Često uneredim stan toliko da mi se ne mili sebi samom biti gostom, a kamoli domaćinom. Sjedim u tom neredu, posmatram ga, njušim žive mirise umrle hrane, i odustajem od pomisli da počistim prije nego mi i padne na pamet. Bivajući u haromičnom odnosu sa neusklađenim ambijentom, polako iz sjedilačke poze prelazim u nešto što više liči na sjedenje na sopstvenom vratu nego na lješkarenje. Predugo sam posmatrao samoću.
Stavim noge na sto, čija keramička ploha ima dvadesetak centimetara višu nadomorsku visinu od drvenog vojničkog kreveta, koji je omekšan unakaženom spužvom i kariranom dekom. Kad me zaboli vrat, pređem na repnjaču, i tako ukrug. Sedam godina sjedenja na repu i vratu već je ostavilo posljedice na statiku kostiju. Imam radni sto i stolicu. Zapravo, više je tu riječ o kuhinjskom stolu i stolici. Pokušao sam više puta da steknem naviku da čitam i pišem u propisanoj pozi.
Potkoljenični mišić mi je trenutno položen na Edgara Alana Poea (The Complete Tales & Poems). Now, my dear friend – now, for your sins, you are to suffer the infliction of a long gossiping letter. Glas koji boli. Desno od Poea – štrumpfovski plava boca Sinalcovog gaziranog soka (Fresco) ispunjena vodom, koja ima boju tamno smeđe mokraće (povećanje bilirubina, žutica), budući da su u nju potopljeni opušsci. Ona stoji tu kao podsjetnik na štetnost alkohola. Naime, prije noć-dvije, pijano zaspalog me probudila žeđ i u tami sam, umjesto flašicom Coca-cole, pokušao utažiti žeđ tom hladnom, tamnosmeđom supom. Ispljunuo sam odmah, osjetivši pepeljasti okus pod jezikom, a onda isprao usta Coca-colom i ispljunuo, na itison, pokraj kreveta.
Foto: Zerina Nezić i Almir Kljuno
Na stolu, idući slijeva nadesno, je i zgužvano prazni tetrapak soka Dimes; dva trokutasta kartonska nosača za pizzetu (na jednom su vidljivi skoreni ostaci šampinjona i kečapa); plastično providna kutija iz poslastičarnice u kojoj je, osim skorenih mazova krempite, jedna roštiljska, plastično-bijela čaša višestruko progorena i puna vlažnih opušaka, te kutija bijelog Marlboroa okrenuta naopačke tako da joj je hauba ispunjena leševima cigara. Vidim i kriščice davnašnjih klementina, koje su poput, u crtanom filmu, odsječenih dječijih usana.
Na lijevoj – iz moje perspektive lijevoj – strani stola je i „Moderna filozofija čovjeka“ Bogdana Suhodolskog, otvorena na 630. i 631. stranici (poglavlje o Baconu) do kojih sam stigao sa čitanjem te knjige: počeo sam je čitati prije dvije godine. Na navedenim stranicama navedene knjige stoji zgužvan račun za malu porciju hadžijskog ćevapa, te prazna boca Pro sport Izotonika s okusom naranče (sadrži palatinozu, osmolalnost oko 300 mOsm/kg, nadoknađuje elektrolite), dobar je za egzorcizam etil-alkohola i serotonina.
Po stolu su posvuda – pepeo, zrna kikirikija i kovanice: dvaput po 5 feninga, jedna od 10, tri po 20, i jedna maraka. To je sve od novca što mi je ostalo. 16. je, april, međunarodni dan SOS telefona i spolnih razlika u zdravlju.
Već dvije godine radim. Imam platu. Potrošim je uvijek do 14. u mjesecu. Obično i ranije. Prve hefte sam bog, da se okoristim tom Ibrišimovićevom odredbom. Zatim do polovine mjeseca živim prosječno. A nakon toga ni sam ne znam kako živim. Proživim mjesec kao ravnopravni pripadnik različitih klasa. Kad čovjek pripada samo jednoj od klasa, postane moralista; oni koji nemaju govore da je grijeh imati, oni koji imaju – govore suprotno, dok većina, koja i ima i nema, govori da ne valja previše ni imati ni nemati. Bio bih neiskren da kažem kako je moja monetarna neurednost i iz nje proističuća klasno-moralna polifonija motivisana filozofskim uviđajem, a kad već nije sofisticirano spiritualan motiv, mogu ga i osloboditi od prezentacije. Počnem od pripadnosti visokom građanstvu, kada se žalim na prekuhanost šparoge ili neljubaznost soka od đumbira i cijeđenog limuna, idem preko niskog građanstva i radništva, kada u UR Buffet „Kod Bejana“ (Mis Irbina 6) jedem pljeskavicu sa priloženom mješavinom špinata i riže i pijem jedva izmoljenu čašu vode, pa sve do lumpenproleterijata, kada jedem „Karla Velikog“ kako konobarica u „Točku“ Ferida zove karlovačku pivu – i pijem vlahov. „Pijani od jučer, mahmurni od prekjučer“, kaže Hebibović, koji poredi ljubavne stihove Džeja „Islužen sam vojnik u armiji mnogih, što bi život dao zbog usana tvojih“ sa sudbinom i dušom najpoznatijeg romansijera među Napolenovim vojacima – Marie-Henrija Beylea.
