Napomena:
Hepening (engleski: happening) je podvrsta konceptualne umjetnosti, provokativni oblik zabave, spontana akcija koja granicu između života i umjetnosti čini fluidnom; ili, jednostavno, događaj koji se smatra umjetnošću.
Hepening je vrsta umjetnosti u kojoj mjesto umjetničkog predmeta zauzima umjetnička akcija, a umjetnik postaje i subjekt i objekt prezentacije događaja. To je umjetnost koja se čini bliža životu nego umjetnosti samoj. Hepening je upad umjetnosti u realnost. Hepening može biti performans, režirani ili nerežirani događaj pred publikom, koja može biti svjesna, ali i ne mora biti svjesna da se pred njom odvija umjetničko djelo.
Kao oblik spontanog izražavanja, kasnih 50-ih i ranih 60-ih, hepening postaje sve popularnija forma. Nastao je iz akcijskog slikarstva te odbacuje završen objekt i fokusira se na akciju kao događaj koji uključuje niz različitih materijala te oblike individualnog i kolektivnog ponašanja. Svojevrsna je kritika estetizma, iako od njega preuzima samo ideju umjetnosti lišene proizvodne funkcije.
Američki hepening radi s proizvodima potrošačkog društva, kritizirajući apsurdnost svakodnevice. U jednom hepeningu Allana Kaprowa iz 1961. godine, publika je bila zatvorena u uskom tunelu s rupicama za promatranje te izložena glasnom brujanju kosilice za travu i zvuku automobilskih truba.
Hepening svoje izvorište ima u dadaističkim manifestacijama održavanim tijekom Prvog svjetskog rata, a njegovi se počeci mogu naći i u improvizacijama commedie dell'arte. Više o hepeningu može se saznati ovdje.
***
Nedžad Ibrišimović o Fatmiru Alispahiću
[Iz predgovora Alispahićevoj knjizi Marketing tragedije]
Moje pristajanje uz ono što on piše i objavljuje i što je sada sabrano u ovoj knjizi pod naslovom Marketing tragedije, a i ono što je objavio ranije u dvije-tri knjige, ponajprije dolazi otuda što je u meni, ne znam više sasvim zbog čega, ta sposobnost, ako sam je, naravno, ranije ikada i imao, da opišem kakovu aktualnu stvar, nešto što vidim, doživljavam i osjećam u ovom svom stvarnom miljeu, ugasla i ja više ne znam, ili se ne usuđujem znati, riječima imenovati stvari koje se tiču sudbine naroda kome pripadam i zemlje u kojoj živim.
Naravno, najteže je sada objasniti zašto ne neki drugi autor, jer u nas ima još ljudi umnih i pametnih koji svim žarom svoga srca iskreno i hrabro pišu promišljajući našu stvarnost. Prije svega, čini mi se da to dolazi otuda što očito ne postoji opće uvjerenje da Fatmir Alispahić za sve ljude ima ono značenje koje ima za mene. [Izvor]
*
[Iz obraćanja na promocijama knjige Fatmira Alispahića]
Kad ja kao čovjek, kao čovjek i kao umjetnik, ovo sve pogledam i pročitam – i uvijek pročitam kad izađe [kolumna Fatmira Alispahića, H. I.] vrlo rado… I kad sve to pročitam, ja sam stek’o jednu sliku da smo mi Bošnjaci – znači, svi Bošnjaci, ne samo ovo ovde što je došlo muslimana… [Smije se] Da je nad nama jedan… [Okreće se Fatmiru Alispahiću i obraća mu se izravno.] Da si ti vidio, i da si tako ocrt’o da je nad nama Bošnjacima – jedan ogroman zeleni kukac. Kukac! Sa mnogo nekakvih nogu. Trbušina mu je k’o nebo! A mi smo Bošnjaci ispod toga kukca.
