(Hanif Kureishi: Zadnja riječ, Šahinpašić, 2015.)
Posljednji Kureishijev roman ”Zadnja riječ” govori o procesu pisanja biografije Mamoona Azama, eminentnog engleskog pisca indijskog porijekla, koji u svojim ranim sedamdesetim godinama ispunjava svoj javni torijevski (sic!) ideal, živeći na imanju Prospect House sa tridesetak godina mlađom suprugom suprugom Lianom, žovijalnom Italijankom, koja se već duže vremena bori sa svojim deprimirajućim ladanjskim životom tako što ga uporno ne osvješćuje.
O slavnima sve najgore
Mamoonov biograf Harry Johnson je tridesetogodišnji scholar, koji mrzi što u očima svog oca još uvijek izgleda kao student – ne pati samo od Edipovog (o tome kasnije) već i od Freudovog kompleksa. On, naime, doseljava kod Azamovih na nekoliko mjeseci kako bi se iz prve ruke upoznao sa glavnim junakom biografije i njegovom ženom, posebno sa seksualno-psihološkim pikanterijama iz njihovog, tj. Mamoonovog života, budući da je od izdavača dobio zadaću da biografija ne bude oslobođena tabloidskih sižeja.
Iako je Mamoon otpočetka nezadovoljan idejom da postane žrtvom prije smrti objavljene biografije, svejedno hoće li ona biti uljepšana ili obratno –ipak je u takvoj finansijskoj situaciji da mora pristati na to da Harry, kojem je potreban murdochovski koncipiran bestseler kako bi sebi osigurao karijeru prosječnog TV voditelja, slučajno otkrije kako je – Mamoonovim riječima kazano – slavni pisac zapravo od rođenja dosljedni homoseksualac koji ima nekoliko vanbračne djece, itsl.
Obostrani interes ih je spojio, ali ciljevi dvojice pisaca bivaju iznevjereni razvojem događaja, tako da na kraju Harry ne okleveće pisca, već napiše jednu pristojnu biografiju, dok Mamoonu cijelo to istraživanje ne samo da ne naudi, već mu omogući da oboli od napada hronične sreće pred sami kraj života.
Planeta Mamoona
Mamoon je sarkastični pisac u postkolonijalnom dobu koji obožava Englesku i njenu tradiciju; neka vrsta Borgesa. U jeku ljevičarskih napada na zapadnjački imperijalizam i američki utjecaj, Mamoon je pravio intervjue sa diktatorima iz zemalja Trećeg svijeta. Taj dictator friendly je bio uvijek protiv onih finih ljudi koji su na strani jednakosti ili razlika: hipika, feministkinja, antirasista, komunista, itd.
Mamoon, međutim, nije posjednik svih manira britanskog džentlmena; pored toga što je psihički zlostavljao dobroćudne i načitane žene, kaže se da je i tukao jednu od njih narandžama zamotanim u peškir. Otkako ga žene poznaju, bio je dijaboličan. Spavao je, recimo, sa suprugom direktora škole u Indiji, u koju ga je otac upisao preko popusta, a sve zahvaljujući dobroćudnosti direktora. U seksu kao i u svemu mora biti, kaže Mamoon svom biografu, malo zla, otrovne perverzije da bi stvar uopće vrijedila toga da se čovjek u nju upušta. Kao što diler istovremeno mrzi džankije i voli da ih ima što više, tako i Mamoon, pobornik individualizma i obožavalac masa, ne zna da li više mrzi one koji su čitali njegova djela ili one koji ih nisu čitali.
Šta je muškarac bez brakova?
Kad mu Harry objašnjava da se želi oženiti, jer smatra da je brak brana protiv požude, koja (oslobođena) vodi ka užasnim turbulencijama, Mamoon mu ne kaže da je i on pokušao da obuzda seksualnost pomoću braka. Pomoću tri braka. Dosada je najgora: svaka osoba mora se od nje spašavati pomoću svoje žudnje. Shvatio sam, kaže Mamoon, da je nevjerstvo jedino zadovoljstvo koje nam je preostalo: užitak plus izdaja. Brak je, nastavlja, kad se zaljubiš, a onda, dok to još traje, shvatiš da si zarobljenik tuđeg djetinjstva.
