(Filip David: “Kuća sećanja i zaborava“, Laguna, Beograd, 2014.)
Zlo je čin sudbine. Dobro joj je nadimak. Ime joj je nepoznato, pa je zovu po činu ili po nadimku. U oba slučaja dozivati je uzaludno; gluha je.
Postoje vremena kad je češće dozivaju nadimkom, šaljivom pogrdom, imenom od milja, pa ih iritira ili uveseljava – a na kraju dovodi do nezadovoljne šutnje – kad, ne hajući za njihovu volju, ona nastavlja raditi svoj posao, kao gluha starica koja ne čuje glasove djece kad je dozivaju iz obijesne dosade ili s trešnje s koje sama ne smiju sići. Postoje i vremena kad samo šute ili joj se obraćaju, s očajničkim strahopoštovanjem i poniznošću koja potpuno ukida dostojanstvo, moleći je da prestane, ali ona je tada uberšturmfirer, kojeg je Bog stvorio, gluhog kao ribu, tako da puca u potiljak, ostajući ravnodušan prema jaucima i vapajima.
„Kuća sećanja i zaborava“ govori o trećoj vrsti vremenâ. To su ona koja dolaze nakon što prođu (navedena) dobra i zla vremena. Priča, koju „Kuća“ priča, govori o Židovima, koji su „imali sreću“ da prežive Holokaust. Albert Vajs, Miša Volf, Urijel Koen, Solomon Levi i Emil Najfeld nisu nezahvalni starci, pa da ne nazovu kombinatoriku okolnosti, koja im je spasila život – srećom; ali mračno i obespokojavajuće sjećanje, koje prožima tijelo i snove, a čiji stisak samo jača kako vrijeme prolazi, čini tu sreću užasavajućom.
(Foto: Zerina Nezić i Almir Kljuno)
Hudinijev rođak i iluzija o razumnosti svijeta
Glavni junak „Kuće“ nema nadimak. Albert je starac, kojeg progoni sjećanje na roditelje i brata Elijaha. Elija. Prezime im je Vajs. Otac Isak je bio u srodstvu sa čuvenim Hudinijem. Živjeli su, odrekavši se tradicije, kao prosvijećeni Jevreji, u iluziji o razumnosti svijeta. A onda se otac 1937. vratio sa službenog puta po Austriji i Njemačkoj. Počeo se ponašati bezumno; vratio se tradicionalnom sujevjerju, počeo je da ima proročke vizije o nastupajućem zlu, podučavao je djecu vještini nestajanja; počeo je da ih vakciniše, isprva malim količinama ciklona B, a onda sve većim. Govorio je o „zdravom razumu“ kao o opasnoj zabludi, i bio je u pravu. Ali nije uspio da spriječi sudbinu.
Kad su ih vozili u logor, otac je uspio prokrijumčarenim nožem razdvojiti daske u furgonu. (U njegovim žilama tekla je krv velikog Hudinija, rabinovog sina Erika Vajsa.) Eli je iskočio, Albert je bio prevelik. Dok je otac proširio rupu, minuti su prošli, a kad je i Albert uspio da se izvuče, ni odsjaj cijelca u noći nije mu pomogao da pronađe mališana.
Taj događaj će obilježiti čitav Albertov život. Urezat će mu se u sjećanje kao što nijedan drugi neće moći. Alber Vajs neće imati ženu i djecu. Njegova žena će biti krivica, a njegova djeca će biti sjećanja na buku voza. Bum-čiha-bum-bum-čiha-bum. Ti će ga zvuci buditi iz sna, nosit će ih u sebi, kao žena, koja je osuđena da vječno nosi mrtvo dijete u utrobi.
Zato se kaže „urezalo se“ u sjećanje
U prvobitnoj trgovini, kaže autor „Genealogije morala“, pored razmjenske vrijednosti, rodio se i čovjekov ponos. Slobodni čovjek je imao svoju vrednosnu mjeru: poštuje pouzdane, jake, sebi jednake, one koji smiju da obećaju, da daju riječ, jer se osjećaju dovoljno vještim da je održe. To su dužnici koji će otplatiti svoj dug, čak i „uprkos sudbini“.
