Haris Imamović: Crni krug u središtu oka i u njemu zvijezda

Time smo došli do treće strofe:

Ja uštap, zađoh u oči ljepotica kao pijeska.

Dažd visu, izvorim pod njim – žedne me ozvijezde oči.

Lišaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska.

„Uštap“ je pun Mjesec, vrijeme kad je pun Mjesec. Ali, poznavajući Skenderov običaj da odsiječe rep riječi (u „Ševi“ kaže rasprs, u „Prhu“ – ne kaže prhnuti) – moglo bi biti da „uštap“ ovdje dolazi od „uštapiti se, ukrutiti se, ukočiti se kad treba raditi ili djelovati“. Ne samo zato što to uštapiti sažima i erekciju povodom trešnje i breskve, i pasivnost povodom dojki s početka, već i zbog smisla cijelog stiha u kojem se nalazi.

On, uštap, zalazi u oči ljepotica kao pijeska. Pijeska ovdje ni u kojem slučaju nije genitiv od „pijesak“, već pjeskavica, biljka iz porodice leptirnjača. Imajući tu metaforičku identifikaciju u vidu, shvatamo da naš uštap hoće reći da je pred ljepoticama – biljka, da vegetira kad treba djelovati, da nije čovjek od akcije, takvim ga one i vide. Takav uđe u njihove oči. Zapravo „zađe“, jer zaći, osim doći sa stražnje strane, stražnjice, dospjeti iza čega, znači – izgubiti se, nestati s vidika, nestati iz vida. A ko je pred ljepoticama, ukočeno-ukrućena biljka, taj i brzo nestane iz njihovog vida.

Stih sa „uštapom“ i „pijeskom“ spada među najduhovitije Skenderove stihove, ako imamo u vidu da su još od Hipokrita i starih rimskih doktora poznata ljekovita svojstva pjeskavice. Pored toga što postiže odlične rezultate u liječenju diabetesa, potiče usporenu probavu i ublažava plinove uzrokovane neravnotežom Vata i Kaphe doše, ublažava astmu, rastvara sluzi u plućima i disajnim putevima, djeluje kod liječenja bronhijalnih upala, pjeskavica (Trigonella foenum graecum) – pogoduje zdravlju materice i ženskih reproduktivnih organa, te ju uzimaju i žene, koje na prirodan način žele povećati grudi.

Dakle, ne samo što naš junak, sa svojom penetralnom pasivnošću liči na vidara ložesni, koje su, je li, rane, već u njegovom prisustvu, uz pomoć njegovog hiperboličnog, ukrućeno-ukočenog pogleda, žene osjećaju kako im grudi narastu toliko da postanu „dva brijega“!

Istovremeno, cijeli stih može imati još jedno, gotovo suprotno značenje. Junak se poredi s punim Mjesecom, a vidjelo smo u Nurudinovoj jurjevskoj noći kolika je zavodnička moć mjesečine, pa ako u tom smislu zalazi u oči ljepotica, stih je i samopohvala. Dalje, ako uštap i jeste pijeska, onda su ljepotice leptiri, kojima je ona privlačan.

Koju mogućnost odabrati, kako ukinuti navedenu dvosmislenost? Najbolje bi bilo i ne ukidati je. Najbolje bi bilo dva smisla posmatrati kao različita značenja u različitim dionicama vremena. Tako je možda, isprva, on ljepoticama privlačan kao što je pijeska leptirima, opčinjava ih kao pun Mjesec u jurjevskoj noći. A onda, kad provedu neko vrijeme s njim, i njegovim stidom, pasivnošću, kad po njihovim dojkama klone samo „usnama svoje sjene“, one ostanu dosljednje svom mišljenju, ne promijene mu formulaciju, ali ga ironično oboje, pa kažu da on jeste „uštap“, što će reći – „uštapljen“, ukrućen, ukočen, da on jeste pijeska, što će reći – isuviše je biljka, zna samo da obleži trešnju i breskvu, ne i ženu.

Ljeptice možda i vole junake soneta pred kojima osjećaju da imaju veće sise, nego što imaju, ali ta je ljubav kratkog vijeka. Zaključivši to, iznenadno se sjetimo i da, iako pijeska privlači ljepotice-leptire, ipak ti leptiri nju praše (figurativno), a ne ona njih (doslovno).

