Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo skupiti?
(Kur'an, Kijamet, 3)
Masa i organizacija
Došli smo u pola pet pred Željezničku stanicu. Najavljeno je da će biti osiguran besplatan prevoz za sve koji dođu. Planirano je da se krene u pet sati. Nas dvojica smo krenuli u sedam, sa Autobuske stanice, redovnom linijom za Srebenicu. Pred Željezničkom je bilo previše ljudi, odnosno premalo autobusa. Ljudi su se gurali pred autobusom, probadali laktovima tuđa rebra, kao razjarena rulja, bojeći se da neće doći dodatni autobusi. „Kao da je ući ili ne ući isto što i život ili smrt“, poredio sam, brzopleto. Jer, smijali smo se – ne samo prijatelj i ja – čovjeku, koji je prijetio vozaču, (očigledno) svom poznaniku, nakon što ga je ovaj upozorio da neće moći ući, ako nastavi silom pokušavati otvoriti vrata autobusa.
– Ti misliš, Karamane, da meni muda drhte pred tobom? – viknuo je. – Vidjećemo se na pijaci, Karamane.
Ostalo je, srećom, sve na tom obećanju da će mu, na pijaci, prodati šljivu.
Stražari sa zelenim sabljama
Nije isto, mislio sam, nije isto. Ne samo zato što su se bh. vlasti – za razliku od srpskih vlasti iz jula 1995. – pokazale kao loš organizator. Već smijemo se, nije nas strah. Niti je Karaman – a stvarno ga je tako zvao, neka mi ne da lagati stotinu svjedoka – onaj Karemans, koji će nas ostaviti na cjedilu. Smiješno je porediti.
Riječi ne mogu posjeći kožu, a kukuruška može. Dok ulazimo u Potočare, gledam polja kukurza s jedne i druge strane mezarja, i osjećam kako mi njihovi oštri listovi, kukurška, urezuje u kožu nešto što mi je zagonetno i zbog čega osjećam bogobojažljivost, nešto veliko, nešto pred čim se osjećam ništavan, nešto zbog čega osjećam da sam čovjek, a da čovjek nije gospodar svoje sudbine. To što mi zelene sablje kukurza urezuje u kožu nešto je poput ajeta, koje sam naučio kao šestogodišnjak, a koji nisu stihovi.
Plašile su me voćke, koje su, u selu mog djetinjstva, iznikle pokraj mezarja. Znao sam da tijelo truhne i da se voćke hrane njime. Pa kako onda da pojedem jabuku koja je pojela čovjeka! To mi je bilo strašno. Kukuruzi oko mezarja u Potočarima nisu strašni. Oni nisu pojeli ljudsko meso, nisu mogli ni oglodati kosti. Oni nisu strašni, već je to strašno. Kukuruška je sablja-pero, koja mi urezuje u kožu misao o kostima, presahranjenim, i koje sada stoje između dva kukuruzna polja. Njihov prvi zagrobni život bio je nakon što ih je čelična pesnica bagera spustila u zemlju. Njihovi tabuti su laki, kao da su dva-tri vrapca u njima, a njihovi mezari u Potočarima su samo malo veći od dječijih. Njihove majke ne mogu izgubiti abdest, čak i kad plaču.
Kukurzna polja, koja gledam, nisu strašna. Ti kukuruzi su čuvari potočarskog mezarja, a njihovi listovi su sablje, koje urezuju u pamćenje dan kad je čovjek pitao kuda da se ide, a utočišta nije bilo. Niko se nije vratio isti iz Potočara.
Derviš i smrt u Potočarima
Budući da smo kasnili, propustili smo početak ceremonije. Pored ostalog, i monolog iz „Derviša i smrti“, knjige koju Bošnjaci, od rata naovamo, čas vole kao svoju, čas mrze kao srpsku, a nikako da uoče da je to, jednim svojim dijelom, priča o njima, da je to metafora – da ne kažem metonimija – stanja njihove duše nakon posljednje rata i priča o jednoj mogućnosti njihove buduće sudbine. I dok putujemo, prevrćem u glavi po ko zna koji put detalje navedene analogije.
