U svome tekstu, objavljenom na portalu Proletter, u jednom tekstu sa suludo smiješnim naslovom (”Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa”),[1] u svom prikazu posljednjeg romana Muharema Bazdulja, gospodin profesor Davor Beganović je napisao kako smo Almir Kljuno i moja studentska malenkost napisali analize Bazduljevih romana i pjesama koje su analize samo pod navodnicima, stvari inače nesuvisle i dozlaboga trapave.
”U časopisu su Sic! studenti Almir Kljuno i Haris Imamović svojoj (sic! – ne navodim još jednom naziv časopisa, kao što prof. Beganović u naslov svog teksta nepotrebno uvodi svoje ime, već ukazujem na odsustvo prijedloga, op. H. I) – inače nesuvisloj i dozlaboga trapavoj – ”analizi” podvrgli romane i pjesme Muharema Bazdulja. No ako je pomislio da su oni Kazazovi ‘dojebnici’, grdno se prevario. Mentora treba tražiti na drugoj strani (čijoj? – op. H. I.).”
”Nesuvislo” je ono što je bez veze, nerazumljivo nešto, nejasno, nerazgovijetno. ”Trapavo” je, također, nešto nespretno, tromo, nešto što teško hoda. ”Dozlaboga” je prilog koji ukazuje na najveću mjeru nečega; dozlaboga je onoliko koliko se samo zamisliti može, toliko da ne može biti više, da ne može biti gore. U rječnicima se najčešće navodi kao primjer dozlaboga glup. Tekst Almira Kljune Kako s četrnest versa vratiti dug i moj Ašov u glibu su, dakle, bezvezni, nerazumljivi, nejasni, nerazgovijetni, nespretni, tromi, teškohodajući, i sve to do nezamislive mjere. Riječju: glupi su do krajnjih granica!
Davor Beganović ima pravo to reći. Čak i kada ne navodi bilo kakve razloge za takvu tvrdnju. On ima to pravo, jer živimo u liberalnoj jednoj epohi, u kojoj se slobodno govori – sve. U vremenu interneta živimo, u digitalnoj jednoj stvarnosti, u kojoj bilo koja intelektualna muha ili bumbar, svaka estetska zvrnzara ili Muharem Bazdulj, svi emotivni komarci i mrmci, mogu reći štogod žele i iznijeti to u javnost. Profesor Beganović, međutim, postupa kao vrlo nepristojan znanstvenik, da ne kažem kao akademski snob, kada daje navedene kvalifikacije, u navedenom stupnju (”dozlaboga!”), a ne upućuje na tekstove o kojima govori, ne pruža čitaocu Prolettera mogućnost da se sam uvjeri – kad ga g. Beganović već nije uvjerio – u razložnost navedenih ocjena. To je nesuvislo i trapavo od g. Beganovića. Uputiti na naše tekstove, kad već piše tekst za jedan portal, g. Beganović je mogao vrlo lako učiniti. Ovako, na primjer:
http://www.sic.ba/rubrike/stav-esej/almir-kljuno-kako-s-cetrnest-versa-vratiti-dug/
Ja ipak neću za tekst ”Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa” – o, kako smiješan naslov! – reći jednostavno da je to nerazgovijetan, nejasan, nesuvisao, trapav, dozlaboga! Iako bih mogao, samo na osnovu ovoga smiješno-trapavo-nesuvislog naslova koji kao da je tuđa zlonamjerna karikatura a ne rečenica g. dr. sc. Davora Beganovića, profesora u Beču, uglednog književnog kritičara. Ja ću nesuvislost i trapavost Beganovićevog teksta pokušati obrazložiti.