„Dažd visu, izvorim pod njim“, kaže dalje. Dažd obično pada iz visine, ali ovdje joj se vraća. Da li je tu opet riječ o onom isparavanju iz zemlje? Vjerovatno bi bilo previše. Osim toga, izgledalo je u drugoj strofi da je promijenjen mizanscen. Ali šta bi onda moglo značiti ovo “dažd visu”?

Ovo “izvorim pod njim”, pod daždom, je lakše. Izvoriti je Skenderova riječ, ali znači biti izvor, ponašati se kao izvor. Izbijati iz unutrašnjosti na površinu, kao što izvor čini.

                Ali kako – zar nije ejakulirao taj nemir kroz drugu strofu? Jeste, ali vrijeme u trećoj strofi je drugačije prirode od onog u prvoj i drugoj. U prve dvije strofe – riječ je o određenom trenutku. U trećoj naš uštap govori općenito o svojoj egzistenciji. Vidi se to po onom „zađoh u oči ljepotica“.  Jer tu nije riječ o „zađem“, tj. vremenu kao u prvim strofama („ugledam“, „usrknem“, „rudi“, „klonem“, „milim“, „sluti me“, „uđem“, „rijem“), niti se ovdje radnja odnosi na pojedinu, deiksom uhvatljivu stvar kao u prvoj (te dojke, ta trešnja, ta breskva, itd.). U trećoj strofi imamo prošlo vrijeme „zađoh“, koje se odnosi na skupinu („ljepotice“), koja nije smještena u jedinstvenom hronotopu. Drugim riječima, dok ono ugledam-usrknem-klonem-milim-uđem-rijem znači rijem-klonem-usrknem-ugledam sad i ovdje, ovo izvorim ne znači izvorim (samo) sad i ovdje, jednako što „zađoh“ ne znači zađoh maločas, već zalazio sam. Trećim riječima, treća strofa govori o tome da se događaji i doživljaji iz prve strofe ponavljaju već neko, duže, vrijeme.

„Žedne me ozvijezde oči“, kaže dalje Mjesec koji izvori. Čega su žedne njegove oči? I šta znači ozvijezditi? Pretvoriti u zvijezdu? Najprije će biti da, kao što svjetlo osvijetli, zvijezde ozvijezde. Oči pune nerealiziranih želja, žedne oči gledaju u zvijezde; to je običaj star koliko i čovjek. I kad tako, tim očima, takvim zjenicama, čovjek gleda u zvijezde, onda mu se učini kao da je zvjezdana energija prešla u njega. Crni krug je krug u središtu njegovog oka, a u njemu je zvijezdana iskra.

On ozvijezda. On neće da bude malen ispod zvijezda. Hoće, kao što i Šimić traži od njega, da ni za čim ne žali kad se bude zadnjim pogledom rastajao od zvijezda.

Želju ne može nikakav obzir, nikakva samosvijest ukinuti. Može je samo potisnuti, zgurati u dubine duše. U podsvijest. „Lišaj mi dubom ne raste kud je srcolika reska“, kaže se u zadnjem stihu ove treće strofe.

Dub je hrast, a reska je njegov duguljasti viseći cvat, poznat i kao „maca“. Lišaj raste po dubu. Ali ne i po njegovom listu, koji liči na srce. Lišaj ne raste po srcu. Važno je ne previdjeti da se lirski subjekt ne poistovjećuje s dubom, već je samo dio njega: ne kaže „mnom – dubom“, već „dubom mi“. Ako dozovemo ponovo onaj Skenderov običaj odsijecanja repa riječi, moglo bi biti da je namjerovao na ovom mjestu da „dubom“ označi „dubinu“. Dubinu duše, gdje je srcolika reska, srce, koje (još uvijek) nije kamen u čajri ili stara kora hrasta da po njemu parazitari lišaj. Život još uvijek vrije. Čovjek izvori. Srce je izvor, koji probija kroz tvrdu kožu obzira, stida, rezignacije. Naš junak neće doživjeti sudbinu glasa, koji govori „Stražilovo“, a koji kaže: „I tako bez bludi, na usnama mi gorka trulost rudi.“

Reska bi mogla biti i resa, koja se spušta naniže od mekog nepca. (U dubu/dubini usta. Tamo nije izrastao lišaj, gorak talog melanholije.) Smjer značenja stiha ostaje isti. Kao što u „Tarihu za Karađozbegovu džamiju“, puzavice uzaludno ograničavaju umjetnost, pa ona „lebdi ko prcvali badem, žedna plavog bezdna“, tako je i ovdje srce slobodno od lišaja-pijavice.

