Obavještavajući čitaoce portala Tačno.net o razvoju polemike u vezi s knjigom ”Vidikovac” Asmira Kujovića, u prvoj rečenici svog teksta Đorđe Neuki u nejakim novinama, Amer Tikveša piše kako se oglasio Đorđe Krajišnik, ”čuveni kritičar iz Istočnog Sarajeva”.
Ko god je čitao taj (Tikvešin drugi) prilog ovoj polemici, morao se zapitati na osnovu čega i s kojim ciljem Amer Tikveša na navedeni način određuje svog polemičkog suparnika.
Poetika ognjišta i tla
Određenje Krajišnika kao ”čuvenog kritičara” možemo tumačiti kao Tikvešino ironično naglašavanje Krajišnikove književnokritičke anonimnosti u regionalnim, evropskim i širim okvirima. Ali čak i ako uzmemo to kao efektan početak polemičkog teksta, pretpostavivši (na osnovu čega?) da Krajišnik želi biti popularan, pa se nasmijemo činjenici da nije popularan u regionalnim, evropskim, svjetskim, pa čak i tačnonetovskim okvirima, ipak bi nam morao ostati donekle nejasnim onaj dio – ”iz Istočnog Sarajeva”. Jer, na osnovu čega i s kojim ciljem to Tikveša navodi?
Da Krajišnik objavljuje u nekim istočnosarajevskim novinama i časopisima Tikvešine riječi bi imale pristojan smisao – mislim na pristojnost u pogrdnom smislu riječi – jer bi, u tom slučaju, Krajišnika ”diskvalificiralo” to što objavljuje u provincijalnim novinama i časopisima, a ne (kao Tikveša) u metropolskim.
Ali, Krajišnik ne objavljuje u istočnosarajevskim medijima; što znači da Tikveša povezuje Krajišnika sa Istočnim Sarajevom po nekom drugom stanovištu. Po kojem? Šta toliko važno s tim Istočnim Sarajevom Tikveša želi reći svome čitaocu? Da je Krajišnik rođen u Istočnom Sarajevu? Da živi tamo? Da je Srbin?
Vjerovatno Tikveša nije imao u vidu ovo posljednje. Tim gore po njega; kao čovjek vješt pisanju, trebao je isključiti navedenu mogućnost, a ne puštati da neki čitaoci tumače to povezivanje Đorđa Krajišnika i Istočnog Sarajeva kako im volja. Tu mislim na čitaoce koji nemaju u vidu činjenicu da je Krajišnik gorljiv protivnik srpskog nacionalizma i da to što je iz ”Istočnog Sarajeva” nije važna činjenica njegove samosvijesti.
Koliko je takvih čitalaca koji će misliti da je Tikveša želio naglasiti kako je Krajišnik – Srbin?
Tikvešino primječanije da je Krajišnik anonimus (”čuveni kritičar”, iron.) sugeriše da je mnogo čitalaca koji nemaju pojma kako Đorđe Krajišnik sebe poima. I kako onda da ti toliki čitaoci tumače činjenicu da je Tikveša u prvoj rečenici – dakle, s željom da naglasi – povezao Krajišnika sa Istočnim Sarajevom? Svejedno što ne znaju ko je taj Krajišnik, mnogi neće misliti da je Tikveša htio naglasiti Krajišnikovu nacionalnost kao važnu stvar za razumijevanje polemike. Ali neki hoće. I tu je problem.
Kondicionalna prijetnja nečuvenog urednika iz Janjića
Ako Tikveša nije htio diskvalificirati Krajišnika po stanovištu nacionalne pripadnosti – a vjerovatno nije – onda je mogao precizirati da ga želi diskvalificirati po činjenici što ovaj živi u predgrađu, a ne u centru – recimo, na Marindvoru. Kad književni kritičar živi na Marindvoru, implicira Tikvešina polemička teza, onda je mnogo bolji u svom poslu nego kad živi u Istočnom Sarajevu… Ta emocija je oslobođena (retoričke) pameti. Smiješan je Tikveša kad nehotimično glumi MUP RS-a, misleći da je od bilo kakve (štaviše, od ogromne) važnosti utvrditi mjesto prebivališta čovjeka s kojim raspravlja o poeziji.