E, sad, taj kukac, to je k’o životinja. On ima glavu, ko onaj mravojed. On može onaj pipak svoj bacit’ u Ameriku. I šta ja znam: ima one noge tanke, zelene nekake… Rutav mu onaj stomak. One rute, ona dlaka je nekada, nekada možda… Šta ja znam… Greška nekog istaknutog muslimana, prvaka. Nekad je greška obična insana u dodiru sa… Nekad je ta dlaka što visi nad tim trbušinama možda i neka laž, neka greška među ljudima.
A one noge! Ona možda… On ima možda mnogo onih na zglavke, zelenih onih nogu što hoda ovako, čapa. Ona mu jedna noga… [Okreće se Fatmiru Alispahiću.] Ti imaš tu formulaciju ‘es-ha’. E ta jedna mu je noga es-ha! Ona mu je jedna noga bila ona što je tamo gazala Bošnjake možda prije 15 godina, gnječila ih i sad stoji kobajagi. ‘Nako hoda okolo.
A Bošnjaci su ispod toga skakavca. I taj skakavac ne jede on druge. On se hrani Bošnjacima. To mu je merak.
Oni Bošnjaci sad, možda smo mi sad njemu ispod trbuha. Mi što smo ovdje došli. Pošto on gleda i more dobacit đe hoće. I one noge pored nas. Možda mu je ovo noga. [Pokazuje ispred sebe.] Hehe, ova jedna. [Smijeh iz publike.]
Možda nije zgazila nikoga, ali mi ne vidimo, ne gledamo. Oni neki Bošnjaci što su otišli u Ameriku misle pobjegli mu. Onda on ovako preko Okeana – kvak! Pa onda onoga jednog tamo Bošnjaka – pojede. A mi što smo ispod trbuha ovdje njemu – kad će nas počet’… Haha.
Eh, to je, to je, Fatmir Alispahić nam je nacrt’o. Ja ga nisam vidio dok nisam ovo pročit’o. Sad ja vidim njega.
E sad, ne samo da je Fatmir Alispahić nacrt’o toga kukca… E sad, ima još gora stvar. Da je on životinja – taj kukac – lahko bi sa njim. Jer životinja, svaka životinja ima tabijat. I ti bi uferčio tabijat te životinje i ti bi mog’o njemu te noge nekako… Prevariš…. Ubiješ. Savladaš!
Al’ ta životinja, taj kukac, on nije životinja. On je nešto… Šta ja znam? Ne mereš ti njemu pofatat kad on ovo i ono…
E sad, Fatmir Alispahić ima – sablju!
Ali on je dole, ispod tog… Trbušine… Sam vadi sablju. Nigdje nema nekih Bošnjaka da i oni trgnu sablju. Da prilete Fatmiru pa da mu makar onu jednu nogicu otkine. I uopšte ne znaš ti kol’ko tih noga ima. I ovaj… [Video.]
*
Ja kad sam dobio ovu knjigu [Fatmira Alispahića], na njoj ima, evo, ovaj Če Gevara, ja sam ga stalno okret’o, nisam ga mogo gledat’. I onda sam knjigu zamot’o u novinu. [Smijeh iz publike.] Na ovoj naslovnici treba da bude Fatmir Alispahić – tvoja poštena i čestita slika, bez stida i srama, i bez ikakve lažne skromnosti. I, ako Bog da, kad bude drugo izdanje Dnevnika revolucije, tvojih sabranih članaka, u posljednjih četiri godine, tvoja će lijepa slika biti na ovoj knjizi, il’ se ja ne zvao Nedžad Ibrišimović. Ti zaslužuješ da bude tvoja slika, jer ti si taj. Svi se mi ovdje ne stidimo i hoćemo da vidimo tebe, kad već izlaziš danima na megdan svima što ne bi izašo i na svojoj knjizi. I neka te, nama je drago, a ti osaburi, ako moreš, pošto ćeš ti biti na ovoj svojoj knjizi. [Izvor]
*
Ti si jučer, Fatmire dragi, rekao u Visokom, kažeš u jednom momentu da ti želiš da budeš samo jedan od mnogih Bošnjaka koji će upirati prstom i govoriti ovo što se s nama događa, šta se ovo s nama zbiva. Rekao si, čak: “Ja hoću da budem samo jedan broj.” Ja tebi, evo, ispred svih ovih ljudi nikada neću dozvoliti da budeš samo jedan broj, bez obzira što je to nužna misao, da ima takvih ljudi još puno sa nama, iz našega krila. Ti ćeš uvijek biti naš Fatmir Alispahić. [Izvor]
*
Fatmir Alispahić je jako – to mogu kazati – pero, pošto ga i sam držim, jako, u literarnom smislu. Njegovi članci imaju posebne literarne vrijednosti. Ali, Fatmir Alispahić u odnosu na druge intelektualce nema svoj autonomni intelektualni kredo. Njegov intelektualni kredo je bošnjački interes. [Izvor]
