G. Abdulah Sidran je u svojim posljednjim člancima za Oslobođenje skrenuo pažnju na časopis Sic, prije svega na jedan satirični tekst Mirnesa Sokolovića objavljen u posljednjem broju Sic-a, funkcionaliziravši ga u kontekstu svoje polemike s g. Hadžemom Hajdarevićem. Nije sporno što je g. Sidran u svoju polemiku, čiji je predmet g. Hajdarević, ugradio jednu satiru čiji je predmet, također, g. Hajdarević. Pogrešno je, međutim, što je g. Sidran funkcionalizirao časopis (čiji sam urednik) kao cjelinu u tu polemiku, predstavivši ga tako da na kraju liči tek na intelektualnu toljagu kojom g. Sidran može tući svoje protivnike do mile volje, a da oni samo ćute i ne smiju mu ništa.
G. Sidran se, naime, s uskličnicima otkrivalačkog oduševljenja, identificira sa Sic-om pišući kako ”on cio svoj svjesni i nesvjesni književni život pokušava kazati nešto slično”, a zatim, navodeći i tumačeći svoj najpoznatiji stih, pojašnjava kako je on već napisao nešto slično. S upitnicima i uskličnicima čuđenja ja se pitam otkud sad to pobratimstvo naših lica u Pogledima. ”Programsko geslo svog časopisa o po-etičkom istraživanju i djelovanju”, nastavlja Sidran, ”mladi ljudi iz redakcije provode dosljedno, svejedno u kojoj formi i u kojem književnom žanru iskazivali svoju po-etičku misao i stav.” Dakle, Sic-ov i po-etički program g. Sidrana su slični; Sic-ov je dosljedno proveden. Kako, međutim, s tim tezama g. Sidrana uskladiti činjenicu da je sam g. Sidran, već nekoliko puta, u različitim žanrovima, bio u Sic-u predmetom kritike? Da li, možda, g. Sidran, govoreći kako autori u Sic-u dosljedno provode svoj program, želi reći kako je i on sam, s pravom, bio u Sic-u predmetom satirične i analitičke negacije? Da on nije bio dosljedan svojoj po-etici? Ako je tako: otkud onda njegova identifikacija s ovim časopisom? Ako nije bio nedosljedan: zašto onda govori da mi dosljedno provodimo svoj program?
Razumljivo je što g. Sidran nije pročitao Sokolovićev tekst Od po-etike također neće biti ništa, iz 2009. godine, iz trećeg broja, u kojem je, analitički, ukazano na nesklad između (tadašnjeg Sokolovićevog) po-etičkog stava i stava g. Sidrana o intelektualnom angažmanu g. Emira Kusturice. Razumljivo je, opet, da g. Sidran nije vidio ni tri-četiri satire (Sokolovića, Edina Salčinovića, Kenana Efendića) iz prethodnih brojeva kojima je predmetom bio njegov višestruki politički angažman i neki elementi njegove poezije. Neshvatljivo je, međutim, kako je g. Sidran, već dva puta, citirao 234. i 235. stranicu 12. broja, a da nije vidio 232. i 233. istog broja na kojima je njegovo poetsko učešće na izvjesnim predizbornim skupovima – ”Ko gradi, Allah ga nagradi!” – bilo predmetom satirične negacije. Upitnim ostaje zašto je g. Sidran uopće opisivao časopis, kao cjelinu, ako je, izgleda, pročitao dvije stranice jednog broja?