Paradoks našeg junaka je što, kao Nurudin iz prvog dijela „Derviša“, u djelatnom smislu liči na biljku, ukorijenjen je u zemlju, nepokretan, ali istovremeno nije nimalo biljka – njegovo srce je životinja. Posljednja strofa govori o mogućnosti razrješenja tog paradoksa:

Cvijet cvijetu s ruku mi nikne stećkom, kad odem na počin.

Ozimo sjeme, pod smetom palih zvijezda od leda,

U zlatnom snu klice se njišem u klasju svog nedogleda.

                Kome niče cvijet, koji niče stećkom? „Meni“, njemu, „cvijetu“. Kako nikne cvijet koji nikne stećkom? Nikako. Dok je nicanje (cvijeta) rađanje, nicanje stećka je smrt. Cvijet može biti urezan u stećak. Pa, ako je ovaj cvijet – ona srcolika reska, želja, koju lišaj ne guši, onda bi njegovo urezivanje u stećak  moglo biti metafora za umjetnost.

Rascvjetani lirski subjekt navečer, u miru, transponira doživljaj, urezuje cvijet u stećak (stiha).  Ali ta reska u stećku je samo privid. Pjesma nije život. Ona je urez u kamenu, mrtvo slovo na papiru.  Slično kao u još jednom Skenderovom sonetu iz ove zbirke – “Rusoj pjesmi”. Ona, “rusa pjesma”, metafora je za ekstatični doživljaj (“vilo zelenca jezerskog pod sklopom mi trepavica”, “šumo biglisa, sva u groznici zvjezdanih klica”), kojoj onaj koji govori kaže da ne “izlazi u riječ, u mjesečeve čini”, da “zamre u harfi paučini”, jer “sutra kad zadani opet”, biće ta pjesma-doživljaj samo pjesma-riječ, što je “ko pljeva”, “strnjika riječi”.

Problem ovog tumačenje je kraj stiha: “kad odem na počin”. Jer, pjesma bi se trebala pisati “prije nego što ode na počin”. Kad ode na počin, već je u krevetu. Desnos je, odlazeći spavati, na vrata stavljao natpis: “Ne uznemiravaj – pjesnik radi”, ali ne možemo misliti da pjesme nastaju, kad/nakon što se ode na počinak. Treba iznaći drugo tumačenje.

Ako je cvijet – reska, želja, koju lišaj ne može opsaditi, ako naš lirski junak, nakon što nije oplodio “nosačicu dojki”, već samo trešnju i breskvu, ode u krevet, i ako kaže da radi nešto s rukama, onda to može biti ona manuelna djelatnost, koju nećemo naći u “Kanconijeru”, ali koju je Petrarka morao upražnjavati, makar navečer, u krevetu, ako je uistinu bio vječno vjeran svojoj Lauri. Junak našeg soneta je sarkastičan, sebe i svoju avretleriju naziva “cvijetom”: njegov “cvijet” nikne njemu – “cvijetu”. To nije samo pogrda zbog samodovoljnosti, već naš lirski junak cinično svodi sebe na svoju žensku muškost. Iako njegov “cvijet” konačno iznikne, otvrdnuvši kao cvijet na stećku, on ipak zna da nije ispunio svoju mušku dužnost kad je trebalo, pa se grdi zovući se cvijetom. Cvijet je iznikao, pa orosio, proplakao s nekoliko bijelih, muških suza. I ovdje propada cijela interpretacija ovog stiha, jer cvijet, nakon što je navodna ejakulacija navodno usmrtila želju, ne može nikako ličiti na stećak, koji je uvijek tvrd.

Džabe što “ozimo sjeme” u idućem stihu asocira na Onana, bit će da je „cvijet s ruku” ipak nešto treće.

