Tog martovskog jutra, po mene umalo kobnog, pred našu kuću se parkirao mali automobil. Mi smo porodično doručkovali, kako to obično radimo nedjeljom, a majčina domaća radoznalost ju je nagnala da ustane od stola i pogleda kroz prozor.
– Neki čovjek sjedi u autu i ne miče – rekla je.
Nastavila je gledati, a mi smo gledali u nju, čekajući da nam prenese moguće promjene.
– Eno, sad Esma prilazi autu i priča s njim.
Svi smo ustali da pogledamo kroz prozor, a Esma je ubrzo otišla zbunjenog pogleda. Otac je prepoznavši čovjeka u automobilu duboko odhuknuo, a zatim izašao iz kuće rekavši: „Jake.“ Esma, naša komšinica, poslije je majci rekla da je čovjeka pitala zašto ne izađe iz auta i pokuca na vrata, a on je lakonski odgovorio: “Ja sam profesor.“ Nju je to izbacilo iz pripravnosti, kao da je progovorio na stranom jeziku, a onda se uspjela pribrati rekavši mu: „Pa nisi bog!“
Jake je imao tanane odnose s mojom porodicom, bio je najbliži amidžin prijatelj u piću. Ja ga nisam poznavao, ali sam čuo da važi za čovjeka od obećanja. Tako je i tog jutra, kada je došao po oca da na njegovoj vikendici popravi električnu instalaciju, obećao da će me zaposliti u fabrici rezervnih automobilskih djelova gdje je njegov sin direktor. U zamjenu je tražio minornu uslugu – da mu obrežemo voćnjak.
(Foto: Almir Kljuno)
Nikada prije nisam obrezivao voće, ali sam imo predstavu kako bi to trebalo izgledati. Otac je ponešto znao o toj raboti, pa je rekao Jaketu da će popričat sa mnom. U to vrijeme nisam želio posao, pogotovo takav, htio sam nastaviti sa svojim besciljnim životom, trebala mi je prazna budućnost u kojoj nemam obaveza i u kojoj je sve moguće. Ipak sam pristao na Jaketov prijedlog pod pritiskom porodice kojoj je nasušno trebao još jedan ekonomski oslonac. Otac je već ulazio u godine i od mene se očekivalo da izgmižem iz svoje jazbine i latim se posla.
Već je bilo poslijepodne, pa smo sjeli u auto i pojurili do Jaketovog imanja. On nas je čekao zavaljen u stolici pred vikendicom. Pridigao se uz pomoć štapa, te nam stao pokazivati voćnjak. Bio je to čovjek u kasnim šezdesetim godinama, tijela nabujalog od ugodnog života. Kretao se teško, čak i sa štapom. Volio je da ga ljudi zovu profesorom, stoga ga je otac tako oslovljavao.
Odveo nas je u podrum, gdje nam je pokazao alat koji smo iznijeli. Sve vrijeme nam je ponavljao: „Samo vrhove, samo vrhove.“ Očigledno nije imao pojma o obrezivanju voća, nije razlučivao korisnu granu od jalove, njemu su vrhovi grana boli oči, a mi smo ga trebali razriješiti tog bola. Otac je obrezivao niske grane, dok sam ja sa ljestvi sjekao gornji dio krošnje. Povremeno bih odsjekao poneku granu „vodopiju“, a Jake bi se prenuo iz udobnosti i dobacio: „Samo vrhove.“ Posmatrao nas je kako radimo, oblivala ga je milina i uskoro se raspričao iznoseći pojedinost o svakoj voćki koju smo u tom trenutku obrađivali.
– Lijepi moj, kako dobro radiš – govorio mi je Jake topeći se na stolici.
Radili smo ćutke, riješeni da što prije svršimo s neugodnošću u kojoj smo se zatekli. Nismo uzimali ni trenutka odmora jer je dan još uvijek kratko trajao. Milovalo nas je blago martovsko sunce, dražili su nas Jaketovi hvalospijevi, i na trenutke smo osjećali da radimo veliki posao, pomislio sam da obrezujemo rajski voćnjak boga moje sudbine. Meni je kroz glavu proticao budući život, plovio je na fabričkoj traci, bez ikakvih turbulencija. Osjećao sam nam navalu tupe melanholije pred takvim mislima, istovremeno se stideći svoje sebičnosti. Tek povremeno bi me prenuo poneki Jaketov komentar koji je sve vrijeme pomno pratio da neki vršak ne bi ostao neodrezan.