S druge strane, stoji nesretnik, koji, zbog „nepredviđenih okolnosti“, ostaje bez materijalnih dobara, kojima bi mogao obeštetiti povjerioca, te mu mora prepustiti ono što je ostalo: svoju slobodu, svoje tijelo, svoj bol kao ekvivalent zajma. (Za toliko nevraćene pšenice odsijecana su dva prsta, za ovoliko – cijela šaka, itd.) S jedne strane, starodrevni povjerilac dobivao je kompenzaciju u vidu sadističkog zadovoljstva. Drugoj strani mučenje je trebalo da stvori pamćenje. Dužniku, koji nije održao obećanje, doslovno je urezivana memorija u tijelo.
„Zaboravne životinje“, robove trenutnog afekta i prohtjeva, valjalo je, kaže Niče, pomoću bola, tog najmoćnijeg mnemotehničkog oruđa, naučiti da nekoliko fundamentalnih zahtjeva društvenog života održe u pamćenju.
(Foto: Zerina Nezić i Almir Kljuno)
I gospodar i rob svoje sudbine
Abert Vajs ne pripada ni prvom, ni drugom Ničeovom tipu. David isključuje te dvije mogućnosti „hepienda“ za svog glavnog junaka. Vajs nije pouzdani čovjek, svemoćni vlastelin, koji će, „uprkos sudbini“, ispuniti obećanje, niti je osiromašena, dužna, „zaboravna životinja“, koja će, kad je zajmodavci ne uhvate i natjeraju na mučenje, nastaviti živjeti, po principu traženja užitka. On ne spasi brata, niti nakon Holokausta nastavi živjeti, recimo, osnivajući novu porodicu.
Albert Vajs je nešto treće. Ponosan, ali nepouzdan, obećava, ali nije u stanju ispuniti obećanje, odrasli dječak, ali dječak. Sedmogodišnjak, kojem je data zadaća odraslog, zadaća koju je on prihvatio svim srcem; mentalno odrasli dječak, ali ipak židovsko dijete u oluji Holokausta. Primoran je, najprije, od vlastitog ponosa da obeća ocu kako će, „uprkos sudbini“, paziti na brata, a kad ne uspije, kako postaje i nementalno odraste, sve više preuzima ulogu dužnika, koji svoj dug može otplatiti samo dosmrtnim bolom.
Sposobnost da se ne uzimaju ozbiljno svoji neprijatelji, svoje nesreće, čak i svoja zlodjela, znak je snažnih priroda, kaže naš genealog morala. I divi se Mirabou, koji nije pamtio uvrede i podlosti što su mu nanošene (što su mu ih nanosili, što ih je sam sebi nanosio, što mu ih je sudbina nanosila) – a sve iz prostog razloga jer bi ih odmah zaboravljao.
Albert Vajs je nešto treće. Kad, kao starac, u Njujorku naiđe na kuću sjećanja i zaborava, elektronsku enciklopediju mrtvih, u kojoj ima priliku da jednim pritiskom na taster izbriše sva svoja bolna sjećanja – a ima i opravdanje, jer, objektivno, nije mogao učiniti više od onoga što je učinio da spasi brata – on odbija da se oslobodi od sjećanja.
Za razliku od Ahmeda Nurudina, koji uz pomoć mržnje i osvetoljubivosti, oštricu krivice zbog bratove pogibije, skreće sa sebe na ubice, Albert Vajs bira da se sveti sebi. On živi život, koji bi proživio šejh Nurudin da, kojim slučajem, nije krenuo putem kojim je krenuo.
Raspet na krstu ponosa i krivice, preuzetog zavještanja i sramotne izdaje, gospodarskog samoosjećaja i činjenične nemoći, osuđen na vječiti osjećaj da je (morao biti) gospodar vlastite sudbine i očiglednosti da je (bio) njen rob, Vajs ne može naći spokoj sve dok ga ne posjeti crni anđeo smrti; a to se neće desiti nikad, jer on, pored Drugog svjetskog rata, preživi i Davidovu priču.
Genealogija Albertovog osjećaja krivice
Rečeno je da je neopravdan Albertov osjećaj krivice. Učinio je sve što je mogao da spasi brata. Zašto onda ne vidi da nije (toliko) kriv?