Cvijet s ruku je, moći ćemo vidjeti nakon što smo dvaput ušli u slijepu ulicu, zapravo dlan s prstima. Prsti su latice. On može niknuti stećkom. Ispružena ruka, okrenuta dlanom, čest je motiv na stećcima. Počin je zapravo vječni počinak. Iznicanje, pretvaranje cvijeta s ruku na cvijet urezan u stećku je metafora za umiranje. “Cvijet cvijetu”, kaže se. Ovaj drugi cvijet nije metafora koja označava onog koji govori. Dlan, koji će niknuti na stećku, niknut će cvijetu u polju. Bit će ispružen prema njemu, želeći ga milovati, kao što ga je milovao za života. Dlan na stećku je simbol čak ni smrću, čini se, ugasive, ali u smrti, jednako kao i u životu neostvarive čežnje junaka našeg soneta.

U predzadnjem stihu junak našeg soneta poistovjećuje se sa „ozimim sjemenom“, koje je pod „smetom palih zvijezda“. „Ozimo sjeme“ je ono koje se sije ujesen, koje bi trebalo da preživi zimu, pod osniježenom zemljom, pa da nikne u proljeće. Ali, dok se to ozimo sjeme nada svom proljeću, naš junak kaže da je on ozimo sjeme pod „smetom palih zvijezda od leda“.  Zvijezde su pale, zvijezde u koje je žednim očima gledao, nije ih dokučio, već su se one obrušile na njega, i osjeća, kad su tako blizu, da su od leda; zvijezde koje su svjetlost, vatra, nedohvaćene, pretvorile su se u svoju suprotnost: ledenu vodu; a pale su tako da su poklopile zemlju, svojim smetovima ne daju njemu, ozimom sjemenu, da izbije, da se realizira, da iznikne. Smetovi ga ograničavaju.

                U zadnjem stihu, naš junak, koji je „ozimo sjeme“, poistovjećuje sebe sa „klicom“, koja sanja, zlatnim snom, snom o sreći, kako se njiše „u klasju svog nedogleda“. Ozimac može biti luk, lan, ječam, ali i žito. Tako „klasje“ iz zadnjeg stiha može biti „ozimo sjeme“ iz predzadnjeg. Pored toga, „ozimo sjeme“, koje ne može od smetova da izbije – metafora je jake, ali ograničene želje. I normalno je da takvo, ograničeno, sjeme sanja da se pretvori u klasje nedogleda. Jer negoled je beskraj, neograničenost. Naš ograničeni subjekt se, zadovoljno, njiše u snu o svojoj neograničenoj realiziranosti-izniknutosti. Ali to nije java, to je samo san. Nada čežnje. Neugasivost čežnje. Pretvaranje klice u zlatnom snu u klasje nedogleda je onirička utopija, koja služi za potvrđivanje pesmistične poruke, kao ona ironična rečenica u „Čarnojeviću“, koja dolazi, nakon stranica ratnog naturalizma, a koja kaže da će doći bolje stoljeće, ono uvijek dolazi.

Da naš junak osjeća svoj egzistencijalni čvor kao nerješiv – ne može ni ugasiti želju, a ne može je ni realizirati autentično, već samo kompenzacijski – najbolje se vidi po strukturi vremena u sonetu.  On pomoću glagolskih vremena, pomoću specifične poetske „forme“, dočarava jedan doživljaj svijeta onako kako to čisti „smisao“ (nepoetski vezani pojmovi) nikad ne bi bio u stanju uraditi.

U smislu vremena, cijela je pjesma neobičena. Na početku ne kaže „ugledao sam dojke“, već „ugledam dojke“. Ne kaže „i vrhom im je džbunje rudilo“, već „rudi“. Ne kaže „usrknuo sam sunca i dažda“, već „klonem ja oblak“. Stegno trešnje „mili“, breskva ga „sluti“, u čaške „uđe“, saće „rije“, pod daždom „izvori“, oči ga „ozvijezde“, lišaj mu „ne raste“. (Jedina iznimka je ono „zađoh“ iz treće strofe. Ali vidjeli smo da ono služi kao ključ, koji otvara vrata saznanja o konstantnom ponavljanju scena iz prve dvije strofe, koje su naizgled jedinstvene, neponovljive.)

