(odlomak)
Gunther Anders
I
Moderna masovna potrošnja je zbir solo izvedbi, svaki potrošač, neplaćeni je radnik kod kuće, uposlen u proizvodnji masovnog čovjeka.
U danima prije nego su kulturalna ždrijela radija i televizije postala stalnom opremom u svakom domu, Smitovi i Milerovi su navaljivali u kina gdje su kolektivno konzumirali stereotipne proizvode napravljene za njih. Neko bi mogao i pomisliti da masovni proizvod i treba da bude na taj način konzumiran od strane kompaktne mase. Takav stav bi, međutim, bio pogrešan. Ništa se cjelovitije ne suprostvlja osnovnoj namjeni masovne proizodnje od situacije u kojoj jedan uzorak robe biva uživan od strane nekolicine, a kamoli velikog broja potrošača. Da li je ova konzumacija nepatvoreno zajedničko iskustvo ili tek zbir velikog broja individualnih doživljaja, masovnom proizvođaču uopće nije važno. Što njemu treba nije uopće kompaktna masa kao takva, već masa razbijena ili atomizirana u što veći mogući broj potrošača; on ne želi da svi njegovi konzumenti kupuju jedan te isti proizvod, on želi da oni kupuju identične proizvode na bazi identične potražnje koja također mora biti proizvedena.
U bezbroj oblasti proizvodnje ovaj ideal je manje ili više dosegnut. Upitno je bilo da li ga filmska inustrija može ikada dosegnuti, jer ova oblast nastavlja tradiciju teatra, ugođaj koji proizvodi jeste spektakl namijenjen simultanoj konzumaciji velikog broja gladaoca. Takva situacija je zastarjela. Nije ni čudo da su radijska i televizijska industrija mogle da uđu u natjecanje sa kinima uprkos njihovom ogromnom razvitku: jer dvije novije industrije su izvukle korist iz mogućnosti za marketing, uz ugođaj koji se konzumira, uređaji koji su potrebni za njihovu konzumaciju koji mogu biti prodati skoro svakome. I tako je došlo do toga da puno večeri koje su Smitovi i Milerovi ranije zajedno provodili u kinima, sad počinju provoditi kod kuće. Situacija koja je u kinima uzimana zdravo za gotovo – konzumacija masovnog proizvoda od strane mase ljudi – je tako ukinuta. Suvišno je reći da ovo nije usporilo masovnu proizvodnju, naprotiv, masovna proizvodnja za njega – masovnog čovjeka, je svakim danom ubrzavana. Milionima slušalaca serviran je identičan proizvod; svaki od njih je tretiran kao masovni čovjek, ”neodređeni član”; svakom je potvrđen njegov karakter- ili odsustvo karaktera – masovnog čovjeka. Ali s ovom razlikom, da je kolektivna konzumacija postala suvišna kroz masovnu proizvodnju prijemnika. Smitovi su konzumirali masovne produkte en famille ili čak pojedinačno; što su postali izoliraniji više su prihoda donosili. Masovno proizvedeni hermit postaje novom vrstom ljudskog bića, i sada milioni njih, odsječeni jedni od drugih, ostaju u zabitima vlastitih domova. Njihova svrha naime nije da se odreknu svijeta, već da se pobrinu da ne propuste ni najmanji djelić svijeta u njegovoj slici na ekranu.
Dobro je poznato da je princip industrijske centralizacije, koji je vladao nesmetano samo generaciju prije, sada napušten, najvećma iz strateških razloga, u korist strateškog raspršivanja. Manje je poznato da je princip raspršivanja također primijenjen u produkciji masovnog čovijeka. Mada smo do sada pričali samo o razasutoj potrošnji, s pravom govorimo o proizvodnji jer u ovom slučaju obje koincidiraju na zanimljiv način. I kao što jedna njemačka poslovica kaže, Mensch ist was er isst, ”čovjek je ono šta jede” (u nematerijalnom smislu): biva da je kroz konzumaciju masovne proizvodnje proizveden masovni čovjek. Ovo upućuje na to da konzument masovne proizvodnje, postaje kroz svoju konzumaciju, da postaje jednim od uposlenika koji doprinose vlastitoj transformaciji u masovnog čovjeka. Drugim riječima, potrošnja i proizvodnja se podudaraju. Ukoliko je potrošnja ”razasuta”, time biva razasuta i proizvodnja masovnog čovjeka. I ta proizvodnja biva gdjegod biva i potrošnja – ispred svakog radia, i svakog televizora.
