Almir Kolar:
Odgovor na Poziv za učešće na Sarajevskim danima poezije
Poštovana gospođo Obrenović,
bila mi je izuzetna čast i zadovoljstvo kada ste me obavijestili da me je Programski savjet Međunarodnog književnog festivala Sarajevskih dana poezije predložio za učešće na festivalu 51. Sarajevskih dana poezije u okviru programa Mlađe bh. pjesništvo, i kao što ste naveli u Vašem pozivnom pismu da je i Vama ” izuzetna čast i zadovoljstvo” da moja bezimena malenkost sudjeluje i barem na trenutak izađe iz mraka anonimnosti, na “51. Sarajevskim danima poezije na kojima će u maju ove godine biti veliki broj uglednih književnika/ca iz Bosne i Hercegovine, regiona, Evrope i svijeta”. Naveli ste, takođe, u istom pismu da se radi (i to je neosporno i uzrok moje časti i zadovoljstva) o : ”jednoj od najprestižnijih i najznačajnih književnih smotri u Bosni i Hercegovini koja se organizuje od 1962. godine”.
No uprkos svemu navedenom moje “zadovoljstvo i čast” su trajali tek toliko dugo, dok nisam na dnu pisma pročitao imena: voditeljice programa gospođe Fadile Nure Haver, predsjednika organizacionog odbora gospodina Senadina Musabegovića i ime predsjednika organizacionog odbora: gospodina Mileta Stojića.
Lično ne poznajem gospodu. Nikada se nismo sreli niti prozborili riječ i posve sam uvjeren da su su to ličnosti koje bi svako poželio za poznanika, ali odveć dobro upoznat za priznatim, nagrađivanim i prevođenim autorskim opusom navedenog trojca, kao i angažmanom u sferi kulturnog, umjetničkog, društveno korisnog rada koji zadivljuje raznovrsnoću, umjesnošću i prilagodljivošću u javnom životu ovog postpotopnog društva moram Vas obavijestiti da program, koji je pod zajedničkim dirigiranjem pomenutih, po mom dubokom uvjerenju zalužuje – prezir. Dubok, neupitan i bespogovoran. Da ne bude zabune: svjetonazor u pogledu čistote umjetnosti i lirska uobličenja u djelima gospode, koja su opštepoznata, kao i „angažiranost“, čine sve ono što je po mom skromnom poetskom habitusu ravno barbarstvu i sunovratu koji, doduše, za mene imaju i jednu korisnu zadaću: da slikovito, jasno i nedvosmisleno ukažu na konture nazadovanja, propasti, devijacije i degradacije onoga što se danas naziva bosankohercegovačka savremena pisana riječ. Drugim riječima, oni su sve ono danas „vrijedno i bitno“ čega se ja odričem, od čega odstupam, ponekad se pitajući zar ima neko ko danas ne primjećuje ruševnu potku forme i stila koja izdiše skladno upakovana u posmrtni celofan razigranosti uz karnevalsko opijanje iz jednocrijevnog trakta probavljenim „tako tečnim i pitkim“ metaforama gospodina Stojića, na primjer. Da ne govorim o uticaju i „autoritetu“ kojim blagosiljaju mamuzajući „novo“ i bezvrijedno da pređe u kas bjelodanog i „značajem“ ukoričenog.
Ako bi se, možda, jednoga dana, našao u tom društvu, kojim slučajem, priznat i cijenjen od te ”braće” i ”sestara” tih, bio bi to, za mene, jasan znak propasti. Jer smo na suprotnim stranama, ili kao što Hebert u Fortinbrasovoj elegiji zaključuje:
“ Nije nam dato ni da se pozdravljamo ni da se opraštamo
živimo na arhipelazima
a ova voda ove riječi – šta one mogu šta mogu
kneže“
Naravno, poštovana gospođo Obrenović, srdačno Vam se zahvaljujem na ovom pozivu, i nadam se da sam u ovih nekoliko rečenica posve jasno predočio svoj odnos prema cijeloj manifestaciji, kao formi, i prema ovdje slučajem ukazanom „Svetom Trojstvu“ koje je trenutno određuje.
Želim Vam sve nabolje u budućem radu, kao i Društvu pisaca Bosne i Hercegovine, te još mnogo plodnih i uspješnih godina ove prestižne međunarodne manifestacije pod etiketom – Sarajevskih dana poezije.
S poštovanjem,
Almir Kolar Kijevski
Sarajevo. 15.05.2012. god.