”Makar se autorska intencija”, piše prof. Beganović na početku svog teksta, ”u današnjem stanju razvitka teorije književnosti i držala zastarjelim pojmom, važnost se njezina mjesta u fenomenološki orijentiranoj znanosti ne može previdjeti.” Zatim prof. Beganović zauzima stajalište fenomenološki orijentirane znanosti o književnosti kao pretpostavku svoga čitanja romana Muharema Bazdulja. Šta znači u ovom smislu zastarjelost pojma autorske intencije? Znači da je poststrukturalistička književna teorija osporila mogućnost iščitavanja autorove poruke i zato odbacila sve interpretativne – i onaj fenomenološki – metod čiji je osnovni cilj: saznati šta je autor htio poručiti. Ta ideja, izražena sintagmom ”smrt Autora”, danas je opće mjesto u teoriji književnosti. Autorska intencija je, kako kaže prof. Beganović, osporena. Tom osporavanju prof. Beganović protivstavlja važnost autorske intencije. To je greška u misaonom slijedu. Ako je nešto osporeno, onda se ono ne može uzeti zdravo za gotovo samo zbog toga što je važno. To jest, može, ali nije razumno. Nije znanstveno. To je onda jedan relativizam, pragmatizam jedan, koji nema veze s naukom, koji može tvrditi sve što želi ali ne može očekivati da ga se smatra ozbiljnim mišljenjem. To je govor svih onih silnih internetskih kukaca intelektualnih koji misle da je nešto važno, pa govore, bez potrebe da obrazlažu. Umjesto da zasnuje, ili da ukaže na neke autore (Manfred Frank ili Nikola Milošević, na primjer) koji su opravdano opovrgavali poststrukturalističke ideje o intenciji, prof. Beganović vraća pojam intencije jer je – važan. Jer mu u dotičnom trenutku treba. Tako je logička zasnovanost rečenica g. Beganovića trapava:
– Zašto je opravdano vratiti pojam intencije?
– Zato.
Izlažući Izerovu teoriju, profesor Beganović kaže kako Izer ”ide korak dalje i intenciju promatra iz dva kuta – s jedne strane je ona autorska, i ona je u određenom smislu sekundarna, a s druge je intencija teksta. Nju Iser smatra iznimno bitnom, pronalazi je u intertekstualnim dijalozima koje tekst uspostavlja…” Itd.
Profesor Beganović se, dakle, vraća Izeru i njegovoj teoriju da bi vratio kredibilitet pojmu autorske intencije. A onda, izlažući istu tu teoriju, profesor Beganović nam je objasnio kako je primarna intencija teksta, dok je autorska intencija – sekundarna. Da li je ovo protivrječje suvislo i netrapavo?
”Zašto mi je, za pisanje prikaza, bila potrebna ovakva teorijska eksplikacija? Iz nekoliko razloga, no dva mi se čine prijesudnima. Preda mnom se našla knjiga koju je gotovo nemogućno pročitati u ispravnome ključu bez poznavanja intencije njezinoga autora, intencije koja je, doduše, miljama udaljena od onoga što Wolfgang Iser u svojemu plemenitom teoretiziranju elaborira, no unatoč tome nepreskočiva”, piše profesor Beganović.
I kada to piše liči na nekakvog književnoteorijskog Tinkivinkija. Profesor Beganović teorijski eksplicira – ne nudeći nikakve razloge protiv teza poststrukturalizma – da je ”nemogućno pročitati u ispravnom ključu bez poznavanja intencije njezinog autora”! Kao da su njegovi (tj. profesora Beganovića) čitaoci polaznici vrtića pa im on, kao književnoteorijski teletabis, treba objasniti da nije najispravniji način čitati svaku treću riječ u svakoj četvrtoj rečenici, već nešto drugo. Osim toga, djeluje sasvim trapavo i dozlaboga nesuvislo, kad prof. Beganović, nakon što je iznio teoriju Volganga Izera i na njoj zasnovao svoj pristup Bazduljevom romanu, odjednom radikalno (”miljama je udaljena”) razlikuje intenciju kod Izera i intenciju kod Bazdulja. Kako onda na osnovu teorije o intenciji Izera saznati intenciju Bazdulja ako su one radikalno različite! Miljama udaljene! Šta sve ove rečenice Davora Beganovića zaboga i dovraga znače?! Da li to gospodin profesor Beganović misli da smo mi, njegovi čitaoci, mozga nesuvislog i trapavog, pa ćemo mu vjerovati vjerovati jer je on profesor u Beču i preveo nam je u svom tekstu Als-Ob kao Kao-Da?
Davor Beganović je kazao kako je književna kritika Almira Kljune, kao i moja, nesuvisla i dozlaboga trapava. To vodi pretpostavci da sam g. Beganović piše kritiku koja je suvisla i netrapava.
