Stvari u našem književnom životu u posljednje vrijeme postaju sve bistrije. Dok Pen centar BiH, podržan evropskim i svjetskim fondovima, organizuje najljepše debate o kulturi i nekulturi dijaloga, o vjerskim zajednicama i slobodi govora, o književnosti i obrazovanju, o kolektivnim identitetima i etničkim bratstvima, o moralu i politici, okupljajući naše najangažovanije intelektualce da govore o tim važnim temama, sve do konačnog prosvjetljenja naše zemlje, dotle se jedini kritičari Pen centra, jedna inače vrlo opskurna skupina mladih pisaca oko časopisa Sic!, stara jedva pet godina, opredjeljuje prije za ignoranciju i dezangažman, odgovarajući sve više na sve te humane zadatke svojim savršenim nemarom.
Dok Pen centar organizuje prijeko potrebne debate o književnosti i nacionalizmu, ti neodgovorni mladi kritičari, šovinisti i necivilizovani, upadaju na takva humana zbivanja i prave džumbus, vrijeđajući prisutne. Dok Pen centar stoji godinama kao svjetionik naše društvene savjesti, sic!ovski kritičari-črnosotenci radije biraju nesreću i nemoral, zlo i mrak, nedavno se poklonivši đavolu autonomije književnosti. Ti mračni podrostoci našu kritiku bodu zaraženom injekcijom svog defetizma i destruktivnosti ravno u ganglion trigeminale, sluđujući je do bjesnila, dok Pen centar godinama samo pomaže našim intelektualcima pročišćavajući njihove duše. I tako dalje, i tako dalje.
Stvari, one književne kod nas, granica između dobra i zla, razlike i srazovi, otuda se čine sve jasnijim, u zadnje vrijeme. Oni koje zbunjuju nelogičnosti stvarnosti sada mogu odahnuti. Književna ljevica je još uvijek cijela i jasna, a i desničari su na broju. Dobro se zna da će na kraju tame nestati a doći istina očita, kao svjetlost. Pen centar BiH, međutim, izdaje jedan časopis, Novi izraz, podržan dotacijama Fonda za izdavaštvo. Mi ne sumnjamo da će im tu finansijsku pomoć žiri pružiti i ove godine! To je jedan časopis koji, kažu, ima slavnu prošlost i, kao takav, mora da već sada sav pripada toj prošlosti, ako i ta slavna prošlost nije samo još jedna legenda u nizu. Posljednji broj tog časopisa se pojavio nedavno, valjda u isto vrijeme, kada je Pen centar u Umjetničkoj galeriji BiH organizovao skup o književnosti i dekonstrukciji nacionalističkog diskursa, skupljajući na toj konferenciji najnepotkupljivije umove iz regije, podržane honorarima Sorosa i Fondacije “Heinrich Boll”, da pred četiri čovjeka u publici egzorciraju nacionalizam. Štampa je tako ostala zadivljena dekonstruktivnom moći tih intelektualaca, kojima se nacionalizam ukazivao kao priviđenje. Nacionalizam, međutim, u posljednjem broju Novog izraza ne ukazuje se kao priviđenje, nego više kao stvarnost.
Otkud sada to? U kojim tekstovima? Neću sada ovdje govoriti o profesorštini koja ljubi dekonstrukciju ”esencijalnog nacionalnog kulturološkog diskursa”, kao najveće postignuće, iako nacionalne kulture i dalje vidi kao dostojne varijable u svakom mogućem interakcijskom odnosu. (v. Nedžad Ibrahimović, Alhamijado književnost ili ka izmjeni bosanske književno povijesne paradigme) Niti ću sada objašnjavati koliko nacionalnom kanonu ide na ruku osmišljavanje najslabijih romana najvećih i ”najčitanijih” bardova bošnjačke književnosti, u svjetlu opštih mjesta interkulturnog žargona o nekakvoj Drugosti. (v. Amela Kahrović-Posavljak, Drugi u romanu Šahrijarov prsten Dževada Karahasana) Nego su mi zanimljivija druga dva teksta u tom posljednjem broju Novog izraza, zato što ta dva glasa svojom stravičnom disonancom daju još jači prilog hipodromskoj dreci našeg književnog života, oko Pen centra.