Ovako se povezuju stvari u polemici: utvrdi se jasno stanovište po kojem se stvari i pojave dovode u vezu (Tikveša – MUP RS – želja da se utvrdi prebivalište). A ne kao Tikveša, koji povezuje Krajišnika sa Istočnim Sarajevom, ne precizirajući stanovište…
Ako je, kojim slučajem, Tikveša namjerno prešutio stanovište, htijući da neki čitaoci pomisle kako je vrlo važno u vezi s Krajišnikom to što je imenom i prezimenom Srbin (iz Istočnog Sarajeva) – onda tom Tikveši poručujem ja, Haris Imamović, imenom i prezimenom, Musliman, književni kritičar iz Janjića kod Zenice… Poručujem mu da ne misli da neće odvesti sebe u pakao i onaj minimum ozbiljnosti s kojom ga u ovoj javnosti percipiraju – u nestanak, jer neće imati ironije s kojom će moći da se brani u ovoj polemici, ako se bude služio nacionalističkim sugestijama.
Način na koji se Tikveša obraća… Poruke koje (nehotimično?) šalje… Sve to možda i najbolje objašnjavaju zašto nisam odlučio ostati izvan ove polemike. Niko drugi ne želi da učestvuje u takvoj vrsti polemike, niko osim većeg dijela sva tri konstitutivna naroda u BiH. Ali ću reći čitaocima SIC-a da ”ovdje ne može biti rata (”književnog”, dodaje H. I.), i da je to moje predviđanje zasnovano na faktima… na potvrđenim činjenicama. Zato, spavajte mirno, nema potrebe za strahom, za tango je potrebno dvoje.” (Alija Izetbegović, oktobar 1991.)
Potresno svjedočanstvo o tragičnoj književnoj sudbini
Nakon što je istukao ”čuvenog kritičara iz Istočnog Sarajeva” torbicom svoje malograđanske ironije – treba biti dobronamjeran, pa uzeti da je poruka malograđanska, a ne nacionalistička – Tikveša počinje, u tom svom tekstu, da se obračunava i sa časopisom čiji sam urednik:
Oglasio se – kaže Tikveša o Krajišniku – u časopisu drčne i odlučne odrednice: ‘za po-etička istraživanja i djelovanja’, zagradno-usklično-latinskog naziva (sic!), časopisa (sic!) nesvršenih i svršenih, ali nedovršenih studenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu, zapadnom, te pisaca u vječitom sudbinskom procjepu negdje između nastajanja i nestajanja, tačnije u naestajanju (sic!). (Moje podvlačenje.)
Tikveša je ovdje ironičan.
Što se tiče ”analize” imena časopisa i odrednice, ironija je u tome što Tikveša, svojim stilom, implicira svojim čitaocima na Tačnou da ih Bog nije obdario enormnim kognitivnim sposobnostima. Iako ”drčno” obuhvata i značenje ”odlučnog”, Tikveša tim čitaocima, neupućenim u našu nevažnost, piše kako je odrednica ”i drčna i odlučna”. Ali da bi do kraja objasnio kako su, u poređenju s njim, svi oni i kognitivni đuturumi i spoznajni invalidi, on im objasni i da u nazivu (sic!) ima zagrada, uzvičnik i latinska riječ.
Tikveša kritikuje moju redakciju i mene zbog ”nedovršenosti”; kao, čak i ako neki među nama imaju diplomu, nismo naučili ono što smo trebali naučiti na fakultetu, Filozofskom. Tikveša je studirao isti taj fakultet, i isti onaj odsjek (za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik) koji je pohađala većina ljudi iz redakcije SIC-a. Tako, bivajući ironičan prema toj našoj ”nedovršenosti”, on implicira da je sam – dovršen. I on stvarno jeste dovršen, jer su mu na tom fakultetu – kao što se vidi iz njegovih misaonih tokova – trajno penetrirali tri-četiri misli i pet-šest asocijacija u svijest; i to je to.
Tamo odakle ja dolazim – tj. u Janjićima, tu dovršenost opisuju pomoću čekića: dovršen čovjek je tvrdoglav, kao čekić; ima intelekta koliko i čekić; i svjestan je, koliko i čekić, da je oruđe, kojim rukovodi tuđa volja i namjera. U tom smislu, ”nedovršenost” je drugo ime za moć autorefleksije, za misaoni razvoj, za odsustvo dogmatskih tendencija, te Tikvešino određenje u ime cijele redakcije prihvatam kao kompliment.
Što se tiče Tikvešinog (ponovo neobrazloženog) određenja redakcije SIC-a kao ”pisaca u vječitom sudbinskom procjepu negdje između nastajanja i nestajanja, tačnije u naestajanju”, kazat ću da taj književni teletabis Tikveša ne bi smio dozvoljavati sebi slobodu da tako, bez argumenata, piše. Osim ako ne piše o meni.
