Izvještaj s promocije zbirke pjesama ‘’Sarječja’’ Harisa Silajdžića
Bio sam uvjeren da se približava kraju samo još jedan od onih dana, koje Allah poklanja robu svome da bi ih ovaj što prije zaboravio, kad dođe Sokolović s kraja grada i isporuči mi novost koja me odmah učini entuzijastičnim: u ateljeu ‘’Figure’’ (25. marta, počev od 7:30 h) biće upriličena promocija zbirke pjesama ‘’Sarječja’’ autora Harisa Silajdžića. Bilo je tek pola šest kad smo se dogovorili da nećemo propustiti tako značajan događaj u historiji bosanske duhovnosti.
Vrijeme do početka promocije, popunili smo: 1. takmičeći se uzaludno sa Oskarom Davičom u poslu ogovaranja Oskara Daviča, a povodom njegove autobiografije ‘’Po zanimanju samoubica’’; 2. pojevši po đački sendvič kod ‘’Trovača’’; 3. razgovarajući s Vukom Bačanovićem, na kojeg smo slučajno naišli, o izmišljenom slučaju kad je neka norveška firma za reciklažu nuklearnog otpada predala uz određenu svotu para taj otpad lokalnim moćnicima u Tešnju, a ovi ga zakopali u zapuštene njive, pa kad je narod saznao i tražio odgovore, šefovi objasnili da je to ‘’za ne daj Bože, ako sa Srbima danas-sutra zaratimo da ih možemo tuć’ atomskim bombama’’, pa se narod poslije toga osjećao sigurnije nego ranije…
Kad smo došli u ‘’Figure’’ nije bilo nikoga, osim organizatora i Zenita Đozića iz ‘’Top liste nadrealista’’ s nekim njegovim prijateljem. To me je odmah učinilo sumnjičavim: zar je ova promocija samo još jedna u nizu loših šala poslijeratnih nadrealista? Ne, nije, reče Zenit, nakon što ga upitah, priželjkujući negativan odgovor: ‘’Jel ovo neka vaša zajebancija? Dobar fol, oca mi.’’
Da je stvarnost kreativnija od nadrealističke mašte – čak i one Elijarove, Carine, Arpove – uvjerih se kad stolice u ‘’Figurama’’ zauze dobar dio bošnjačke inteligencije, skoro pa sva: od Esada Bajtala do Sadika Bahtića, od Hilme Neimarlije do Mikija Trifunova, od Gradimira Gojera, preko Safeta Zeca, pa sve do Zlatana Fazlića Fazle. Uskoro se čitav atelje popuni, blagodareći prisustvu cjelokupnog aktuelnog članstva Stranke za Bosnu i Hercegovinu.
– Jel ono bogati tamo Admiral kolje ‘’nulerice’’ – nasmijah se.
– Jest – kaza čovjek s kraja grada, preciznije s Ilidže.
I dodade nešto kasnije:
– Najavljen je da će recitovat predsjednikovu poeziju. A eno i Sidran se naslonio bradom na šank.
Ne imadosmo više pažnje da ogovaramo pjesnike, jer se pojavi Silajdžić, pa počesmo njega ogovarati.
– Dobro je, ja pomislio u zadnji čas će se pojavit Amer Jerlagić da ga odmijeni – pokušah se našaliti, neuspješno.
Neki starac priđe Silajdžiću, nakloni se i poljubi mu ruku. On se zastidi na trenutak, skoro se izgubi, ali dozva se brzo i priđe nekoj starijoj ženi, koja je držala bebu u naručju, i pomilova je (bebu) po obrazima. Ganuo me taj prizor, toliko da sam za trenutak odlepršao u neku lirsku transcendenciju, ali ubrzo sam aterirao i ponovo pogledao ka Silajdžiću i bebi, pa vidjeh da beba bulji u mene. I prepadoh se da ću svojom neuglednom pojavnošću ustrašiti mališana, pa sakrih glavu prema svojoj obući.
Zapalih cigaru da se smirim i gušim malo ljude oko sebe, ali krenuše promotori (Esad Duraković, Sanjin Kodrić, Bajtal i Gojer) i pjesnik ka bini, a Bitlsi zapjevaše iz zvučnika (‘’Yesterday’’, himnu ‘’Figura’’).
