Nacionalna epifanija
Bilo je to krajem prošle godine, dok sam još radio kao kulturac na biciklu, prije nego mi se život sasvim promijenio. Vijest da subotu ujutro moram pohoditi promociju diplomanata i magistranata u Zetri zatiče me u petak naveče, neobično kasno, nekad početkom novembra, u pomalo razularenom stanju. To će biti još jedan razlog zašto, tješim se, ovaj bal koji je taman počeo treba do kraja noći da se vrgne u maskenbal, a noćas valja ostati u gradu do jutra, na nogama i u formi, da se onda ujutro stigne na vrijeme i uredno izvijesti direktno za novine s te manifestacije.
Neka se ovaj dan i ova noć i sutrašnji dan, mislim, svi zajedno sklope u jedan otegnuti svijetli dan živaca koji beskrajno traje, koji valja provesti budan, a onda se vratiti na kraj grada i otvorenih očiju strmoglavce pasti na krevet, u san, da se cijela noć i cijeli dan onda pretvore u noć. (Trebalo je tako uraditi, čak se i rimovalo.) Nije loše tako s vremena na vrijeme skratiti sebi dane, oduzeti sebi koji dan i koju noć, da život brzo i lako prođe. Ako treba biti slom, neka onda barem bude u devetom koljenu, da se dotad ostane fit i spreman za trku. Dobro je ipak dok god se može vratiti u meč.
No ipak ne valja pretjerivati, noćas treba reći bar do 2, mislim, da se ujutro stigne čio i prozračan na tu svečanost. Bili smo tu noć na nekom otvorenom univerzitetu u Sarajevskom ratnom teatru, mnogo lica, galama, jedan od nas je marksiste neprestano zapitkivao da li su ikada pucali iz solunara. Kasnije su se univerziteti i nastavili u podzemlju, zadimljenom, nije bilo kraja, prije nego se umorila svaka revolucija i podigla me u zoru na ramena da toržestveno poberem oblake. Dovraga, bilo je tako dobro, pominjući se u sebi te noći, i danas se molim da konačno sva to već jednom završi i da se svi deliciozno izpozdravljamo i raziđemo na različite krajeve svijeta.
Na vrijeme smo ipak pošli kućama, nije bilo ni 4 možda. Svitalo je, bilo je definitivno blizu 6 sati kad smo izašli iz posljednjeg univerziteta, zadimljenog, u jednom podzemlju, ti forumi kao da su trajali beskrajno. Valja još dva ili tri sata odsjediti u jednoj fotelji u utočištu u centru grada, naživo se trijezneći, prije nego se krene da se uveliča ta svečanost. Umjesto da ležim na klupi u nekim sunčanim banjama među platanima na kraju grada, pogledala me sudbina tog jutra, da se ukažem među deset hiljada ljudi, na toj dodjeli koju sam propustio i 2008. i 2010. godine, kad sam se i ja trebao promovirati, ali nisam otišao zato što me izjedao u to vrijeme neki skepticizam kao hrđa.
Zahvaljivao sam se u sebi uredniku vanjskih poslova koji me sinoć uputio na tu svečanost, predosjećajući veliko otkrovenje koje se ima uskoro dogoditi. Neka i ja sad doživim tu promociju, mislim, da se ne ostane siromašan za to iskustvo, da i ja mogu pričati jednom kako sam jednom išao i primio se u magistrante. Prije sam bio umišljen i mislio da nema niko toliko vrijedan da mene može promovirati diplomom. To je jedna inače vrlo posjećena manifestacija na koju se ide s cijelim familijama. Ja tada nisam imao familije, bio sam sam sebi i predak i potomak, porodice sjede na tribinama i bodre diplomante i magistrante. Kad su profesori uz fanfare istrčali na teren, u dugim plavim togama, najdominantniji je bio rektor, on je bio nosio neki zlatni lanac s medaljonom, koji mu se bio otegao do muda. Oduševljenje se prolomilo tribinama, koliko je bio dobar govor.
