Godine 2013. Roberto Minervini snimio je film pod nazivom Stop the Pounding Heart. Ovaj hibridni dokumentarac prati fiktivnu romansu između Colbyja, mladog rodeo jahača i Sare Carlson koja dolazi iz miljea kršćanske porodice. Godine 2015. Minervini će se iz Texasa maknuti do West Monroea u Louisianu kako bi ufilmio tešku, mračnu i potresnu priču ispletenu oko Lise, sestre Colbyjevog oca Todda i njenog dečka Marka. The Other Side film je u kojemu redatelj zadire u takozvani Duboki Jug (Deep South) američkog krajolika i odvodi nas na samo dno uzavrelog melting pota.
Kako snimati dvocijevkom
„Kada snimam, potpuno sam nemaran prema riziku“, rekao je Roberto Minervini Vadimu Rizovu u intervjuu povodom novoufilmljene Druge strane. U istom će intervjuu autor otkriti kako ga je, prilikom snimanja u Louisiani, pratila Lisa, Toddova sestra koja će ekipu okupljenu oko Druge strane u Zapadnom Monroeu braniti puškom. Lisa, koja je za Minervinija bila ujedno i ulaznica u Duboki Jug ali i njegova sigurnosna tačka, u nekoliko je navrata, revolver morala i izvući iz torbe. Za potrebe snimanja.
Minervini će, uz Lisinu pomoć, upoznati Todda, jedinog člana porodice Trichell koji će, gonjen od strane policije, uspjeti izbjeći razjapljenje ralje Zapadnog Monroea u kojemu su droga, prostitucija i alkohol, paradoksalno, jedini načini samoizbavljenja. Ali, autor filma će, prevođen uvjerenjem da je okom kamere uspio iscrtati naličje američkog juga, ubrzo spoznati da je tek zagrebao po površini. Članovi samoorganizovane anti-Obama paramilitarističke grupe, zauvijek i nepovratno zakleti u kontraverzni drugi amandman ustava Sjedinjenih Država ratificiran u decembru 1791. te, ujedno, i upitni dio deset amandmana novodonesenog Bill of Rightsa, ubrzo će postati protagonisti kadrova drugog dijela Druge strane. Za snimanje dokumentarnog filma u močvari, potrebna je kamera, produžni kabal, montažer, utičnica, glumci, hrabrost Roberta Minervinija i dvocijevka.
Minervinijeva sova leti prema Jugu
U jednom od intervjua povodom novoufilmljenog dokumentarca, redatelj će reći kako mu je jako važno da sesije snimanja budu i čvorišna mjesta saživljavanja – saživljavanja profesionalnih glumaca s amaterima, ekipe iza kamere sa onom ispred i, možda i najvažnije, saživljavanje cjelokupnog tima sa teškim, tek podnošljivim životom u južnjačkoj močvari. Izborom glumačke postave, računajući na Luizijance koji pred kamerom, glumeći, pričaju svoju intimnu priču američkog sna koji je iščašen iz zgloba, autor filma na taj način, kako i sam tvrdi, želi postići određenu žilavost dokumentovanja.
Međutim, iako za pitanje autentičnosti narativnog čvora nema mjesta spram same hrabrosti da se iz Italije s kamerom i nenaoružan odlazi u močvarne predjele američkog juga, redatelj će ovakvim pristupom ufilmljavanja luizijanske svakodnevnice u pitanje dovesti nešto što bi se moglo ocrtati kao narativna iluzija. Drugim riječima, ako je sa jedne strane naum autora bio ufilmiti žilavost i sirovost, grubu i potresnu svakodnevnicu luizijanske močvare, de-holivudizirati američki san, razbiti u bezbroj šljokica coca-koloniziranu proslavu Božića tokom koje se Djed Mraz, jer ga nema, ne dočekuje pored dimnjaka – ognjište u Louisiani je ono ispred kamp kućice i umjesto chip biskvita i mlijeka nepostojeći se Mraz dočekuje uz pažljivo pripremljene metamfetamine – onda je sa druge strane, poigravanje i žongliranje između fiktivnog i nefiktivnog u kontekstu angažovanja glumaca koji svoju vlastitu, stvarnu, žilavu, potresnu i grubu priču moraju glumiti, simultan proces holivudiziranja.
Dalo bi se, shodno tome, reći i da je isturanje tjelesnosti i tjelesnog u prvi plan – ubrizgavanje heroina u venu razgolićene trudne striptizete u toaletu striptiz bara, potom toliko puta, pomalo suvišno, ponovljene scene koitusa između Marka i Lise – tek pokušaj balansiranja između fiktivnog, neautentičnog i nefiktivnog, autentičnog ufilmljavanja svakodnevnice Dubokog Juga. No, ovakva se intencija redatelja u kadriranju korporealne dinamike može i opravdati – autor želi pokazati kako se na dnu američkog melting pota, s onu stranu sna, snovi – samo kako bi ostali neispunjeni – sanjaju, pa ruše. Minervini svlači i oblači upravo kako bi pokazao da to nije koža, nego odjeća.