Profesor Beganović čita roman April na Vlašiću pokušavajući prepoznati koji su to stvarni ljudi ekvivalenti junacima Bazduljevog romana. Tako, pravi sljedeću analogiju. Kasim Sarač, koji je ”bio, valjda, juniorski prva Bosne i Hercegovine u grčko-rimskom stilu” (Bazdulj), te mu otuda i nadimak Grk, je, po tumačenju g. Beganovića, zapravo gospodin profesor Enver Kazaz. Kasim Sarač, osim toga, je predstavljen i kao profesor na Odsjeku za književnost naroda BiH. Baš kao i prof. Kazaz. ”Uslijedilo je desetak minuta klasičnog grkovskog palamuđenja o Meši Selimoviću kao jednom od ključnih pisaca južnoslavenske literarne zajednice.” To je rečenica iz Bazduljevog romana. Prof. Beganović o toj rečenici piše: ”Budući da je to (tj. ”južnoslavenska literarna zajednica” – op. H. I.) termin kojega je Enver Kazaz u knjizi Neprijatelj ili susjed u kući upotrijebio kako bi razmrsio tegobnu klasifikacijsku zbrku književnosti napisanih na području jugoistočne Europe, sasvim je jasno tko je, u vizuri Bazduljevog pripovjedača – Grk.” Profesor Beganović, kao branilac profesora Kazaza, morao bi svakako znati da profesor Kazaz, u spomenutoj knjizi, uvodi pojam ”južnoslavenska interliterarna zajednica”, a ne ono što mu prišivaju on i Muharem Bazdulj.
Nakon što je prof. Beganović dokazao ko je ko – tj. da Kasim je Enver, a Kazaz je Sarač – onda je on pokušao objasniti šta je šta, tj. odbraniti moralno-naučni integritet profesora Kazaza. Kao da se radi o kakvoj novinskoj polemici.
A ne o romanu. A ne o analizi romana. Recimo da je prof. Beganović i dokazao kako je Kasim Sarač zapravo Enver Kazaz. Recimo i da je odbranio Envera Kazaza (s tim da je suludo braniti bilo koga, pa i Envera Kazaza, kada ga, na bilo koji način, napada jedna takva intelektualna bubamara kakva je Muharem Bazdulj). Ali kakve to veze ima s jednom analizom jednog romana?!
U smislu književnokritičke analize tekst ”Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa” je potpuno neodrživ. Da ne kažem, trapav i dozlaboga nesuvisao. JER prof. Beganović ne čita April na Vlašiću kao roman, kao literarnu fikciju (a imenuje ga u početku svog teksta romanom). JER ne analizira Bazduljev stil, ne provjerava umije li Bazdulj individualizirati književnog junaka, umije li komponirati, orkestrirati različite glasove svojih junaka, umije li izbjeći frazama, slabašnim idejama, logičkima greškama, kolumnističkoj didaktici, umije li neizravno, romaneskno, poslati poruku, formirati romanesknu sugestiju. JER g. Beganović ne obrazlaže estetske manjkavosti Bazduljevog pisanja. Kao što smo to Almir Kljuno i ja uradili u svojim trapavim i nesuvislim analizama. JER prof. dr. Beganović ne postavlja knjigu o kojoj piše u bilo kakav literarni, povijesnopoetički, kulturnoistorijski kontekst. Kao što smo to mi uradili u našim (po logici prof. Beganovića: studentskim, tj. neprofesorskim, tj. dvopapkarskim, tj. trapavo-nesuvislim) analizama.
Jasno je – to sam jasno obrazložio u svojoj analizi romana Koncert i Đaur i Zulejha – da Bazdulj nema literarni talenat. Porazno je da mu prof. Beganović priznaje literarni talenat: ”Bazdulj je tamo gdje je koncentrirano radio svoj posao definitivno pokazao talent.” Zapanjujuće je da u navodima iz Bazduljevog romana, koje je profesor Beganović uzeo samo da bi analizirao Bazduljeve ”ideje” – kad idu u sklopu ove sintagme ideje uvijek treba staviti pod navodnike –vidljiva je Bazduljeva stilska nemoć i nedostatak ukusa.
