Na vijest da u Oslobođenju Abdulah Sidran veliča časopis Sic! čak u dva teksta uzastopno, sedmicu za sedmicom, naš literarni grad u zadnje vrijeme obuze neki neočekivan nemir. Pouzdani svjedoci bilježe da su novine te subote na trafikama rasprodane u roku deset minuta, neki ljudi su se počupali u centru grada oko posljednjeg primjerka, a već u popodnevnim satima je moj tekst – citiran prema Sidranovoj kolumni! – bio odštampan na finom plakatu i polijepljen po zgradama u glavnoj ulici. Munjevitom brzinom, sam od sebe, magično se ukazivao na raznim zidovima, tako da ga rastrčani saboteri nisu stizali naskidati! Neki penzioneri na Trgu Alije Izetbegovića se gadno potukoše raspravljajući se pred njim, a psi koji kruže ulicama postadoše bijesni i jednog pisca, inače viđenog člana žirija, umalo te nisu rastrgali naočigled prolaznika… Ljudi su se psovali po ulicama, pjesnici su unezvjereno tragali za svojim kritičarima kružeći gradom, a neke krave su tog dana i u najdaljim prigradskim naseljima uznemireno mukale sve do akšama, dok kokoši kokodakaše usplahireno skačući po svojim kokošinjcima. Jedan liberalni profesor na fakultetu pred studentima slavodobitno je tog popodneva, ponosit kao pijetao, održao predavanje ushićeno pocupkujući, konačno potvrdivši svoju davnu tezu da se Sic! u svom jezovitom kretanju polako približava desnici, a za to vrijeme njegov omiljeni pisac-angažovanik udarivši čašom o sto riknu u kafani da je sada jasno kako smo svi mi izašli ispod Sidranove francuzice. U prvim večernjim časovima nad šeher su se spustila dva leteća tanjira prosipajući letke sa sidranovsko-sic!ovskom propagandom, koju su objeručke dočekivali građani pred svojim haustorima otimajući se oko tih letuštih papirića, kao oko onih novčanica u najpoznatijem romanu Mihaila Afansjeviča!
Šta se to s našim mirnim književnim životom zbilo tog dana? Kakvo je to ludilo?
Nisam siguran da li će mi sada uspjeti da te Sidranove kolumne protumačim na pravi način, ali izgleda da je taj slavni pjesnik konačno odlučio pročistiti naše literarne prilike, poništiti sve literarne vrijednosti kod nas, posjeći svojim polemičkim mačem sve literarne ludare što izniknuše u posljednjih dvadeset godina, i mi ostadosmo zadivljeni veličajnošću tih poduzetih kolumnističkih radova na osporavanju cijelog našeg literarnog univerzuma. Veličajnom domašajnošću te prve trube! Zar se to tako može i smije? Možda bismo mogli tu nešto i naučiti. Sidran se, što me je najviše obradovalo, u to ime poslužio i jednim mojim zapisom, jednim satiričkim kupletom, koji sam krajem prošle godine usput narisao u deset minuta, u žaru šejtani inspiracije, kad je posljednji broj časopisa već bio skoro sastavljen, ozaren radosnom viješću da je žiri našeg Fonda za izdavaštvo (Lovrenović, Hajdarević, Vešović) i ove godine nagradio autore i rukopise, baš onako kako sam to na početku godine prorekao i ne znajući tačno ko će se prijaviti na konkurs.
Radi se o tome da smo, nažalost, konačno razotkriveni! Naš po-etički cilj, naša po-etička ideja, ima jednu manu, jednu nesreću, što nije originalna, i to ne samo zbog Danila Kiša, nego i zbog Abdulaha Sidrana. On je, naime, i prije rata i prije Kiša, napisao jedan stih koji kaže: „Meni više ništa ni ružno ni dobro ne može da se desi“. Ko je mogao pogoditi zašto tu ne stoji „lijepo“ umjesto toga „dobro“? Mislim da to ne bi mogli prokljuviti ni najpronicljiviji, ali nama se sada otkriva, po Sidranovom išaretu, dakako, da se tu radi o tome da je Sidran odavno po-etičar, još od najdaljih poletarskih dana, kada je on napisavši taj stih htio staviti, da kažem ponovo Sidranovim riječima, jedan znak jednakosti između etičkog i estetičkog. Meni je sada neugodno što moram zapaziti da smo se mi okoristili i inspirisali mišlju jednog čovjeka, jednog pisca, koji se godinama držao „izvan šema“, koji nikada nije bio „dio tala“, jednostavno ne budući od „te japije“, kako se to od njega da bude očekivalo, čiji smo angažman (o, luda mladosti!) toliko puta izvrgavali ruglu. Ništeći sve od naše posljednje literature, Sidran je ipak ostao toliko velikodušan da kaže nekoliko lijepih riječi, kako se, eto, ipak u toj tmini pojavio jedan časopis koji, kao po-etički svjetionik, pokazuje jednu dosljednu misao i jedan stav. Mene doista čudi kako je moguće da Sidran nije osporio i nas, i ja mu ostajem zahvalan zbog toga. Najviše se, zapravo, stidim svoga neznanja, kao jednog autošovinizma, koji je pao kao koprena na naše oči, na naša srca, pa nijednom nismo osjetili da bi taj koncept, po-etički, koji smo toliko zagovarali, mogao biti i naš, poteći i iz naše književnosti, naše tradicije, bošnjačke. Profesor Enes Duraković, a ne sumnjamo da bi se njegov privatni docent-doktor Sanjin Kodrić također složio, rekao bi da je zasigurno u pitanju klasični simptom neshvatljivog i mimikrijskog samoporicanja, nažalost, tako čestog u Bošnjaka.