Nurudin otkopa brata Haruna, iz jedne od grobnica na pustom proplanku iznad tvrđave, razbacanih bez reda, iskopanih na brzinu i bez poštovanja, ali da li je to Harun? Čije kosti nosi? Od dva pronađena kostura, momci su, kaže, pokupili jedne u tabut i ponijeli ih, te nečije kosti, pokrivene zelenom čohom, da ih posiju kao sjećanje na nepravdu. A neka nikne šta hoće i šta Bog odredio, kaže šejh, koji počinje spoznavati šta je crna krv mržnje.
Čak i da je uspio sahraniti Harunove kosti, čak i da je imao mogućnost DNK provjere, to nikako ne može biti Harun. „Ja sam kao Kabil“, kaže Nurudin, „što mu Bog posla vranu koja rovljaše zemlju, da ga pouči kako će zakopati tijelo mrtvoga brata, a on reče: – Jao meni, zar ne mogu učiniti ni koliko vrana, da zakopam tijelo mrtvoga brata svoga.“
Harun je položen bez lica, neogasuljen, nepripremljen po zakonu božijem, nedodirnut pred smrt rukama koje ga vole, necjelivan očima svojih bližnjih pred prvi silazak u zemlju, tako da šejhu nije ostalo ništa da osjeća osim praznine koja ostaje nakon iznenadnog odlaska voljene osobe i gubljenja dostojanstva, i susljedno tome osjećaja samoprijezira i poniženja, koji graniče sa osjećajem nepostojanja.
(„Zar ne poznaješ šejh-Nurudina?“, pita Hasan, nešto kasnije, Ali-hodžu. – „Kako ne bih poznavao šejh-Nurudina? Gdje je?“ – „Ovdje, sa mnom.“ – „S tobom? Ne vidim ga. Zašto ne progovori, da ga bar čujem?“ – „Nećeš da me vidiš, a ne znam zašto. Jesi li ljut na mene?“, kaže Nurudin, koji se još uvijek nije bio osvetio kadiji i muselimu, niti su mu tražili oprost. „Eto vidiš, nema ga“, uzalud ga je tražio Ali-hodža pored Hasana.)
Živimo jedan dan na zemlji, ili manje, i zato Nurudin traži od Boga da mu dadne snage kako bi mogao oprostiti onima, koji su mu ubili brata, nedužnog. Moli za snagu da ne klone od bratske i ljudske žalosti i da se ne otruje mržnjom „Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti, on je najveći. A znam zaboraviti ne mogu“, kaže šejh.
Nakon što se Ajni-efendija i muselim cijelo vrijeme odnose s podsmijehom prema Nurudinovom traženju pravde, nakon što svoj zločin tumače kao pravednu kaznu za krivca, nakon što pokazuju da su nezainteresirani za pravdu, nakon što ga ponize (kada ga sejmeni izbičuju i zatvore u tvrđavu), nakon što ga, kao šaka davljenika, ščepa za srce spoznaja da se ne može oprostiti onima koji oproštenje ne traže, niti se osjećaju krivima, riječju – nakon što se cijelo vrijeme odnose prema njemu kao što se vlasti u RS-u, od rata do danas, odnose prema povratnicima, Nurudin se prepušta jedinom što mu je ostalo, mržnji i osveti.
On osjećaj nenamirenog duga, oduzetog dostojanstva, počne liječiti mržnjom i osvetom, što ga je i samog moglo odvesti u smrt poput one Harunove, ali on završi gore od Haruna, postavši kadijom, pretvorivši se u Ajni-efendiju, dovevši sebe u situaciju da mora birati između toga da ubije i da bude ubijen, on bira da ne bude ubijen. Svejedno da li je riječ o kauru ili o Hasanu. „Je li Dubrovčanin kriv? Onda je i Hasan. Možda i više. Od stranca možemo očekivati da bude neprijatelj ove zemlje, od našeg čovjeka ne možemo“, pojašnjava valijin deftedar šta su nacionalni interesi.