Njegovo je vrijeme ipak prošlo i on nema više šta da učini i kaže, njega samo čekaju sljepilo, demencija, puž golać u gaćama, pelenama, loše kritike, smrt, opskurnost. On je sad starac, sa diskus hernijom, koji pita šta je X-factor, šta je wi-fi… Hoda sa utezima u rukama, po vrtu, u zelenoj trenerci od velura. Liana kaže kako bi, ako se uzme u obzir finansijska kriza, za Mamoona valjalo da postane marka. Nešto poput Heinz kečapa. On, pohotni starac, dramu vlastitog starenja shvata cinično, autoironično, gušeći joj svaku dramatičnost, ali istovremeno se odnosi prema njoj i djetinjasto – ne želeći da se pomiri sa fiziološkim činjenicama.
Mamoonova paradoksalna seksualno-ideološka ličnost (npr. protivi se idejama konzervativnog islama prema ženama, a istovremeno se prema mnogim svojim ženama odnosi kao konzervativni musliman) u vezi je – sugeriše Kureishi – sa njegovim odnosom prema ocu. Otac je poticao kod njega poslovnu ambicioznost, dok je tražio da seksualnu aktivnost svede na minimum. Otac je bio u dogovorenom braku, ali, i pored toga što se osjećao nesretnim, nikada nije tražio drugu ženu. Da li je bio homoseksualac? Mamon je pomišljao da je njegova vječna mladenačka seksualnost bila slika očeve zbunjenosti.
U kontekstu borbe protiv oca, treba shvatiti i Mamoonovo nezadovoljstvo transformacijom (britanskog) islama iz, kako kaže on, teologije oslobođenja bliske socijalističkim idejama do kulta smrti u kojem se traži žrtvovanje tijela utemeljeno na poslušnosti Apsolutnom Ocu. Ako, međutim, posmatramo Mamoonov odnos prema ženama, vidjećemo fenomen sličan islamskom fundamentalizmu: Mamoon je Apsolutni Otac, koji zahtijeva od žena da, u raznoraznim perverzijama, žrtvuju tijelo kako bi priznale primat njegove volje.
Ko drugom biografiju piše, sam u nju pada
Za razliku od Mamoona, Harryjev (seksualni) karakter formiran je u odnosu sin – majka. (Otac psihijatar je više volio analizirati razvoj djeteta nego učestvovati u njemu.) Majka dvanaestogodišnjeg Harryja je bolovala od paranoidne psihoze; smetena glasovima jednog dana je otišla do rijeke i utopila se. Siroče je postalo zanimljivo ženama, a i one njemu. ”Dječak koji je ostao bez majke nije volio spavati sam…” Znao sam, kaže on(o), da ću biti budala ako pođem za njima, ali još veća budala ako ne pođem. Voli se, kaže taj vjerenik, igrati vatrom i opeći, a prosto se ježim građanskog života; ne podnosim usiljenost svakodnevice.
Iako potiče iz posve različitog socijalno-kulturnog i porodičnog miljea, izučavajući Mamoonov život, Harry – pored želje da i sam bude veliki pisac – nalazi i neke objektivne razloge zbog kojih se može osjećati sličan Mamoonu, umjesto da bude dobar čovjek u pogrdnom smislu riječi. Tako ubrzo nakon što dođe na Mamoonovo imanje, sa služavkom Julijom počne varati svoju trudnu vjerenicu Alice. Razumije se, Harry nije sadista poput Mamoona, ali požuda kao glavno sredstvo u borbi protiv dosade (kao najvećeg neprijatelja) njihovo je zajedničkog svojstvo. Njih dvojica, pisci, ljudi koji se ne znoje dok rade, bez obzira na godine, pohotni su starci: razapeti između povišene seksualnosti i melanholije.