Mislim da samo profesor Duraković, to jest cijeli Odsjek za književnost naroda BiH, jedini još brinu na pravi način o Sidranovom djelu. Kada sam, zajedno sa kolegama, pokrenuo Sic! 2009. godine, bilo je to ono vrijeme istovremenog oživljavanja i jedne nove, jake, bošnjačke stranke, Saveza za bolju budućnost, ali i pomirenja Sidranovog sa Emirom Kusturicom, i bilo je to ono vrijeme kad smo još uvijek bili studenti. Enes Duraković & Fahrudin Rizvanbegović, kao naši profesori, stalno su nas motivirali da se zapitamo da li bismo mogli ne pogriješiti kad proglašavamo diskutabilnom, u najmanju ruku nepo-etičnom, izjavu Abdulaha Sidrana u kojoj kaže da mi živimo tako da loše da ne bismo trebali imati nikakvih moralnih principa. Oni su već tada u tome vidjeli višu mudrost! Nismo se tada, nažalost, zapitali nećemo li savršeno promašiti ako uspostavimo skrivenu vezu između Sidranovih prijeratnih stihova u čast Josipu Brozu i njegovih tadašnjih govora u korist Fahrudinu Radončiću, osnivaču. Mogli biste, govorili se blagonaklono profesori, ostati bez igdje ičega, djeco! Svi se još dobro sjećaju razgovora po kabinetima koji su neke podsjećali na isljedničke.
Doktor Enes Duraković, to je jedan stari gospodin profesor, inače predsjednik bošnjačke književnosti, i u mome sjećanju ostaje njegovo blago plačno lice, njegove suze koje ganuto lije na predavanju dok neki kolega čita jednu Sidranovu pjesmu. Mi smo već tada saznali da je to naš najveći pjesnik, i to je uglas ponovio cijeli odsjek! Kasnije ćemo slavu tog profesora i naučnika, Enesa Durakovića, prenijeti na promocijama našeg časopisa, naši čitaoci će se jamačno sjetiti tog kritičara koji je klervoajantno vidio cijelu bošnjačku književnost kao jedno poprište na kojem se gomila likova, poput luđaka, neprestano saobražava s prirodom, nečuveno razdirana silinom panerotskog senzibiliteta, kao u nekoj sapunici, u nevjerovatno naglašenoj čulnosti i želji za mističnom inspiracijom. Zamislite samu tu groznicu koja samo tako obuzme čovjeka! Profesor Duraković je bio tako pronicljiv da je u svakoj knjizi bošnjačke književnosti našao taj panerotski vitalizam, zato ta književnost i postoji, to imate napisano i u njegovom djelu na dvadeset mjesta, i ja vjerujem da bi ga našao i kod Crnjanskog i kod Hamsuna i kod Bunjina i kod Rastka i Daviča, samo kad bi to bili bošnjački pisci! Ako profesor i nije našao panerotski vitalizam u Sidranu, u šta čisto sumnjam, onda je to jamačno uradio umjesto njega Hadžem Hajdarević. Ja i danas primam pisma iz Beograda i iz Zagreba i Užica i Ljubljane i Podgorice i Umaga i Kopra, kao i cijele BiH, pisma čitalaca koji me mole da u naše rubrike, u naše satiričke kuplete, naše šaljive kvizove, vratim Enesa Durakovića, kao njihovog omiljenog junaka, i ja ovu priliku koristim da im odgovorim da to, nažalost, neću učiniti, jer bi to bilo nimalo lijepo prema ovom starom gospodinu profesoru, danas kad se nemalo kajem što smo dvije pune godine ovog kritičkog dostojanstvenika, njegovo cijelo djelo, u teatrima naših persiflaža, povlačili kao neku lutku po pozornicama širom naše „literarne zemlje“. Ja se danas bojim da ovaj profesor ne ostane u našem pamćenju upamćen samo po tom panvitalističkom erotizmu, i tada bi on u vašim očima, kao naučnik, ostao neozbiljna pojava.
Nedavno je izašla njegova najnovija knjiga, nakon dugo vremena nova, cijela nepreštampana, pod značajnim naslovom „Obzori bošnjačke književnosti“, i nema potrebe da je ovdje predstavljam cijelu, jer možete biti uvjereni da je profesor u jedno sumnjičavo doba poststrukturalizma dokazao da Bošnjaci imaju pravo na nacionalnu povijest književnosti. On je zapravo, pod stare dane, izučio sve teorije, najnovije, poststrukturalističke, i on se cijelu knjigu tu guša s tim avetima koje mu kao starcu ne daju mira, da bi na kraju odnio suvereno pobjedu, pokazavši nam da mi imamo pravo i da možemo, u ovo vrijeme sumnje, imati povijest bošnjačke književnosti. Profesor je na taj bal poststrukturalističkih utvara dostojanstveno uveo i glupu vilu nacionalne literature, i ko je taj bezdušnik ko bi mu u takvoj književnopovijesnoj bajci što ju plete cijeli život mogao uskratiti pravo na sretan kraj? Ko bi u tom postmodernističkom ludilu, na toj orgiji obilja, logički mogao onemogućiti i toj vili gluposti da prisustvuje na akademskom balu rahlih ideja? Naravno, ja se samo šalim da to ne mogu i neću uraditi, no to sada nije važno. Ono po čemu bi ovoga trenutka ta knjiga mogla biti zanimljivija jeste jedno tumačenje najpoznatije pjesme Abdulaha Sidrana, pjesme „Mora“. Sidran je zapravo u toj Durakovićevoj knjizi, na tim obzorima bošnjačke književnosti, danas i najvažnija figura, on je tu zaista najveći pjesnik, njegovi