Osjećajući da sam umoran, gledao sam da se uklonim odatle, ispred objektiva, iz tih sretnih društvanaca okupljenih u krugove, ali kakogod završavao sam u masi. Nisam shvaćao taj zanos, kao da se slavi što se u opštini izvadilo rodni list. To je bila kao neka svadba, ja sada ne mogu da se sjetim da sam tu vidio ružnu ženu. Osjećao sam da se nove svilene čarape na njihovom nogama traljale bedro o bedro, ispod kratkih namirisanih suknji, taj zvuk me izluđivao i bježao sam da ga ne slušam. Da se neko vidovit ukazao na pozornici, predložio bi da se lijeve strana dvorane približi desnoj strani i da otpočne jedna orgija bez kraja, isključujući tribine (oni osjetljivijeg stomaka mogu i izaći): toliko je bilo neiskorištene mladosti i ushićenosti tog jutra, bačeno na gomilu, nizašto.
Kada sam jučer ujutro odmoran krenuo u normalan radni dan, nisam ni sanjao gdje ću završiti. Sada tu izgledam kao stranac, stvorio sam se niodakle, u majici i jakni, kao pomjeren tu naglo iz jučerašnjeg dana. Baloni su bili obješeni na plafonu dvorane i čekali smo da ih puste, ili da se pobacaju vesele kape u zrak. Posebne note radosti i optimizma emitirao je po cijeloj sali rektor u svome govoru. – U 21. vijeku, rekao je, nova očekivanja i novi zahtjevi prema evropskim univerzitetima rapidno rastu i od njih se očekuje da postanu jaki, autonomni, inkluzivni i da pružaju obrazovanje koje se temelji na istraživanju te na ovaj način omoguće učenje koje će predstavljati odgovor predstojećim izazovima.
Tu nije bio kraj, rektor je samo uzimao zalet. – Danas slavimo vaš uspjeh i rezultate vaših nastojanja i postignuća, rekao je rektor, zadovoljstvo je vidjeti ponos na vašim licima i licima vaših profesora. Danas smo na vas ponosni svi, vaše porodice koje su u vas uložile mnogo i prijatelji koji su vas podržavali na vašem putu, vaši profesori koji su sa vama dijelili znanje, iskustvo i radost zajedničkog rada. Ponosan je cijeli Univerzitet ali i BiH kojoj više nego ikada trebaju mladi, sposobni i obrazovani nosioci promjena. – Moj prijedlog je, rekao sam, bio da se poboljšanje ljudskih prava i obezbjeđenje svijetle budućnosti postignu tako, što će se književnost ukinuti na fakultetima, pa da vidimo za 20 godina da li, možebitno, postoji potreba da se ti studiji nastave.
Nije loše ipak da poneki čovjek otplanduje na studiju književnosti prve godine dvadesetih. Tužno je te najbolje godine, zapravo, baciti na studij. Jedno od društvanaca, ispostaviće se, dolazilo je i s književnosti, oni su ponosno blicali svojim diplomama, kad im je njihov dekan uručio. Dani su se činili puni purpura sve odavdje pa do prvog momenta kataklizme, koja će buknuti kao adenocarcinoma na glavi pankreasa. Počeo sam bio već padati, ta manifestacija me bacala u omaglice, ulazio sam u dvadeset i peti sat na nogama. Stojeći među njima, opijen, bio sam počeo padati u san.
