Razriješena teodiceja
Sunce nam cijedi limun u oči,
dok iznad kostura
plešemo strogo
vođeni zaumnom akapelom.
Ali ne plačemo;
iako nije vesela,
ovo je ozbiljna stvar.
Presahranjivanje
mrtvih.
Zagrobni život.
Zar je musliman smio misliti da je smrt
zadnje što će se čovjeku desiti?
Zar čovjek misli da kosti njegove
nećemo skupiti?
Hoćemo, Mi možemo stvoriti
jagodice prsta njegovih ponovo.
Ali, čovjek hoće dok je živ da griješi,
pa pita: „Kada će Smak svijeta biti?”
Zar je to bilo davno kad čovjek
nije bio vrijedan pomena?
Kao što se staklo pretvori u plač
kad ga pogodiš kamenom,
brkata starica ometa namaz.
Čupa sise u kojima se bilo usirilo mlijeko,
pod kojima bezočno živinče
doji srce suho i krvavo od srpnja međaša
kad je kamenje upijalo krv.
Kad je smrt došla crvena kao nož
dječak nije bio izrastao
ni toliko da se počne stidjeti
majke s brkovima.
Ona, koja bi mu sad mogla biti majčinom majkom,
sahranjuje neke od njegovih kostiju,
a mogla je tako klanjati dženazu i kravi,
jer, bez neljudskih očiju forenzike,
i takva je poneka kost znala zalutati
u vreće koje zovemo imenima ljudi.
Tebet jeda Ebi Lehebin ve teb!
Ma agna anuhu maluhu ve ma keseb!
Kunem ovim gradom
i ovim vrelim danom,
i roditeljom i onom koja kosti rodi,
i kunem dušom koja sebe kori!
Prokleti neka su oni koji su raku iskopali,
kada su oko nje sjedjeli
i bili svjedoci onoga što su vjernicima radili!
A svetili su im se samo zato što su ovi
u svemoćnog Allaha vjerovali.
Bismilahi er-rahman ir-rahim.
Gospodaru sve zemlje, vlasniče istorije,
upravniče dženeta i džehenema,
posjedniče nebeske sedmokatnice,
živi svjedoče svega što je bilo,
zar te ni sujeta nije mogla natjerati
da se umiješaš?
Ti, koji radiš šta je tebi volja,
Ti, od čije volje sve zavisi,
gospodaru ovih i onih svjetova,
je li to bilo po tvojoj volji? Po tvom ćejfu?
Ti, najmilosniji, koji si upravitelj svega,
ne samo da ih nisi spasio,
ti si ih pogubio, jesi li ti najmilosniji?
„O, plesaču, zašto pitaš kad si plesač?
Ti, koji ne vjeruješ da je to bila moja volja,
da li ti vjeruješ da je to bila moja volja.
O, nevjernici, vjerujete li u mene!
Allah zna šta tajite, a šta javno iznosite.
Allah zna svačije misli i srce svačije:
Zar ima nešto osim sujete, plesaču,
u tom što te nagoni da mi kažeš
da sam sujetan uvijek,
osim onda kad trebam biti.
Zašto se ti, koji si sujetan
uvijek kad trebaš biti,
nisi umiješao. A ako nisi bog zašto prigovaraš bogu.
A ako je Stvoritelj Svega zao, kako je moguće
da si ti onda dobar. A ako nisi, zašto pitaš”,
zaključuje On,
spokojan kao kakvo božanstvo.
Osjećam se savršeno glupim.
Kao poljska konjica.
Krompir
Isplesali smo se i košticama zasijali
ovu baštu nišana u Argentini.
Neće ostati nijedan korak
naše pampe nepotoren čovjekom.
Zemlju smo pozajmili od potomaka
i ostavićemo im je jako plodnom,
to će biti naše zavještanje,
ako nas se ne budu sjećali.