Kamen-temeljac za izgradnju boljih odnosa u regiji
Kad smo stigliu Potočare, prisutnima se obraćao Bil Klinton, bez prevodioca. Nisam razumio o čemu govori, kao i većina prisutnih, ali smo mu aplaudirali. Nismo pogriješili. Govorio je, pročitaću kasnije, o potrebi da se između mržnje i oprosta, odabere drugo. Oni koji su opravdavali, podržavali ili ignorisali genocid u Srebrenici, moraju se pokajati i tražiti oprost, a oni, koji su ostali bez porodica u genocidu, moraju smoći snage da im oproste kako bi obavezali svoj narod da ne liječi osjećaj oduzetog dostojanstva mržnjom i osvetom. To bi bio kamen-temeljac za bolje odnose u regiji.
Kasnije sam, približivši se Fabrici akumulatora, na displeju vidio kako iza Klintona i Bakira Izetbegovića sjedi Aleksandar Vučić. Ajni-efendijin ministar informisanja. Muselimov advokat. Muftijin suigrač u šahu. Jedan od inspiratora zločina, genocida, a kasnije – čovjek koji je negirao da se isti i desio, čovjek koji je, sve do koju godinu unazad, advokatirao u srpskoj javnosti Ratku Mladiću. Sramota, koju je nanio sebi, 20. jula 1995. u Parlamentu Srbije, kazavši da će oni („Beli orlovi“?) ubiti 100 Muslimana za svakog ubijenog Srbina, dok se u srebreničkoj regiji odvijao genocid – tolika je da bi godinama, svaki dan, umjesto kiše, morala s nebesa padati po njemu njegova sopstvena pljuvačka da ga potpuno očisti.
Došao je, međutim, kao premijer, da se pokaje uime države, da traži oprost, da pruži ruku izvinjenja, da pruži nadu u pomirenje; tako je moralo izgledati svima koji su vidjeli kad mu je Hatidža Mehmedović stavila cvijet Srebrenice na odijelo. I sve to je uistinu važno. Ne zbog toga da bude njemu, lično, lakše – uostalom, on je, i nakon posjete Potočarima, koristeći se riječima jednog od dovikivača, kazao da se ne osjeća nimalo krivim – već zbog odnosa između Srbije i BiH. Mada je, kako reče Andrej Nikolaidis, nejasno po kojoj logici je za organizatore ruski ambasador bio nepoželjan, a Vučić za poželjan, kad je upravo Srbija tražila od Rusije veto na rezoluciju koja osuđuje genocid u Srebrenici.
Križni put Aleksandra Vučića
Bio sam na mjestu gdje se spajaju centralni, kružni put i uzana staza, koja ide uzbrdicom, kad su krenule delegacije prema tribini. Začuo se od Fabrike huk nezadovoljne mase. Znao sam odmah kome dovikuju i zvižde. Da je tog dana u Potočare došao predsjednik Angole i premijer Nigerije, zemalja koje su pred Vijećem sigurnosti UN-a odbile rezoluciju o osudi genocida u Srebenici, jednako bi bilo.
Ali nisu ga smjeli gađati kamenom! Bio sam na tri-četiri metra do njega, kad je krenuo uzanom stazom, kad je ušao među nezadovoljnu masu. I nije tačno, kao što sugerišu neki mediji, pa i sam Vučić, da je samo šačica „terorista-atentatora“ iskazala negativan stav prema njemu, dok je većina predvođena porodicama žrtva osjećala simpatije prema njemu „koji nije ništa kriv“.
Bio sam tu i gledao, iz neposredne blizine, kako neponizno, da ne kažem gordo, Vučić ulazi u čeljusti mase nezadovoljne njegovim prebliskim prisustvom. I išao je odveć sporo. Da li su mu odrvenile noge, kad je čuo tekbire, ili je htio usporavanjem poručiti da ga nije strah? Da li je, svjesno, htio da isprovocira napad? Ne znam. Vidio sam samo da su ga, odmah, s početka, špricali vodom i gađali sitnom zemljom skinutom sa mezarskih jorgana.