Pitao sam kako bi bilo da se zavučem ispod tribine i odspavam, a da mi oni ispričaju šta je sve bilo, da mogu izvijestiti. Da bi me razbudili, oni su mi onda ispričali priču koja mi je vratila vjeru u književnost. Alkajući sve od jučer, u trenutku dok sam pažljivo slušao njihovu priču, moji mišići suknuli su iz jetre posljednje zalihe krvi i šećera i mene je svog obuzelo blaženstvo, vidio sam ih jasnije. Dogodio se i u meni nakon dugo vremena potres, nakon kojeg sam ponovo na stvari, po ko zna koji put, počeo gledati drugačije. Slušajući njihovu priču, daleki događaj s početka njihovog studija, nadahnuo sam se da osjetim kako se život sklapa umilno kao sonata, istina se pred mojim očima vajala u zraku kao ljepota, a stvarnost se izgradila kao najljepša majestetična slika, dok su me napuštale sve trzavice.
Stvar, ukratko, bijaše sljedeća. Na prvoj godini studija, asistent teoretičar s njihove katedre branio je svoju doktorsku disertaciju, a taj događaji oni, kao brucoši, otišli su, kažu, uveličati. Taj njihov asistent je pred komisiju iznio svoje koncepte, bio je pročitao sve teorije od Sjetla preko Pariza do Vladivostoka, da dokaže da je bošnjačku književnost moguće pružiti kao jednu nit, od pretprošlog stoljeća do vječnosti. Bilo je tu raznih teorija, mnoge knjige su bile pročitane za koje niko u sali niko nije bio ni čuo. Disertacije je bila fino opskrbljena citatima i fusnotama, s full opremom. Svi su bili zadovoljni. Odjednom, jedan od profesora iz komisije, kažu, niodakle, da malo razbije dosadu, posloživši sve te teorije, čisto da se malo našali, upitao je uzbuđenog kandidata, kako je nekim teorijama moguće nešto tvrditi ako one kažu da se ne može nešto tvrditi. Nije bilo mnogih onih koji su razumjeli, neki su se i smijali toj igri riječi. – Molim, ako možete ponoviti pitanje, kako ste rekli – nikome nije bilo ništa jasno.
Profesor je ponovio. Kako je moguće nešto tvrditi i to potkrepljivati teorijama koje izričito tvrde da se ne može nešto tvrditi? Neugodan muk je nastao u sali dok se čekao kandidatov odgovor. Tad je, kažu, on odgovorio neočekivano i brizantno. Podijelio je s prisutnima informaciju da je već u kao desetogodišnjak čitao knjige mentora, inače predsjednika bošnjačke književnosti. Mentor se obrecnuo i rekao kandidatu da ne može pogriješiti ako stvarno odgovori na to pitanje člana komisije, to oko teorija. Tad se taj asistent dovinuo i dao još bolji odgovor, iskazujući poštovanje svima, naglašavajući koje je knjige mentora pročitao do trinaeste godine. Svi su, kažu, osjetili da nešto nije uredu. Onaj profesor pitac je insistirao na svome primječaniju, da su neke stvari neusaglašene i da se neće pomaći s mjesta dok se one ne objasne.
Tada je uzeo riječ mentor, objasnio sve, rasporio se pred svima, počev naricati, rekao je da su oni zadovoljni kandidatom, bio je prilježan student otpočetka, da nema potrebe da se odugovlači, inače će on (mentor umjesto asistenta) pasti u dijabetički šok. Kažu da su tog mentora vidjeli tako uznemirenog samo još kad je jednom lio suze, čitajući neku pjesmu u kojoj Sidran šeta ruku pod ruku s prijateljem. Tada se komisija povukla i donijela okupljenim još pet minuta nervoze. Kad su se vratili, i saopštili kandidatu da je položio, on je otpočeo zasluženo slavlje zbog tog izjednačujućeg gola u sudijskoj nadoknadi, sasvim opravdano zaboravljajući da je bio primio dva gola u 87. i 89. minuti, što mu je prijetilo eliminacijom. Onaj profesor pitac je čestitao kandidatu, podržavši ga i rekavši da se samo htio malo našaliti i zaoštriti situaciju, a da je penal u 98. minuti zasluženo dosuđen. Asistent ga je izljubio kao prijatelja koji mu je samo želio dobro.