Osjećaj krivice kod ljudi, koji prežive genocid, u toj mjeri je čest da bi se čak moglo kazati da je to jedno od sistemskih dejstava genocida. Vajsovo osjećanje krivice je ipak drugačije. Prvo, njegova krivica se izdvaja po hipertrofiji, koja dovodi do kvalitativne promjene – paraliziranosti njegove kasnije egzistencije. Drugo, Vajsova krivica se izdvaja i po usmjernosti. Tu je riječ o krivici više patrijarhalnoj, nego metafizičkoj. Vajs se ne osjeća toliko krivim zato što nije ničim zaslužio da slučaj, pored toliko ljudi, baš njega spasi, koliko zbog toga što nije spasio brata i time održao riječ koju je dao ocu.
Albert osjeća jedinstvenu krivicu zato što je imao jedinstvenog oca. Saznavši u svojim vizijama godinama prije Drugog svjetskog rata kuda ide historija, Isak Vajs se, kako je rečeno, počeo ponašati kao „bezumni“ zaštitnik. Kao glava porodice, smišljao je načine da ih osigura: pored spomenute vakcinacije ciklonom B, učio je, naprimjer, Alberta vještini nestajanja. Tako je njegovo „bezumlje“, osim što je bilo razumnije od razuma, bilo i bezumno.
„Sa svojih šest godina, bio sam“, kaže Albert, “uveren kako već pripadam svetu odraslih.“ Otac je ponosno govorio da se može u tog šestogodišnjaka pouzdati, a to je jako važno u mračnim vremenima. Albert to prihvata kao veliko priznanje. Kad mu otac povjeri voljenog brata Elija na brigu, da ga štiti, da ga nikad ne ostavi samog, da ga ne napusti u nevolji – dječak to shvata dječački, tj. sasvim ozbiljno.
Da se Albert nije identificirao sa očevom zaštitničkom figurom, da nije usvojio njegovu zabrinutost, koja nije bila običan nemir, već panično iščekivanje sutrašnjice, da nije toliko ozbiljno preuzeo obavezu da po svaku cijenu čuva brata, izvjesno je da i njegov kasniji osjećaj krivice ne bi bio onakav i onoliki kakav je u Davidovoj priči.
Da je Isaku Vajsu, kao i Mihailu Berliozu, vrag do u detalje otkrio buduću zlu sudbinu, on je ni u tom slučaju ne bi uspio spriječiti. Nju niko ne može spriječiti, a saznanje budućnosti je i u „Kući“, kao i kod Bulgakova, samo vražji dar. Ali kad je već, ne svojom voljom, vidio da zlo dolazi, Isak je ipak morao učiniti sve što je, kao novopečeni prorok-mistik, mogao učiniti da „pripremi“ svoju voljenu porodicu za opasnu sutrašnjicu; to je bila njegova očinska dužnost. Albert se, također, morao identificirati s ocem-zaštitnikom; to je dužnost starijeg brata. Iako je nehotimično utjecao na vrstu kasnijeg Albertovog osjećaja krivice, očev karakter ipak nije uzrokovao taj osjećaj. Zločinci su ubili Elija. Ako je ćud i imala svog udjela u Albertovoj sudbini, udio nacizma je mnogo veći.
(Foto: Zerina Nezić i Almir Kljuno)
Legenda o dobrom inkvizitoru
U trećoj fusnoti priče „Psi i knjige“, Danilo Kiš, na trenutak prekida pesimističnu priču o sudbini Davida Baruha Nojmana, kako bi dodijelio jednu medalju za građansku hrabrost inkvizitoru Arnou Dežanu, koji je dekretom u pamijerskoj dioceji omogućio Jevrejima pravo da žive slobodno.
“Taj dekret od 2. marta 1298, koji zabranjuje žiteljima i civilnim vlastima da se ophode prema Jevrejima ‘suviše strogo i okrutno’, pokazuje samo u kolikoj meri lični stav i građanska hrabrost u teškim vremenima mogu da izmene sudbinu koju kukavice smatraju neminovnom i proglašavajući je fatumom i istorijskom nužnošću“, zaključuje pisac „Grobnice za Borisa Davidoviča“.