– Nikad nisam vidio da neko ovako lijepo radi oko voća – nastavio je on sa pohvalama – Sad ću nazvat sina da mu kažem kako dobro radite.
Izvadio je mobilni telefon i nazvao ga.
– Ej sine, evo mene gore, na vikendici. Rade mi ova dvojica na voću, otac i sin, da vidiš samo kako rade, cakum-pakum. Šta? Ma on htio sto maraka, hej, za pedeset voćki, skupo, dva sata posla. Ma ovi ljudi rade ko profesionalci, pusti njega. Hajd, vidimo se kod kuće.
Posao smo završili kada je sunce već dobrano nagelo prema horizontu. Nisam bio pretjerano umoran, samo sam osjećao blaženost koja dolazi poslije fizičkog napora. Vratio sam alat u podrum, a Jake mi je rekao: „Nek znaš gdje stoji alat sinčino, sad smo mi jarani, dolazićeš ti meni često ovdje.“ Pogledao sam ga hladno, a on se smješkao, praveći se da ne mogu prozrijeti šta se krije iza njegove slatkorječivosti. Namijenio mi je sužanjstvo, pripremao me je za svog potrčka, a pravio se da smo na istoj ravni.
Na odlasku nam je rekao da ćemo biti plaćeni za urađeno, bez obzira što on meni čini uslugu. Kada smo sjeli u auto i zaputili se kući, pitao sam oca šta on misli o Jaketovim obećanjima, a on je zabrinuto izustio: „ Ko će mu znat, možda je sve petljanija.“
Idućih nekoliko sedmica sam proveo u pritajenom strahu od Jaketova poziva, čekao sam da se javi i mojoj praznoj budućnosti udari temelje. Niti je zvao, niti je donio obećane pare. Nakon mjesec dana, kada smo već bili zaboravili na njega, on je ipak nazvao. Otac se bio vratio s posla, a ja sam pio svoju jutarnju kafu u podne. „Zvao Jake“, rekao mi je. Pretrnuo sam, uhvatila me malodušnost i pritajena bojazan se razvila u razočarenje koje sam pokušao skriti pred njim. „Hoće da mu idem vezat paradajz u plasteniku. Reko sam mu da ne znam to radit. Meni to sve liči na ucjenu“ „A poso, jel spominjo poso“, upitao sam bojažljivo. „Reko je da će zvat“, odgovorio je on snebivajući se.
(Foto: Almir Kljuno)
Primijetio sam da osjeća žaljenje za propuštenom prilikom, kao da je želio još jednom pokušati, ali ga je bilo strah da budemo nasamareni. Predložio sam mu da odemo do Jaketa, savjest me natjerala na to. Sitan je to posao, rekao sam mu, brzo ćemo završiti. On je rekao „Ma hajmo“ i uskoro smo krenuli prema vikendici. Jake nas nije očekivao ali smo znali da svoje penzionerske dane radije provodi tu nego kod kuće. Zatekli smo ga na istom mjestu na kojem smo ga ostavili prije mjesec dana. Sjedio je sultanski, kuckajući štapom po drvenom stolu. Bio je okrenut leđima prema ulazu u dvorište, pa nas nije vidio kako prilazimo.
– Sinčino – obraćao se nekome u plasteniku – kad to završite trebaće pokosit travu, kosilica ti je dole u podrumu.
Čuo je korake s leđa, uz napor se okrenuo i uz jasnu nelagodu u očima pokušao je da odgovori na iznenadnu posjetu. Prišli smo mu da se pozdravimo, a on je još uvijek sjedio u muku, skamenjen.
– Momci, zar niste rekli da ne dolazite – uspio je promrmljat.
– Ma eto, predomislili smo se – odgovorio je otac – nije valjda mudro slovo povezat paradajz.
– Nije, nije – rekao je Jake meškoljeći se – ali znate…
U tom času ga je prekinuo glas mladića koji je pognute glave izlazio iz plastenika rukom brišući oznojeno čelo. Iza njega je izlazio krupan, namrgođen muškarac.
– Profesore – izustio je i dalje ne dižući glavu – kad počinjem radit?
Jake je pogledao u nas crveneći se, a zatim je odgovorio mladiću.
– Polako, polako, prvo treba pokosit travu.
Otac je krenuo prema autu, ja sam ga slijedio, a Jake nam je dobacivao „Čućemo se, čućemo se…“
