Vule Žurić: Srpska trilogija (Kulturni centar Novog Sada, 2012)
Roman Srpska trilogija Vuleta Žurića sačinjen je od četiri osnovne priče. Druga govori o oslobođenju Beograda 1944, treća o nestanku jednog srpskog pisca u Budimpešti 2013, prva i četvrta o djelatnostima komunističkih ilegalaca u Zagrebu i partizana u Bosni. Priča o nestanku pisca Miloša Uroša (Nestanak i druge pojave) predstavlja okvirnu priču. Ostale su književni artefakti junaka Žurićevog romana: pripovijetka Tajna Crvenog zamka i roman Deset malih pesnika su djela nestalog pisca Uroša, a Čovjek iz vazduha je roman koji se pojavljuje neposredno po Uroševom nestanku i dovodi se u vezu s njim. Ako još uzmemo u obzir da je jedan od junaka meta-priče o nestalom piscu – sam Vule Žurić, kao inspektor, onda možemo bez problema strukturu Trilogije odrediti kao složenu. Drugim riječima, Žurićeva kompozicija nije banalna. Problem, međutim, nastaje kad Žurić, u svojoj centralnoj priči, uspije ostvariti toliki stepen složenosti da to više nije složenost, već konfuzija.Kada Miloš Uroš nestane u Budimpešti, njegova supruga Milica, kreće u potragu za njim, skupa sa srbijanskim ambasadorom u Budimpešti – Urošem Milošem, također književnikom. Onomastička premetačina je duhovita, sve dok autor ne uvede i Miloša M. Uroša, i Miloša Ž. Uroša, i Uroša U. Miloša – sve pisci! – i dok ne zaboravi koji je koji, pa pomiješa ambasadora s nestalim piscem. U prvoj rečenici Nestanka, kaže se kako je Miloš Uroš nestao, a recimo u leksikonu se tvrdi da je to Uroš Miloš. Miloš Uroš prilazi Titu, a Tito se nakon nekog vremena počne obraćati Urošu Milošu. Itd. Ako to autor namjerno radi, ispada da Miloš Uroš skupa sa svojom suprugom, te inspektorima Danijelom Kišom – koji i ovdje, kao i kod Nebojše Vasovića, ne zna srpski jezik – i (rečenim) Žurićem traži sebe samoga. Ali kako – kad, unutar priče, Uroš Miloš posjeduje prilično drugačiji fizički identitet od Miloša Uroša? Štaviše, drugovali su prije nego li je M. U. nestao i roman će imati jasniju strukturu tek ako – kao estetski hirurzi – pretpostavimo da je Miloš ubio Uroša, isfaširao i bacio ribama, te zatim otišao na plastičnu operaciju poslije koje je bio identičan njegovoj ekselenciji Urošu.Dobro, to miješanje imena, taj previd, jeste strukturna greška, ali može li se – ako napregnemo pažnju i račistimo antroponimsku zbrku – shvatiti suština priče o nestanku tog srpskog pisca? Zašto je nestao? Čitaocu se čini da je moguće, nakon što vidi da su ambasador Uroš i Milica zapravo ljubavnici. Ali to se samo čitaocu čini. Ispostavit će se, naime, da ljubavnici nisu samljeli muža u mekinje, već je on, kako je rečeno, ”emigrirao” u roman Čovjek iz vazduha. Da, postao je književni lik. U istoj onoj odjeći u kojoj je nestao u Budimpešti, Miloš Uroš izlazi pred Tita i partizane u nekom bosanskom selu. I nakon što mu Tito kaže šta i kako treba pisati, odgovara: ”Razumem!” – Kakav je to pisac, kojem se izravno naređuje šta da piše?Srbija iz 2013. godine u kojoj je živio i pisao Miloš Uroš prije nestanka u Žurićevom romanu (objavljenom 2012.) predstavljena je kao negativna utopija. Satiričnim preuveličavanjem Žurić izlaže kritici stanovite ideološke tendencije u Srbiji, ojačane petooktobarskim prevratom. Reformske snage su, u Žurićevoj fikciji, preuzele vlast i zavele diktaturu. Na snazi je Zakon o obaveznom kompjuterskom ovjeravanju sadržaja knjiga. Centralni kompjuter Haralampije, koji ima ristićevsku svijest, provjerava da li su knjige u skladu sa Kodeksom pevanja i mišljenja. Tim kodeksom zabranjen je svaki oblik očitovanja ksenofobije. Nova srpska književnost mora biti, prije svega moralna, očišćena od najmanjih nagovještaja nacionalizma; mora biti politički i rodovski korektna, otvorena prema problematici manjinskih grupa; preporučeno je da se istorijske teme obrađuju samo ako se želi prikazati neki srpski ratni zločin, sa naglašenim i taksativnim prikazivanje pozitivnih i negativnih junaka. Pisci treba da sude, treba da su kao Marko Ristić. – Vlada je zatvorila kladionice i fudbalske