Eto, rekli su studenti, kakva je humana moć književnosti. Tad smo znali da je, kažu, književnost naš život i da nismo pogriješili. I mi smo, rekoše, poželjeli da steknemo takvog mentora, to je ljubav za cijeli život. Neki na Prirodno-matematičkom fakultetu bi valjda, kao pravi činovnici, insistirali na činjenicama, njima bi bila važna neproturječnost i usaglašenost sa empirijom, ali zašto, po čemu i na osnovu čega bi ti užasavajuće dosljedni principi bili važniji od života jednog čovjeka, koji bi se možda i ubio da su ga, zbog te dvije-tri eventualne nepreciznosti, povalili tu kao bekana pred publikom na tom najvaženijem od svih životnih ispita. Zar da se zbog tih principa i činjenica nanese čovjeku zlo, kao da će ta disertacija sutra biti važna, kao da je sve to ikad bilo važno.
Konsekvence njihove pedagoške odluke da ga ipak puste, kažu, vidjeće se nekoliko godina kasnije, kad taj asistent postane teoretičar kakvog bošnjačka književnost dosad nije imala, jedini docent bošnjačke književnosti u ovom dijelu svijeta, veliki borac koji je djelovao na svjetskom nivou, među onim koji su obznanili neminovnost postojanja i zanimljivi specifikum jedne male (ali nesumnjivo postojane) književnosti. I stvarno, samo takvim životnim ispitima koji dobacuju na jednu ljudsku ravan, kale se karakteri koji su kasnije spremni za najteže stvari, nastavljajući prelaziti preko svih prepreka lako kao da nisu ni postojale, kao da su oduvijek bili sami sobom, zaslužni, ostavljajući sve strasti i traume, izgubivši sjećanje na prošla poniženja i padove.
Da, rekao sam, stvarno ste u upravu i napokon su mi se otvorili horizonti. I sve to oko mene, i pozornica, i svjetla i rektor sa medaljonom i dvorana, i konfete i baloni kada su počeli letjeti, i studenti koji su dirljivo bacali svoje kape u zrak, i direktor neke banke koji obećavao svima da će dobiti stipendije i posao, i mentor i kandidat u plačnom zagrljaju, sve se to stopilo pred mojim očima u jedan vječni trenutak, kao na nekom slow motionu. Da, rekao sam, književnost je humanost, i zašto onda i jedan mali narod ne bi imao pravo na svoju interpretaciju i povijest. Zašto bi svi koji hoće proučavati bosanski jezik i bošnjačku književnost morali biti proskribirani kao neki nacionalisti, i potom spaljeni na svetim lomačama kao u kaminima, ako se već svi jezici i sve književnosti na svijetu proučavaju. Čemu među bojama jedna boja manje, i među koalama jedan koala manje? Ionako se bošnjački teoretičar koji svaku noć sanja da je kritičar prosvjetitelj osjeća isto kao kritičar prosvjetitelj koji sanja svaku noć da je bošnjački teoretičar, pod ovim našim teškim nebom, kad se spusti nad kasabu, danima kišeći.
I sve one teze jednom bačene u eter, sve one riječi, cijeli život na koji se nisam navikao ni za trideset godina, sve one iskrzane dane, i posljednju noć punu svađa i rasprava, ugledao sam sada, drugi put, u boljem i jačem svijetlu i prozračnijem značenju. Veličajnost te manifestacije, kad su pustili balone, dokazala je da sav taj rad koji poduzimaju svi ti profesori na književnosti stvarno ima smisla, da narod osjeća kako neko tamo brine za njih i da ih opravdano nagrađuje za rad, da to znanje nije nikakva ubleha nego stabilan osnov na koji se oslanja sva ta gospoda, tukući se po svijetu da bi se čuo i naš glas. Ta svečanost je uživo pokazala da nije tačna teza da nekog boli kurac za sve to što profesori rade na književnim katedrama, za sve te teorije kojim se ushićuju kao djeca, da imaju smisla njihove borbe i da baveći se time nisu struhnuli, da nisu smiješni zbog toga što se grade ozbiljni, da ima smisla biti profesor doktor književosti kad se već nije moglo biti profesor doktor nečeg drugog, i da je bitno to sve što oni imaju reći, pa makar govorili i o jednoj maloj književnosti koja je umrla, koja pripada još jednoj većoj književnosti, koja je također bila mrtva, koja pripada univerzalnoj literaturi kao takvoj, kojoj općenito nije bilo dobro .