„Kad odem na počin, nikne cvijet“, kaže u prvom stihu zadnje strofe. „Kad umrem, nikne cvijet.“ To zvuči kao greška. Ujević kaže: „Kad umrem, za mnom nek zaplaču Marije.“ Mogao je reći i: „Kada umrem, za mnom će zaplakati Marije.“ Ali nikako, čini se, kao Skender: „Kada umrem, za mnom plaču Marije.“ Valjda bi trebalo reći i: „Kad umrem, nići će cvijet.“ Da se ne radi o smrti, ne bi bilo problema: „Kad odem spavati, dok spavam, iznikne cvijet.“ Problem je zato što smrt nema ni početak ni kraj. Ona je istovremeno svoj početak i svoj kraj. Smrt u tom smislu ima potpuno različitu vremensku strukturu od spavanja i nicanja kod kojih postoji razlika između početka i kraja i poslije kojih dolazi nešto drugo. Da li onda to „iznikne“ sugeriše da urezivanje ruke u stećak nije metafora smrti?

Ni u kojem slučaju. Jer, govor o smrti u ovom sonetu prožet je specifičnim osjećajem našeg junaka povodom vlastitog života, u kojem vidi samo vječito ponavljanje istog. Tako on i na samu smrt ne gleda kao što se obično gleda na nju, kao na kraj. Za njega smrt nije kraj, već samo nastavak onog egzistencijalnog čvora. Smrt neće riješiti njegov problem.  Čak ni smrt, kako smo vidjeli, neće ugasiti čežnju. Ruka će i na stećku ostati ispružena.

Iskaz „kad umrem, nikne cvijet“ ima jednaku vremensku strukturu kao matematički iskazi, koji se bavi onom vječitom dimenzijom bitka. „Kad se desi Y onda se desi X“, kazat će oni. I nikakve okolnosti, nikakav protok vremena ne utječe na tu jednačinu. Sličnu strukturu vremena može imati i biologija: „Kad ne pijem ništa tri dana, ožednim.“ Skender se koristi jednako strukturom vremena, ali njegov predmet nije ni neživot matematike, niti biološki život, već život duše njegovog junaka.

U toj duši imamo sadašnje vrijeme i tamo gdje bi trebalo biti prošlo i tamo gdje bi trebalo biti buduće vrijeme. Sadašnje vrijeme imamo čak i nakon smrti. Sve je sadašnjost. Rijeka vremena je zaustavljena. Kod Skendera konstantni prezent zvuči kao greška, kao mucanje, kao govor čovjeka, stranca, koji ne poznaje dobro ovaj jezik. Ali veliki stilovi u poeziji, jednako kao i u slikarstvu i u muzici, uvijek su, na prvi pogled, ličili na grešku, na mucanje, na nespobonost. Kad je čovjek odgojen na ideji o mimetičkoj umjetnosti prvi put vidio Pikasovo „dječije škrabanje“, vjerovatno je pomislio da ovaj muca kistom. Veliki stil je „namjerna greška“.

U literaturi se često govori o ništavnosti čovjeka pred velikom rijekom vremena, u kojoj je jedan čovjek sa svojim životom samo neprimijetna kapljica. Ali kod Skendera je – i u tom je njegova „blaga novost“ – upravo obratno: prezent je apsolutno vrijeme; prokletstvo nije u činjenici prolaznosti, već u vječitom vraćanju iste sadašnjice, u vječitoj svakodnevici, u vječitom prezentu. Vrijeme prolazi za junaka našeg soneta, ali paradoks njegove egzistencije je isti. Želja je ogromna, tolika da ju se ne može ugušiti, ali ju se ne može ni ostvariti – budućnost, jednako kao prošlost, vječito iznevjerava želju, stalno ju ostavlja neispunjenom.  Pa, ako iskustvo govori da ništa ne prolazi, već sve ostaje, jednako kao što ništa ne dolazi, već biva ono što je bilo, ono što jeste – čemu perfekt i futur? Futur i perfekt bi bili laž. Perfekt kaže da se desilo nešto različito od prezenta, a nije se ništa desilo različito od prezenta; futur kaže da će se desiti nešto različito od prezenta, a neće. Čak ni smrt, zagrobni život neće donijeti novi način života. Vrijeme vječnosti nije ni ona ogromna prošlost, koja nema kraja, ni nepregledna budućnost, već neukidiva sadašnjost, a u toj, snažnom melanholijom prožetoj „filozofiji“, u tom osjećaju pritiska od strane konstantne sadašnjosti, u pokušaju da se dočara taj doživljaj svijeta nalazimo smisao vječitog prezenta u ovom Skenderovom sonetu.

Pročitajte prvi dio teksta – Žene vaše su njive vaše