Prvi uze mikrofon Gojer, i pođe pričati nečim što mi se učinilo kao dadaistički melanž staroslavenske i seldžučke leksike da, kognitivno invalidan – kakav i jesam, ništa nisam shvatio o čemu govori, ali osjetih da mu je drago što se nalazi u ‘’Figurama’’ i što promoviše knjigu poezije Harisa Silajdžića. Kasnije sam, branivši se sujetom protiv intelektualnog samoprijezira, pomislio da je Gojer uistinu govorio tako kako mi se učinilo, te da je to uradio namjerno. Jer – to je prava poezija (poesie pure); kad čovjek ne iznese nijednu misao, a ipak osjetiš koju emociju nastoji izraziti.
Drugi uze riječ akademik Duraković.‘’Budimo otvoreni, budimo otvoreni’’, kaza. Zatim je otvorio dušu i stao da grdi bezobzirnost današnje politike i ekonomije, isključujući iz tih osuda Silajdžićevu ličnost, kao što Bog isključuje riječima il elezine. ‘’Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine.’’ Publika je, koliko sam primijetio, dobro razumjela o čemu govori Duraković, što mi se učinilo opravdanim jer, vjerujem, da među prisutnim članovima bošnjačke inteligencije i Stranke za BiH nije bilo čovjeka, kojem Haris Silajdžić nije dobro učinio, čime je ujedno pokazao i bogobojaznost. Čak je i meni, iako nisam član ni inteligencije ni SzBiH, učinio dobro, jer su mi po njemu dali ime.
– Bil ti znao ovako ispoštovat Hareta da te zovne da ga promovišeš? – pita me Sokolović.
‘’100% bih’’, mislim u sebi, ali stid me to reći, pa odgovaram:
– 100% BiH.
Nakon što je lamentirao neko vrijeme nad činjenicom da državnici više ne cijene umjetnost, akademik Duraković je kazao nekoliko riječi o lirizmu, kao dominantnoj osobini Silajdžićeve poezije, te o tome kako je Silajdžić u pojedinim pjesmama izvršio uspješnu sintezu, sinkreziju politike i poezije. Kad govori o Srebrenici, kad govori o Palestini…Nemajući očigledno vremena da pojasni, u estetskom smislu, u čemu se sastoji ta uspješna sinteza, sinkrezija, akademik Duraković je kazao još nekoliko riječi o Silajdžiću kao – što bi Velid Spaho rekao – polivalentnom intelektualcu, historičaru, političaru, političkom misliocu, pjesniku, dramskom piscu, poznavaocu arapskog jezika i književnosti…
Mnogi su se divili pred polihistorskom prirodom Silajdžićevom. Lijepo joj se poklonio i akademik Duraković, ali ipak je, mislio sam, njegov panegirik blaži od onog koji je, svojevremeno, na istu temu ispisao Senad Avdić.
Nakon što je preminuo dr. Rade Peleš prije dvadesetak godina, u BiH više ne živi nijedan ekspert za međunarodno pravo, pisao je Avdić u tekstu povodom presude Međunarodno suda u Haagu po tužbi BiH protiv SR Jugoslavije za agresiju i genocid.
U BiH, piše Avdić, ne postoji niti jedan ozbiljan pravni ekspert koji bi imao išta pametnog reći ‘na ovu temu’: zaključih to, ne bez tuge, doku su HRT-ovoj emisiji otvoreno govorili, a povodom presude u Haagu, govorili hrvatski sugovornici: neupitni ekspert za međunarodno pravo dr. Ivan Šimonović, briljantni filozof Žarko Puhovski (predsjednik Helsinškog odbora, međunarodne firme koja je pomogla svima , pa i Srđanu Dizdareviću da uhljebi svoju mnogobrojnu rodbinu i prijatelje), Vladimir Šeks, pravnik (uzgred i predsjednik Hrvatskog sabora) dok su srbijansku stranu, sa krajnje suprotstavljenih, političkih, idejnih (ali podjednako znanstveno respektabilnih) pozicija zastupali profesori Radoslav Stojanović i Žarko Korać. Bosanskohercegovačku stvar je branio jadnik iz Živinica Sakib Softić (koji u svakoj rečenici, koju nije u stanju dovršiti, počini tri do četiri neoprostive gramatičke greške), te mahalski klasik, neopterećen formalnim sociološko-pravnim obrazovanjem – Haris Silajdžić.[1]
Dok je akademik govorio o privatnim aspektima Silajdžićeve lirike, nije mi izlazila iz glave scena kad je jedan lokalni zenički političar – koji je ujedno i predsjednik kluba borilačkih vještina, pa mu neću ime navoditi – došao da drži Tribinu u Janjićima, pa je u oratorskom zanosu, nakon što je objasnio da je ‘’Silajdžić privatiziro Željezaru za marku’’, postavio okupljenom narodu pitanje, očekujući kao odgovor usklično ‘’ne’’:
– Hoćetel više glasat za Harisa?