*
U meni će [Fatmir Alispahić] uvijek imati jednog strasnog čitaoca i jednoga postiđenog Bošnjaka. S jedne strane me stid kad čitam njegove članke. Šta ja to radim? Što ja to ništa ne radim? A s druge strane, osjećam se nekako u duši dobro, što sam ovdje sa njim i s vama, na ovoj promociji. A to je meni najvažnije, da se ja osjećam u duši dobro, bez obzira što me je stid, što ništa ne radim, a toliki kijameti i na Bosnu i na nas padaju i dan-danas neprekidno. Isto ko što su padali 92-95, samo što su bile granate, a nisu bile ove vrste granata. Ja se sjećam, ja sam pred sami Kijamet bio u Sanskom Mostu, malo je falilo, ne znam kol’ko, 20-15 dana, da to sve počne se obrušavat’ na Bosnu, i gledam narod se sakupio na nešto, naš narod, i sluša pjesmu Mejra na tabutu, tad je 92, proljeće 92, prije aprila. I nešto kroz tu pjesmu, osjećam ja da nešto nije dobro, dok je slušam. Ponovo sam slušo, naravno, sto put sam slušo tu pjesmu, jednom sam je sluš’o u Sarajevu, i osjećao sam da je dobro. Osjećo sam se dobro i prvih 8 mjeseci u opkoljenoj Dobrinji, kad je bilo najteže, osjećao sam da se u nama, Bošnjacima, budi ovo što ima u naslovu knjige Fatmira Alispahića – ovo što on kaže: revolucija. Ovo što je on napiso jeste revolucija: ne stoji, stalno gruha. [Izvor]
*
Druga stvar, koju hoću da kažem o knjigama Fatmira Alispahića i njegovome pregnuću, njegovom hrabrom, neprekidnome, nevjerovatno upozoravajućem pregnuću… To je kao da vas… On je četiri godine pisao ovu knjigu Dnevnik revolucije, revolucija nije ovdje slučajno, to je, znači, ako si svaki članak čitao heftično, Bošnjaka je svaki put heftično morala uzet’ struja, udarit’ ga strujni udar od njegovoga članka. Ja se lično sam, ne bih usudio definisati stvari, ne bih znao. [Izvor]
*
Ovaj junak, sam na vjetrometini, sa svih strana ga biju, tuku, udaraju, a on stoji i postoji, i brine se o našem zajedničkom dobru i onome o čemu svi mi moramo da vodimo računa i da mislimo. (…) Njegove rečenice, govorim kao pisac, kao čitalac, su ponekada oštre, grube, ali kako ćeš ti odgovoriti čovjeku koji te mlati, ne’š kazat: “Nemoj me mlatit’.” Generalno je njegova, Fatmirova, opredijeljnost istinita, i on može i pogriješiti, ja mu mogu halalit’. [Video]
*
Kao pisac moram reći, vrlo je teško napisati rečenicu, da ona bude smislena, da ima nešto, da nije frljava. A pogotovo je teško napisati rečenicu, kojom se označi nešto stvarno, nešto što se zbiva s nama, oko nas, uz nas, nad nama, u nama, što mi svi vidimo i živimo. Možda je lakše napisati nešto što nije ono što svi vide. Fatmir Alispahić, kome se ja divim zbog toga iskreno, jer – ne bih znao ja lično sam da definišem hiljade pojava u našem društvu onako kako ih je on definisao… [Izvor]
*
Bbolno mi je kada vidim, i možda sam i zato večeras s njim, da toga našega junaka Fatmir Alispahića, s perom u ruci, koje je u stvari jedna sablja, kad vidim da sa strane, skriveni u grmovima, šćućureni, gledaju mnogi oni ljudi za čiju se sudbinu i dobro bori, sa tom svojom sabljom, i sa tim svojim perom, Fatmir Alispahić. …Vire iz grmlja i gledaju – pa “dokle će, pa ko će ga skinuti, pa hoće li izdržati, previše je jak, pa kako još može”. Umjesto da prilete, priskoče, pa makar pročitaju ono što je on napisao i promisle o onome što on govori. [Izvor]
[SMS poruke Nedžada Ibrišimovića Fatmiru Alispahiću]
– Čestitam! Spreman sam do smrti braniti svako slovo tvog novog članka Bal vampira – povelje časnog bosanskog mišljenja! Otkako sam tvoj fan, sam sebi govorim Vi!