Svako je, takoreći, zaposlen kao radnik kod kuće – radnik kod kuće jedne jako neobične vrste: jer on obavlja svoj posao – koji se sastoji u preobražavanju sebe u masovnog čovjeka – kroz konzumaciju masovnog proizvoda njemu ponuđena, (i.e.) kroz nerad. Dok u slučaju uobičajenog radnika, roba koju isti proizvede biva korištena da mu omogući minimum robe za potrošnju i uživanje, moderni radnik kod kuće uživa maksimum robe za upražnjavanje dokolice u svrhu proizvodnje masovnog čovjeka. Da bi upotpunili paradoks, radnik kod kuće, umjesto da prima platu za svoj rad, mora za nj platiti kupujući sredstava proizvodnje (prijemnike, a u mojoj zemlji i emitiranje također) čijim korištenjem biva transformiran u masovnog čovjeka. Drugačije kazano, plaća da bi prodao sebe: on mora da kupi istu neslobodu u čijoj proizvodnji sudjeluje.
Ovaj zaključak se može doimati nategnutim. Ali niko nikada neće zanijekati da za proizvodnju masovnog čovjeka kakav je danas potreban, formiranje masovnih okupljanja više nije potrebno. Le Bonovo promatranje psihologije grupe je zastarjelo, jer ličnost svake osobe može biti izbrisana, njegova racionalnost može biti unižena, u njegovu vlastitom domu. Upravljanje masama u Hitlerovom stilu je postalo izlišno: da se čovjek pretvori u nikoga (tj. u onoga koji se ponosi time da je niko) nije više potrebno da bi se taj isti uveo u masu ili da bi ga se uvrstilo kao člana masovne organizacije. Nijedan metod depersonaliziranja čovijeka, uskraćivanja njemu njegovih ljudskih sposobnosti, nije više učinkovit od onoga koji se čini da sačuvava slobodu ličnosti i njeno pravo na individualnost. A kada je uslov za to stvoren za za svakoga ponaosob, u samoći vlastitog doma, u milonima odvojenih domova, neuporedivo je uspješniji. Jer ovo uvjetovanje je zamaskirano kao ”zabava”; žrtvi nije rečeno da se od nje traži da išta žrtvuje; i pošto ga procedura ostavlja u zabludi o njegovoj privatnosti ili bar o privatnosti njegova doma, ona ostaje potpuno u tajnosti. Stara izreka ”čovjekov vlastiti dom je dragocjen poput zlata” je ponovo postala istinitom, mada smislom u potpunosti drugačija. Jer danas dom nije vrijedan samo njegovom vlasniku, već vlasnicima vlasnika tog doma – obskrbljivačima radija i televizije koji poslužuju vlasnicima domova njihovu dnevnu porciju.
II
Radio prijemik i televizor bivaju pretvoreni u (obiteljski negativ); porodica u minijaturnu publiku.
Suvišno je reći, ova masovna potrošnja obično ne biva nazivana svojim pravim imenom. Naprotiv, predstavljena je kao da ide na ruku ponovnom rođenju porodice i njene privatnosti – razumljiva hipokrizija.
Stvarna činjenica je da vrsta masovne konzumacije o kojoj je ovdje riječ prijeti da rastavi porodicu pod krinkom njegovanja porodičnog života. Jer ono što dominira domom sada, zahvaljujući televiziji, jeste vanjski svijet – stvaran ili fiktivan; a ovaj vanjski svijet je tako neograničeno dominantan da realnost doma – ne samo četiri zida i namještaja, već upravo zajedničkog porodičnog života – postaje nedjelotvorna i fantomska. Kada ono što je udaljeno postaje poznato, ono što je poznato postaje udaljeno. Kada fantom postane realnim, realnost postaje fantomom. Dom postaje spremnikom, njegove funkcije bivaju svedene samo na to da sadrže video prikaz vanjskog svijeta. Kravljevstvo fantoma odnosi pobjedu nad kraljevstvom doma, bez da je data šansa da se uopće takmiče; trijumfuje istog trenutka kada tv-prijemnik biva unešen u kuću: donešen je, viđen je, pobjeđuje. Odjednom plafon postaje pun pukotina, zidovi nevidljivi, cement koji ujedinjuje porodicu počinje da se urušava, zajednička privatnost se raspada.
