1.
Bivši saborski zastupnik i član Hrvatskih suverenista Marko Milanović Litre kaže da je “zanimljivo kako baš nekoliko dana prije izlaska novog romana Miljenka Jergovića na zidu njegove zgrade osvane prijeteći grafit”.
Milanović Litre veli da je zanimljivo i što Jergović nije podnio prijavu policija, tvrdeći da “nema vremena”, a našao je vremena da sve objavi na fejsbuku.
“Zanimljivo je”, kaže bivši saborski zastupnik, “kako se i ovaj put sve događa uoči izlaska njegovog romana. Uvijek pred knjigu. Uvijek pred promociju. I uvijek u trenutku kad ‘veliki autor’ treba pažnju, jer što su reklame kad nemaš malo drame?”
Milanović Litre cinično zaključuje: “Ako je ovo sve bio pomno isplanirani uvod u PR kampanju za [Jergovićev novi roman] ‘1983’, onda kapa dolje.”
Sve ovo što piše Milanović Litre ima smisla. Ali u tome i jeste problem. Teorije, koje imaju smisla, obično nemaju veze sa stvarnošću. Na kraju, ovaj član Hrvatskih suverenista se ni ne bavi stvarnošću, već mogućnošću. “Ako je sve ovo…”, veli on.
Osnovna razlika između stvarnosti i mogućnosti jeste što u polju stvarnog važi stav proturječnosti, dok u polju mogućeg ne važi. U stvarnosti čovjek jeste ili zdrav ili bolestan. U mogućnosti jeste i zdrav i bolestan; naime, zdrav čovjek može oboljeti, kao što bolestan može ozdraviti.
U stvarnosti, grafiti na zidu Jergovićeve zgrade ili jesu inscenirani ili nisu. U mogućnosti i jesu i nisu, jer je kontradikcija dopuštena. Milanović Litre ulazi u polje nelogičnost; otvara mogućnost da su grafiti inscenirani. Ali šta ako nisu? Šta ako Jergoviću neko razbije glavu? Kakav će onda biti smisao spekulacija o porijeklu grafita?
Izjava Milanović Litrea i jeste i nije idiotska. Jer se oslanja na moguće, a moguće je da Jergoviću neko razbije glavu. Moguće je da do toga ne dođe. A ako govorimo o onom što je vjerovatno, onda se treba sjetiti da se, kako veli jedan starogrčki tragičar, uglavnom zbiva nemoguće.
Milanović Litre zaključuje sa ili-ili. “Možda je netko stvarno u dva ujutro sprejem pisao prijetnje kao nepismeni idiot. Ali ako nije… Ako je ovo sve bio pomno isplanirani uvod u PR kampanju za ‘1983’…”
A zašto ili-ili? Možda je neki nepismeni idiot sprejem ispisao prijetnje, a Jergović to iskoristio kao uvod u PR kampanju za roman (ko ne bi?). Jedno ne isključuje drugo. Ali oboje ne isključuje treće: naime, mogućnost da, nakon svega, neko razbije Jergoviću glavu. O tome Milanović Litre ne razmišlja, a zapravo nijedna mogućnost nije važnija od te.
Naravno, mogao je neko razbiti Jergoviću glavu i prije nego što su se pojavili grafiti, i prije nego što je objavio roman “1983”, itd. Milanović Litre ne bi imao veze s time. Ali grafiti su sad tu. I ako Jergoviću neko razbije glavu, onda Milanović Litre neće nositi krivičnu odgovornost za to, ali će se, ako ima obraza, stidjeti što je tvrdio da su grafiti samo uvod u PR kampanju. Jer su, ako se to desi, uvod u razbijanje glave.
Još uvijek ne možemo znati jesu li prijetnje Jergoviću bezazlene. Smisao stvari je često u događajima koji se još nisu ni desili. U svakom slučaju, niko pristojan ne bi trebao minimizirati značaj prijetnji. Jergović ima pravo na strah i zaslužuje solidarnost.
2.
”Jedne kolovoške noći, Miljenko neće dobro proći. Naša država, naša pravila”, kaže se u prijetećem grafitu. Anonimni autori, dakle, prisvajaju državu.
S obzirom da mu je zaprijećeno uime države, Jergović je, s dobrim razlogom, s prijetnjama povezao vladu.
”Policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita – sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova”, kazao je Jergović.
Definišući maniju gonjenja, Freud veli: “U ovim slučajevima, važnost neke određene ličnosti preterano se izdiže, njena moć uvećava do neverovatnosti da bi se istoj osobi tada s pravom pripisala odgovornost za sve neprijatnosti koje se dešavaju bolesniku.”