Da li su ga spontano počeli kamenovati, zato što „šejtana treba kamenovati“, od strane sljedbenika abderitskog poimanja pravde („ko tebe genocidom, ti njega kamenom“) ili je napad bio organizovan, od strane sandžačkih navijača, kako kažu jedni, ili od srpske obavještajne službe, kako kažu drugi – također ne znam. I nije toliko ni važno.
Važno je da Vučić nije smio biti pušten da uđe, sam, u čeljusti mase. Svejedno je da li je to bila njegova zamisao ili tuđa. Da nije uopće ušao u masu, do napada ne bi došlo. Jasno. Jednako kao što ne bi i da je s njim, rame uz rame, krenuo neko od najvećih bošnjačkih autoriteta: Bil Klinton, reis Kavazović, majke Srebrenice, ili Bakir Izetbegović. Da su ga oni okružili, umjesto gorile s kišobranima i, ispostavit će se, pripadnici MUP-a RS-a u civilu, ne bi moglo doći ni do spontanog, a posebno ne do planiranog napada. Kad bi u tom slučaju neko, bio on nepromišljen ili zlonamjeran, bacio jedan kamen masa bi njega pregazila, a ne Vučića.
Isto su mnogi rekli, i prije mene, ali nemamo se čime hvaliti, jer naknadna pamet nije nimalo bolja od drugih oblika gluposti. Mnogo nas je koji smo plaćeni da mislimo, a kad je došao trenutak, nikog nije bilo da predloži, da na sav glas traži navedenu ili sličnu preventivnu mjeru od organizatora.
Otišao je iz Potočara sretan
Da je ceremonija obilježavanja 20. godišnjice (gotovo) upropaštena, shvatio sam tek nakon što sam se vratio kući, u Sarajevo, kasno navečer, i vidio da mediji samo govore o napadu na Vučića, da su napisali 136, da su napisali 8372 članka o njegovoj „golgoti“, čime je posve skrenuta pažnja sa onih zbog kojih uopće i postoji godišnjica.
Umjesto da dominira u javnosti Vučićevo pokajanje i traženje oprosta uime i za državu Srbiju i sve njene građane koji snose kolektivnu, političku odgovornost za greške koje su napravili 90-ih, glasajući na izborima za počinioce genocida; umjesto da Vučićeva posjeta bude šok terapija za Srbiju i podrška politički zdravom dijelu srpskog građanstva u nastojanju da se srpsko društvo suoči na pravi način sa nasljeđem 90-ih, te da smanji međuetničku mržnju i u BiH – što se moglo desiti, što je mogao Vučić uraditi, bez bojazni se da će izgubiti vlast, a za što još uvijek postoji nada – godišnjica je porodila uznemirujuću inverziju; majke Srebenice su se morale izvinjavati premijeru Srbije. Reis je morao smirivati masu riječima hadisom koji kaže da stranog državnika muslimani moraju poštovati, pa je tako na Vučićevu stranu stao i sam poslanik Muhamed, a oni, koji su „kamenovali šejtana“ – ako su to bili ti – odjednom su dobili priliku da shvate su kamenovali sebe same.
Očekivalo se da će Vučićeva posjeta, kao i Tadićeva 2010, oslabiti podršku, koju ima u Srbiji, ali on se, nakon tog 11. jula, iz statusa vladara uzvisio se do mitskog statusa. Uklopljen u mitološke obrasce srpske kulture, postao je novo očitovanje ideje o drevnom srpskom vladaru koji ide da klekne pred Turke, da bi poštedio svoj narod od tog poniženja. Predstavljen je u srpskoj javnosti kao sin čovječiji, koji je svojom, ličnom patnjom otkupio od američko-evropsko-bošnjačkog boga oca sve grijehe svog nebeskog naroda. A nakon što su svi osudili napad na premijerov tjelesni integritet – uzgred, na politički najvažnije dijelove tog integriteta: usnu i naočale – on se do kraja uživio u ulogu Hrista, šaljući, poslije svega, poruke mira, ljubavi i oprosta svima. Čak je i sve Bošnjake, iako su – zato što su? – samo gledali (preko TV-a) njegovu golgotu, osudio ne na genocid, kao 1995, već na vječni život Lutajućeg Žida.