U prvom tekstu Željko Ivanković veliča antologičara Ervina Jahića, presudno dirnut uzbudljivošću čitanja u toj posljednjoj antologiji bošnjačke poezije Zašto tone Venecija. Ta uzbudljiva nova čitanja bošnjačke poezije dolaze umjesto ”akademskih, do kraja sterilnih antologija Enesa Durakovića”, piše Ivanković, nastavljajući antologičara Jahića premazivati sosovima svoga oduševljenja, iako taj isti antologičar u predgovoru svoje antologije izrijekom kaže da njegova nimalo sterilna antologija ”mnogošto duguje iznimno dragocjenom i inspirativnom književnoistraživačkom prilogu uvaženog profesora”, to jest profesor-doktora Enesa Durakovića, koji je štampao i Ivankovićeve plodnosne kritičke tekstove u kritičkim hrestomatijama, nekad devedesetih godina.
Jahićev izbor poezije, međutim, Ivanković vidi naročitim u onoj mjeri koliko je naročita sudbina što je oblikovala bošnjačko kolektivno iskustvo u posljednjih dvadeset godina, kao i individualne reflekse na sudbinu tog kolektiviteta. Ako Ivanković misli da naročitost te poezije vidi drugačije u odnosu kako tu naročitost vidi Enes Duraković, onda on nije čitao posljednju Durakovićevu knjigu; onda on ne vidi da prepisuje od profesora. Onda on po zakonima čudne i nedokučive telepatije ponavlja te Durakovićeve sudove, da postoji nešto što se zove bošnjačko kolektivno iskustvo i da se poetski smisao redovito reflektira u nekakvim nerazlučivostima zajedničkog obzora kulturne zajednice. Onda on i ne zna da sa Durakovićem dijeli književni ukus, osmišljavajući bošnjački književni štasmos, i ne čuvši da se i sama promocija te antologije odigrala pod pokroviteljstvom predsjednika bošnjačke književnosti i njegovog privatnog odsjeka za književnost, itd, itsl… No, međutim, dosta o tome!…
Drugi tekst vrijedan pažnje jeste recenzija studije Poetski diskurs u bošnjačkom romanu Dijane Hadžizukić, recenzija koju je napisala mostarska profesorica Elbisa Ustamujić, krasnosloveći o naučno relevantnom i metodološki utemeljenom uvidu koji uspostavlja prisustvo poetskog diskursa kao specifičnost i distinktivno obilježje bošnjačkog romana. Ako bismo se doista vodili za tim naučno preciznim metodom, onda bismo u srpskoj i hrvatskoj književnosti, da o svjetskoj i ne govorim, našli nekoliko stotina bošnjačkih romana! Amin ilahijarabi!
U posljednje vrijeme nazočimo jednom tihom gušenju angažmana kod nas. Obesmišljenjem te prazne riječi, koju su bili objeručke prigrlili na prsima, naši pisci sve više postaju karikature. Svi ti intelektualci oko Pen centra u posljednje vrijeme gutaju angažman brzo i panično kao sedative, u ime etičkog smirenja, ali ono je prokazano, sve teže dohvatljivo. Najsmješnije što upravo oni uradiše sve da nam pomognu srušiti tu angažovanu literaturu, osporiti tu njihovu najskuplju riječ. Pokazalo se da nisu bili u stanju sačuvati ni koherenciju te jedne jedine misli, jednostavne, antinacionalističke, angažovaničke (a kamoli promijeniti stvarnost, što se upiru već dvadeset godina!), otkrivajući nam da, kao urednici, nemaju snage izdejstvovati ni to da se u njihovom časopisu ne štampaju tekstovi zbog kojih nacional-naučnici po našim odsjecima zadovoljno trljaju ruke, a angažovanici skaču sami sebi u intelektualni stomak.
To može začuditi samo one koji ne znaju da je Novi izraz jedan časopis koji je u posljednjih dvadesetak godina dao samo seminarske radove, poststrukturalističke čitanke, jubileje, prikaze, datume, recepte i enverekazaze. To jest jednu skupinu intelektualaca koja još uvijek nije odredila svoj stav prema nacionalnoj književnosti, jednu grupu sumnjivih lica, sluđenu koncepcijskom vrtoglavicom, raspetu između angažmana i nacije, koji i dan-danas iza svojih leđa skrivaju taj neugodni prtljag nacionalnih literatura. No stvari književne treba bistriti! Otuda toliko sada angažovaničke dreke i dobrog takta! Svi koji kritikuju Pen centar nesumnjivo skreću prema desnici. To je jedina istina! Treba razdvojiti humanost od mraka! Dok Enver Kazaz u svome opusu ima panegirik Enesu Durakoviću, u kojem ga proglašava stilističarom, strukturalistom, formalistom, čak književnim mladogramatičarem, dotle smo mi, kao kritički sumašedši, jedini analizirali svih hiljadu stranica koje je napisao taj predsjednik bošnjačke književnosti, dokazavši da bi taj gospodin bio neizrecivo manje smiješan da je doživotno ministrovao nego se ikada pačao u stvari književne! Tako je počelo naše približavanje desnici!