Janjićani su šutjeli.
– Hoćetel glasat za njeg?…
Janjićani su ponovo šutjeli, na što je naš zbunjeni Demosten kazao:
– Pa glasajte onda, jebo vas on!
Nakon toga se pokupio i otišao.
Ima političkih analitičara koji – bez slične nužde? – rezonuju slično. Ne kažem da je prof. Bajtal, koji je uzeo riječ nakon akademika Durakovića, jedan od njih. Do te večeri u ‘’Figurama’’, slušao sam ga jednom kad bio gost na Trećem dnevniku Federalne televizije. Govorio je, čini mi se, povodom februarskih protesta, o bh. politici kao što govori jedan dio naših univerzitetskih profesora, kritički, oštro, apstraktno, negativno, što – uzgred budi kazano – ne smatram ni bitnim, ni nebitnim, jednako kao – ni lošim, ni dobrim. Nešto slično je počeo da govori i na toj promociji Silajdžićeve poezije. Za razliku od Durakovićevih ganutljivo-eruditskih riječi, Bajtalovih se ne mogu sjetiti (iako su skoro iste stvari govorili) jer sam stekao utisak, kad je ustao za mikrofon predviđen za recitatore – zašto je ustao? – da ima tremu. Ruke, a ujedno i hartije koje su u njima se tresu, glas mu drhti.
Uhvati me opak kašalj: osušilo mi se grlo, osjećam kao da ću povratiti. Jedna hadžinica me poprijeko gleda, ljuti se, ne čuje od mog kašlja šta profesor govori. Stid me tjera da se smirim, zaustavio sam kašalj. ‘’…subatomsko-hologramska struktuiranost kosmosa’’. Uspijevam uhvatiti te riječi. Dalje govori o Silajdžićevom lirizmu. Citira Paskala. Blez Paskal, navodi mu i ime. ‘’Razum ne razumije logiku srca.’’ Zatim se sjeća Kanta. Nije rekao Imanuel. Svi znaju Imanuela: gledam – Sadik Bahtić klima glavom.
Ne smijem to sa sigurnošću tvrditi, ali čini mi se da je Silajdžić prije ovog Bajtalovog subatomsko-hologramskog prisjećanja na velikana gnoseologije iz Keningsberga, bar što se mene tiče, samo još jednom dobio sličnu pohvalu. I to onda, kada ga je glasoviti, a istovremeno i neznani junak Muris, u ljeto 1996. na predizbornom skupu Stranke za BiH, u Cazinu čini mi se, odalamio letvom. Možda jedino s tom razlikom što je Murisov čin, za razliku od Bajtalovog, plod namjere.
(P. S. Ocjene su prolazne, pa tako i ova moja o neponovljivosti komplimenata Murisa i Bajtala. Uvidio sam to, pročitavši dan poslije promocije prikaz Silajdžićeve knjige iz pera mladog književnog kritičara i intelektualca Hamze Ridžala. On piše kako se ‘’moderni svijet ne može pohvaliti velikim brojem osoba koje su uspješno objedinile političku karijeru i pjesničku senzibilnost’’, a onda u tu malu skupinu poličara s pjesničkom osjetljivošću, pored Vaclava Havela i Harisa Silajdžića, navodi i ajatolaha Homeinija.)
Nakon Bajtala, na red je došao i treći Silajdžićev recenzent, profesor Sanjin Kodrić. Kodrić je bio te večeri promukao, povodom čega je objasnio kako ne bi došao na promociju da nije bilo riječ o promociji Silajdžićeve knjige. Ne zato što je Silajdžić (bio) ugledni diplomata i državnik. Dobro, ne vjerujem da je bilo ko u publici i na trenutak pomislio da je profesor Kodrić došao zbog navedenog. Štaviše, ne vjerujem da je bilo ko u publici došao zbog bilo kojeg drugog razloga, osim da čuju poeziju visokih estetskih kvaliteta. Počev od mene, pa sve do poklonika romantičnih versa – Sadika Bahtića. Dobro; možda je prof. Kodrić motive svog dolaska objasnio svim onim zlonamjernicima što su događaj trebali propratiti preko medija, ali ispostavilo se da autorefleksija nije funkcionalna ni u tom smislu, jer su nedovoljno kartezijanski metodični mediji prenijeli vijest Federalne novinske agencije u kojoj stoji da su recenzenti bili: prof. dr. Esad Duraković, Esad Bajtal i Sanjin Hodžić.