Decenijama prije bilo je moguće posmatrati da je društveno obilježje porodice – masivni stol u središtu dnevnog boravka, koji je služio kao okupljalište porodice – počeo da gubi snagu privlačnosti, da je zastario. Postepeno stol iz dnevnog boravka biva uklonjen iz modernog doma. Sada je pronašao svog istinskog nasljednika, televizor, dio namještaja čije društveno značenje i ubjedljiva moć može da se mjeri onoj prijašnjeg stola. Ovo, međutim, ne znači da je televizor postao centar porodice; naprotiv, ono što televizor utjelovljuje prije je decentralizacija porodice, njena ekscentričnost: on je takoreći suprotnost porodičnom stolu. Ne sadrži zajednički centar, već prije zajedničku aveniju za bijeg. Dok je stol bio centripetalna sila; njegova snaga je ohrabrivala okolo posjednute članove porodice da nastave tkati sukno porodičnog života dok tkalačka lađica ineresovanja, pogleda i razgovora protiče naprijed-nazad. Uticaj koji vrši televizijski ekran je centrifugalan. Sjedišta ispred ekrana su tako poredana da članovi porodice ne gledaju jedno u drugo; mogu pogledati jedno drugo tek pod cijenu da propuste nešto sa ekrana; razgovaraju (ukoliko uopšte više žele da razgovaraju) tek slučajno. Nisu više skupa, tek su smešteni jedni pored drugih, kao puki posmatrači. Ne postoji više nikakva mogućnost da se neki svijet formira i dijeli među njima. Jedina stvar koju članovi porodice rade skupa – mada nikad kao cjelovita porodična skupina – jeste da se zapute u kraljevsto nestvarnosti, svijet koji u suštini ne djele ni sa kim (jer oni ustvari ne sudjeluju u njemu; ili ako ga pak dijele, onda je to samo sa onim milionima ”solista” masovne potrošnje koji, poput njih i uporedo s njima, bulje u tv-ekrane). Porodica je preuređena u minijaturnu publiku, a dom u minijaturno pozorište po modelu kina.
III
Zbog toga što prijemnici govore u naše ime, postepeno nas lišavaju mogućnosti govora, time nas pretvarajuć u pasivne ovisnike.
Televizijski gledaoci, već smo rekli, razgovaraju međusobno tek slučajno – i to ukoliko su sačuvali volju ili mogućnost da govore.
Ovo je istina i u slučaju radio slušaoca. I oni također govore greškom. Njihova volja i sposobnost da govore svakm danom opada – ovo ne znači da oni postaju doslovno tihi, već da je njihova razgovorljivost dosegla čisto pasivni oblik. Otkad prijemnici govore u naše ime, napredujući oni nas lišavaju sposobnosti da govorimo, mogućnosti da govorimo, i konačno zadovoljstva u izražavanju, baš kao što su nas fonograf i radio lišili muzike izvođene uživo u našim domovima.
Ljubavni parovi koji besciljno lutaju obalama Hadsona, Temze ili Dunava nose radio-tranzistore, i ne pričaju jedno s drugim već slušaju nekog trećeg – publiku, najčešće nepoznatu, glas programa kojeg vodaju poput psa, ili tačnije, koji njih voda poput psa. Pošto su oni minijaturna publika koja slijedi glas, prijenos, oni ne šetaju sami, već u društvu treće osobe – grubi ili kreštav glas programa koji (jer zar to nije pravo značenje ”programa”?) govori ljubavnicima kako da se osjećaju i šta da čine. I pošto čine ono što im je rečeno u prisustvu treće osobe, oni to čine u akustički indiskretnoj situaciji. Kako god zabavnom se ljubavnicima njihova poslušnost činila, sigurno je to da oni ne zabavljaju jedno drugo; njih zabavlja treća strana koja sama ima glas; i ovaj glas njih ne zabavlja samo u smislu da ih zaokuplja i razonođuje, već im pruža i podršku koju oni sami, u svom neznanju šta mogu sa sobom da rade, ne mogu pružiti jedno drugome. Zaista, ne postoji razlog zašto bi se bacao plašt šutnje preko činjenice da se danas čak i vođenje ljubavi odvija praćeno glasom sa radija. Radio prijemnik koji je prihvaćen ili poželjan u svakoj mogućoj situaciji podsjeća na vodilju s bakljom koju su antički narodi tolerisali ili pozivali kao svjedoka njihovim amour pleasures; razlika među njima sastoji se u tome da je moderna vodilja mehanizovano javno sredstvo, da njena baklja ne pruža samo svjetlo nego i toplinu, i da ni pod kojim uslovima ne smije šutjeti, već naprotiv, od nje se očekuje da priča do besvijesti; mora da obskrbljuje pozadinskom bukom u obliku pjesama i riječi i da utiša taj strašni vacui koji ne popušta svoj stisak oko ljubavnika na dijelu.