stadione i na njihovom mjestu otvorila institucije za promociju kulture: na Marakani je smješten odsjek Biblioteke. Upravnik Biblioteke je Predrag i Nenad Šljivić, čovjek s dvije glave, najpopularnija ličnost u novoj Srbiji. On živi u vili u kojoj je nekada živjela Ceca Ražnatović. Itd. itd.Razumljivo da bi Miloš Uroš – ako pretpostavimo da je normalan – poželio pobjeći iz te, kakvom je Žurić vidi, stvarnosti reformske diktature, ali gdje to bježi: u romanesknu stvarnost u kojoj prihvata komunistički diktat?! Nerazumljivo je i to kako Miloš Uroš prihvata Titov socijalni nalog, a autor je pripovijetke Tajna Crvenog zamka i romana Deset malih pesnika u kojima je partizanski pokret izvrgnut ruglu: partizani i njihove vođe su prikazani kao zla djeca; kao glupaci i kao ubice, kao budalasti tinejdžeri, koji nisu u stanju kontrolisati svoje seksualne nagone. ”Mi nismo Nemci. Mi ćemo tim gadovima da sudimo. Da narod sazna šta su sve radili pre nego što ih streljamo”, kažu Miloš Uroševi partizani. I otkud onda ono njegovo: Razumem, druže Tito?Time se ne završavaju kontradikcije u Žurićevom romanu. Okvirna priča, kao što je rečeno, kaže da je u reformskoj diktaturi književnosti naređeno da bude očišćena od najmanjih nagovještaja nacionalizma i da je preporučeno da se uzimaju historijske teme samo ako se želi prikazati neki srpski ratni zločin – a šta je preporuka u diktaturi, nego naredba. E, sad, kako Miloš Uroš u toj i takvoj reformskoj cenzuri objavljuje roman u kojem se – à la Vuk Drašković – govori o hiljada srpskih žrtava koje su pobili jugoslavenski Crveni Kmeri?
Ne brinite se, gospodo. Već vidim, u budućnosti doći će književnici koji će sa razumevanjem opisati našu borbu i stradanje. ZA KNJIŽEVNOST I OTADŽBINU!
”Da se ja pitam, postreljao bih do prvog snega dve trećine Beograda”, kaže u Žurićevom romanu Marko Ristić, ideolog titoizma. Da stvar bude gora po Ristića, Žurić mu u usta stavlja i sljedeće riječi: ”Sve ono što je bilo do sada, sve treba da spalimo i završimo ono što je onaj krmak Gering započeo četrdeset i prve.” Žurićev Ristić, dakle, u žaru sopstvenih destruktivnih namjera poistovjećuje sebe sa bezobzirnošću vrhovnog komandanta nacističkog ratnog vazduhoplovstva. Ristić je kod Žurića, općenito, dat kao srpski buržuj koji je iskompleksiran sopstvenim porijeklom i koji, premda je najžešći zagovornik borbe protiv klase iz koje potiče, još uvijek njen autentičan predstavnik. Žurić to literarno potkrepljuje, recimo, Ristićevom mržnjom spram seljaka Ćopića i Skendera Kulenovića i deklarisanom ljubavlju spram ljudi koji nose naočale i pričaju više stranih jezika. Koliko mi je poznato – a poznato mi je – Ristić nije bio malograđanin kakvim ga pokušava predstaviti pisac 10 malih pesnika, ali žanr historiografske metafikcije dopušta i veća nepoštivanja historijskih činjenica, pa ću se, na trenutak praviti da sam postmodernista, i neću prigovarati Žuriću što ne govori istinu u tom smislu.Miloš Uroš (= Žurić) navedene stavove deducira, na način satiričara, iz Ristićevog teksta Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin koji je objavljen u Politici neposredno nakon oslobođenja Beograda, a u kojem se pravda likvidiranje saradnika okupatora. Međutim, u Srpskoj trilogiji, Ristić ne ubija samo riječima i samo kvislinge, već ubije i špricom kapi za oči Prleta, člana komunističkog ilegalnog pokreta. Kada istražitelj Slavko otkrije da je Ristić ubio Prleta, i kada pita tog glavnog teoretičara beogradskog nadrealizma za motive ubistva (”Ali morali ste imati motiv!”) dobiva sljedeći odgovor: ”Gluposti! Ja sam nadrealista, ja sam pesnik!” Aludirajući na tezu Ristićevog mentora Bretona da je autentičan nadrealistički čin izaći na ulicu i nasumično pucati na ljude, Miloš Uroš (= Žurić) sugeriše da piscu članka Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin nije potreban motiv da bi ubio: kao što larpurlartista piše da bi pisao, tako Ristić ubija da bi ubio. Problem, međutim, nastaje kad, nešto kasnije, čitamo u Čovjeku iz vazduha epizodu u kojoj se Prle i Ristić na život & smrt posvađaju, jer je Prle na geački način upitao Ristića je li kopulirao s nekom buržujskom generalicom, čime Ristić dobiva kakav-takav ljudski motiv i autor, u korist svoje štete, poništava onu estetski efektnu igru poistovjećivanja nadrealistički i politički motivisanog ubistva.