Navedenim riječima Kiš kao da replicira Davidu zbog njegove vjere u neizmjenjivost (zle) sudbine; odnosno pisac „Kuće“ kao da parodira navedenu vjeru pisca „Grobnice“.
Alberta Vajsa je, nakon što je iskočio iz vagona, našao Johan Kraft, folksdojčer, šumar i odveo ga svojoj kući i svojoj ženi da živi s njima, kao njihov sin. Čitalac ovog članka, koji nije čitalac „Kuće“, mogao bi pomisliti da bi i Kraft trebao dobiti jednu kišovsku medalju za građansku hrabrost.
Ali Albert biva slučajno spašen. Kad ga šumar nađe, on želi da ga prijavi policiji. Dječaka spašava bezumlje Kraftove supruge, koja je, nakon što joj se sin Albertovih godina utopio prije neko vremena, bila poludjela, pa je, ugledavši Alberta, pomislila da je to njen sin, da se vratio. Videći da je to čini sretnom, Johan ju je podržao u njenom suludom uvjerenju, i tako je, zato je – Albert Vajs spašen. U njemu se zbog toga što mu nameću identitet Hansa Krafta, budi ponos povodom vlastitog porijekla i on bježi, ne želi živjeti s njima, ne želi da ga ti folksdojčeri spašavaju.
Još je jezovitija priča o sudbini Elize Koen. Nju su roditelji dali domaru Simi Anđusu, da je krije u jednom podrumu. Anđus, koji je imao nepokretnu ženu, najprije je prihvatio kriti djevojku za novac. Znao ju je od rođenja i gajio je prema njoj roditeljsku pažnju. Kad su njeni roditelji odvedeni u logor (Sajmište), Anđus ju nije predao. Isprva se nije dugo zadržavao kod nje, bilo mu je neprijatno, posebno zato što joj je morao lagati o sudbini njenih roditelja. A onda, kad se navikao na laž, silasci u sklonište su postali češći, jer su ga udaljavali od njegove nepokretne žene, njegove nesreće. Osjećao je sreću što ga neko sluša, ali je „ispočetka neprimetno, a onda sve očevidnije narastala želja da se što više približi Elizi, strast, čak pohota, možda, nešto što je teško mogao sebi da objasni. Njena bespomoćnost isprva ga je odbijala, a onda je počela da ga bolesno privlači.“
Silovao ju je, grizla ga je, grebala, on je njoj uzvraćao šamarima i pesnicama. Na kraju je prihvatila sramnu, ponižavajuću poziciju, živeći na ivici nervnog sloma. Volju za životom joj je dalo dijete, koje je dobila s njim, a koje je on htio da ubije. To je „dobri čovjek“, koji je, rizikujući da ga uhapsi Gestapo, spasio jevrejsku djevojčicu, otac Urijela Koena.
Razlika između romana i fusnote
Da za junake „Kuće“ ne može biti govora o nekakvom hepiendu, najbolje možda govori slučaj Miše Volfa, jevrejskog dječaka, kojeg je sakrila porodica Brankov u čiju časnost nema sumnje. Ali jednog dana radnici na Sajmištu nađu jednu kutiju i život starca Miše Brankova se poremeti. U kutiji je pismo, koje je sinu Miši napisao Avram Volf, kompozitor. Miša iz pisma saznaje da su ga roditelji ostavili kod Brankovih. Zašto mu Brankovi to nisu rekli?
Bojali su se da će biti odveden u sirotište. Da, ali… Čitav život je bio laž, misli Miša; shvata da je promjena identiteta u godinama kad se sumira životno iskustvo, kad se bliži smrt, nešto što izaziva užasavajuću zbunjenost. Sve što Miši Volfu, bivšem Brankovu, ostaje jeste kompozicija, koju je otac napisao u logoru, pred smrt, a koja je nešto poput onog osjećaja krivice Alberta Vajsa.
Da je Davidov roman dug koliko Kišova fusnota, i da pisac „Kuće“ dijeli didaktičku namjeru pisca „Grobnice“, Johan Kraft i Sima Anđus bi bili zamišljeni tako da liče na inkvizitora Dežana, a Miša Brankov ne bi doživio starost i otkrio s užasom da je ona Miša Volf, već bi bio sretan poput pamijerskih Jevreja iz godine 1298.