Ali situacija vođenja ljubavi je samo primjer, (najeklatantniji, najvulgarnij, najprostiji). Ljudi se na sličan način zabavljaju u svakoj situaciji, čak i dok rade; i ukoliko nekom greškom razgovaraju jedni s drugima, glas s radija govori u pozadini kao glavni protgonista, dajući im utješni i ohrabrujući osjećaj d će nastaviti da govori čak i kad oni kažu ono što imaju – čak i kad umru.
Za njih riječi više nisu ono što neko govori, već nešto što neko tek sluša; govorenje više nije ono što neko čini, već nešto što neko prima. Nije bitno u kom se kulturnom ili političkom miljeu ovaj razvoj ka postojanju bez govora odvija, njegov krajnji rezultat mora svugdje biti isti – tip čovjeka, koji jer više on sam ne govori, nema više šta reći; i koji, jer samo sluša, neće činiti ništa drugo no slušati. Prvotni rezultati ovog razvoja se manifestuju čak i danas: jezici svih naprdnih zemalja su postali grubi, siromašniji; i posrijedi je rastuća nevoljkost da se jezik koristi. Ali to nije sve: ljudsko iskustvo, i time čovjek sam postaje sve više gublji i siromašniji. Jer čovjekov unutrašnji život, njegovo duševno obilje i emocionalna profinjenost ne mogu opstati bez bogatstva i profinjenosti jezika; čovjek ne samo da se izražava kroz svoj govor, on je također produkt svog govora.
IV
Svijet vidimo samo kada smo unutar svog doma. Događaji dolaze nama, a ne mi njima.
Potrošačka roba kojom je takva transformacija ljudske prirode posignuta je donešena u naše domove, baš kao što su donešeni plin ili struja. Isporuke nisu ograničene na umjetničke proizvode, kao što su muzika i radio drame; one također uključuju stvarne događaje, barem one događaje koji su izabrani i procesuirani da predstvljaju ”stvarnost” ili da služe kao zamjena istoj. Čovjek koji želi ”biti u toku”, da zna šta se događa vani, mora ići svojoj kući, gdje ga događaji čekaju, kao voda koja je spremna da poteče iz slavine. Jer ukoliko ostane napolju, u haosu stvarnosti, kako može da pokupi išta ”stvarno” koje nije bitno samo lokalno? Samo nakon što je zatvorio vrata za sobom, vanjski svijet postaje mu vidljivim; samo nakon što bivamo transformirani u bezprozorne organske jedinice, univerzum se reflektuje u nama.
Ovo nas dovodi do srži problema. Jer činjenica da dnevna dešavanaja – dešavanja sama, ne izvještaji o dešavanjima – utakmice, crkvena služenja, atomske eksplozije, dolaze k nama kući; da planina dolazi proroku, svijet čovjeku, ustvari, pored masovne proizvodnje hermita i transformacije porodice u minijaturnu publiku, jeste revolucionarna promjena donešena iz radija i televizije.
Stvarne filozofske implikacije ove promjene postat će vidljive iz priložene probne liste nekih od njenih posljedica:
1. Kada svijet dođe k nama, umjesto da mi idemo k njemu, mi više nismo ”u svijetu”, već smo samo tromi, pasivni konzumenti istog.
2. Pošto svijet dolazi k nama u vidu slike, time je polu-prisutan i polu-odsutan, drugim riječima , fantomski; i time smo i mi poput fantoma.
3. Kada nam svijet govori, bez da smo mi u stanju da govorimo njemu, biva nam uskraćen govor, i time bivamo osuđeni da budemo neslobodni.