Jer jedini sam ja – evo priznajem – svaki put kad sam pokušao postati piscem, objavivši (recimo Izlet u Argentinu, ili Dedždžala, ili El Bekaru), odmah i nestajao kao pisac. Zbog čega mi je i drago. Kao što Sartr kaže – a Tikveša ga nehotimično parafrazira – pisanje i treba da funkcioniše u toj dijalektičkoj sprezi nastajanja i nestajanja. Ne mogu vam reći – kaže Sartr, parafraziram – šta je egzistencijalizam, što znači da on još uvijek postoji; kad ga više ne bude, reći ću vam šta je on bio.
Neću, međutim, ni Tikveši uskratiti tu sposobnost da istovremeno nastane i nestane kao književnik. Svojevremeno dovršeni student – svjedoci imaju – s nekakvom zbirkom priča u rukama, mjesecima je trčkarao za profesorom Enverom Kazazom i tražio da gospodin profesor ocijeni/objavi tu zbirku. Kazaz je – imajući još uvijek tada smisla za ironiju – kudio pisca u nastajanju, sve dok ne bi vidio da je pretjerao, pa bi ga počeo bodriti; sve dok ne bi vidio da je pretjerao. I tako ukrug. I na kraju nije objavio tu zbirku; što je, je li, indikativno kao estetski sud, budući da je Kazaz bio spreman objaviti čak i estetsko smetlje Muharema Bazdulja, a Tikvešine dovršene pripovijetke, eto, nije.
E-novine, leglo bošnjačkih nacionalista
Tikveša kaže kako nije htio odgovarati na Krajišnikov tekst, prvobitno objavljen na SIC-u, zbog toga što je stavljen u kategoriju ”satira”. ”Ko biva zajebaju me”, kaže Tikveša o redakciji SIC-a. Ja sam stavio tekst u kategoriju ”satira”, ali niko ga ne ”zajebaje”. Krajišnik je samo podvrgnuo analizi Tikvešino neznanje, a ono je cijelom svojom raskošnošću doprinijelo da tekst ispadne više satirične nego analitičke prirode. Ili, Tikvešinim jezikom kazano, Tikveša sam sebe zajebaje tu, kad Krajišnika odredi kao ”svjesnog” lažova, bez dovoljne osnove, a onda sam upada u kontradikcije, tj. ”samog sebe nesvjesno laže” (Krajišnik). Uzgred budi kazano, vidjet ćete da je Tikveša nesvjesno slagao sebe samog i kad je napisao da mu je Neuki Đorđe posljednji prilog ovoj polemici.
Ne bi on, kaže, pisao odgovor da E-novine nisu prenijele Krajišnikov tekst. Baš ne bi, zato što je određen kao satira?… Kakogod, ostavši dosljedan svom metodu denunciranja medija u kojima Krajišnik objavljuje, Tikveša negira i kulturnu rubriku E-novina:
Osvrtao sam se jednom na koncept uređivanja kulture na E-novinama u njegovom bošnjačko-nacionalističkom dijelu gdje sonet Skendera Kulenovića opremaju fotografijom mezarja masovno pogubljenih.
E-novine jesu poznate po neumornom ponavljanju istine o genocidu u Srebrenici, i rijedak su medij u Srbiji, u tom smislu. Ali nema razloga određivati zbog toga njihovog urednika Petra Lukovića kao bošnjačkog nacionalistu. (Iako mi se čini da bi se njemu, kao ljubitelju estetsko-etičkog provociranja srpske javnosti, takva ideja svidjela.)
U tekstu Nad mrtvim djelom Skendera Kulenovića, Tikveša ima problem s činjenicom da na slici, kojom su E-novine opremile Kulenovićev sonet ”Nad mrtvom majkom svojom”, vidimo dječaka kako stoji s ”muslimanskom” kapicom na glavi, u mezarju, koje podsjeća na memorijalni kompleks. ”On tu nije slučajno”, kaže Tikveša, ”jer na glavi ima kapu tipičnu za islamske obrede, u duhu vjere je pripremljen za dolazak tu.”
Dalje, Tikveši se ne sviđa ni što je uredništvo istaklo, stavivši u egidu/podnaslov, stihove u kojima se spominje ljiljan (”oblije tugom ljiljana”). I da ne bi čitalac posumnjao da je išta u vezi s tim e-novinsko-ezdeaovskim itermedijalnim pamfletom slučajno, Tikveša naglašava sljedeće: ”Sve to objavljeno je 28. 2. 2014., dan pred praznik Dan nezavisnosti BiH koji se obilježava u jednom bh. entitetu, Federaciji BiH, dok se u Republici Srpskoj ne obilježava. Srpska politika taj dan prezentira kao nešto što ide na štetu Srba, njihovu minorizaciju i sl.”