Harry se, uslijed prirode svog biografskog zadatka, previše umiješa u Mamoonov privatni život, što ovoga počinje itekako nervirati. Posebno kad biograf ispriča Liani sve perverzne Mamoonove želje, koje je saznao u intervjuu sa piščevom bivšom ljubavnicom Marion, nastaje ogroman problem: naime, Liana, koja ionako muku muči zbog činjenice da već duže vremena nema seks sa suprugom, počinje da pati zbog toga što je bilo koja druga žena mogla u toj mjeri da zadovolji Mamoona. Ona želi da zna svaki detalj Mamoonovog života s Marion.
Želeći da se osveti svom biografu, Mamoon iskorištava to što Harry svojoj vjerenici ne poklanja dovoljno pažnje, pa je zavodi – dovitljivošću, erudicijom i ”pretvaranjem u uho” kad ona pametuje –do te mjere da se Alice skida pred njim i leži gola, kao kakav slikarski model. Kasnije se Mamoon čak zaljubljuje u Alice. On sluša njene snove i povezuje ih sa njenom prošlošću. Ona je njegova muza. Ona njemu govori koje mu hlače dobro stoje.
Najsmješniji Kureishijev obrat je ipak to što, dok Harry rovi po Mamoonovom prljavom vešu, starac potajno piše roman, ljubavnu priču o tome kako se jedan stari pisac zaljubio u ženu svog biografa. ”Kog se vraga on miješa u moj život”, Harryjev je nepitagorejski komentar na taj trokut.
Ladanjska groteska
”Zadnja riječ” nije u znaku progresivne naracije, već je riječ o romanu sa okvirnim zapletom, gdje se stvari zakomplikuju na početku i razriješe na kraju. U međuvremenu, tj. većim dijelom romana, likovi iznose jedni drugim svoje stavove, svoje univerzalne istine, a sve čini se s ciljem da jedni drugima ne promijene mišljenje; ili pak iznose fragmente iz vlastite i Mamoonove prošlosti s ciljem da objasne i opravdaju sebe i objasne i pokude Mamoona, a uspijevaju samo iznervirati ono inifinitivno jezgro svoje ili Mamoonove ličnosti koji zna da je definisanost (definitivnost) čovjekov smrtni neprijatelj, te da čovjek (kao sloboda, ili makar kao žudnja za slobodom) i čovjek (kao moralni imperativ) kolidiraju.
Kureishi ovdje vidi čovjeka kao roba sopstvene slobode, kao biće koje žudi za slobodom, tj. za robovanjem uvijek novim i kontradiktornim žudnjama. Možda bismo mogli ne pogriješiti kada bismo u pojmovima – kao što je Mamoon u praksi – dehumanizirali prve dvije Piščeve žene (Peggy i Marion) uzevši u obzir da su se u potpunosti potčinile tuđoj volji, jer im je od trenutka raskida s njim pa nadalje od života ostalo samo ‘’sjećanje na jednog pisca’’. Kada Harry, dobri čovjek u pogrdnom smislu riječi, spočita predmetu svoje biografije što je unesrećio te dvije žene, ovaj mu odgovara: ‘’A kako bi tebi bilo da se za tobom zauvijek vuče ama baš svako koga si ikada u životu jebavo? Možda i hoće. Zamisli avetinjsku povorku ozlojeđenih mrtvih duša kako nariču i proklinju. Onda ću se ja smijati.’’
Sve u svemu, Kureishi je napisao solidan roman čija je najzanimljivija estetska odlika disonanca između ladanjskog relaksirajućeg tona, od kojeg pripovjedač ne odstupa ni u jednom trenutku, i mnogih brutalnih sadržaja, za koje bi bilo logično da proizvode osjećaje neugodnosti (dionizijske okrutnosti), ali ladanjski ritam pripovijedanja im uskraćuje takvu dejstvenost, pa uvijek (iako nelogično, ipak) zvuče idilično. Junaci ”Zadnje riječi” ne odlikuju se psihičkom zamršenošću, ali Kureishi ih ipak nije uputio ka čitaočevoj svijesti kao tipove-kosture (npr. starac-pisac-egoista-mizantrop-zakeralo-perverznjak), već im je pomoću detalja i obrta dao mesa i krvi, pa izgledaju uvjerljivo u onoj mjeri u kojoj mogu uvjerljivo izgledati junaci jedne – u suštini – satirične priče.