Čovjeku iz vazduha, ”prvom srpskom romanu na hrvatskom jeziku”, trećem dijelu Trilogije, govori se o partizanima na jednak način kao i u Deset malih pesnika i Tajni Crvenog zamka: sve je to pubertetlija do pubertetlije, go idiot i manijak, vuk u odjeći crvenkapice. Tu zagrebački komunistički ilegalci, među kojima je i Tito, ne prave nikakve akcije, već se voze s djecom na piknike, gledaju boks meč, ližu sladoled, jedu puretinu za novogodišnju noć, skijaju… U Nestanku i drugim pojavama čitalac, za razliku od junaka, može saznati da je autor Čovjeka iz vazduha – Miroslav Krleža, glavom i bez brade. Manji je problem što je taj roman u stilskom pogledu nepoveziv s Krležom, veći je problem što je on nepoveziv u ideološkom smislu s Krležom.U jednoj epizodi, pred sami kraj Čovjeka iz vazduha, u jednom bosanskom selu se održava sastanak između seljana, četnika i partizana. (Tu se – uzgred budi kazano – prvi i jedini put pojavljuju četnici u čitavoj Srpskoj trilogiji, premda većim dijelom govori o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije.) ”Imam zavoje i gazu”, kaže im partizan Ivo Lola. ”Ali morate sami da odlučite kome ćete se prikloniti.” Potom istupa jedan četnički kapetan, opisan s previše patosa i, za razliku od partizana bez imalo ironije ili cinizma (isp. str. 272.). ”Čuli ste doktora. Oni koji su za kralja, neka ostanu u domu, a oni koji su za…”, kaže on, na što je pola seljaka ustalo i krenulo vani, s partizanima. Utom, naletješe dva njemačka aviona i ”ožežoše” po domu i vani. ”Umesto pokislih, na travi su ležali pobijeni ljudi.” (Ne kaže se je li bilo poginulih među onima koji su ostali u domu.) Jedan starac, kome je mitraljeski rafal ”prebio” potkoljenicu, zapomaga, a Ivo Lola mu umjesto zavoja i gaze dadne – aspirin, nakon čega partizani odlaze i ostavljaju ranjenike. (Ne kaže se kako je četnički kapetan postupao sa svojim seljacima.)Dosta je nejasnih stvari kod Žurića, ali ih je i dosta jasnih. Navedeni kontrast između ponašanja partizana, s jedne strane, i plemenitog ponašanja četnika, s druge strane, prema ”svome narodu”, jasno pokazuje da je estetski kvalitet manje bitan autoru Čovjeka iz vazduha od revizionističke tendencije. Kao i u polemici u vezi sa romanom Top je bio vreo Vladimira Kecmanovića, autor Srpske trilogije nema problem s tim što jedan pisac, hinjeći da je postmodernista, iskrivljava historijske činjenice tako da svojom pričom ilustrira-promoviše četničku ideologiju. Njemuje u okvirnoj priči (Nestanak i druge pojave) problematično samo to što se digla reformska kuka i motika protiv Čovjeka iz vazduha. Drugim riječima, po Žuriću su kritičari četničke historiografske metafikcije isto što i staljinisti, dok su pisci četničke historiografske metafikcije – ljubitelji umjetnosti i slobode izražavanja. Čak iako su pojedine knjige te antinacionalističke, ”reformske” srpske književnosti, jednako kao i Srpska trilogija, oslobođene estetskih kvaliteta – ipak su u političkom smislu neizjednačive.U Trilogiji Upravnik Biblioteke (Sreten Ugričić?) i njegovi žreci provode hajku nad knjigom, i uskratili bi njenom autoru ”pravo na slobodu umjetničkog izražavanja” samo da znaju ko je on: roman je, međutim, objavljen bez potpisa autora i izdavača i to najviše nervira reformističke staljiniste. Oni vole da znaju ime i prezime autora kako bi ga sankcionisali, kao što su svojevremeno, za vrijeme hajke na Andreja Nikolaidisa, sankcionisali Sretena Ugričića. Kako sad to? Zar nije Ugričić, kao predstavnik reformske Srbije, onaj koji sankcioniše? Jeste, ali samo kod autora Srpske trilogije koji voli nehotimična protivrječja toliko da ona nisu samo osnovni oblik odnosa u strukturi njegovog romana, već su i strukturni odnos tog romana spram stvarnosti.