Uzevši u obzir navedeno, Tikveša zaključuje kako je Kulenovićeva (inače ”intimistička”) pjesma funkcionalizirana za promociju bošnjačkog nacionalizma. Da stvar bude gora po E-novine, takvu ideološku instrumentalizaciju Kulenovićeve poezije nisu izvršili ni, kako Tikveša kaže, najznačajniji bošnjački ”reinterpretatori” Kulenovićevog djela.
Fotografija na e-novinama, zaključuje Tikveša, dekontekstualizirala je pjesmu i žestoko tendenciozno reinterpretirala. Od intimističke, pjesma je postala budnička, patriotska. Dječak na fotografiji je lirski subjekt koji raste „u svojoj vjeri na svojoj zemlji“, niče kao što iz bošnjačkih žrtava „niče trava“, onih žrtava koje su, bošnjačkim patriotskim rječnikom kazano, izborile nezavisnost BiH. Još uz to imamo „tugu krina“, odnosno ljiljana koji je bio prvi simbol nezavisne BiH te Armije RBiH, eto ga, Skender u službi Alije i Armije, kao što su ga nekad stavljali u službu Tita i Partije.
Od intimizma do islamizma
Prvo, nezamislivo je da je neko mogao poistovijetiti sedmogodišnjeg (ili osmogodišnjeg? ili šestogodišnjeg?) dječaka sa slike sa lirskim subjektom Kulenovićeve pjesme. Niko to ne bi mogao učiniti – niko, osim Tikveše, intelektualnog sedmogodišnjaka – jer komplikovani jezik Kulenovićevog soneta nespojiv je s lirskim mogućnostima sedmogodišnje svijesti. Ili to možda Tikveša nehotimično daje nacionalni, da ne kažem rasni, kompliment Bošnjacima, tvrdeći da je njihov najveći pjesnik na intelektualnom nivou jednog sedmogodišnjaka. Ili obratno, da sedmogodišnji dječak – samo zato što ima muslimansku kapicu na glavi – raspolaže pjesničkim umijećem Skendera Kulenovića.
Trećim riječima kazano, treba biti visokosofisticiran debil pa poistovijetiti lirskog subjekta, koji se koristi visokosofisticiranim jezikom da bi izrazio osjećaj povodom umrle majke, sa sedmogodišnjim dječakom, za kojeg ne možemo znati da li je došao na majčinu sahranu.
Četvrtim riječima kazano: da su kojim slučajem E-novine namjeravale sugerisati Bošnjacima da poistovijete sedmogodišnjaka sa slike sa lirskim subjektom Kulenovićevog soneta, to bi značilo da misle gore o intelektualnim sposobnostima Bošnjaka gore nego najgori srpski fašisti.
Ako, dakle, dječak sa fotografije ne može biti izjednačen sa lirskim subjektom Kulenovićeve pjesme, u kakvom su odnosu on, ili preciznije – slika, i Kulenovićev lirski subjekt, ili bolje reći – Kulenovićev sonet?
Fotografija dozvoljava da pretpostavim – jer ne dozvoljavam sebi slobodu da pretpostavke uzimam kao neosporne činjenice – kako se dječak nalazi na mezarju koje je dio memorijalnog kompleksa posvećenog žrtvama masovnih zločina. Dalje, razumnije pretpostaviti da je dječaka neko doveo na to mezarje, jednako kao i da mu je neko (od starijih) stavio tu tradicionalnu bošnjačku kapicu na glavu. Jednako kao što ga je neko naučio da prouči fatihu svim tim, koji počivaju pod mezarima… Riječju, neko je doveo tog dječaka na mezarje da ga nauči kako se, kao Bošnjak i kao Musliman, treba ophoditi prema mrtvima.
Razumno je, također, prepostaviti da dječak – ma šta Tikveša tvrdio – nema svijest odraslog čovjeka i da on neće moći zauzeti kritičku distancu spram kolektiva koji mu je stavio kapicu na glavu i koji ga uči kako da se, kao pripadnik tog nacionalno-religijskog kolektiva, odnosi prema žrtvama tog kolektiva.
E, sad, ako uzmemo u obzir da lirski subjekt u Kulenovićevom sonetu ne zauzima ideološko-religijski stav prema kolektivnoj žrtvi, već individualni (”intimistički”) stav prema smrti vlastite majke, u kojoj ne vidi ništa više od smrti vlastite majke, imamo na osnovu čega zaključiti da su dječak i lirski subjekt u odnosu opozicije, jednako kao što su i umrli sa slike u odnosu opozicije spram mrtve majke iz Kulenovićevog soneta.