Da autor grafita ne govori uime države, moglo bi se reći da Jergović pretjerano izdiže važnost anonimnog autora grafita, odnosno da njegovu moć uvećava do nevjerovatnosti, identificirajući tog anonimusa ironično kao premijera i ministra policije. Ali autor grafita se sam poistovijetio s državom, prije nego je pisac napravio tu poveznicu.
Još kad je Vlada Hrvatske, u saopćenju, pribjegavajući djetinjastom sarkazmu, počela dokazivati da premijer i ministar policije ne stoje iza grafita, i sugerisati da ni žrtva nije anđeo, pokazalo se da je Jergović na dobrom tragu: savjest Vlade nije čista, premijer možda intimno i odobrava prijetnje.
Za razliku od Vlade, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je, reagovao kao čovjek čiste savjesti:
Razgovarao sam danas s Miljenkom Jergovićem koji je u Uredu Predsjednika bio dobrodošao, a mislim da je i naš razgovor dobro prošao. Ali, književnik ko književnik, Miljenko će vjerojatno i taj razgovor iskoristiti kao crticu za stvaranje neke nove spisateljske građe, pa ćemo čitati i drugu stranu priče. A to i jest suština razgovora (kakvih nam u Hrvatskoj nedostaje): slušati – i čuti! – što drugi, pa i drugačiji od nas, imaju za reći. Nakon kolovoških noći, stigli su rujanski dani, pa neka dijalog i tolerancija različitosti istinski postanu pravila hrvatskog društva.
Između redova se vidi sarkazam:
“mislim da je naš razgovor dobro prošao” (u prevodu: vidjet ćemo je li dobro prošao, jer čovjek nikad ne zna da li će Jergović kavu na Pantovčaku doživjeti kao kavu ili kao isljeđivanje u pritvoru);
Oleša Majakovskom prodaje rimu: med i kamen sa medikament, a Milanović piše u saopćenju:
”[Jergović] koji je u Ured Predsjednika bio dobrodošao,
a mislim da je i naš razgovor dobro prošao”
(u prevodu: bilo je tegobno);
zatim:
“književnik ko književnik” (u prevodu: lice bujne mašte, šizofrenik), itd;
”Miljenko će i taj razgovor iskoristiti” (u prevodu: svodnik razgovora);
”za stvaranje građe” (dakle, stvara građu, a ne umjetnost), itd.
Ipak, u ključnom momentu, Milanović zauzima velikodušan stav. Čak i ako Jergović razgovor na Pantovčaku ”iskoristi”, predsjednik mu unaprijed oprašta, neće mu zamjeriti. Dopušta mu da piše šta god hoće. (Liberal izvorno znači darežljiv, velikodušan.)
Dakle, došli smo do toga da predsjednik države daje dopuštenje Jergoviću da piše. To znači da pisac i nije bio tako daleko od zabrane. Razumije se, država ga ne bi formalno zabranila. Ali netrpeljive poruke iz Vlade plus anonimne prijetnje značile bi da Jergović treba da dobro razmisli kako će ubuduće pisati. Svjestan kakvu je situaciju Plenkovićeva vlada proizvela, Milanović, nastupajući skrušeno, vraća Jergoviću slobodu da piše šta god hoće.
U Kraju avanture Mirnes Sokolović piše da je Književnost nestala, a s njome su nestali i književnici, kada je Država prestala izdavati dozvole za pisanje. U naše vrijeme trebalo bi se podrazumijevati da pisci smiju pisati šta god hoće, te da država, osim toga, nema šta reći o literaturi.
Objašnjavajući kako neoliberalni poredak uništava literaturu, Sokolović veli: ”Država ne izdaje dozvole za rad, a neko se iz dana u dan bavi pisanjem, to je, već vidite, veliki problem. Kako će on živjeti? Koji je njegov smisao?”
Jergović se, na svu sreću – a neki bi to nazvali i nesrećom – nije našao u navedenoj situaciji; dakle, u onoj u kojoj se država razvela od njega.
Hrvatska država je, u proteklih desetak godina, isplatila 106.000 eura za prevode Jergovićevih knjiga; te subvencije nisu skladu s neoliberalnim duhom vremena. Osim toga, Vlada RH je, svojom neliberalnom reakcijom na grafite, doprinijela atmosferi progona i tabuizaciji Jergovićevog djela.
”Ono što”, veli Freud, “niko ne želi da čini ne mora ni da se zabranjuje, a u svakom slučaju mora ono što je najenergičnije zabranjeno biti predmetom želje.”
U prevodu: ako ne znamo koje su knjige dobre, znamo koje su zabranjene. Zabranjeno je, po pravilu, privlačno.