Kasim Sarač je, kako piše Muharem Bazdulj, a navodi g. kritičar kojemu su, izgleda, zamaglile naočari, ”bio, valjda, juniorski prvak Bosne i Hercegovine u grčko-rimskom stilu”. Postoji hrvanje u grčko-rimskom stilu. Da je Kasim Sarač bio hrvalac sugeriše tek napomena prof. Beganovića kako je prof. Kazaz bio prvak u boksu: hrvanje – boks. Bez veze sa Kazazom, prvaštvo Kasima Sarača ostalo bi mutno: u čemu je bio prvak, u grčko-rimskom? U skulpturi? U pisanju heksametara? Bazdulj piše nesuvislo i trapavo, a Beganovićeva analiza može biti, samo po mišljenju Davora Beganovića, suvisla i netrapava.
„Ništa također tako dobro” piše Bazdulj, ”ne pokazuje dekadenciju intelektualnog nivoa među južnim (sic!) Slovenima. Poznato je da je 1965. godine Altiser ponudio jedan svoj pedesetak stranica dugačak rad tadašnjem časopisu Praxis. Rad je odbijen jer su ga Milan Kangrga i Rudi Supek svojim razorno negativnim recenzijama sahranili. Supek je napisao da je taj rad primjer staljinističkog pozitivizma, a Kangrga da je ne samo staljinistički, nego je i iz perspektive stila i pismenosti ispod svakog nivoa. Kad ga je Praxis odbio, Altiser je isti tekst objavio u časopisu La Pensée i na osnovu njega postao glavna marksistička zvijezda na Zapadu.“
Umjesto da ukaže na glupavost Bazduljeve ilustracije, malograđanske fraze o nepriznatosti koja je kasnije pobrala slavu, neadekvatnost metafore (zašto Bazdulj bespotrebno piše da su sahranili Altiserov tekst, umjesto drugog umjesnijeg glagola, ako je tekst kasnije bio vrlo živ?), umjesto da ukaže na frapantnu nepismenost Muharema Bazdulja koji ne zna napisati ime Južnih Slavena, gospodin Beganović, inače univerzitetski profesor u Beču, isto tako nepismeno piše ime jedne planine i na trapav način, konfuzno i bazduljevskim stilom, u svom tekstu – ”Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa”, brani ugledne teoretičare od Bazdulja:
”Bazduljev je pripovjedač”, piše Beganović, ”višestruki denuncijator. Bez pružanja informacija o tome otkuda potječu njegovi podaci on Louisa Althussera proglašuje staljinistom i lošim stilistom. Rekla-kazala o Kangrgi i Supeku uvlači i njih dvojicu, kao njegove navodne informante, u mizernu igru dezavuiranja jednog od najznačajnijih poststrukturalista, a da se pri tome ne koristi nikakvim argumentima (ili argumentima jednakim onima koje koristi protiv Grka).”
– Zašto prof. Beganović osporava kvalifikacije koje su pridodate Luju Altiseru?
– Zato što nisu pruženi izvori i razlozi.
– A zašto onda on kvalificira tekstove tekst Almira Kljune i moj tekst kao nesuvisle i dozlaboga trapave, ne dajući nikakve razloge i ne upućujući na same tekstove?
– Zato.
– Zašto?
– Zato što je analiza profesora Beganovića suvisla i dozlaboga netrapava.
Braneći ga od Muharema Bazdulja, profesor Beganović kaže kako je Luj Altiser ”jedan od najznačajnijih poststrukturalista” i ponavlja jednaku grešku kao i u slučaju Kazazove južnoslavenske interliterarne zajednice. Profesor Beganović, naime, u istoj rečenici pokušava da brani Altisera i naziva ovog marksistu, ovog strukturalistu, pisca knjiga Za Marksa i Lenjin i filozofija, marksističkog filozofa strukturalističke orijentacije – poststrukturalistom. Contradictio in adjecto.
”Ova Grkova ekipa”, piše Bazdulj, ”u Sarajevu i njihova sabraća, gdje god ih ima, sebe smatraju moralnim vertikalama i u malo čemu toliko uživaju kao u javnom moralisanju. Niko, apsolutno niko, nije imun na kritiku njihovih prelijepih duša.”