Vjerujem da ste već i sami uspjeli zaključiti šta je e-novinski urednik-pjesnik ”opremanjem” Kulenovićevog soneta htio reći, ali dozvoliću sebi slobodu da budem dosadan pa ću i opisati njegove didaktičke namjere:
Sedmogodišnji dječak, koji – kao i sva ostala djeca u toj dobi – još uvijek nije u stanju da, na pravi način shvati smrt nekog svog, a kamoli nekog tuđeg, doveden je na ritual uzurpiran od strane vjerske zajednice da mu se ”na vrijeme” (dok još uvijek nije sopstvenik kartezijanske skepse) usadi u svijest ideološko učenje o smrti i mrtvima/ubijenima. Tom dječaku i njegovoj svijesti – u didaktičkom maniru – dat je kao kontrast je lirski subjekt Kulenovićeve pjesme, koji, lišen bilo kakvih religijsko-ideoloških naočala, poima smrt nekog svog i pomaže nekog drugom (tj. čitaocu) da pojmi smrt nekog tuđeg, ili makar tuđi doživljaj smrti.
Petnaestim riječima kazano, E-novine sugerišu, putem navedenog intermedijalnog spoja, onu dobro znanu ideju: da prisjećanje na žrtve ne bi trebalo biti instrumentalizirano od strane ideologije (zbog tog dječak! zbog tog praznik prilikom kojeg Bakir Izetbegović obilazi šehidska mezarja!), već da bi porodicama žrtava trebalo pustiti da se na miru, da tako kažem – kulenovićevski, prisjećaju svojih najmilijih.
Tikveša kaže kako se nacionalizam pojavljuje tamo ”gdje mu se najmanje nadaš”, pa tako i na E-novinama. Ja kažem da (bošnjački) nacionalizam, koji je Tikveša prokazao, postoji samo u njegovoj nadobudnoj svijesti, koja u svemu i svačemu vidi bošnjački nacionalizam.
A isti taj zlonamjerni Tikveša bi se naljutio kad bi neko s E-novina (Luković, Marković, Jelić, Sokolović…) napravio takvim kakvim ga Tikveša vidi, pa počeo tog hermeneutičkog teletabisa hvaliti zbog tog što je, kao pravi bošnjački nacionalista, (u suštini, bespotrebno) naglasio kako je Đorđe Krajišnik ”iz Istočnog Sarajeva”.
Kad sin sahranjuje majku i kad majka sahranjuje sina
Osim navedene slike s dječakom, Skenderov sonet je opremljen i slikom reda zelenih drvenih nišana iz Potočara. Jedna od asocijacija na te potočarske nišane jesu i srebreničke majke… Time se otvara prostor za još jedan vid relacije između pjesme i slike. U pjesmi imamo arhetipsku situaciju: sin sahranjuje majku. Kao što je i red. Dok na slici, imamo inverziju uloga: (tolike) majke sahranjuju sinove. Slika, uz pomoć pjesme, ili pjesma, uz pomoć slike – jedna uz pomoć druge, uspijevaju dočarati u kojoj mjeri je, 90-ih godina, poremećen red. Logički, tj. emocionalni, tj. ljudski, tj. moralno-običajni, tj. zemaljski, tj. božanski, tj. kosmički…
Pretpostavljam – ne bez razloga – da bi Tikveša i ovu relaciju slika – pjesma protumačio kao izraz bošnjačkog nacionalizma, viktimološkog diskursa, i čega sve ne, prisjećajući se (pred)prvomartovske duševne boli Milorada Dodika.
Ko, međutim, ima imalo smisla za poeziju, shvata o čemu je riječ. I tu nema nikakve bošnjačke viktimologije, već se radi o jednoj složenoj emociji, koju slika bez pjesme, jednako kao i pjesma bez slike, ne bi uspjele sugerisati. A uspjele su zajedno, tako što ih je pjesnička mašta spojila, intermedijalnom analogijom, kao što se u jeziku dvije različite riječ spajaju u metaforu, ili suprotne u oksimoron, pa sugerišu ono što analitički jezik ne može.
Ali uzaludan je posao tumačiti Tikveši šta je e-novinski pjesnik sa svojim intermedijalnim analogijama htio reći: Tikveši je dovoljno da u pjesmi vidi ljiljan, i da na slici vidi ljiljan – iako ga, uzgred budi kazano, nema ni na jednoj slici – i da se počne hvaliti kako je otkrio nacionalizam tamo gdje su mu se ostali (opravdano) najmanje nadali.