Pokušaj anonimnih autora grafita da ograniče Jergovićevu spisateljsku slobodu bio bi manje značajan da ga Vlada nije između redova poduprla, dajući oduška svojoj nečistoj savjesti. Akcija je, ironično, dovela do toga da Jergović privlači više pažnje nego ikad. Istina, cijenu svoje obnovljene slave, pisac mora platiti strahom.
Samo neozbiljni ljudi mogu tvrditi da je Jergović upravo i želio da živi u ovoj situaciji; dakle, u strahu. On je, naime, po vlastitom priznanju, napustio ratno Sarajevo, jer se isuviše plašio granata, što je ljudski. Nije jasno zašto bi isti čovjek danas birao da živi u strahu (da završi kao Rushdie), umjesto da živi u miru i komforu, kakav, kada ga ne progone, ima u Zagrebu. Zar je slava vrijedna jednog običnog oka?!
3.
U crtici Alija, Bosna i ja, objavljenoj u ratnim Danima (br. 6), Jergović piše o jednom susretu sa Alijom Izetbegovićem. Bilo je to, veli, drugog marta 1992, dan nakon Referenduma.
Pisac je trebao da drži neki govor u Umjetničkoj galeriji.
“Prišao sam mikrofonu”, kaže Jergović, “zakašljao se da bi (sic!) izmamio tišinu i onda ugledao Predsjednika, Aliju Izetbegovića sa svitom koji je upravo ulazio u salu.”
Bilo je to, kako dalje veli Jergović, vrijeme barikada, “nezamislivog užasa koji u naše mirnodopske glave jednostavno nije mogao da uđe”.
“Govor sam”, kaže, “završio grafitom koji je prethodnog, već barikadnog jutra izniknuo na Ciglanama: Kada se prepadneš najviše u životu ne dozvoli da umre govno u tebi.”
To je, veli pisac, trebala biti poruka svima (valjda da ne podlegnu strahu).
Nedugo nakon toga, kustosica je kazala Jergoviću da Alija hoće da priča s njime.
”Izgovorila je to krajnje dramatično. Predsjednika su tada svi doživljavali kao Predsjednika, a Državu kao Državu. Pa je, valjda, bilo nužno uplašiti se razgovora s njim.”
Ovdje nije jasno da li se Jergović uplašio tog razgovora ili nije: ova slaba ironija to više sakriva nego što otkriva. U svakom slučaju, uslijedilo je rukovanje, a onda je Alija rekao: “Baš kažem ovim svojim, kad Jergović može da psuje onda da i ja ispričam jedan bezobrazan vic.”
Naoko neočekivana reakcija. Jergović nije psovao. Samo je spomenuo govno, što nije psovka. Ali, opet, izgovoriti tu riječ, tokom ceremonije, u prisustvu predsjednika, na rangu je psovke.
Ono što dalje čudi jeste da se Alija nije naljutio. Ili bar ne onako, kako bi se očekivalo od jednog konzervativnog političara. Primjera radi, kada je Latinka kazala Titu da je, smjenom liberala, dao sastisfakciju i srpskom i hrvatskom nacionalizmu, Stanetu Dolancu je to zazvučalo kao da je opsovala, pa joj je, u Predsjednikovom prisustvu, kazao: “Ne možeš tako da razgovaraš s Titom!”
Alija ne samo da nije reagovao tako (u ovom slučaju), već je kako pripovijeda Jergović ispričao onaj bezobrazni vic, odnosno “neku staru, sasvim staru, starojugoslovensku šalu o Nikoli Pašiću”.
Čudno je što Jergović ne prepričava taj bezobrazni vic. Izgleda da je isuviše bezobrazan. Ako je tako, onda na djelu imamo bizarnu inverziju: umjesto da predsjednik cenzuriše pisca, pisac je cenzurisao predsjednika.
U svakom slučaju, umjesto da ukori Jergovića zbog “psovke”, Alija je reagovao tako što je “opsovao” grdnije, dovodeći samog pisca u neprijatnu situaciju i potvrđujući, čini se, time svoj autoritet. Dakle, umjesto da uskrati piscu slobodu, predsjednik je dopustio sebi pretjeranu slobodu. Jergović mu se osvetio tako što je obavijestio javnost da i stari, konzervativni predsjednik priča bezobrazne viceve. Skoro pa happy end za obojicu.
P. S.
Dok sam ovo pisao, u pauzi sam pročitao kolumnu, u kojoj autor predlaže izbacivanje Dostojevskog iz školske lektire, jer neki njegovi likovi ne govore lijepo o islamu i muslimanima. Na prvu, sve mi se čini kao neviđena besmislica. Na drugu, mislim – prijedlog zapravo i nije bez pameti: ako zabrane Dostojevskog, možda ga đaci konačnu počnu i čitati.