Kritika američke implozije
No, ovo će poigravanje iluzijom o američkim vjetrenjačama izostati u drugom dijelu filma kada će autor zagaziti još dublje, do slijepog crijeva američkog dubokog juga – kamera koja učestvuje o simulacionim vježbama samoorganizovane anti-Obama para-militarističke grupe koja ritualno ispaljuje hitac u prethodno zapaljen CADILLAC na kojemu je ispisano „Obama sucks ass“.
Prateći kopilad američkog sna, autor će ogoliti priču o boy skautima koji samorganizovano naoružani do zuba uče vezati sigurnosno uže američke vanjske politike. Ujedno, autor raspetljava i narativni čvor priče o američkom rasizmu ispričane iz, isključivo bjelačke perspektive – u jednoj od ranijih scena u prvom dijelu filma u kojemu se prati očajni Mark, prilikom upadanja u zgradu osnovne škole, on će reći da „Obama sucks because he fucks the blacks“ – u jednoj od nekadašnjih močvara u kojima su crnci dovedeni iz Afrike vezani u lance u nepreglednim poljima pamuka.
Dok samorganizovana para-militaristička grupa drži inspirativna predavanja o vježbama koje će napraviti, to neodoljivo podsjeća na tipične američke motivacione govore možda čak i rigoroznog, trulog predznaka marinaca, u pozadini, u fade outu – eto zato je Manervini hrabar i sjajan – opasan revolverima, u prirodnoj veličini smiješi se ikona američkog westerna, John Wayne. The Other Side bi se stoga mogao čitati i kao autoironija – Amerika, koja svojim vanjskim politikama skače sebi u grlo, ima samo jedno lice. I čitav pregršt drugih njegovih strana.
There's a village hidden deep in the valley…
…among the pine trees half forlorn… To su stihovi dobro poznatog hita Little Jimmy Brown kojeg pijani prijatelj pijanog Ujaka Jima pokušava odsvirati na gitari nakon što je Jim sintetizirao političku agendu Hillary Clinton implicirajući da iza svakog Billa stoji bar jedna uspješna žena.
Minervini koji je prethodno izradio doku trilogiju The Passage, Low Tide i Stop the Pounding Heart, dobro poznaje kolosijeke na kojima se susreću i rastaju svi sastojci uzavrelog američkog lonca te kamerom iscrtava mikrokosmos Sjedinjenih Država, sada sjedinjenih popucalim balonima nikad ostvarenog sna. Filmska vrpca će se odmotati u razbijenu narativnu iluziju, kamera se promiče kroz Louisijanski folk festival – southern belles su pretile Kentucky Chicken misice festivala koje se rvaju u blatu – Minervini je ocrtao karnevalesku razgolićenog savremenog južnjačkog života u kojemu je svako bar pomalo Jimmy Brown – još jedan kadar u kojemu je jasno da njegova kamera u Louisianu ne stiže sa periferije, nego izranja priču o trulom američkom spleenu iznutra. On je, postaće jasnim, u pravu u svom pristupu izrade dokumentarca – u živo se blato mora zagaziti i mora se i samim biti nesretni stanovnik sela zavučenog u močvaru, Jimmy Brown. Sve za potrebe filma.
To all those [Dixies] who feel alone…
No, ako postoji nešto što se redatelju može zamjerati, to je labav narativni čvor, nezategnuta filmska traka u onom što će biti mjestima prijelaza iz jednog narativnog kosmosa u drugi – Mark, kriminalac čija se presuda sastoji u tome da će sjesti na električnu stolicu nakon smrti oboljele majke sa oduzetim pravima glasanja i oslanjanja na drugi amandman Bill of Rightsa iznenada napušta kadar i retrospektivna filmska vrpca u kojoj on na početku nag leži pored puta ostaje nejasnom montažerskom intencijom redatelja.
S druge strane, narativ o Marku, desperadosu čiji je život batrganje između poštenog rada na deponiji željeza i dilanja droge, sukobljen kadrovima u kojima para-militarističke grupe u zrak dižu natpis „Legalize Freedom“ i luizijanske karnevaleske s treće strane, sugerira čitanje Markove intimne priče upravo kao one s druge strane – dok se drugi izbavljaju samonaoružavanjem, Mark, u kadru u kojemu plovi na splavu u močvari koji neodovljivo podjeća na Twainovog Hucka Finna koji odbjeglom crncu Jimu pomaže sanjati slobodu, naoružava se narkoticima i truli život Dubokog Juga preživljava ubrizgavanjem heroina u venu trudne striptizete.
- godine, u Washingtonu je dvadeset i devetom predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, Warrenu Hardingu, otkrivena statua američkog Zeusa, Abrahama Lincolna koji sjedi i on ju je prihvatio u ime američkog naroda. Snimajući film u kojemu je isprintani John Wayne u prirodnoj veličini „sasvim slučajno“ dio kadra Minervini razbija i ogoljava američki naiveté, podsjećajući da Lincoln u Washingtonu, sav sazdan od kamena, još uvijek sjedi. Ako ustane, poput Zeusa također isklesanog od kamena u Olympiji, sve će se sunovratiti u ambis i sve će se luizijanske desperadose izdati za ideju o slobodi. Ako već i nije.
Minervini je napravio film je o življenju, ili bolje reći, preživljavanju američke utopije o slobodi. Druga strana razgolićen je američki san, atrofirajuća utopija slobode u koju se, u SAD-u, kao i bilo gdje drugo, danas mogu zakleti još samo ptice.