Evo onda Tikveši još malo bošnjačkog nacionalizma i islamizma iz SIC-a i s E-novina, neka ima o čemu pisati na Tačnou:
Zar je musliman smio misliti da je smrt
zadnje što će se čovjeku desiti?
Zar čovjek misli da kosti njegove
nećemo skupiti?
Hoćemo, Mi možemo stvoriti
jagodice prstiju njegovih ponovo.
Ali čovjek hoće dok je živ da griješi,
pa pita: ‘Kada će Smak Svijeta biti?’
Zar je to bilo davno kad čovjek
nije bio vrijedan pomena?
(Izlet u Argentinu)
Evo ga, Tikvešo: (sve sami) Kur'an, zagrobni život, muslimani, Srebrenica, sve imaš… Idi decentriraj po Tačnou moje metanarative: bošnjački nacionalizam i islamizam!
U ime Hrista, protiv komunista!
Nakon što je objasnio šta je jurodivost (”jedan oblik hinjenog ludila, podvižništa u ime Hrista, što se u prenesenom značenju može odnositi na hinjeno ludilo u ime bilo kojeg višeg ideala”), Tikveša piše kako su i u SIC-u i u E-novinama – (svi) jurodivi. S tim da, da za razliku od jurodivih, ne znamo šta nam je ideal. A evo kako Tikveša opisuje taj naš ideal:
1. Prvo treba sve popljuvati! 2. Onda ćemo vidjeti šta ćemo! – dvije su (i jedine) tačke po-etičkog istraživanja i djelovanja ovih jurodiva. Prva im predugo traje, pa ne znam da li ima previše toga za popljuvati ili slabo pljuju, ali nije ni važno.
Za razliku od Tikveše, koji je bezbroj puta javno izrazio vlastite simpatije prema ideji socijalističke utopije ostvarive mehanizmom revolucije, SIC je očitovanje reakcionarnog opskurantizma, ideologija bez ideala, nagon za destrukcijom zakrabuljen estetskoteorijskim hidžabima.
Ali Tikvešino detektiranje nihilističke čežnje za totalnom destrukcijom, nije estetsko-ideološka primjedba, već psihološka dijagnoza. Navedenu lucidnost bih odredio kao posve kamijevsku da naš kritičar nije uspio prevazići klasicistički patos tog Mediteranca, okoristivši se kočijaško-tinejdžerskom frazom ”sve popljuvati”. Ali, i ovako, neću tom našem kritičaru uskratiti pohvalu za inteligibilnost teze.
Jer je, očigledno, prije nego što će uvidjeti nihilističku prirodu SIC-a i E-novina uzeo u obzir činjenicu da sam ja, recimo, napisao niz pozitivnih prikaza/kritika djela različitih savremenih, domaćih i stranih autora: Palahniuk (”Kepec”, ”Bijes na cesti”), Predrag Lucić (”Gusle u magli”), Predrag Čudić (”Ljudske slabosti”), Bojan Babić (”Ilegalni parnas”), Damir Šabotić (”Nađi me”), Elis Bektaš (”Margine”), Alir Kolar Kijevski (”Predivo iz labirinta”), Faruk Šehić (”Moje rijeke”), Mirnes Sokolović (”Rastrojstvo”), Tomislav Marković (”Čovek zeva posle rata”), itd. Jednako kao što sam pisao i neke pozitivno-negativne kritike o djelima Hemona (”Knjiga mojih života”), Veličkovića (”Vitez švedskog stola”), Marka Tomaša (”Bulevar narodne revolucije”), itd, itd.
Da je Tikveša, prije nego je krenuo razumjeti i čitaocima Tačnoa objasniti psihološku suštinu SIC-a, uzeo da pročita makar nekoliko tekstova sa protala SIC-a, E-novina, Betona – ne bi nikada došao do zaključka da je sve to očitovanje nihilističkog destruktivizma (”treba sve populjuvati”). Ali bolje je, na kraju krajeva, što Tikveša nije pročitao SIC, jer da jeste, ne bi imao kamijevsko-kočijašku tezu o njemu, što će reći ne bi mogao ostati zadivljen nad dubinom vlastitog psihološkog uvida. Pa, eto, neka je SIC i E-novine odredio uz pomoć Kamijevog opisa hitlerovsko-nihilističke ličnosti… Ako će mu to pomoći da poveća čitanost svojih tekstova i zaradi koju marku, ja mu halalim, a vjerujem da ga ni Luković, Marković, Sokolović i Jelić neće ostaviti oslobođenim od istog tog halala.