Govorio je i o budalama, na toj pres-konferenciji, ne bez razloga. Na pitanje da li misli da su ga pokušali ubiti, kazao je da ga „sigurno nisu hteli voditi na ručak“. Ta šala je bila jedina greška u njegovom evanđeoskom PR-u tog dana. Ostalo je bilo savršeno. Dok je Milošević morao vikati da ne čuje dobro da bi bio omiljen kod masa, Vučiću je bilo dovoljno da prošapuće kako ne vidi dobro.
Da nisu zakamenjali tog šaldžiju, a mogao je očekivati da hoće, jer su mediji danima brujali da se „sprema napad“; da su mu aplaudirali, a znao je da neće, jer negira genocid; da su ga štitile majke Srebrenice u mimohodu i reis, kao najveći moralni autoriteti na tom skupu, a nije bilo pametnog intelektualca da to predloži – otišao bi nesretan iz Potočara, kao što i priliči normalnim ljudima. I ta njegova nesreća bi možda bila i tuga čovjeka, dok bi sigurno bila zabrinutost političara, željnog potpune vlasti, jer bi ga u Beogradu mnogi, koji negiraju genocid i svoju odgovornost za njega, dočekali kao izdajnika.
Ovako, učinio je ono što se činilo apsolutno nemogućim. Ne znamo da li je posijao incident, ali ga je požnjeo kako nije mogao ni sanjati. Zahvaljujući kamenicama, dobio je više izvinjenja od Srebreničana taj dan nego što ih im je sam uputio, a pri tom nije priznao genocid; iako je otišao u Potočare, nije dočekan u Beogradu kao izdajnik; štaviše, postao je još moćniji, izgledalo je kao da će vladati sto godina, da neće ni jesti, ni spavati, ni stariti, već samo vladati; postao je jedini političar, koji je 11. jula osvojio naklonost i bošnjačke, i srpske, i međunarodne javnosti. Tadić, kojeg 2010. u Potočarima nije pronašao kamen mudrosti, vjerovatno se dugo čudio toj dijalektičkoj logici evanđeoskih čudesa.
Da ne bude zabune, čudo je i ovdje bilo samo prevara. Jer Vučić je otišao, ostavivši u Srebreničanima osjećaje posramljenost i zbunjenost umjesto praštanja i satisfakcije, i vratio se, zatičući Srbiju kako se umjesto sa porodicama žrtava poistovjećivala sa njim, mučenikom, te kako je umjesto kajanja zbog jula ‘95. dijelila s njim osjećaj moralne pobjede. Zahvaljujući „atentatu“ (dr. Stefanović) njegova posjeta izgubila je prvobitnu svrhu, te nije nimalo potaknula potrebni i priželjkivani proces kajanja i praštanja, izgradnje pomirenja i povjerenja.
Rekao sam na početku da se niko nije vratio isti iz Potočara. Tako je i s Vučićem. Došao je u Potočare, kao Tadić, „prošao gore“ od Tadića, a vratio se u Beograd ne kao čovjek, već kao Milošević, svojevremeno, omiljen u narodu. Došao je da okajava grijehe i da traži oprost za genocid („zločin“, op. A. Vučić), a na kraju su oni od kojih je došao tražiti oprost morali da se izvinjavaju njemu. Došao je kao zločinac, a vratio se kao žrtva. Došao je da se pokloni žrtvama u Potočarima, a dočekan je u Beogradu kao moralni pobjednik. Otišao je iz Potočara sretan, ne zato što je preživio „atentat“, već zato što je znao da je to samo početak jednog veličanstvenog PR poduhvata. Planirano ili spontano napadnut, svejedno je otišao 11. jula iz Potočara sretan, a niko ne bi smio otići sretan iz Potočara tog dana, nakon svega što se desilo prije dvadeset godina.
Živi ništa ne znaju. Poučite nas mrtvi, kako se može živjeti bez straha, ili bar bez užasa.