4.Kada je svijet vidljiv, ali ne više od toga, tj. nepodložan našem djelovanju, mi bivamo pretvoreni u prisluškivala i voajere.
5. Kada je događaj koji se desio na određenom mjestu emitovan, i kad se može učiniti da se pojavi na bilo kojem drugom mjestu kao ”emitovanje”, postaje pokretnim, zaista, skoro posvudašnji objekt.
6. Kada događaj nije više spojen sa određenom lokacijom, i može biti reprodukovan virtuelno više puta, poprima karakteristike fabričkog proizvoda; i kada za njega platimo biva nam izručen kući, on je roba.
7. Kada je događaj društveno bitan samo u svom reprodukovanom obliku, tj, kao spektakl, razlika između postojanja i privida, između stvarnosti i slike stvarnosti, je ukinuta.
8. Kada je događaj u svom reprodukovanom obliku društveno više bitan nego stvarni događaj, ovaj stvarni mora biti oblikovan sa sviješću da postoji da bi bio reproduciran : drugim riječima, događaj postaje tek matrica, model za imitacije samog sebe.
9. Kada preovladavajuće iskustvo svijeta temelji na tim proizvodim sa pokretne trake, koncept ”svijeta” je stavljen van snage u smislu kojem označava gdje živimo. Pravi svijet je izgubljen našom krivicom; drugim riječima, broadcast produbljuju idealističku orijentaciju.
V
Time što je svijet doveden u naše domove, mi više ne moramo da ga istražujemo; rezultat toga je da ne stičemo iskustvo. Čovjek modernog doba putuje samo ako mora.
U svijetu koji dolazi čovjeku, čovjek više ne mora da ide u svijet u svrhu da ga istraži ili doživi; ono što je nekada nazivano ”iskustvom” je postalo nepotrebnim.
Sve doskora, izrazi kao što su ”ići u svijet”, ili ”doživjeti” su označavali bitne antropološke koncepte. Pošto je čovjek relativno malo obdaren instinktima, bio je prisiljen da doživi i upozna svijet a posteriori da bi pronašao svoje mjesto u njemu; samo ovako je mogao dosegnuti svoj cilj i postati ”iskusnim”. Život se nekada sastojao u putu otkrivanja; zbog toga su se veliki Erziehungsromane (obrazovni romani) bavili načinom na koji ljudi – iako uvijek u svijetu – moraju da putuju da bi upoznali svijet. Danas , zbog toga što svijet dolazi k njemu, čovjeku – u vidu slike – ne treba da se trudi da ga upozna; takva istreživanja i iskustva su nepotrebna, i pošto sve nepotrebne funkcije atrofiraju, on više ne može da se uputi u istraživanja i postane iskusnim. Uistinu je očito da tip ”iskusnog čovjeka” postaje sve rjeđi, i da se godine i iskustvo sve manje poštuju. I kao što pješaci koji su počeli da lete ne trebaju više puteve; posljedica je da naše poznavanje načina na koje svijet funkcioniše, koje smo nekada istraživali, i koje smo nekada doživljavali, opada. Uporedo s ovim, svijet sam postaje neprohodna divljina. Prije smo ono ”nakupljeno za nas” poput robe stavljali na strani za dalje korištenje; ne moramo više ići na dešavanja, dešavanja paradiraju (pomoću katodne cijevi) pred nama.
Takav prikaz naših suvremenika može se na prvi pogled učiniti iskrivljenim. Jer postalo je obično da se na avione i automobile gleda kao na simbole modernog čovjeka, bića kojem je putovanje u krvi. Ono što je u pitanju je upravo ispravnost te definicije. Jer moderni čovjek u svom putovanju ne daje značaj predjelima koje posjećuje; on ne putuje da bi stekao iskustvo već da utaži svoju glad za sveprisustvom i ubrzanom promjenom kao takvom. Štaviše, brzina njegova kretanja uskraćuje mu prilku da doživi (do mjere u kojoj je brzina sama postala njegovim jedinim i krajnjim iskustvom) – da ne spominjemo da broj stvari koje zaslužuju da budu doživljene i koje se mogu dodati njegovu iskustvu su u stalnom opadanju u njegovu uspješnom pokušaju da učini svijet jednoličnim, i da se danas osjeća kao kod kuće, bez potrebe za ikakvim iskustvom, gdjegod dođe. Reklamni poster jedne dobro poznate avio kompanije, do krajnosti brkajući provincijalizam i globalizam, svojim korisnicima poručuje : ”Kada se koristite našim uslugama, svugdje ste kod kuće”. Svugdje kod kuće: to je zaista dobar razlog da se pretpostavi da se svako putovanje (iako čovjek koji se uputi na nj može da udobno spava u svojoj zagrijanoj kabini dok prelijeće Sjeverni pol) doživljava kao zastarjela, neudobna i neadekvatna metoda za dostizanje sveprisutnosti. Moderni čovjek se i dalje pridržava ove metode upravo zato što, uprkos svom njegovu trudu, još uvijek nije uspio u tomu da mu se sve dostavi kući – nešto što je on počeo da doživljava kao svoje inherentno pravo.