Meditacija o pljuvanju
Psihološke invektive mu, dakle, halalim, ali metodološko samoubistvo, koje je počinio ovom ”analizom” SIC-a i E-novina, ne mogu, jer mu tu ni Alah, pardon – halal ne može pomoći. Tikveša je, naime, kazao kako je cilj SIC-a i E-novina – ”sve popljuvati”. Pokazao sam uz pomoć nekoliko svojih tekstova da Tikveša ne govori istinu – a šta bi bilo da sam krenuo nabrajati pozitivne kritike ostalih autora. Ali nije samo činjenica da SIC i E-novine nemaju za cilj da popljuju sve (a među tim svima i Tikvešu).
Pljuvati, u prenesenom smislu, znači napadati riječima, prikazivati u vrlo lošem svjetlu. Ja sam dokazao da cilj SIC-a i E-novina nije ”sve popljuvati”, jednako kao što je Tikveša dokazao da je dobronamjeran pa želi prikazati SIC i E-novine samo u dobrom svjetlu. Zezam se; Tikveša pljuje, uvis.
Dalje, Tikvešino skrivanje iza ”svih” je samo očitovanje onog malograđanskog modusa samoodbrane. Kad ne možeš – kaže teorija tog malograđanskog spina – dokazati da si u pravu, onda kreneš ubjeđivati sve kako tvoj kritičar pljuje ”sve”, ne može biti problem u ”svima”, i kako si ti ”samo jedan od svih”, ne može biti problem u tebi; što znači da je problem u tvom kritičaru, taj koji ”pljuje sve” ima ozbiljan psihički problem.
To je taj intelektualno-emocionalni negliže koji Tikvešu spašava od suočavanja s realnošću.
Književnokritički kvartet
Osim tog skrivanja iza ”svih”, Tikveša pokazuje još jedan malograđanski instinkt: krije se iza autoriteta. I to nije slučaj samo u ovoj polemici, kad se Tikveša ”osigurao” navevši, na početku svog prvog teksta, utisak Marka Vešovića o Kujovićevoj poeziji.
Kad je Nenad Veličković odlučio organizovati niz javnih tribina o poeziji (pod nazivom ”Književnokritički kvartet”), pozvao je na prvu, pored sebe, još i Mirnesa Sokolovića, Amera Tikvešu i mene. Razgovarali smo te večeri o zbirci poezije ”Promotivnu spot za moju domovinu” Adise Bašić. Nažalost – neki će to nazvati i srećom – to je bio prvi i jedini kvartet. Veličković je tako odlučio jer je bilo previše tenzija kako među nama, kritičarima, tako i među publikom. Priznajem da sam i sam uveliko učestvovao u podizanju tenzija – i, ako čitaju ovo, još jednom se ispričavam organizatorima. Ne želeći se pokušavati etički opravdati, želim ipak kazati nekoliko riječ o motivima tog postupka.
Na osnovu razgovora, koje smo vodili nekoliko dana ranije, utvrđeno je da imamo različite stavove; Veličković je tvrdio da je ”Promotivni spot” dobra poezija, dok sam ja mislio da je riječ o lošoj poeziji. Tako je Veličković došao na ideju da, na prvom ”kvartetu”, on i Tikveša objasne zašto je knjiga dobra, a da Sokolović – koji je, takođe, Veličkoviću kazao da je knjiga loša – i ja da zastupamo drugačije stavove. I sve je išlo dobro, dok nije došao red na Tikvešu da objasni svoj stav, tj. dok se ja nisam iznervirao, a kasnije prenio to svoje raspoloženje na sve ostale.
Tikveša je, umjesto da govori o knjizi, izvadio neke papire. Prije nego što je krenuo čitati, objasnio je da je riječ o pozitivnim prikazima Bašićkine knjige koje su napisali prof. dr. Enver Kazaz, pjesnik Stevan Tontić i još neko koga se ne mogu sjetiti (ako nije Vešović, onda je Mile Stojić). I onda je Tikveša počeo čitati. I čitao je. I čitao. I čitao. I čitao…
Moja greška je bila što sam, mlad & nadobudan, potcijenio publiku. (Kasnije ću, razgovarajući s dvoje-troje ljudi iz publike shvatiti da sam pogrešno generalizirao.) Mislio sam da će se prepasti ”riječi autoriteta” koje je Tikveša čitao, i da će na osnovu tog straha/poštovanja spram eminencija, a ne argumenata koje iznosimo, formirati mišljenje. Bio sam se toliko zbog toga iznervirao, da sam, nekom čovjeku iz publike, koji je pokušavao smiriti situaciju, prisjetivši sve nas da savremene književne teorije tvrde kako postoje različita čitanja i kako nijedno nije jedino/istinito, kako svaki čitalac ima svoje tumačenje – iznerviran, dakle, kazao sam tom dobrom čovjeku:
– Pa ako je tako, što ste onda došli ovdje večeras? Što smo i mi dolazili? Što uopće raspravljati o poeziji?