Jedan nam preživjeli logoraš
urezuje svoje patnje u svijest
nožem poređenja,
baš kao što su se one
usjekle u njegovo lice nožem bez poređenja:
”To što su oni nama radili,
ja to ne bih poželio ni najcrnjem Ciganu.”
Doći će Dan
i to je dan kada se više niko neće smijati.
Prisjećamo se onog što,
čak i da smijemo,
nikako ne možemo zaboraviti.
Bageri su trgali lešine
kao psi raznosili i prekopavali
i vilice su u predzadnjem počivalištu
dozivale svoja rebra
zakopana pola dana dalje.
Prisjećamo se onog
što svakodnevno zaboravljamo.
Ljudi čija je majka ubijena
kad je imala sedam godina.
Kad se vratimo kući
nećemo se sjećati,
ali nećemo ni zaboraviti,
kad se vratimo iz ove Argentine,
kao izmoreni turisti,
sve ćemo ovo još jednom zakopati
negdje između sjećanja i zaborava.
Od nas se ne smije više očekivati,
niti sebi možemo priuštiti više.
Argentina je na drugom kontinentu,
ne možemo stalno misliti o njoj,
dijeli nas čitav okean vremena.
Mi moramo zaboravljati,
zbog hljeba našeg nesvakidašnjeg.
Mi jedemo krompir što rađa
iz humusa masovnih grobnica.
I to je normalno.
Bog nas od zemlje poput bilja stvara,
zatim nas u nju vraća i iz nje će nas izvesti.
Ipak, juli je surov mjesec
kad krompirom i cvijećem vrije život
iz srebrene pampe,
a Dan je njegov najsuroviji
među sunčanima,
kad vazduh u ovoj bašti nišana
ima okus prehlade.
To najavljeni je Dan
kad će džehennem ući u srca
nevjernika, a oni koji se budu Allaha bojali
biće tog dana u gustim baštama.
Među voćem koje budu željeli.
Čitanje zvijezda o danu
Kad planine budu šarena vuna raščupana,
i kad ljudi kao leptiri raštrkani budu,
i grobovi kad se ispreturaju,
tog dana čovjek će povikati: „Kuda da se bježi?“
Nikuda! Utočišta nema.
Je li se desio?
Je li se sve već desilo?
El karija!
Mel karija?
Ve ma edrake ma karija?
Smak svijeta!
Šta je smak svijeta?
I šta ti znaš o smaku svijeta?
Ako se još uvijek nije desio,
a moguće je i to,
ako svijet nije smak svijeta,
a i to je vrlo razumno pretpostaviti,
je li onda makar istorija smak svijeta?
Nekakav, u odvijanju?
Je li Lazar bio ubijen, već kad je Murat rođen?
Kakve veze ima istorija mojih kostiju
s tom istorijom kostiju?
Jesam li ja već bio pod ovim nišanima
kad su njih dvojica rođeni?
Ako ne vladamo svojom sudbinom,
da li ona mora da ovisi o Mjesecu
i zvijezdi nekoj nama dalekoj?
Ako je prošlost budućnost,
šta će nam se desiti u prošlosti?
Studirao sam istoriju,
razmišljao o Pilatu, sadukejima i legionarima
koji se kunu u evanđelje i vjeru pravoslavnu.
Razmišljao sam o farisejima
koji vjeruju u cezara okrunjenog bodljikavom žicom
i u blagi osmijeh bezgraničnog milosrđa
s logoraškog lica Hrista,
a davali su ljude u ruke škorpijama.
Razmišljao sam o hrišćanima
što su nosili blagoslov evanđelja
mek kao plavetnilo neba,
kad su vezivali ruke dječacima žicom,
pa im pucali u krsta,
ulazili u žene s noževima,
i s noževima od muškaraca pravili žene,
vidio sam ih kako razapinju sina čovječijeg
i s gladijusom vade duše
iz stomaka apostola njegovih,
zato što su izmislili novog boga.
