umjetničkom fikcijom, imaju svoj čar baš zato što su samo, kako bi Kiš rekao, ”građa za sižejno oblikovanje”.
Tako, naprimjer, Avdić pripovijeda o slučaju jednog penzionisanog radnika Željezare, kojem je dosadila mirovina kao anti-forma egzistencije, pa je počeo da ustaje svakog dana rano ujutro, kao kad je išao na posao. Silazio je u podrum gdje je nešto kovao. Skupljao je otpad, dijelove mašina, bojlere, žice i slična čuda. Konačno su njegovi bližnju saznali da pravi – avion. Nije im, nakon što im je objasnio šta radi, preostalo ništa drugo nego da pozvovu ljekare i… Avdić priča da je ovu ”građu za sižejno oblikovanje” pokušao pretvoriti u umjetničku prozu, ubacujući neke fiktivne elemente, ali ju je – kaže – samo pokvario, napravivši od nje neku lošu ljubavnu storiju.
Osmijeh s hiljadarke
Razumljivo, navedena priča nije više do dobra anegdota, ali je estetski simpatično kad autor sugestivno ukaže na to, i kad odričući se od svog nekadašnjeg i umjetnički nekompetentnog dopisivanja učini da ta anegdota izgleda boljom nego što jest.
Ima u Avdićevoj knjizi još takvih anegdota. Ima i dužih, i boljih, koje graniče sa pripovijetkama. Recimo, ona o sudbini Arifa Heralića. – Radnici su na slikama iz socijalističkog razdoblja samo dekor mašinama. ”Fotografirani su”, kaže Avdić, ”nasmiješeni, oznojenih čela, junački suprotstavljeni užareno tečnom čeliku… Ispod fotografija nije bilo imena, samo zanimanja: varilac, livac ili kovač.” Ali Arif Heralić je bio drugačiji. Lice tog ”čeličanca” bilo je na novčanici od hiljadu dinara. Jedino nasmiješeno lice od svih koja su krasila jugoslovenske novčanice.
Kasnije je Arif pokušao da naplati od države 250.000 dinara za to neovlašteno korištenje njegovog lika, dobivši na kraju prijevremenu penziju. Još kad je u stan donio mijeh i nakovanj, pa su ga komšije prijavile nadležnoj instituciji za brigu o mentalnom zdravlju radnog naroda, Heralić je morao napustiti novogradnju. Stojeći ispred kafane, (bivši) simbol SFRJ je tražio od ljudi da mu poklone njegovu sliku, ”hiljadarku”, za koju je mogao popiti cijele dvije lozovače. ”Čak je”, kaže Avdić, ”odbijao izvaditi zub koji ga je bolio, jer mu je on bio jedan od dokaza da je osmijeh s novčanice baš njegov.”
Socijalna psihologija
Pored te sposobnosti da destilira iz historije umjetnički relevantan faktografski supstrat, kojom ipak pokazuje određenu književnu kompetenciju, Avdić u ”Fabrici” pokazuje i analitičku lucidnost, posebno u oblasti socijalne psihologije. Čitalac će naći niz dobrih uvida na razne teme: od susreta agrarnog duha Zenice sa industrijskim materijalnim uvjetima 1892, preko imagoloških razmatranja o slici Zenice u očima stranaca (od austrijskih putopisaca do beogradskih filmadžija), pa sve do utjecaja Kužitkove socijalističke arhitekture na forme života u Zenici.
Govoreći o radnicima Željezare i općenito o socijalističkom kultu radnika, autor podsjeća na esej Andree Matošević u kojem se govori o fenomenu ”stahanovljevske melanholije”, kao o presudnoj odrednici osjećajnosti radnika udarnika nakon što bi sa bine slave bili vraćeni na društvenu marginu. Ostalo bi u njima nešto od osjećaja ”simboličke centralnosti”, ali u novom rasporedu stvari, gdje više nisu bili u fokusu pažnje, on bi se preobražavao u jednu ogromnu melanholiju.
Upravo je, lucidno primjećuje Avdić, ”stahanovljevska melanholija” stanje u kojem se nalazi Zenica, nakon što je ostala bez (nekadašnje) Željezare, kao svoje materijalne i simboličke kičme. Dok je radila Željezara, grad je mislio da je jak i poseban, a kad se ugasila, promjenom političko-ekonomskog sistema, grad je ostao razapet između potrebe za nekadašnjim, sada više neutemeljenim identitetom – ”uzavrelog grada”, i novim, još uvijek nenazirućim identitetom. ”Osjećaj lažne sigurnosti vjerovatno je i najveće zlo koje je Željezara nanijela gradu”, zaključuje Avdić.
Ni književnost, ni historija… Nema veze
Oscilirajući između subjektivnog i objektivnog, književnog i historiografskog pristupa historiji Željezare, a s njom i historiji cijele Zenice, Avdić je napisao knjigu čiji su umjetnički dometi, jednako kao i oni historiografski – ograničeni. Reklo bi se da historiografska namjera ograničava umjetničke domete, jednako kao što umjetnička namjera ograničava historiografske domete. Ili, preciznije, svi oni historičari, koji misle da je historija ozbiljna naučna disciplina, za razliku od ”neozbiljne književnosti” – a gotovo svi tako misle – vjerovatno će osporiti vrijednost Avdićevoj knjizi kao ”historiografskom djelu”. Slično bi, ocjenjujući ”Fabriku” kao ”književno djelo”, mogli postupiti svi oni književnici i književni kritičari, koji misle – a nema ih koji ne misle – da je književna mašta nadmoćnija od suhe pozitivističke faktografije u spoznaji ljudskog srca.
”Fabrika” bi tako mogla postati koliko-toliko znamenita knjiga tek ako ju se čita kao socijalnu psihologiju. Ali i tu ima priličan problem, jer za razliku od knjiga te vrste (poput recimo ”Zarobljenog uma” Česlava Miloša), Avdićeva knjiga nije ideološki ”jasna” i politički ”korisna”.
Sve navedeno, međutim, možemo odrediti za pozitivno književnopsihološko vrednovanje Avdićeve spisateljske namjere. ”Fabrika” je nepretendetska knjiga i to je dio njenog šarma.[1] Iako je, ili upravo zato što je knjiga skromnih namjera – što se očituje ne samo u nekim autoreferencijalnim iskazima autora, već i u njegovom relaksiranom i relaksirajućem stilu, koji je u odnosu disonance spram teških, čeličnih, sivih, statističkih ali i onih dinamičnih, uzavrelih, vulkanskih sadržaja – Avdićeva knjiga ipak uspijeva ostvariti zavidne rezultate u smislu spoznaje i dočavaranja ljudske situacije, ne samo u Zenici, ili Zeničko-dobojskom kantonu, Federaciji BiH, već i šire.
[1] Srećom pa joj taj šarm, koji izvire iz žanrovske nejasnosti, nije još uvijek oduzela neka vanestetska instanca, što je bio slučaj ”Fabrici” žanrovski slične knjige – ”Nestali u stoljeću” Ivana Lovrenovića koja je dobila nagradu ”Meša Selimović” za najbolji roman, iako o romanesknosti kao o njenoj strukturnoj odrednici može biti samo neozbiljnog govora.