su stihovi moto tih „Obzora“, i Sidran je zato upravu kad sam sebe titulira najvećim bošnjačkim pjesnikom. Ta njegova pjesma, ta Mora, Durakoviću je, međutim, važna po rafiniranoj prelivnosti doslovno neizrečenih izvantekstualnih sadržaja i mimikrijskog smisla poetskog iskaza što se iščitava i reflektira u nerazlučivosti zajedničkog obzora kulturne zajednice. Profesor dokazuje da značenje, kao takvo, po Igltonu, i ne postoji, zaviseći tek od jezika i pisma zajednice, koja daje značenje jednoj pjesmi. Tako profesor kaže naprimjer da je sve panerotski vitalizam, ili da je u bošnjačkoj književnosti 20. vijeka opsesivno prisutna identitetska tema, ili da je Sidranova pjesma govori o sudbini i osjećanju bošnjačkog kolektiva, i mi onda ne smijemo pomisliti da su sve to možda samo njegove opsesije, nego cijeli odsjeci, kao interpretativne zajednice, vjeruju da su legitimna značenja upravo ta koja jedino oživljavaju pod njegovom osjetljivom rukom. Da li Sidran misli da njegova Mora ima značenje, to će, vjerujte, ostati nepoznanica. Mislim da je puno bolje, i to izgleda zna i on, vjerovati da ona nema značenje, to jest da ima značenje po profesoru Durakoviću, to jest da ima značenje i prema i dva i tri akademska profesora, to jest da govori o tragičnom udesu bošnjačkog naroda, iako je ta pjesma napisana prije rata. Tada će se aktualne povlastice „sarajevskog književnog klana“, ti sitni profiti na tenderima Fonda za izdavaštvo, te skromne sinekure i honorari, sva ta djelatnost jedne kriminalne skupine liberalnih pisaca i intelektualaca, odakle se Sidran trenutno samoizuzeo, kao izbačen, činiti i ništavnim i smiješnim u odnosu na vječnost koju omogućuje nacionalna povijest književnosti. Mislim da je Sidran posljednji koji bi se za budućnost svoga djela trebao brinuti!
Možda se te sitne svote čine dječjim i u odnosu na na cifru novaca koja je uložena u stvaranje bošnjačke književnosti, dosad, ja to ne znam pouzdano. Da li se Sidran, međutim, ikada zapitao da li ta njegova pjesma ima značenje? Profesor Duraković, kao teoretičar, kako stalno ističe, to je jedan veliki borac za umjetnost, on se brine za artističku samosvijest, on često u svojoj knjizi izražava prezir prema socrealističkom jugoslovenskom utilitarizmu koji funkcionalizira književni tekst. To bi od ove lijepe poetske duše bilo očekivano, sasvim, da se ne radi o profesoru, predsjedniku jedne nacionalne literature, gospodinu ministru, koji u svojoj karijeri nije napisao ni četiri stranice o literaturi, a da to nisu ona trućanja o panerotskim vitalizmima i saobraženjima s prirodom. Svugdje tamo gdje su izostale takve vitalističke varijacije – pronalazimo jednu borbu za pamćenje u kojem je pohranjen kapital nacionalne literature, nekakvu sudbonosnu borbu za povijest bošnjačke književnosti, na koju Bošnjaci imaju pravo u kontekstu „tragičnih razmirja balkanske novovjeke historije sa diluvijalnim političkim projektima eksterminacije (istrage) Drugog“. Profesorov estetski zanos vidi se jedino u lakiranju i poetiziranju ove političke frazetine, kojoj se u najboljoj mešetarskoj maniri lični projekti pravdaju kolektivnom važnošću. To je svima poznato iz najobičnijih političkih govora, koji se, naprimjer, štampaju u dnevnom tisku. Nakon što je Duraković štampao svoje „Obzore bošnjačke književnosti“, Bošnjaci mogu biti sigurni i mirni jer im se više nikada neće dogoditi genocidi. Neka samo još pričekaju da i docent-doktor Sanjin Kodrić, kao Profesor, štampa svoje obzorčiće bošnjačke književnosti, ako to već nije i uradio, pa onda svi kolektivno možemo odahnuti u spokoju. Šta reći o političkoj konsekventnosti jednog maloumnog povjerenja u gomilu nabacanih riječi? Estetsku utopiju, pak, profesor Duraković vidi u „Knjizi Adema Kahrimana“ Nedžada Ibrišimovića Bosanca, kao najbesmislenijem, najjednostavnijem, najslabijem, najtendencioznijem tekstu naše ratne i poslijeratne književnosti. To je taj utilitaristički profesorski ukus koji estetski smisao pronalazi u romanima u kome kolumnistička tendencija proguta cijeli svijet. Bilo bi, međutim, pretenciozno reći da profesor Duraković zaziva tu nacionalnu samoinspiraciju samo zbog tih lukrativnih ciljeva; on se humano brine i za naše pojedinačne egzistencije, i nemojte pomisliti da je to još jedna fraza u nizu, već je to njegova druga, jogijevska preokupacija. Kakav nam recept daje? Osjećaj zajedničke pripadnosti, zasnovan na kulturi, jeziku i povijesti, preporučuje profesor riječima Vladimira Bitija, uporno će se potvrđivati jer jamči socijalno-psihološko nužno imaginarno okućenje, sferu povjerenja. To je ta intelektualna, da ne kažem: filozofska, strana njegova djela. On će nam, kao poststrukturalist, izlučiti u