I prestao sam studirati istoriju,
jer tu nema nikakve logike.
Istorija ne bira između dobra i zla,
već između velikog i još većeg zla,
s tim da na kraju odabere oba.
Hoće li doći dan u koji nema nikakve sumnje?
Hoće li opet doći?
Bio je
Dan kada će svaki čovjek samo o sebi brinuti
i nikom više neće moći da pomogne,
a najmanje sebi.
Holanđani nisu, kaže istorija,
imali dovoljno kamiona
za evakuaciju vojno nesposobnih,
pa su se ovi bijesno uguravali
na kamione, kao stoka pred bičem.
Iako ih niko nije tjerao, kaže istorija
pravoslavnog milosrđa.
Jedna je naša žena, kaže svjedok,
boreći se za vazduh s tuđim licem,
u toj gunguli, gurnula dijete
s kamiona u pokretu.
Taj dan je bio i taj dan će biti!
A možda i neće?
Teško toga dana poricateljima toga dana!
Zar Mi nismo drevne narode uništili
i poslije njih i one koji su za njima dolazili?
Doći će pokoljenja poslije pokoljenja,
a koja budu poricala Dan,
Dan će ih snaći! Allah će ih uništiti!
Semuk i Ad su poricali Dan
pa je Semuk uništen glasom strahovitim
a Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim.
Ko poriče Dan, Dan će ga snaći!
A ko ga ne poriče i njega će snaći.
Možda.
A možda i neće.
Dan nije bio, niti će biti,
već izgleda bude ponekad.
Kao i dobra vijest
što bude ponekad.
Šta onda pročitati u istoriji i u sudbinama kao
sudbinu naše istorije,
kao istoriju sudbine naše?
Šta pročitati u zvijezdama
koje se skrivaju i kreću i iz vida gube,
u zvijezdama koje plutaju u snovima
ili plivaju ludo u mašti,
ili u zvijezdama koje stoje mirno
i ništa ne znače?
Mogu li kosturi vaskrsnuti?
Kada će kosturi vaskrsnuti?
Jesmo li mi ovim kostima nahranili nekog
ili će se opet na zemlji jesti Zakkum drvo?
Znamo šta će biti, ali ne znamo kad.
Dakle, ne znamo šta.
Bit će šta je bilo, ali šta je kad bilo
i šta će kad biti?
I kome?
Bojati se crne budućnosti jednog
naroda, znači ocrniti budućnost naroda,
i jednog i drugog.
Plašiti se samo za sebe znači odabrati
ili kukavičluk ili egoizam,
a najčešće oboje.
Naša didaktika previše je jasna
da bismo je shvatili ozbiljno,
zato vjerujem u Kur'an kad kaže
da je svaki čovjek odgovoran za ono što je radio,
osim sretnika i osim nesretnika.
Crno kamenje
Sunce je danas go čovjek,
odjeven samo rukama prije nego će zaći u zemlju.
Ne plačemo, to se žene abdeste suzama.
Žeđ je ispila suze,
samo su mi zjenice,
od gledanja u obuću oblijepljenu kaburom,
istekle u lokve sjena.
Pobjeći ću iz ove Argentine
i nikad se neću vratiti,
niti ću znati jesam li s kostima ostavio sudbinu
ili sam je ponio zajedno
s kostima.
Dok sam još uvijek tu
i vraćamo ove kosti u zemlju,
u sebi nosim samo kostur.
Imam oči i uši kostura,
i srce kostura
i više me nije čak ni strah,
nosim crno kamenje mjesto ruku,
i zemlju mjesto nogu, i vazduh mjesto glave,
dok vraćamo ove kosti u zemlju,
ova mi je zemlja u kostima,
misli su mi misli kostura, krv je kamena,
svjetlost zemlje,
dok zidamo ovu pustinju,
usta su mi zatvorena kao mezar.