Takva situacija upućuje na takav način postojanja, odnos prema svijetu tako izvanredno perverzan da čak i Dekartov zlonamjerni demon ne bi bio u stanju da proizvede sličnu decepciju. Taj način postojanja da se opisati kao ”idealistički” na dva načina:
1. Iako mi ustvari živimo u otuđenom svijetu, taj svijet je nama predstavljen na takav način da se doima da postoji zarad nas, kao da je naš i poput nas samih.
2. Mi ga ”uzmamo” (tj. shvatamo i prihvaćamo) kao takvog, iako ostajemo kući u našim stolicama. Mi ga u suštini ne ”uzimamo”, u stilu proždrljive zvijeri ili osvajača, i u suštini ne činimo ga svojim; već prosječni radio-slušatelj ili tv-gledatelj gleda na svijet koji mu je serviran u obliku reprodukovanih zvukova i slika kao njegov. Kao rezultat toga on se pretevara u neku vrstu voajera koji je na prijestolju fantomskog svijeta.
VI
Svijet koji nam je doveden kućama radiom i televizijom je pokvareni, filistirizirani svijet; pseudo-upoznatost je aspekt otuđenja.
Ovdje se ne raspravlja porijeklo i siptomatologija otuđenja. Literatura na tu temu je ogromna, i mi moramo taj fenomen uzeti za gotovo. Posebna obmana o kojoj je ovdje riječ se sastoji u tome, da se radio-slušatelj ili tv-gledatelj, koji iako žive u otuđenom svijetu, uvjeri da je na uporištu najveće upoznatosti sa svakim i sa svime. On nije pozvan da se upozna sa nepoznatim svijetom; umjesto toga, ljudi, zemlje, situacije, dešavanja, naročiti oni najmanje poznati, su mu prikazani kao da ih je oduvijek zano; oni su unaprijed upotpunosti filistirizirani.
Dok nas naše najbliže komšij najčešće ne poznaju, i razdaljina između njih i nas ostaje nepremostiva, nepređena godinama, film počinje, djevojke koje nikada lično nismo upoznali ali koje smo bezbroj puta vidjeli i čije duhovne i fizičke karakteristike su nam poznatije od onih od ljudi s kojima radimo, nam se pojavljuju maskirane u stare prijatelje, ”jarana”. Mi smo automatski na intimnom uporištu, s njima smo ”na ti”.
Da proizvede takvo stanje, da osposobi potrošače da se prema svijetu odnose kao prema nečemu poznatom, televizijska slika mi se mora obraćati kao starom jaranu. U suštini, svaki broadcast ima svoju drugarsku kvalitetu. Kada vidim na televiziji predsjednika, on je odjednom tu kraj mene pored kamina, ćaska sa mnom, iako je hiljadama milja daleko. (Ja sam samo marginalno svjestan da ova bliskost postoji u milion kopija). Kada se voditeljica pojavi ispred mene na ekranu, ona mi se obraća tonom potpune iskrenosti, kao da sam joj prisni pijatelj. (To da je ona prisni prijatelj svima je ponovo marginalno.)
Svi mi oni dolaze kao bliski ili indiskretni posjetioci, svi me zatiču spremnim da im budem jaran. Ni jedan od ovih ljudi koji su prenešeni u moju kuću ne zadržava ni atom nečega stranog. I ovo je istina ne samo kad su upitanju ljudi već sve ostalo, od svijeta kao cjeline. Stvari, mjesta, događji, situacije – sve nam dolazi sa jaranskim osmjehom na usnama. Sada smo dosegli prisno uporište ne samo sa filmskim zvijezdama, već i sa zvijezdama nebeskog svoda; govoimo o ”dobroj staroj Cassiopeia” jednako spremno kao i o Marilyn ili o Riti. I ne šalim se.
