Dok sam u prošlosedmičnom izdanju Pogleda čitao polemički pokušaj g. Ahmeda Burića (članak koji je, kako sam vidio, okrenut i protiv časopisa čiji sam urednik) učinilo mi se kao da me je, mršavog i bolesnog, neko visok i snažan, samouvjeren neko i jedar, ugurao u burlesknu jednu operu, u halu gdje je, uz sekundiranje krešenda iz zahrđalih violinskih kosa, glasanje hora gusaka razgonilo karnevalski raspoložen vazduh u pravi stampedo disonance. Da, prave guske, ptice! Otkud one?
G. Burić identificira ideje g. Sidrana o recentnoj našoj književnosti i ideje koje su o tom predmetu, u Sic-u i drugdje, iznosili Sokolović, Abadžija, Bajramović, Kljuno, Salčinović, itd, nazivajući nas u svom deminutivno-patološkom raspoloženju grupicom bolesnika; ”koja se nastoji ograditi od toga da se NŽAS-ovo (tj. Sidranovo, op. H. I.) mišljenje o recentnoj literaturi u nas (sic!) skoro stopostotno poklapa s njihovim. Baš kao što beogradski taksisti, koji ti odmah kažu: ‘Da ti kažem, slušam nešto ove Radikale, nisam glas'o za njih, al’ sve što kažu – imaju pravo.’ Tako i NŽAS sve ima pravo za sick, ali oni se, eto, s njim ne slažu. Tragikomična neka bratija, pa to ti je.” Patotije!
Tako, dakle, g. Burić sa 190 cm i 100 kg svog intelekta satjerava mene jadnog i bolesnog u logički kut i čini me smiješnim. Slijedeći rečenice ovog dr. Patotija, ispada da sam rekao da Sidran sve što kaže ima pravo, ali da se ne slažem s njim: smiješan sam. Slijedeći rečenice našeg Parmenida, autori koji su pisali u Sic-u su, skoro stopostotni, istomišljenici g. Sidrana po pitanju savremene književnosti. Slijedeći, međutim, vlastite misli ja nikako ne mogu da se sjetim kako sam istomišljenik g. Sidrana; kao što su beogradski taksisti istomišljenici g. Šešelja. Slijedeći vlastite rečenice (na koje aludira g. Burić i zaista me čini smiješnim, prisiljavajući me da mu ih tumačim kao sedmogodišnjem djetetu) ja vidim samo da g. Burić ne zna razumijevati rečenice. Izgleda da je od nekoliko hiljada čitalaca Oslobođenja samo g. Burić vidio to mjesto na kojem kažem da se slažem sa svim što g. Sidran misli o našoj savremenoj književnosti.
1. Napisao sam da se slažem s ocjenom po kojoj u pjesmama g. Burića ima poezije koliko ima i taksista u paleolitu, izrekao je g. Sidran ili ma ko drugi: Sokolović je, na primjer, negativno pisao, pružajući dovoljno razloga, o poeziji g. Burića u tekstovima Dani, dandaranje i Angažman kao kič.
2. U svom tekstu napisao sam da mi je ”jako drago” što se g. Sidran ”slaže sa svim u Sic-u”, ZATO ŠTO smo i Sokolović i ja oduzimali superlative njegovoj poeziji u analizama trenutno dominantnih poetika u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti (Isp. Sokolovićev tekst: Gospođa Ferida Duraković spašava dobrotu, i moje: Credo, Godina stotinu pedeset osma), i još pravili brojne persiflaže na njegov poetsko-monetarni angažman. G. Sidran se, na primjer, izrazito pohvalno izrazio o najnovijoj antologiji bošnjačke poezije koju je priredio g. Ervin Jahić, dok je Sokolović (Moja bošnjačka književnost) izrazito negativno pisao i o toj antologiji, i o poeziji Sidrana, i o načinu na koji je g. Sidran funkcionalizirao njegovu satiru u kontekstu svoje polemike. Ili: g. Sidran je imao pohvalan stav prema Ibrišimovićevom romanu Vječnik, dok sam ja u svojoj analizi istog (Problemi poetike Ibrišimovićevog Vječnika) imao sasvim suprotan stav. Ili: Sokolovićev tekst Od po-etike također neće biti ništa. Itd, itsl.
Ja se ne slažem sa svim što je pisao g. Sidran, a g. Burić kaže da se slažem. Dobro. Ja sad mogu reći čitaocu da provjeri sve navedeno: svi tekstovi su dostupni na internetu. A šta može g. Burić? Da i dalje vjeruje kako će čitaoci povjerovati njegovoj tezi, samo zato što je on jedar & zdrav i jako popularniji od moje bolesničke pojavnosti? Burić me je stvarno učinio smiješnim: moram objašnjavati da su očigledne gluposti – gluposti. Objašnjavam g. Buriću emprijsko-logičku nezasnovanost njegove teze o istovjetnosti između g. Sidrana i Sokolovića, između g. Sidrana i mene, a izgleda da je g. Burić učio o esprit de finesse na nekom teksaškom ranču slušajući kako krave g. Georgea Busha Juniora muču: ”Ili ste s nama, ili ste protiv nas!” Ili smo za Sidrana, ili smo za Burića? Ako mislim da je Burić nikakav pjesnik, onda sam sidranovac? Ja ne prihvatam tu teksašku logiku. Znam da bi g. Burić volio da ga se, kao pjesnika, poistovijeti s Majakovskim, zato što su obojica stokilaši, ali ja odbijam takvo, apsolutističko, shvatanje identifikacije u procesu mišljenja. Tim metodom ljude identificiraju Šešeljevi radikali, taksisti i g. Burić.