Ja sam podvukao Bazduljevu rečenicu. JER je nesuvisla i trapava. Jer imun znači biti u mogućnosti pružiti otpor nekoj zaraznoj bolesti, ili biti neosjetljiv, neprijemčiv za nešto. Kritika njihovih prelijepih duša ovdje može značiti da neko kritikuje duše Grkove ekipe ili da ljudi iz Grkove ekipe samima sebi kritikuju duše. Značenje ove rečenice je: Niko je neprijemčiv zbog toga što neko (ko?) kritikuje prelijepe duše iz Grkove ekipe. Ili: Niko je otporan na to što ljudi iz Grkove ekipe kritkuju svoje prelijepe duše. U oba slučaja Bazduljeva rečenica je nesuvisla i dozlaboga trapava. Možda da je Bazdulj napisao ”na kritike…”, ”na kritiku od strane…”, možda bi i tekst ”Davor Beganović – na vlašiću akademska farsa” bio manje trapav i dozlaboga nesuvisao.
Na kraju svog teksta g. Beganović hvali drugi dio Bazduljevog romana. ”Bazdulj je” piše g. Beganović, ”tamo gdje je koncentrirano radio svoj posao definitivno pokazao talent. No dopustio je da ga osobne emocije odvedu u pogrešnom pravcu.Teški segment pripovjednih tekstova – oblikovanje uloge raslojenog pripovjedača u postmodernom svijetu – kojeg je dosad uglavnom savladavao vješto i s lakoćom (paradni je primjer tomu Sjetva soli) ovoga puta nije uspio držati pod kontrolom. Rezultat je, a tomu je sam kriv, zbrčkan i antipatičan roman. Ne mora se biti nužno insider da bi se osjetila duboka iritacija pred napisanim. Zapravo – šteta.”
Šta ovo treba da znači?
Bazdulj je za prof. Beganovića dobar pisac, osim kad piše o akademskim profesorima negativo? Bazdulj je mogao napisati dobar roman (”zapravo šteta”), samo da nije pisao o profesorima? Kad se nadmenost ”pripovjedača ‘akademske farse’ gubi i ustupa pred intimno-sentimentalnim, povremeno melodramatskim glasom koji nas priprema na neminovni tragični završetak. Tu je”, kaže g. Beganović, ”glas pripovjedača podnošljiv.”
Muharem Bazdulj je književnik koji ne poznaje pravopis, romansijer koji ne umije individualizirati književnog junaka, već uvijek ilustrira neki tip čaršijske psihologije. Muharem Bazdulj je pjesnik koji ne poznaje baš najbolje značenja riječi koje koristi, on je novinar koji je umislio, kojega su – između ostalih i Davor Beganović i Enver Kazaz – ubijedili da je književnik, on je književnik koji piše kao bilo koji polupismeni novinar. On je svojim agresivnim citiranjem Danila Kiša ubijedio obične čitaoce, tj. one koji obično ne čitaju, da on ima nekakve veze s Danilom Kišom, da je on nekakav novi, bosanski Danilo Kiš. A on je, zapravo, literarni Ips typographus. Insekt.
Davor Beganović, koji inače dozlaboga voli Bazdulja (”Bazdulj je tamo gdje je koncentrirano radio svoj posao definitivno pokazao talent.”), i koji inače misli da je Bazdulj dozlaboga suvisao i netrapav pisac, ovom prilikom nije bio pro Bazdulj samo zato što je Bazdulj bio contra akademije. Da kojim slučajem Bazdulj nije napao Kasima Sarača u svom romanu-kolumni, vjerovatno bi g. Beganović, ukoliko bi pisao o Aprilu na Vlašiću, pohvalio njegov talent, bez ograda, i nastavio provoditi najveću mistifikaciju u našoj savremenoj literaturi. Zato je Davor Beganović, kao ugledni kritičar i profesor, kojemu se vjeruje na riječ, pa može bezrazložno mistificirati, hvaliti ili negirati, pogubniji za našu savremenu literaturu od samog Muharema Bazdulja.
[1] http://proletter.org/index.php?option=com_content&view=article&id=262:davor-beganovic-na-vlasicu-akademska-farsa&catid=32&Itemid=290