Kasnije sam se ljutio na sebe, zbog toga; preciznije – nekoliko godina kasnije. Ali te večeri… Kad je Tikveša na ”moju” tezu da poezija mora bit u znaku ”formalne inovacije” kazao kako ”to onda znači da je Skender Kulenović loš pjesnik, jer piše sonete kao i Petrarka”, ja sam se, od tinejdžerskog bijesa, skoro iskatapultirao iz ”kvartetske” stolice, odgovorivši mu, tonom koji je bio iznad granica pristojnosti:
– Vi ste diletant!
Htio sam da brojim slogove u stihovima Petrarkinih soneta, s jedne strane, i Skenderovih, s druge, ali Veličković je, po običaju, jako dobro procijenio psihološke perspektive situacije, pa je, zahvalivši se publici i zaključivši tribinu, zapečatio sudbinu ”Književnokritičkog kvarteta”.
Kasnije mi je, te večeri, prišao jedan čovjek iz publike, kazavši – naoko ozbiljno – kako mu se svidjelo to što pokazujem neviđenu strast kad govorim o poeziji, ali i da bi retorički efikasnije bilo da ta strast, najprije implodira, pa da se publici predstavi njezin eho, dakako ironijski kanalisan. Trebalo mi je, iskren da budem, godinu-dvije da shvatim o čemu mi je taj čovjek govorio; pa i ako redovno ne uspijevam da se držim tog recepta, makar, s vremena na vrijeme, pokušam.
Tražio si široku raspravu, i dobićeš je
Prošlo je, ako ne tri, onda četiri godine od te večeri, a Tikveša je ostao dosljedan u svom stavu prema autoritetima. Jednako kao i ja.
Ali mene je, recimo, jedan – što bi Tikveša rekao – ”čuveni pjesnik iz Papa”, kojeg poštujem u vezi s dosta stvari, ali s kim nisam osjećao potrebu da dijelim mišljenje o svemu i svačemu – pohvalio, kao što bi možda još samo sebe samog pohvalio (isp. Marko Vešović: Netko bješe Strahiniću bane, E-novine). Dok Tikveša nije dobio takav kompliment, iako se – zato što se? – godinama dodvorava autoritetima, skriva se iz njihovih teza, bojeći se vlastitih. Dobro, sad je poslije ove polemike, donekle i jasno što se boji vlastitih misli.
Ali nisu samo vlastite misli ono čega se taj taj književni teletabis boji…
”Jurodivima”, kaže Tikveša o redakciji SIC-a (i motivima Vešovićevog komplimenta?), ”treba katkad podići, tamo gdje od podilaženja nema štete, gdje to ionako niko neće ozbiljno shvatiti, čisto jer oni znaju i fizički nasrnuti na čovjeka, pa da se čovjek spasi takve bespotrebne napasti.”
Poručujem ovom prilikom Ameru Tikveši da se se bez razloga plaši. Niko od nas jurodivih – garantujem mu – neće ”fizički nasrnuti” na njega, ako ga slučajno sretne na ulici. Premda moram reći da mi je, donekle, žao što nisam Tikvešu ostavio u stanju plašljivosti, jer ga je možda i zasluženo priskrbio sebi samom, psihologizirajući neargumentovano o ličnostima iz redakcija SIC-a i E-novina. Ali, svejedno, ponavljam: Neka se ne boji. Čujete li, jurodivi, niko ne smije da ga bije! Ne smije mu dlaka s glave falit’.
Obećavam, međutim, tom kolumnisti Tačnoa i da ću se, već u sljedećem broju SIC-u, koji izlazi za nekoliko dana, itekako (po)zabaviti nekim njegovim rečenicama o Kujovićevoj poeziji, tj. onima koje Krajišnik nije detaljno analizirao i ironizirao – ne zato što smatram da je Tikveša originalna pojava, već upravo suprotno – jednako kao što ću uzeti da tumačim Kujovićeve pjesme iz ”Vidikovca”, one, koje su predmet sporenja, ali i one (dobre) koje nisu, s ciljem da ne ubijedim dovršenog studenta Tikvešu ni u šta.