G. je Burić, pjesnički, likvidirao mene i moju bolesničku bratiju, on je, je li, pjesnik i ne mora dokazivati, on impresionira jezičkim bravurama, on ne mora biti dobar analitičar? ”Dobro je”, kaže g. Burić, ”da je Sidran jedine istomišljenike naša u glasilu grupice kojem fali samo ‘k’ da se precizno označi njihovo stanje – ‘sick’.” G. Burić nam je, dakle, umjesto da obrazloži našu istovjetnost (ta, ni Sokolović i ja nismo isti!) sa g. Sidranom, udijelio jednu pjesničku dijagnozu. Tako! bolesno! Po principu fonetske istovjetnosti, g. je Burić pretvorio latinsko sic u englesko sick; i to je njegova pjesnička imaginacija, time on misli zamaskirati odsustvo činjenica, odusustvo bolesničko-radikalske istovjetnosti naše, moje, s g. Sidranom, odsustvo dokaza o bilo kakvoj estetsko-logičkoj bolesti mojoj, našoj. Ovdje je zapravo estetski bolesnik pomislio da je doktor! Govorim o odsustvu pjesničke svijesti kod g. Burića: on je zabilježio prvu analogiju, jedinu koje se mogao sjetiti, onu koju će primijetiti i osmogodišnjaci. Neka čitalac pita nekog od tih osmogodišnjaka na što ga asocira riječ ”sik”: odgovor je izvjestan, engleska je riječ prva asocijacija. I u takvoj situaciji, naš g. Calembouritsch, pjesnik, Il Dottore, u polemici u kojoj je doveden u pitanje njegov pjesnički talent, ispisuje tu prvu asocijaciju, nadmeno, pjesničko-negatorski, želeći da uvrijedi i ismije, a zapravo dokazuje da mu je polje jezičkih asocijacija jednako kao u prosječnog osmogodišnjaka. Tako je njegovu zbirku vidio i Sokolović u svojoj analizi. Ta analogija, taj kalamburčić, taj kič, to je njegov pjesnički arsenal! (Ovdje bi g. Buriću pjesnička asocijacija bila Tjeri Anri.) Možda bi me više uvrijedilo da se g. Burić dosjetio drugih oblika: ”šic”, ‘’šlic’’ ili ”dick”, itd, ali bih na kraju ipak imao malo više poštovanja prema pjesničkoj dimenziji njegove zdrave ličnosti. Ovako…
Vraćam se guskama! G. Burić je, dakle, napisao nekoliko rečenica o časopisu čiji sam urednik, rečenica koje su potpuni nonsens; i još je odlučio da se poigra s imenom časopisa, s intencijom da uvrijedi i unizi. Oboje je učinio na tako bijedan način da me je njegovo pisanje podsjetilo na dozivanje gusaka. Sic, Sidran, Šešeljevi radikali? Kakve to ima veze? Čime je zasnovano to poistovjećivanje? ”Radikalci, svi ste braća”, poručuje g. Burić. A gdje su dokazi? Sve to ostaje apsurdno i nejasno, nedopisano, nedokazano. Nedokazivo. ”Guske te razumjele”, kaže se čovjeku koji govori nejasno. Ja nisam razgovarao s guskama, pa ne znam da li i one razumiju ovu zaumnu analitiku g. Burića, ali oni koji jesu kažu (i to stoji u najvećem rječniku našeg jezika, izdanje iz 1967.) da se one vrlo rado odazivaju na prezime g. Burića ukoliko mu oduzme jedno slovo: on, vidjeli smo, jedan je gospodin kalamburista, te voli dodavati i oduzimati slova. Neka se onda taj gospodin malo igra i sa svojim prezimenom. ”Buri (obično ponovljeno nekoliko puta) uzvik kojim se mame guske – Buri, buri! Gus!” Možda su, dakle, neke guske razumjele teze g. Burića (ili g. Burija, možda je to precizan opis njegovog stanja?) i možda su postale pomamne poslije čitanja njegovog teksta, ali meni je bilo jako mučno čitati njegov tekst, njegove ”ideje” i ”pjesničke izume”, znajući da ću mu morati odgovoriti ”dokazujući očigledno”, da ću morati pisati kako nisam nikakav sidranovac ili takvo nešto. ”Ono što i guske znaju”, kako kaže druga fraza o odnosu gnoseologije i gusaka.