Profesor Kodrić je uglavnom čitao izvode iz svoje recenzije (štampane u ‘’Sarječjima’’), pa nema potrebe da prepričavam njegovo viđenje Silajdžićeve poezije. Dok je čitao, ona beba se oglašava, ne plačem, već nekim čudnim zvucima. Kao da hoće da replicira profesoru Kodriću. Reći ću još to da je na publiku ostavilo snažan utisak kad je profesor čitao odlomak Silajdžićeve pjesme ‘’Dječak iz Palestine’’. Mislio sam da će neko zaplakati. Atmosfera je bila potresna. Kao onda kad je Silajdžić proglasio pobjedu, a u Silajdžićevoj pozadini nježno plakao Hamzalija Ibrić Jata, vlasnik lukavačke Koksare od 1997, nakon sumnjivo provedene transakcije dionica, a pokrovitelj Silajdžićevih kasnijih kampanja.
‘’Ja volim gledati kako umiru djeca’’, kaže Majakovski u jednoj svojoj pjesmi. Uzet kao takav, taj stih predstavlja izraz krajnjeg sadizma. Ali, čak i da ne znamo provjereno kako Majakovski nije bio sadista, ne bi valjalo ne razmisliti o tome da izraz čuvenog avagardiste, kao što kaže Aleksandar Flaker u Poetici osporavanja, ne treba čitati na referencijalnoj razini, već kao etičku provokaciju. Da bi ostavili utisak na svoje čitaoce, pjesnicima je oduvijek bilo najlakše napisati, bilo kakav stih, o nasilju nad djecom, ili smrti djece. Pjesnici plaču čitajući to, čitaoci plaču čitajući to, ne zbog pjesme, već pjesnici i čitaoci, u suštini, vole gledati kako umiru djeca, vole svoje suze koje prolijevaju nad umrlom djecom. Ali Majakovski je jedini koji će kazati tu istinu o pjesnicima i čitaocima, upravo zato što se to ne odnosi na njega.
Šta drugo zaključiti nakon toga, nego da je Majakovski komunističko-ustaški sadista, jednako kao i Tuđmanov akademik Flaker, koji – futuristički – napadaju na vrhunce merhametizma u pjesničkoj ćutilnosti askete Harisa Silajdžića, koji je zadužio sebe da se, u ‘’Sarječjima’’ i ‘’Figurama’’, isplače u stihovima zbog velikih nesreća koje nas pogađaju kad niko drugi više neće, pa čak ni onaj vlasnik lukavačke Koksare.
Na kraju je Gradimir Gojer još jednom uzeo riječ, ovaj put koristeći se savremenijim idiomima, a izrazivši ogromno zadovoljstvo što te večeri skupilo ‘’ono pravo Sarajevo’’, ‘’građansko Sarajevo’’. Poslije su glumci pročitali još neke pjesme, a na samom kraju, publikumu se obratio i pjesnik: zahvalio se posjetiocima i recenzentima na komplimentima, podsjetivši sve da kao političar nije bio obasipan tolikim komplimentima. Za razliku od većine savremenih naših pjesnika, iako je – koliko sam upratio – nezaposlen, Silajdžić nije bio nametljiv, pa nije uz neku glupu šalu kazao da ‘’ko želi, može kupiti knjigu na izlazu, po cijeni od 15 maraka’’, već je prijatno poželio ugodan ostatak večeri.
Nakon što je otpuštena publika ustala, krenuo sam vani. Ali vratio sam se izlaznih vrata nazad i sa švedskog stola uzeo dvije od onih šnitica koje se takvim prilikama poslužuju.’’Prije su bile bolje; bilo je onog nekakvog slatkastog mesa’’, pomislio sam, osjetivši – što reče akademik Duraković – sinkreziju gorkog okusa suhog sira i kiselog okusa polugnjilih krastavica, ali po prvi put sam izišao iz tog hrama građanske duhovnosti, veselo osjećajući da nisam protraćio večer, jer sam naučio od eminentnih recenzenata i uvažene publike ono u što su me neke ranije predstave u ‘’Figurama’’ pokušavale ubijediti, ali nisu uspijevale, a to je da čovjeka koji piše pjesmice, treba jednako poštovati, kao i čovjeka koji ima 800 miliona maraka na računu.
[1] Senad Avdić: ‘’E jebiga jarane…’’ (Sarajevo, 2007)