bošnjačkoj književnosti najljepšu ideju o Velikom Sve, o tom međuprožimanju Velikog Sve i čovječijeg bića, o toj Velikoj i Potpunoj Harmoniji Duha čovjeka i Duha univerzuma. Evo jednog profesora i filozofa koji u ovo grozničavo vrijeme sveopšteg rastrojstva, kad je svaka utjeha smiješna, humano zbrinjava naše duše: treba se, kaže, prožeti bošnjačkom književnošću, treba se saobraziti i stopiti s Velikim Sve, kao s jednom kosmičkom harmonijom. Takvo smirenje traži naša psiha, i profesor vjeruje da će se sada tri i više miliona Bošnjaka kao jedno tijelo okućiti pod tom njegovom idejom, kao pod velikim šarenim šatorom, smireni kao jaganjci. Kako je moguće da nama to nije na um palo? Dobri duh bošnjačke književnosti tako nas rijetko inspirira u posljednje vrijeme. U takvom smirenju jeste ustvari smisao isplativosti bošnjačkog književnog projekta, i građani bi za njega trebali dati novce kao što daju za sedative. Neka svi rastrojeni i nemirni kupe ovu knjigu! Šta misliti o poletnosti jednog pera i duha koji u četrdeset godina karijere jedva napiše 800 stranica, ispunjenih najobičnijom duhovnom akrobatikom i kritičkim šalama, i onda u posljednjem svom djelu, kao zavještanju, dokaže da je, nakon tog dugog i teškog puta, ostao naivan kao intelektualni dječak? On je kod nas stekao aureolu skrivenog čovjeka koji nešto samozatajno radi, onoga koji godinama mudro djela i vuče konce a da se to ne vidi i ne osjeća, i mnogi su očekivali konačno ukazanje tog njegovog velikog djela, sveopšti trijumf! Hiljadu ljubitelja bošnjačke književnosti se pouzdalo u otkrovenje, najavljujući to književnopovijesno bogojavljenje, nekoliko stotina asistenata i kritičara čeznulo je za tim svojim planom rada u narednih pedeset godina, kao osmišljenjem svojih života, a na kraju se ispostavilo da to bijaše jedna od smiješnijih teorijskih povijesti koje smo čitali u posljednje vrijeme. Profesor svojom šupljikavom šatrom prekriva obilje koje pulsira u tri miliona ljudi, igrajući se njima kao varijablom, i kako mu sada reći, kao bošnjačkom mudracu, da je naivan kao Rosinante. Teoretičar Enver Kazaz će u najvećem i najljepšem eseju o Enesu Durakoviću napisati da je u pitanju najbolji poznavalac bošnjačke književnosti, govoriće o drami tog naučnika koji prelazi mučne puteve dokazivanja autohtonosti i autentičnosti bošnjačke literature u jednom teškom vremenu. Sva ta zapažanja ostaju, nažalost, irelevantna za literaturu, on tu neće ostati upamćen, a oni koji se budu vodili ovim Kazazovim pohvalama profesoru Durakoviću će dati ulicu. Ako taj naučnik ne zaslužuje vječnost, onda neka cijela naša kultura ide dođavola! On je sigurno pročitao i svih stotinu knjiga bošnjačke književnosti, on je izučio sva ta djela, on je skupio kritike o tim djelima i objavio ih u hrestomatijama, to nije bio lak posao i zato bi trebalo odati počast tom predsjedniku bošnjačkog književnog kosmosa!
G. Abdulah Sidran, kao pjesnik, sa svojim djelima, čest je lik u profesorovim kritičkim igricama. Upravo je, naprimjer, na Mori dr. Duraković zasnovao svoju pripovijest o pojedinačnoj egzistenciji koja traga za esencijalnim vrijednostima kolektivnog identiteta. Godinama poezija jednog živog pjesnika služi nekom profesoru tek kao ilustracija njegovih visokoparnih teza, on joj čak i suspendira u to ime značenje, on radi s njome šta i kako hoće, i ja se pitam da li bi to jednom pjesniku moglo i trebalo već jednom zasmetati? Ne treba zaboraviti da ovdje govorim o jednom živom pjesniku. Slažem se da je biti kamenčić u kulama nacionalne povijesti najsmješnija stvar koja se može dogoditi jednom piscu koji hoće biti po-etičan, to je tačno, no meni nije čudno, nimalo, da se Sidranova poezija našla tu, kao poetski kamičak, u toj nacionalnoj kuli, i zato se samo smješkam kad Sidran govori o svojoj po-etici. To za Sidrana uopšte nije loša stvar, i on bi trebao uraditi sve da ostane tu, u toj bošnjačkoj književnosti po Enesu Durakoviću, možda je na kraju i njegova poezija smislena jedino u kuli takvog osmišljenja. Ta povijest bošnjačke književnosti, nenapisana, kad god kaže: Skender Kulenović, Mak Dizdar, Meša Selimović, uvijek taj niz završi sa Abdulahom Sidranom i Nedžadom Ibrišimovićem. To je važno, to nešto znači, i nisam siguran da je u pitanju samo artistička samosvijest. Onaj koji misli da se u tom konceptu Sidran našao slučajno, kao zloupotrijebljen, smiješniji od onoga koji govori o Sidranovoj po-etici. Literatura je Enesu Durakoviću, i inim bošnjačkim kritičarima, postala smislena početkom devedesetih godina, njima je tada trebalo pisaca i književnosti, pogotovo bošnjačke, i zanimljivo bi bilo pogledati i književna djela koja nastaju u tom periodu, recimo samo kod Ibrišimovića i