Da ne bude zabune, psihološka uvjerljivost jednog Šindlera ili Brankovih nije upitna. Ali pisac „Kuće“ želi pripovijedati o neispričanom, o onom što je tabu, o onom što su potisnule kišovske priče o ljudima, koji su, za razliku od Anđusa i Krafta, motivisani isključivo dobrotom spašavali Jevreje pred nacistima, holivudske priče o Jevrejima, koji su, za razliku od Alberta Vajsa i Miše Volfa, isključivo osjećali zahvalnost prema onima koji su ih spašavali, mijenjajući im identitet.
U redu je što postoje te kišovske fusnote, koje su uvijek inspirativne za potencijalno dobre mlade ljude, ali pisac „Kuće“ – kojem je, uzgred budi kazano posvećena priča „Psi i knjige“ – podsjeća i na one manifestacije stvarnosti, koje nisu uklopljive u strukturu demokratske basne.
(Foto: Zerina Nezić i Almir Kljuno)
Sveti grijeh Šabataja Cvija
Solomon Levi je bio prijatelj Alberta Vajsa. Ali nakon što umre, Albert dobiva pismo, koje je Solomon ostavio, a u kojem priznaje da je on zapravo Solomon Rubenovič, sin Rubena Rubenoviča, Jevrejina, koji je radio za Specijalnu policiju, potkazujući Jevreje koji su se skrivali pod tuđim imenima.
U tom pismu, Solomon govori da njegov otac to nije činio iz kukavičluka, ili slabosti, s ciljem da zaštiti svoju porodicu, već iz iskrenog, religijskog uvjerenja.
Bio je, naime, pripadnik sekte Šabataja Cvija, jevrejskog mesije, koji je otišao kod sultana u Carigrad i primio islam. Sljedbenici učenja o „svetom grijehu“, koje je razvio Cvijev pratilac – Natan iz Gaze, vjeruju da je Cvi, pošto je nedovoljno za spas svijeta da se „samo dobra djela čine“, sišao u najtamnije dubine gdje prebiva najstrašnije zlo kako bi se suočio s njim, osjetio strašnu sudbinu izgnanika i očistio svoju dušu „svetim grijehom“.
Tako je, zato je, kaže Solomon, i njegov otac Ruben donio odluku da sarađuje s Nijemcima. „Nije doneo odluku ni radi svog spasa, ni radi nas, iako nas je voleo kao najbolji suprug i otac. Radilo se o spasu svih. Spasu čovečanstva, rekao bih. O tome, kao što je poručivao Natan iz Gaze, da se mora dodirnuti i dno, boraviti u samom paklu, da bi čovek izašao čist i neokaljan, kao božiji grešnik, obeležen svetim grehom.“
Sveti grijeh Rubena Rubenoviča
Natan iz Gaze nije vjerovao, nije imao snage da sebi prizna da je u vezi sa Mesijom bio u zabludi, da ga je Cvi, kao i sve ostale svoje sljedbenike izdao, prešavši na islam iz lične koristi, pa je razvio čitavo učenje o „svetom grijehu“, koje pravda njegov postupak kao dobar. Dok sa Solomonon Rubenovičem stvar stoji drugačije. On cijelo vrijeme, u pismu, tvrdi da su očevi motivi bili religijski, ali na kraju pisma jasno kaže: „Ne, ‘sveti greh’ ne postoji, niti silazak do praiskonskog zla doprinosi popravljanju sveta.“
Otkud ta kontradikcija?
Njegov otac je uhapšen i od strane Specijalne policije ponuđen mu je ultimatum: ako bude sarađivao, porodica će mu biti pošteđena. I on je odabrao da surađuje. Pričao je svom mališanu o Cviju, o „svetom grijehu“, ne zato što je vjerovao u sve to, ne zato što je to bio njegov motiv da pristane na saradnju s okupatorom, već zato što je volio dječaka, i pričao mu bajke da ga, bar dok je dijete i vjeruje u njih, makar malo udalji od neugodne stvarnosti – donekle slično kao otac (Roberto Benigni) u filmu “Život je lijep”.