– Da, rekao sam, Bošnjaci imaju pravo na svoju književnost, zašto i mi (ako taj narod već živi ovdje) ne bismo imali ovako svog rektora, svog direktora banke, svoje dekane i profesore, svog premijera, svoje čitanje Andrićeva djela i napokon sam se osjetio ugodno u svojoj koži, postav dijelom jednog šireg tijela koje je izlazilo iz dvorane i stupalo prema gradu. Među tim mladim ljudima nisam nimalo strčio, ja tridesetogodišnji, bio je to dan kad sam se odlučio vratiti treningu. Zadnje dvije godine su se odvile u nekom rasapu, i nonšalansu u kojem je sve postalo nevažno, sve je moglo a i nije moralo biti, u jednom satu sam mogao biti i marksista i bošnjački angažovanik i jugonostalgik i pen mislilac i kulturac na biciklu i borac za ljudska prava i sveštenik pravednijeg obrazovanja i larpurlartist i central midfielder, sve je bilo podložno rastapanju kao u snovima, sada je trebalo početi izgrađivati novi sistem vrijednosti u koji ponovo valja povjerovati, ako smo ozbiljni ljudi.
– Jedna studentica je rekla da nije bilo trenutka na njenom studiju, kada se nije osjetila počastvovano u društvu profesora i mentora, kao kad ih je jedan stari hadžija iz njenog mjesta bodrio i dijelio im bombone, na putu od mekteba do škole. Profesori su im, kažu, besplatno dijelili knjige uoči ispita, sretni što će tako one bar jednu noć provesti s njima, kako su govorili, u društvu njihove misli. Vidio sam hadžijino izbrijano dobrostivo lice: o Bože, zašto sam ja od svih tih ljudi koje dobro znam toliko otuđio, šta je to tako zaprljalo moje srce, koje sam ostavio u hodniku, i mene obuze stid što sam bio izgubio diplomu i zaboravio na čemu sam ono magistrirao. Napokon shvatih da nam je deset godina progutalo neko rastrojstvo, i nezadovoljstvo veliko kao aždaha, ali valjda je to tako sa svakom mladošću.
Ja sam se tog dana konačno vratio među svoje ljude, nakon uzaludnog lutanja po Beogradu i Zagrebu, gdje sam tražio sebe, izliječio sam bar na dva sata svoje srce iskrzano od prljavih želja i čestitao sam tim studenticama grleći ih kao sestre. Bio je to momenat kad sam se, nakon razočaranja, odlučio vratiti književnosti i rekonstruisati svakodnevna zbivanja, ratne i poratne godina na Hendeku, kao i narodne običaje, s brojnim pošalicama i vicevima, tako da se u toj couleur locale odzrcale svjetska gibanja.
Morao sam se dopingovati putem, navršio se bio dvadeset i osmi sat kako sam na nogama, da ostanem što duže budan s tim dobrim mladim ljudima. Ipak, došavši kući, posljednjim snagama diktirajući tekst uredniku vanjskih poslova, padao sam u san i zaspao upola posla. Bio sam zaboravio direktora banke, sreća da je urednik skinuo s agencija šta je govorio, pa je sve ubacio i kompletan tekst je izašao normalno na naslovnici sutrašnjeg izdanja, potpisan. Tu noć sam zaspao kao mrtav, tako duboko, da me neko probudio u pola noći, ne bih znao reći ni ko sam.