Sidrana. Ne bi trebalo tom prigodom uobziriti samo strašni faktor rata, nego bi trebalo ispitati i taj ratni faktor u širem uobličenju jedne nove nacionalne inspiracije, jednog novog senzibiliteta, jedne nacionalne glasnosti, za vrijeme i poslije rata, u doba kad je profesor Duraković koji se u svome djelu igra nekog larpurlartističkog anarhiste ministrovao kulturom ispred temeljne stranke, poduzevši velike radove na uzdizanju bošnjačke književnosti u hrestomatijama i antologijama, dok Sidran i Ibrišimović, plaćani iz stranačke kase, putuju širom zemlje i svijeta po književnim tribinama koje organizuje ta najjača naša stranka, u poletu i naponu dotad neviđene demokratske akcije, o čemu svjedoče u publicističkim knjigama u okviru svojih sabranih djela. Zašto su baš oni odabrani? Moglo bi sve to biti predmet jedne studije o uzajamnosti angažmana i stila, politike i književnosti, u konkretnom vremenu i prostoru, kao udžbenik našim teoretičarima koja ta dva aspekta razdvajaju, i ja se ovdje neću upuštati dalje u tu elaboraciju, nego ću samo navesti dva citata: „Nije mi žao što ću umrijeti, nego što ću Sarajevo ostaviti, takav mi stih prođe glavom“, piše Sidran u jednom svom članku uvrštenom u sabrana djela, „onomad kad se u televizijskom kombiju spuštasmo niz padine Trebevića. Planuo, po baščama, jorgovan, bijele se netom okrečeni zidovi, pod avlijske zidove, sjenike iznio narod džezve i fildžane, komšija komšiju doziva, i tranzistor na hastal baštenski iznio, uz tanko meze i mehku šljivu, slušaju prijenos utakmice.“ Bila bi to, dakle, priča o vezi politike i stila, naroda i književnosti, literature i korisnosti, u jednom vremenu kad najveći talenti potpadaju pod uticaj najuopštenijih fraza, o narodu, o džezvama i fildžanima, o jorgovanima, o komšijama, o venecijama koje tonu, o zumbulima, o šejtani i ruhani inspiraciji, o Bošnjacima bezazlenim kao djeca. Sidran će ostati kroz godine dosljedan tome da govori u ime čitavog naroda, najuopštenije, književno mrtvo, nesugestivno, po mjeri sveopšte osjećajnosti, na narodnu hasnu. On će dugo govoriti u ime Bosne, i zato će ostati zaključan u njenom srcu. U tim zapisima početkom devedesetih Ibrišimović je još vehementniji, on gotovo da negira cijelu svoju dotadašnju književnost, navodeći da je njegovu dušu trovala lektira Kamija, Sartra, Beketa: „Ja sam bosanski musliman terorisan svjetskom književnošću, i sve moje knjige su, da mi Allah oprosti, manje-više šejtani, a ne ruhani inspiracije.“ U tim zapisima stil odiše svježinom narodnog govora, u grču jednog jakog angažmana, i sve to će kasnije prenijeti i na romane, na poeziju, na pripovijesti: „Pa ipak – meni je merak! Jer ja sam Bošnjak! Bošnjo sa dna kace! Merak je meni da sam ja taj na koga je udarila sve i iz neba i iz zemlje. Eh, evo, ja sam taj! Ko sam da sam, ja sam taj koga je sve sa svih strana spengalo.“ Ja neću sada biti bolećiv pa govoriti o izdaji literature, ili krasnosloviti o podređenosti književnosti kapitalu, jer se ta djela ne mogu shvatiti samo po osnovu svoje unosnosti, nego hoću reći da bi bilo zanimljivo ispitati veze između onoga što se od literature, naprimjer, u tom trenutku traži, da bi bila lijepa i artistička, i onoga što i kako se piše. Da li Sidran i Ibrišimović, naprimjer, tako pišu jer je to u tom trenutku sve to lijepo, estetski validno, onako kako to treba bošnjačkom narodu & Enesu Durakoviću, ili tako pišu po nekim svojim unutarnjim zakonitostima, po logici svoga djela, to tačno ne bi mogao prosuditi nijedan teoretičar, ali da jedan takav angažman i taj jezik imaju veze s mjestom koje će ti pisci kasnije zauzeti u tzv. povijesti bošnjačke književnosti, to se čini činjenicom jasnom i egzaktnom.
Sve te skrivene veze, međutim, nisu samo stvar prošlosti. Nedavno su Sanjin Kodrić i Ervin Jahić promovirali najnoviju antologiju bošnjačke poezije, i tom prilikom su se malo poigrali antologičara i kanonizatora. Profesor Duraković, dovevši ih na to igralište, bio je iznimno ponosan jer su ta dvojica kritičkih mališana nastavili tamo gdje je on stao: on je napravio antologiju bošnjačke poezije do devedesetih, a Ervin Jahić sada pravi od devedesetih godina naovamo; kako li se samo toga dosjetio? On će nas promociji prosvijetliti izjavom kako imamo posla sa najvitalnijom poezijom u posljednjih pedeset godina; po čemu to? Kao pravi artistički samosvjesnik, antologičar Jahić će naglasiti da se radi o tome da je naša umjetnost, bošnjačka književnost, nečuveno profitirala na ratnoj tragediji, i to je jedini kvalitet naše najnovije poezije, o kojem je on mogao i znao nešto reći. Sanjin Kodrić, međutim, u prikazu te antologije, također se uzdržao da nešto kaže o poeziji, kao i uvijek, nasreću