Dječak je, međutim, uhodio oca i njegove pratioce, gledao kako otac na željezničkoj stanici prepoznaje Jevreje sa lažnim dokumentima, gledao kako ih hapse, znajući da će ti pratiocu ubiti njega i majku, ako otac odbije da radi zlo. „Postao je ono što se zvalo ‘saradnik okupatora’, doušnik, prodana duša. Znam da nije bio ništa od toga, samo ‘sveti grešnik’, sledbenik učenja Sabataja Cevija, duboko uveren da je i njegova žrtva, njegov dodir sa najgorim zlom, samo način da se zlo savlada. Video sam suze u njegovim očima posle kasnog večernjeg povratka kući. Žrtvovao je sebe, ali je obeležio i nas, majku i mene.“
Solomon je saosjećao s ocem, koji je, bivši stavljen pred strašan izbor, i sam bio žrtva. Znao je da otac pati zbog svega što čini, da nije izgubio moralni osjećaj, da zna na koliko veliko zlo je pristao. Osjećao je Solomon zato dug prema očevoj ljubavi i spremnosti da primi na svoja pleća toliko zlo, toliki osjećaj krivice samo da spasi njega i majku. Istovremeno, prezirao je očevo užasno podlaštvo, osjećao da se ničim ne može opravdati to ogromno zlo koje je Ruben Rubenovič činio drugima i sebi. Stidio se i vlastitog postojanja, koje mu je izgledalo kao uzrok očeve moralne propasti. Nikada, čak ni u tom posljednjem pismu Albertu Vajsu, nije priznao izrijekom da je otac to učinio zbog ljubavi prema njemu i majci, jer bi to izgledalo kao pravdanje ogromnog zla. Ta ljubav nema pravo da bude spomenuta. Ona je sam okot Nečastivog.
Solomon nikad nije povjerovao u priču o svetom grijehu, ali nikad nije ni prestao da vjeruje u nju. Jer je ona, ironično shvaćena, bila jedini skup riječi pomoću kojih je Solomon koliko-toliko mogao dočarati svoju sudbinu, koja je na tako užasan način ispreplela dobro i zlo, a onda i zapetljala njegovu dušu u pakleni čvor, spram kojeg se onaj strašni i složeni osjećaj krivice Alberta Vajsa čini razmrsivim i bezazlenim.
„Kuća“, sjećanje i zaborav
Roman „Kuća sećanja i zaborava“ je – kao što je to već uočila književna kritika[1] – dobar primjer romana koji to nije; različite priče ujedinjene su u pseudo-romanesknu strukturu, kao u „Grobnici“, po principu sličnosti sudbina, tako da ono što bi trebalo da bude (NIN-ovom i nagradom “Meša Selimović” okrunjeni) romaneskni amalgam, ispada da je pripovjedački konglomerat.
Ako postavimo visoke standarde, koje status živućeg klasika neminovno zaziva, moramo priznati da je problematična „povremena paskaljevićevska sladunjavost“ (Ćirić), kao i nepovremena olakšana prepričljivost.
Čini se nepotrebnim i umetanje novinskih vijesti (savremenih, o „bizarnim“ slučajevima nasilja), koje razbijaju ionako nedovoljno integrisane zajedničke povijesti. Slično je i sa uvodnom pričom, koja to nije, nego esej u kojem autor predstavlja svoj dajmon-koncept sudbine.
Srećom, ono što sljeduje nisu proste ilustracije tog koncepta, već pripovijedanje o vrhunaravno složenim i nepripovjednim jezikom nedočarivim predjelima néphesha, ljudske duše-osobe. S tim u vezi valja istaći da „Kuća sećanja i zaborava“ – ako David i jeste „bolji pisac priča nego romanopisac“ – predstavlja izuzetno značajan prilog literarnoj savremenosti, odnosno knjigu, koje bismo se mogli prisjetiti ponovnim čitanjem, nakon što joj, kao što je slučaj i s većinom drugih knjiga, vremenom zaboravimo sadržajne pojedinosti.
[1] Saša Ćirić: Šta će biti s kućom? (Beton br. 155)