– Upravo sam sa zadovoljstvom pročitao tvoj članak o strašnoj bošnjačkoj nesreći toliko izrođenih Bošnjaka i Bošnjakinja. Treba u gradovima podići velike TV panoe i danonoćno emitirati tvoje tekstove. [Izvor]
[Iz obraćanja na promocijama knjige Fatmira Alispahića]
*
Mene ljudi pitaju, svako se pita od nas, ja sam to čuo, nije vam nepoznato, kaže, onaj: “Mi nemamo lidera! Koji su naši lideri?! Mi hoćemo lidera da nas vodi!” Na šta on misli kad kaže – lidera? Da mu je nešto ušićarit’ da ide za liderom. Da mu je nešto ušićarit’! Eno lider, on će za njim, i sad gleda kako će nešto. Ja kažem: “Ljudi moji, lider vam je vaša iskrenost, vaša čestitost. Svako od vas u duši ima lidera. Neka svako svoju iskrenost uzme za lidera, neka ga vodi.” A moj lider, otvoreno i jasno kažem, ovoga 25. februara, pred punim ovim svjetlima i pri punoj svojoj svijesti, moj lider je Fatmir Alispahić. Zašto moj lider nije?… Imamo mi pametnih i čestitih ljudi. Imamo mi akademika Muhameda Filipovića, imamo mi našeg dragog Džemaludina Latića, imamo mi našeg predsjednika Sulejmana Tihića, imamo mi našeg izvanrednog, možda najpametnijeg od sviju nas – našega Hilmu Neimarliju, čestitoga. Imamo mi čak i našega Gojka Berića. Zašto ja ne kažem nekog od njih da mi je lider? Zato što je ovaj junak sam, na vjetrometini, sa svih strana ga biju, tuku, udaraju, a on stoji i postoji. (…) Poslije Alije Izetbegovića on je moj lider. [Izvor]
*
Onog dana kada, ako Bog da, i ako Bošnjak dosegne svijet, svoju svijest, o svojim vrijednostima, Fatmir Alispahić će biti – car. Ali nam tada neće trebati. Ja ću se tada od njega udaljiti. Udaljit ću se a da mi on neće zamjeriti, udaljit ću se a da ćemo i on i ja biti radosni, udaljit ću se od njega kao publiciste, ali, da Bog da, da to dočekamo. [Izvor]
*
Ja sam svjedok zadnjih mjesec dana, dva mjeseca, tri, jedne od Fatmirovih pobjeda, po mom mišljenju, jedne od mnogih Fatmirovih pobjeda. To je njegova indikacija… Od stvari koje ja ne razumijem, lično ne razumijem, moguće, kao i mnogi drugi prosječni Bošnjaci, a to su te, kako se zovu, promjene, ustavne promjene, koje na sreću, po mom osjećaju – na sreću, sada nisu prošle u tom parlamentu.