izguravši tekst dokraja u bezglavom taljiganju jednu te iste mantre da nema uvažavanja drugog i drugačijeg, bez uvažavanja sebe i svog. Kakva mudrost! Te su riječi, zaista, bile dostojne pravog evropskog docenta, interkulturnog, što također nije čudno, jer je taj refren ponovo preuzet od Enesa Durakovića, našeg najvećeg interkulturaliste, iz njegove najnovije knjige. Tako su Durakovićev lik i djelo ostali te večeri spašeni, tom novom antologijom koju je Jahić, između ostalih, posvetio i njemu, profesoru Durakoviću, kao trećem najvećem, iza Alije Isakovića i Muhsina Rizvića, bošnjačkom vakifu u književnosti. Kažem da je to važna činjenica, zato što profesor Duraković, čim mu osporite djelo i koncepte, promptno, kao odbranu, nabroji odmah deset profesora i kritičara koje su te njegove kritičke pošalice usvojili, imitirajući ga dosljedno i ujednačeno u svakom kanonizatorskom pokretu. No na taj zadatak su profesoru mogla pouzdano odgovoriti i dvojica čimpanzi, i u tom slučaju on ne bi, u ime takvog nasljedovanja i spasenja, morao izmišljati cijelog jednog docenta i jednog kritičara. – Kako tvrdi štampa, promociju te antologije svojim prisustvom je uveličao i jedan pjesnik. Pogađate li o kome se radi? Bio je to upravo progonjenik, rušilac svih klanova, polemik, naš po-etičar Abdulah Sidran, koji je te večeri čitao svoju besmrtnu poeziju. Osim toga, i cijela antologija nosi naziv po jednoj njegovoj pjesmi: „Zašto tone Venecija“. To nije čudno, i samo smiješnik bi se tome začudio. – Ne znam kako se osjeća pjesnik, literat koji se tako stavi u službi literarnoj korisnosti, nacionalnoj ili prosvjetiteljskoj, i na kraju dočeka da mu djelo tumači Ervin Jahić ili Sanjin Kodrić. Da li se stvarno tada počinje pisati besmisleno kao Ibrišimović, u posljednjem romanu „El-Hidrova knjiga“, tako i toliko da moraju pozvati docenta Kodrića da objasni šta je pisac htio reći. Potonji docent, naprimjer, postao je poznat po tome što još uvijek nije savladao pisanje rečenice, jer cijelo svoje djelo prenatrpava alogičnim, nepravilnim, izlomljenim sentencama, kao i ispraznim nabrajenjem svih teoretičara i teoretičarki, znanstvenika i znanstvenica, svih teorija za koje je čuo u svojoj akademskoj karijeri. Toliko napora u pismenom izražavanju pronašao sam jedino još u polemici novinara i pjesnika Ahmeda Burića, u kojoj je on nedavno htio ismijati Sidrana kao najvećeg bošnjačkog pjesnika. Kroz tri teorije koje je, recimo, usvojio, docent Kodrić objašnjava cijeli štasmos; kako onda da ne objasni i poeziju Abdulaha Sidrana? Otkako sam objavio analizu njegove knjige na našem portalu www.akt.ba, ohrabreni studenti ovog docenta svakodnevno nam šalju ubjedljive analize njegovih knjiga i članaka. Kako oni svjedoče, obično nastaje smijeh u posljednjim klupama kad Kodrić na predavanjima danas pomene svoje djelo, a brucoši se već u prvoj sedmici svoga studija raspituju za autora tih rečenica kojima su se zabavljali već u srednjoškolskim klupama.
Ja odavno imam tezu da su u našem književnom životu svi sukobi lažni, da su sve polemike utvara, da je zapravo naš literarni univerzum jedan cjelovit mehanizam koji diše kao jedno, uprkos tome što su se pisci i intelektualci po novinama nominalno zavadili priklanjajući se nacionalnoj tezi i liberalnoj protutezi. Nema u tom cjelovitom haosu pravila, i sulud je onaj koji bi tu potražio dosljednost i stavove. Treba samo pogledati najnoviju široku literarnu djelatnost oko Dobre knjige, jedne izdavačke kuće koja je, kao pisce, priređivače, urednike, recenzente, okupila na jednom mjestu i Marka Vešovića i Dževada Karahasana, i Rusmira Mahmutćehajića i Envera Kazaza, i Ivana Lovrenovića i Zilhada Ključanina, i Hadžema Hajdarevića i Adisu Bašić, i Mileta Stojića i Muhidina Džanku, i Aliju Pirića i Fadilu Nuru Haver, i Enesa Durakovića i Feridu Duraković; naprimjer: našu najnoviju antinacionalističku angažiranu poeziju i prozu i djela iz edicije o slavnim Bošnjacima koja pišu akademski profesori. Jedan teoretičar, Enver Kazaz, koji godinama bije bitku u medijskoj areni kao naš najubojitiji antinacionalist, u svome djelu, naprimjer, najnormalnije piše najeklatantnije fraze o tome kako je roman nacionalno definiran, o tome kako pojedini romani tragaju za kolektivnom sudbinom i identitetom bošnjačkog naroda, a djelo Enesa Durakovića vidi veličajnim u kontekstu tragike bošnjačke nacije. U najnovijoj antologiji bošnjačkog pjesništva našlo se preko deset antinacionalističkih angažovanika, i sve je to propraćeno jednom šutnjom i mirom, snovima tih naših najborbenijih literarata da će već jednom njihova djela ostati zaogrnuta smeđom folijom naše najslavnije edicije „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“.