Činjenica da laici kao i naučnici smatraju za moguće pa čak i vjerovatno da stanovnici drugih planeta koji navodno upravljaju letećim tanjirima, poput nas i upravo u našem vremenu, nemaju drugih briga nego da poduzimaju međulanetarna putovanja, dokazuje da na sve u svemiru gledamo kao na ”nešto od naše vrste”. Ovo je znak antropomorfizma pred kojim se antropomorfizam tzv. primitivnih civilizacija doima bojažljivim. Snabdjevači vulgarizovanog univerzuma uviđaju da ukoliko ne svedu prirodu na naš nivo, neće nam je ni prodati što bi značilo da će propustiti šansu da profitiraju. Ali mi, potrošači, smo sistematski pretvoreni u vesele poznanike, jer naravno istinsko bratimljenje ili poistovjećivanje nije upitno.
Ono što smo rekli o stvarima i osobama udaljenim u prostoru, također se odnosi i na stvari i osobe udaljene u vremenu. Prošlost također je filistinizirana. Neću govoriti o historijskim filmovima u kojima takav pristup pravilo. Čak i u ozbiljnoj, slikovito napisanoj američkoj akademskoj knjizi, Sokrat je opisan kao ”čovjek i po” – drugim rječima uvršten je u kategoriju koja približava dalekog velikog čovjeka naoko bliskim čitaocu; jer nije potrebno reći, čitalac je također ”čovjek i po”. Ova karakterizacija daje čitaocu nesvjesno ugodan osjećaj da bi Sokrat, da kojim slučajem nije živio u dalekoj prošlosti, bio u suštini poput nas, da ne bi imao ništa reći što je u suštini drugačije od onoga što mi imamo reći, i ni u kom slučaju se ne bi mogao pozvati na veći autoritet od našeg.
Drugi doživljavaju historijske figure komičnima po definiciji (npr. njhove reakcije na hitorijske filmove); to je zato jer im se te ličnosti doimaju provincijacima u kraljevstvu vremena, kao bića koja nisu odrasla u glavnom gradu – Sada – i iz tog razloga se ponašaju kao seoski idioti historije ili praznovjerne seljačine; na svaki eletrični izum napravljen poslije njihovog vremena se gleda kao na dokaz njihove inferiornosti. Najzad, mnogima od naših savremenika historijske ličnosti djeluju kao nekonformisti, kao sumnjivi čudni likovi, jer očito je da oni na sebe gledaju kao na nekog stvarno posebnog – uglavnom, za razliku od svakog poštenog čovjeka koji izabere da živi u sadašnjosti, oni biraju da se opiru u špiljama prošlosti. (Ovo je izvor komičnim efekatima u nekoliko djela Marka Tvejna). Ali bez obzira da li je junak prošlosti posmatran kao ”čovjek i po”, čudak, ili provincijalac, ove kategorije označavaju bliskost, i time varijacije na jarana.
A što se tiče tipičnog slučaja ”Sokrata, ljudine”, ”čovjeka i po”, epitet je ovdje očigledno utemeljen na velikom političkom principu formulisanom u Deklaraciji o pravima čovijeka, ”Svi ljudi su rođeni jednaki”, koji je sad proširen na jednakost svih ljudi zajednice svog vremena prošlog i sadašnjeg. Suvišno je reći, takvo širenje principa jednakosti sugerira ne samo lažnu historijsku bliskost, već i pogrešno shvatanje zajedničkog imenitelja svog čovječanstva – jer nakon svega sama bit Sokratova se sastoji u tome da nedostaje to ”naša vrsta”. Metod navodno proizveden da objekat probliži nama, u stvari služi da se taj objekat prikrije ili otuđi, ili jednostavno da se završi s njim u cjelosti. Jer kad već jednom projektirate historiju na jednu ravan dobronamjernog drugarstva, ona ustvari prestaje da postoji kao historija – i ovo je čak i više vjerovarno nego naša glavna teza, da kada su sva raznovrsna ili raznovrsno udaljeni predjeli svijeta dovedeni jednako blizu nama, svijet kao takav nestaje.
Prevela: Dženeta Imamović