Sad je, nadam se, poprilično jasno da ne može biti izjednačavanja g. Sidrana i Sic-a, u smislu da je on sicovac ili da smo mi sidranovci. Istina, g. Sidran, kao i g. Bilo Ko, ima pravo da se slaže sa idejama u Sic-u i ako g. Sidran kaže kako je Sokolovićev tekst odličan, meni će biti jako drago, jer i ja mislim da je odličan i zato sam ga i uvrstio u posljednji broj Sic-a. Ako g. Sidran ustvrdi kako je g. Hajdarević lažni pjesnik, ja ne mogu proturječiti, jer smatram da je upravo tako: g. Hajdarević piše tiruliru literaturu. (Molim zato čitaoca da moj tekst nikako ne shvati kao prilog odbrani gg. Hajdarević, Lovrenović, Vešović & Co. Ne osjećam potrebu da ih ikoliko branim pred optužbama g. Sidrana. Neka se gopoda sami odbrane, ako je to moguće.) Dalje: ako g. Sidran kaže kako opis velike nužde g. Burića nije poezija, već velika nužda g. Burića, ja neću reći da je u krivu. Ako g. Sidran kaže kako je bilo koji od silnih tih naših literarnih teletabisa – literarni teletabis, ja neću reći da on nije literarni teletabis. Ako kaže kako je nagrada ”Meša Selimović” za najbolji roman dodijeljena nečemu što nije ni najbolje ni roman, ja se slažem: imate to i napisano u Sic-u. Isto tako, ako g. Sidran kaže kako su pretjerane ocjene koje su iz ”Sarajevskog Književnog Klana” iznosili o njegovoj pjesničkoj veličini, ja bih se tu, također, mogao složiti s njim. Itekoliko. Ne kanim biti rigidan misleći kako Sidran ne može promijeniti mišljenje po tom pitanju. On je već mnogo puta dokazao da može radikalno mijenjati mišljenje po raznim važnim pitanjima.
Kad g. Sidran kaže kako ljudi (”klan”, ”udruženje literarnih penzionera”, kakogod) koji sjede u uredništvima glavnih časopisa, kabinetima akademija, žirijima Fondacije za izdavaštvo i glavnih književnih nagrada, bivajući potmognuti od političkih struktura, promovišu samo tiruliru literaturu, književne nužde i teletabise, klaune i klonove, kad g. Sidran to kaže ja neću proturječiti. S tim da naša literarna scena nije toliko homogena, i umjesto ”klan” moglo se prije reći ”klanovi”, i umjesto ”izuzeća” g. Sidrana valjalo bi kazati g. Sidranovo ”trenutno izuzeće”, ili ”izuzeće iz trenutno vodećeg klana”: klan se, izgleda, u našoj literaturi klanom izbija. Tako bi mogao g. Sidran, sada, i samoga sebe pogoditi ponekim gnjilim paradajzom, jer nije baš da nije imao nikakvu ulogu u produkciji te predstave, te komedije zvane ”Savremena be-ha književnost”. Ako se, međutim, g. Sidran, sada, konačno, prećutno (!?), odrekao svih klanova, podvodeći ih sve pod jedan, bez obzira na njihove ideološke razlike (nacionalisti vs. liberali), slijedeći jedinstvo njihove motivacije (materijalni interesi) i jedinstvo posljedica njihovog djelovanja (dekadencija književnosti), – ako je, dakle, g. Sidran uradio tako i ako smatra da dominantni obrasci u našoj savremenoj književnosti i književnoj kritici pate od obilja logičkih i estetskih bolesti, ja bih se mogao u tom smislu sasvim identificirati s g. Sidranom. I još, možda, uputiti čitaoca na portale www.sic.ba ili www.akt.ba na kojima će, ukoliko ima većeg interesa za ovaj problem, pronaći stotine stranica na kojima su detaljno obrađeni ovi problemi i obrazložene navedene teze. A da sam ozbiljan porezni obveznik sigurno bih se g. Sidranu iskreno zahvalio, što je, stentorskom snagom svog glasa, otvorio to pitanje, jer je smiješno neugodna situacija za porezne obveznike da daju hiljade maraka nekim intelektualnim teletabisima kako bi se ovi, za vrijeme velike nužde, igrali nekakve tiruliru literature.
(Tekst je objavljen u Oslobođenju 16. 2. 2013.)