Međutim, jedno poetsko lice je izostalo u toj živosti danas oko „Dobre knjige“, to je Abdulah Sidran, i zato je opravdan njegov gnjev. Ja, doista, smatram nečuvenom nepravdom da neka njegova djela nisu preštampana i objavljena u toj „Dobroj knjizi“. Vidite, događaju se ponekad i izuzeci u našem književnom životu, jer je sada, naprimjer, Sidran izostao iz ekipe koja je isto tako, u nekoj drugoj varijanti dobre knjige, prije petnaest godina, u izdavačkoj kući Alef, pod sigurnom rukom Enesa Durakovića kao urednika, stvarala bošnjačku književnost. Abdulah Sidran je danas smrtni polemički neprijatelj Hadžemu Hajdareviću, baš kao i on njemu, a u okviru hrestomatije bošnjačke književne kritike, u ta sretna vremena, o Abdulahu Sidranu nije pisao niko drugi nego upravo, likom i djelom, Hadžem Hajdarević. I na osnovu tog teksta Hajdarević je stekao renome kompetentnog kritičara, zbog čega je danas, kao politički korektna osoba, u svim mogućim žirijima, zbog čega Sidran bjesni. Hajdarević se, međutim, samouvjereno brani, apsolutno siguran u svoju pozvanost da odlučuje, navodeći da je i autor teksta o Sidranu. Sidran nema, insinuira Hajdarević, njegovu književnokritičku kompetenciju i obrazovanje, i zato nema pravo da se buni, kao što to znanje ima on, g. Hajdarević. Kakva su, pak, ta Hajdarevićeva kritička kompetencija i obrazovanje, to ćemo sada vidjeti. U tom tekstu o Sidranu, kao kvalitete te poezije, Hajdarević navodi to što u toj poeziji nema dvosmislenosti, nema hermetizma, nema pseudomagijskog automatizma, nema učenog ponižavanja čitača, i ostalih opačina. U iskustvu stiha sedimentirana je, kaže Hajdarević, ona iskonska mudrost o svekolikim mijenama i zakonitostima svijeta. Prema ovakvoj elaboraciji poezije, i Hajdarevićeve kolumnice bi imale kvalitete vrhunske poezije, i to uopšte ne čudi sjetimo li se da je u pitanju kritik koji je napisao i sljedeće rečenice: „Proze Seada Mahmutefendića u bosanski književno-čitateljski prostor došle su nekako izokola, preko hrvatske književne produkcije, ali su, ujedno, u njega bahnule i sasvim najednom. On, naprosto, insistira na zaoštrenim krajnostima ljudskih karaktera; on svoju rečenicu, kao kerče otvorenih čeljusti, vodi ispred ili iza sebe samim rubom neke literarizirane pomućene svijesti…“ Dok u njegovim kritikama, štampanim u prominentnoj ediciji Bošnjačka književnost u književnoj kritici, neke proze stalno pristižu nekako izokola i bahnu sasvim iznenada, sasvim najednom, a pisci vode svoje rečenice ispred sebe kao onu kerčad otvorenih čeljusti, rubovima literarizirane svijesti, Hadžem Hajdarević ureduje našim književnim poslovima, neprikosnoven već nekoliko godina, sudeći i odobravajući rukopise u deset žirija, kao član i vijećnik trenutno najsnažnije partije (SDP). Oni kvaliteti poezije i ona kerčad otvorenih čeljusti nisu neobični, pak, ako znamo da su štampani u kritičkim hrestomatijama koje je uredio, gospodin profesor, doktor Enes Duraković. Tamo je štampana, naprimjer, još jedna, urnebesnija, rečenica Fahrudina Rizvanbegovića; to je drugi najvažniji bošnjački kritičar, također doktor, veliki poznavalac preporodnog perioda bošnjačke književnosti, dopredsjednik bošnjačke književnosti, profesor čije je djelo presudno važno za bošnjačku književnu kritiku, samo iz razloga što se spram njega profesor Duraković čini kao Erih Auerbah lično, i otud je možda on vječiti njegov zamjenik, naslijedivši ga prvo na mjestu ministra kulture, pa kasnije i na katedri. Profesor Rizvanbegović u naš je književni život, poslijeratni, dakle, ušao je sljedećom rečenicom, koju je prof. Duraković, tako urnebesnu, možda i namjerno pustio u hrestomatiju: „Niti je jedna carevina dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a odsjaj i jedne i druge već se talože u svakoj od ličnosti romana.“ Blagodareći ovakvim kritičarima, samo se nadamo da će sjajni odsjaji naše književnosti vječito taložiti u njenom biću, i da joj se nikada neće dogoditi da, možebitno, umre dovoljno! –
Kao prvi čovjek Fonda za izdavaštvo, kao pjesnik, kao esejist, prozaist, kritik, kao vijećnik, jedan od viđenijih literarnih pingvina na našem liberalnom polu, Hadžem Hajdarević u matičnoj izdavačkoj kući toga fonda, to jest u Dobroj knjizi, štampa sve što mu duša poželi: od zbirke diletantskih priča, objavljene prije deset godina, sada preštampane, preko zbirki svoje godinama bezlične poezije, do zbirke najnovijih novinskih kolumni u kojima nas, naprimjer, izvještava da je Ćiro oduvijek bio Bosanac i veliki nogometni stručnjak! – Zašto pak ta liberalna skupina naših pisaca oko Fonda za izdavaštvo i Dobre knjige trenutno ignorira Abdulaha Sidrana, koji je zbog toga ovih dana u Oslobođenju krenuo u ofanzivu protiv njih, vjerujte, to će ostati, možda, zauvijek obavijeno mrakom! Reći će mi se: Sidran je nacionalist, dvorski pisac, ližisahan! Šta bi to značilo kad u društvu, u Dobroj knjizi, među nagrađenim piscima Fonda, kao i prije petnaest godina u Alefu, imate jednog Zilhada Ključanina koji je objavio zbirku članaka po znakovitim naslovom „Da, ja prezirem Srbe!“, ili jednog Enesa Durakovića, kao predsjednika bošnjačkog književnog kosmosa! Koja je tu razlika između Hadžema Hajdarevića i Rusmira Mahmutćehajića? Mi čujemo da se često kaže: „Sidran je, znate, veliki pjesnik, jako talentovan, naš najveći živući pjesnik, ali vidite u stvarima književnim, književnokritičkim, on je posvema bezjak!“ Kakvo je to ludilo? Cijela naša literarna čaršija se do zemljice klanja jednom pjesniku, da bi ga onda proglasila književnim diletantom. Liberalni Željko Ivanković se tako proslavio jednom izjavom: „Ne, nitko ne niječe njegov pjesnički dar, ili scenaristički, ali kokoš koja nosi jaje ne zna i koje je od njih mućak. Lovi ribu, Ahmete Šabo! Piši pjesme, Avdo Sidrane!“ U ovakvu konstrukciju, naravno, mogu povjerovati samo oni s kokošarskim znanjem o literaturi, oni koji obitavaju u kokošinjcu našeg književnog života, gdje cijeli kružoci čuče pred jednom poetskim pijetlom, a potom mu uglas zvocajući odriču književno znanje, tvrdeći da taj pijetao, iako nosi jaja, ne zna koje je od njih mućak! Jeste li vi stvarno sigurni u veličinu te poezije?