Dok je Željko Ivanković, kao najprogonjeniji liberalni pisac u šeheru, taj sarajevski Nabokov i Ruždi, veličao dostignuća najnovije bošnjačke antologije, mi smo početkom godine – u najboljoj maniri desničarske kritike! – temeljito analizirali kontekst tog najnovijeg nacionalnog vakufa u književnosti, prokazavši mahinacije najvećeg pjesnika u antologiji Abdulaha Sidrana i mudre poteze njenih pokrovitelja! Tako smo se našli još bliže desnici! Dok su penovci u Novom izrazu redovito štampali koještarije Sanjina Kodrića, mi smo dokazali da taj najpoznatiji činovnik bošnjačke književnosti ne zna napisati ni jedne pristojne rečenice! I ne samo on, nego još i dvadeset i trideset docenata i asistenata nacional-nauke (v. zbornik Nacija i poststrukturalizam. Alternativna književna tumačenja). Time smo ustvari došli samo na centimentar od desnice. Dok je kritičare u Novom izrazu, po narudžbi, potresala angažovana larmoajantnost Feride Duraković, mi smo pokazali da ta kenjakavost i nacionalna bolećivost po mjeri evropskih fondova nema veze s poezijom, već prije s nekim intelektualnim svodništvom, razbivši i jedan skup na kojem se, kao na seansi, cmizdrilo radi honorara nad zlom sudbinom ove zemlje, demonstriravši naše teze na kraju i tako, in vivo. Nakon toga svima konačno postade jasno: mi smo se stopili s desnicom! Mi smo tako postali šovinisti. Larpurlartistički anarhisti, fanatici, manijaci i bolesnici!
Pa da, kako da ne, šta je tu čudno! Mi doista nemamo ništa reći o tome gdje smo i kako smo, penovski! Ja ne znam šta je s našim identitetima i slobodom govora. Mene ne interesuje šta je s obrazovanjem i književnošću. Ja sam savršeno nezainteresovan za ljudska prava, ne tiče me se šta je s nacionalizmom. Gdje su nevidljivi i isključeni? Kuda ide naše društvo? Šta radi naše društvo? Mene ne zanima. Šta je sa intelektualcima i moralom? Ne znam. Na sva ta anketna pitanja, ja nemam ništa da kažem. Meni je čak drago što se jedan Pen centar bavi frazama, tako to i treba biti, tako je uvijek i bilo. Ako bih mogao, ja bih jedino dao prilog, sa smijehom, da se ta njihova kakofonija ustostruči, ne bi li sve ta ljudski najvažnija pitanja već jednom otišla bestraga! Slavimo zato povijest bošnjačke književnosti koju će angažovanici napisati sami sebi i odnijeti na kraju pobjedu! Neka bude ludilo! Nije doista čudno što smo postali razočarenje tim penovcima u jednom trenutku, mi smo ipak bili njihova velika uzdanica na početku, na onom svečanom prijemu dobrodošlice, kada su nas u štampi samo slavili, prije nego što smo polupali skupocjene vrčeve humanih nadanja i iluzija na tom balu pod maskama.
Mi smo ostali flegmatični prema toj ljubaznosti i prema tim donacijama kojima nas je ta penovska klika pokušavala pridobiti. Nama je bila odvratna ta majoneza njihove blagonaklonosti! Jesmo, mi smo već tada odabrali desnicu! Sjediti s tom gospodom, odgovarati na te njihove ankete, podržavati njihove debate, uručivati njihove plakete, puštati javno suzicu nad njihovim stihovima, participirati na pjesničkim turnirima i književnim banketima, igrati se angažmana, propovijedati nacionalne literature po Novom izrazu uglas sa Enverom Kazazom & Željkom Ivankovićem & Nedžadom Ibrahimovićem, obavljati sav taj posao za nekoliko hiljada maraka koliko su nudili, meni sve to bijaše, priznajem, plaćeno preslabo, premalo!