[Radi se o Aprilskom paketu. Obratiti pažnju na promjenu u izrazu lica kod Asima Sarajlića, zvaničnika SDA koji sjedi u publici, nakon što Ibrišimović pozdravi rušenje Aprilskog paketa i Alispahićev napor s tim ciljem. Napomena: SDA je glasala za Aprilski paket.] [Video; od 7:15]
*
Ja – zaplako. “Udaraju ti tvog jedinog čovjeka, rijetkoga, koji stoji pošteno, čisto pameću. I hvala Bogu, Bošnjaci imaju vrijednih ljudi, ali vrijednih ljudi ponaosob. Onde jedna vrijedna žena, onde jedan vrijedan čovjek. Onde jedan… Al’ to nije sabrano! [Izvor]
*
Ko je taj koji je na vjetrometini? To je taj naš, ovdje pored mene što sjedi, što ga vi gledate, i on u vas, ovaj pisac, čovjek pera, čovjek pameti, čovjek poštenja, čovjek iskrenosti, čovjek nesebičosti, čovjek uma, čovjek koji ono, što svi mi koji manje-više spavamo – ne vidimo, on nam razotkriva i pokazuje. [Izvor]
*
E sad, ovo su slova. U njih treba gledat’. Njih treba čitat’. Ja znam dobro… I ja sam k’o i vi. Nema razlike. Al’ samo što ja volim čitat’, a mnogi od vas ne vole. Izvinite, možda vi svi ovdje volite, a oni što ne vole nisu došli. Ima dosta onih koji se boje slova. Ne bojte se slova. Grjehota je. Pogledajte. Veliki je to napor života, snage, energije. Hvala Allahu, Tuzla je rodila još jednog velikog i jakoga čovjeka. Elhamdulilah, rodila je i druge… I, eto. [Smije se.] Ja znam da vi razumijete sve što sam ja vama rek’o. [Izvor]
*
Ako mi nešto drugo padne na pamet što sam im’o kazati ja ću se opet javit’ za riječ. A sad bih pred’o mikrofon u ruke onome ko zaista ima nešto da nam kaže i da nas probudi iz naše, nevjerovatne uspavanosti. [Daje mikrofon Fatmiru Alispahiću.] [Izvor]
*
Napomena (piše: Haris Imamović): Fatmir Alispahić se, u međuvremenu, odrekao svojih nekadašnjih stavova, bliskih Ibrišimovićevim, te danas iznosi drugačija gledišta, ni manje ni više nego ista ona kojima se, uz paranoidna pretjerivanja, suprostavljao (a zbog čega ga je Ibrišimović poluironično hvalio).
Ibrišimović, taj naš najveći prozaista među savremen piscima, uspeo se toliko visoko u literaturi da je napravio čitav krug i vratio se usmenoj književnost i narodnom senzibilitetu (ali i dalje je u njemu bio snažan trag visoke pismenosti zbog čega njegov pozni, narodnjački angažman ima sva obilježja hepeninga). Smatrao je da se elita otuđila od naroda, te odbacivao njenu uobraženost i prezir prema nižim slojevima. S obzirom da je prevazilazio estetske, ali i etičke standarde te elite, radije se identificirao s narodom, nego s njom. Ali ni s narodom se nije mogao u punoj mjeri identificirati, na patetičan način, bez ironijske ili poluironijske distance. Kao i Dostojevski, energično se borio za dostojanstvo običnog čovjeka, neobrazovanog, polupismenog, pa i onog intelektualno ograničenog, glupog, zbog čega je strastveno podržavao “divlje pisce” poput Fatmira Alispahića, a istovremeno je bio svjestan da se o kritičko-paranoičkom metodu koji upravlja takvim pisanjem ne može govoriti bez ironije. Smatrao da je dobro da se bilo ko, pa makar to bio i Fatmir Alispahić, suprostavlja eliti, a opet je bio duboko tužan što nema nikog drugog do Alispahića da tako energično zastupa gledišta nižih slojeva stanovništva. Ovu temeljnu ambivalentnost, koju je tako snažno osjećao kao bitno obilježje svoje egzistencije, umjetnički je uobličio kroz hepening na promotivnoj turneji s Alispahićem.