Kada sam prije četiri godina uzeo na sebe da rastumačim svu tu famu, svu šutnju, obavijenu oko bošnjačke književnosti, više da se odredim prema toj nacionalnoj književnosti, nego iz potrebe da govorim, naprimjer, o Enesu Durakoviću, nisam ni sanjao koliko lica će biti umiješano u stvaranju te literature, koliko kritičkih kukaca će gmizati tom tamom, koliko će se ta tema pokazati sveprisutnom u našem književnom životu, tako živom i u djelu pisaca i intelektualaca koji se posljednje desetljeće, budući na sinekurama evropskih i svjetskih fondova, odlučili malo predstavljati liberalima. Njihova djela su jednostavno bila determinirana tim i takvim nacionalnim konceptom, oni su ga svagda nosili kao svoj tamni prtljag, ponekad ga i stidljivo skrivajući iza leđa, bezrazložno. Taj grčeviti napor književnih poslenika da se uveže kontinuitet višestoljetne književnosti obuzimao je svaku ćeliju tog književnog života u posljednjih dvadeset godina. Gotovo sve od našeg književnog življa krajem devedesetih dalo je svoj doprinos u podizanju bošnjačke književnosti, i to je bilo takvo vrijeme, koje će potrajati još dugo. – Nakon što se nedavno, pak, naš najpoznatiji pjesnik Abdulah Sidran, izjasnivši se kao po-etičar, odlučio razračunati sa svim figurama bh. literature, osim sa samim sobom, ostavši usamljen na književnoj vjetrometini, pomenuvši kao svoj uzor časopis koji sam osnovao i uređivao, u kojem i sada pišem, što je bio jedan od smiješnijih događaja u našoj književnoj lakrdiji, vidio sam koliko se taj koncept bošnjačke književnosti u zadnje vrijeme povukao u pozadinu, u blagougodnu zelenkastu polutamu akademskih kabineta, jer niko u tim polemikama nije skrenuo pažnju na mjesto koje Abdulah Sidran zauzima u toj bošnjačkoj književnosti, po Enesu Durakoviću, ne zato što tom nisu željeli ili htjeli, nego zato što nisu znali. Naravno, svi ti baštinici tradicije, svi ti profesori po tim katedrama, jesu danas kritičke mumije, njihovo djelo ne postoji, ali ne treba biti naivan pa ne vidjeti da je njihov koncept još uvijek živ: treba pogledati koliko se ta nacionalna književnost ispisuje i reproducira na danas najživljem mjestu kod nas, najlukrativnijem, u „Dobroj knjizi“! Sva ta interkulturna strka, oko „Sarajevskih svesaka“, oko „Izraza“, svo to korektno interkulturno heklanje, a la Enver Kazaz & Mihajlo Pantić & Zvonko Kovač, podržano evropskim fondovima, samo su pomogli da se te povijesti lakše prihvate i legitimiraju, da se nacionalna literatura učvrsti; ona, zapravo, nikada nije bila življa, kao što je sada. – Ja danas nisam siguran šta je tačno po-etika, iako znam dobro sve što se odnosi na nju, i ne bih rekao, uopšte, da se ona može ostvariti u angažmanu pisca, bilo kojeg, u svojoj koherenciji, pogotovo sada i ovdje, kao što nas to uvjerava, on lično, da se ostvarila kod našeg pjesnika Abdulaha Sidrana. Nama nije jasno kako to sprovesti, i bilo bi lijepo da nas Sidran poduči ako je to ikako moguće! Ja, dakle, ne znam šta je tačno po-etika, ali znam dobro šta ona nije, i sasvim sam siguran, apsolutno, da ona nema nikakve veze sa sitnom javnom prevrtljivošću u angažmanima, sa nacionalnom službom, i znam da nije jednaka višegodišnjoj okoštalosti jednog književnog iskaza i poetskog senzibiliteta. – Ja sada neću, u svojoj staroj maniri, u ime te po-etike osporavati pravo Bošnjacima na književnu povijest, nego ću samo iskoristiti priliku da se još jednom javno desolidariziram sa jednim konceptom, kao ograničenjem, sa jednom dosadnom literaturom, u kojoj, lično, vidim vrijednim pažnje tek jedan roman. Ako se o srpskoj ili hrvatskoj književnosti danas govori kao o najnormalnijim, neutralnim, književnim terminima, budući da su svima već dobro utuvljeni stoljetnom praksom, mi ovdje imamo tu privilegiju da vidimo da je nacionalna književnost tek jedan koncept, kao i svaki drugi, nebogomdan, formiran po jednom čovjeku, čovječije djelo, i da ga zato ne moramo razlikovati od, naprimjer, panerotskog vitalizma kao smiješnog koncepta jednog profesora, kojeg je njegov talent sudbonosno uputio samo na stotinu (bošnjačkih) knjiga. Zadržavam, dakle, pravo da u ovom našem demokratskom društvu vidim taj i takav koncept smiješnim, ne gledajući na literaturu kroz tu nacionalnu ključaonicu, pa i u slučaju da me neki najprisutniji kolumnista u bijesu proglasi autošovinistom. – Vrativši se ovom prigodom nakon nekoliko godina svim tim dokumentima našeg književnog života, svim kritikama u kojima se gradila naša književnost, nagnut nekoliko sati nad tim papirima, listajući sve to u tišini, prelazeći s teksta na tekst i sa stranice na stranicu, neka mi ova gospoda vjeruju na riječ da sam razmišljao o tim njihovim konceptima, o njihovim djelima, o njihovim idejama, svako malo se pominjući u sebi te blagodatne književnosti koja daje takve talente kao što su Sanjin Kodrić i Enes Duraković, Fahrudin Rizvanbegović i Ervin Jahić! O, moja zemljo, mislio sam, ne trebaš brinuti za svoju budućnost! O, ti bošnjačka književnosti, eno ti vječnost širom otvara svoje luminozne dvore!