Stendhalove knjige ne vidim pred sobom. Možda sam ih i prodao u jutrima u kojima je gladovanje bila mogućnost. Imao sam i „Parmski kartuzijanski manastir“, i onu knjigu u kojoj govori o ljubavi… Čekaj… – Našao. – U napuštene dubine salcburških rudnika soli baca s grana ogoljela usljed zime; dva ili tri mjeseca kasnije ona se izvlači pokrivena blještavim kristalima: najmanje grančice, one koje nisu deblje od sjeničine noge, ukrašene su sa bezbroj treperavih i zasjenjujućih dijamanata; prvobitna grana ne može se više prepoznati. Kristalizacijom nazivam rad duha koji iz svega što se pred njim pojavljuje otkriva da voljena osoba posjeduje nova savršenstva. Neki putnik govori o svježini đenovskih narandžinih šuma, na obali mora, u ljetnim danima punim žege: kakvo zadovoljstvo uživati u toj svježini sa njom.
Dobar je Beyle, dobre su knjige. Dobar je čak i ljubav. Na stolu su – osim navedenog Edgara i Suhodolskove panorame renesansne antropologije – i sljedeće knjige: Aco Šopov, „Dugo dolaženje ognja“, Ujević, „Ojađeno zvono – Žedan kamen na studencu“, Franz Kafka, „Pisma Mileni“, Max Dauthendey, „Osam prizora na jezeru Biva“, James Joyce „Uliks“ (prvi tom), te Ionescova „Ćelava pjevačica“. (Posljednje je Kljunina knjiga. Kljuno, nosim ti je idući put, kad se vidimo, nije joj ništa bilo.) To je jedna od knjiga, koje sam započeo čitati i dovršio. Češće mi se desi da završim na započinjanju. Otkako radim, sve rjeđe čitam i pišem. Nikad nemam slobodnog vremena, a kad ga imam, onda nemam koncentracije, i obratno.
Foto: Zerina Nezić i Almir Kljuno
Na desnom kraju stola stoji viski, Ballantines, kojim me je častio otac jednog mog prijatelja, dan nakon što je i taj sin postao otac. Popio sam veći dio boce, sam, kući, dugo mi je trebalo, i opet nisam do kraja, preostala dva fildžana pri dnu služe mi za čišćenje tastature i displeja na latoptu. Do boce je i mobitel, čiji je displej razbijen, a koji ne koristim kao mobitel, već kao emiter wi-fi signala. On je, skupa sa nekoliko dugačkih dlaka sraslih sa spužvom na kojoj sjedim, jedino od materijalnih sjećanja na nekada voljenu osobu, koja je u rijetkim trenucima pomišljala da bih mogao biti otac njezinog još uvijek nerođenog sina Tomasa. Ljubav odjevena samo pomrčinom zore odavno ne stanuje u ovom stanu. Budući u proteklih godinu dana praktičan u ljubavi, u raznim, vanjskim ćoškovima zgrada, u zavjetrinama, toaletima noćnih klubova, parkinzima, grmljima pored Parlamentarne skupštine BiH, nisam razmišljao o smislu sve češćeg nereda u stanu, ovom polunapuštenom golubarniku; ljubav više ne stanuje u njemu.
Tek u pojedinim trenucima kružne samoće neoslobođene od fizioloških simptoma – steknem iluziju da dvije-tri moje poluzaboravljene bivše ljubavi nisu moje poluzaboravljene davno prošavše ljubavi – recimo, djevojka sa beretkom boje Ovieda – pa im se javim, staromodno, skoro romantično, SMS-om; i prije nego što mi prijateljski odgovore ili ne odgovore sjetim se da ih je moje srce već davno zaboravilo, i da i njihova ljubav, čak i kad bi bila neprijateljska, ne bi bila dobar lijek protiv ove samoće. Ili se kaže za samoću? Kaže se lijek protiv ćelavosti, ali je – lijek za rak. Takve logičke anomalije se pojavljuju kada izmišljamo riječi za stvari koje ne postoje. Kakogod. Odoh da pokupim ovo smeće sa stola i prodam neke od knjiga, pa ću unijeti svježinu u teleologiju obilazaka grada.
