Posljednjih dana vodi se bjesomučan vid polemike – bolje rečeno, kolektivizirano ogovaranje omogućeno bespreglednim prednostima (anonimnog) cyberspacea i inih web-stranica i portala koji su specijalizirani za kvazi-kritiku
Pišu: Jasmina Bajramović, Jasna Kovo
Posljednjih dana vodi se bjesomučan vid polemike – bolje rečeno, kolektivizirano ogovaranje omogućeno bespreglednim prednostima (anonimnog) cyberspacea i inih web-stranica i portala koji su specijalizirani za kvazi-kritiku – a razlog su joj dva, usuđujemo se reći, kritičarska ogleda (stava) četiri romana Nure Bazdulj-Hubijar (Doba nevinosti, Smrt je došla prekasno, Kad je bio juli, Naše međutim je rat), autorice kojih su (a ujedno i ovog teksta) Jasna Kovo i Jasmina Bajramović. U navedenim se ogledima (Jalovost plodne autorice – kako trivijalno izmiče žanru i postaje dominantna vrijednost i Zavodljivost trivijalnog, ili vrijedi li to čemu?) pokušavala (uspješno ili neuspješno?) analizirati kontekstualiziranost pobrojanih romana unutar bh. književne produkcije a priori, te trivijalne žanrovske karakteristike istih i njihovo baratanje klišeiziranom naracijom koja na momente zalazi i u viktimizacijski diskurs, računajući na katarzično poistovjećenje čitaoca sa protagonistima. Naročito je posmatran žanr ljubavnog romana i njegova (ne)ostvarena mogućnost osvještenja feminističkog diskursa, kao i potenciranje autoričinog opusa i vrijednosti promoviranih istim u saobraznosti sa androcentričnim kanonom koji populariziranost ženskih autorica pogrešno promovira kao afirmaciju ženskog glasa, a ne kao afirmaciju patrijarhalnog ženskog mišljenja, koju one(autorice, op.aut.) u svojim knjigama propagiraju (Dubravka Ugrešić). Neki će se zapitati (s pravom) zašto se stavke ovih analiza ponovo nabrajaju o ovom tekstu; odgovor je razočaravajuće jednostavan. Autorica spomenutih romana, kao i kritičari naslova spomenutih kritika, nažalost, u svom moralizatorskom gnjevu nisu otišli dalje od naslova samog, te su se svi pokušaji odgovora i početka suvisle polemike svodili na diskvalifikaciju autorica na osnovu njihovih godina, (ne)moralnih životnih stavova i njihove posvemašnje drskosti da analiziraju djelo neprikosnovene autorice (bakljadu će povesti sama autorica, te se, samim tim, autodiskvalificirati i osujetiti mogućnost ozbiljne polemike). Međutim, priča se tu ne zaustavlja; senzacionalistički potencijal ove tužne sage naprosto je bio neodoljiv; zloglasni autoričin mail upućen na e-mail adresu redakcije časopisa bit će višestruko umnožavan (od nje same, ali i ostalih), (stručno?) analiziran i korišten ad infinitum (konkretno, na portalu radiosarajevo.ba, što je inicirano na web-stranici sic.ba objavljivanjem teksta Kada pisac pročita kritiku Kenana Efendića); spomenuti portal je vodio intervju sa spomenutom autoricom, te se dodatno pojačao utisak da se radi o organizovanoj hajki i stigmatiziranju autorice Nure Bazdulj-Hubijar od strane dvaju nezrelih pokušaja književnih kritičarki (na mikroplanu). Ljubitelji teorija zavjere su (na makroplanu) iščitali urotu samog časopisa (SIC!) čijoj redakciji kritičarke (s malim slovom k, ponizno ćemo ustvrditi) pripadaju – s ciljem podizanja publiciteta i tiraža časopisa, koji, avaj, čak i nema tržišnu vrijednost u ekonomskom smislu (časopis je potpuno besplatan i njegova je pozicija ovim činom dodatno marginalizirana). Naravno, nemoguće bi bilo da ovakav eksces poznate i priznate bosanskohercegovačke a naše autorice ostane neprimjećen od strane mnogo tiražnijih sedmičnih listova (DANI, br. 680), koji pod naslovom Književnička kritika – Čula sam da ste nešto srale (rubrika FOKUS) prenose mail autorice u cjelosti, u svoj njegovoj niskosti i s obiljem prljavih detalja. Teško je povjerovati u posvemašnju zabrinutnost ovog lista nad jadnom sudbinom mladih književnih kritičarki napadnutih od strane – kako su naveli – razgoropađene autorice. Na ovaj način, paradoksalno je izglobljen fokus sa same kritike autoričinog književnog opusa na kritiku autoričine ličnosti (sic!), što je, kako je i sama autorica sugerirala, „neodvojivo“ i tijesno sklopljeno (sic!), iako je teoretski utemeljena tvrdnja (koju ćemo ovdje, zarad nevjernih i neobrazovanih Toma, nanovo navesti) da su djelo i pisac odvojive kategorije, te da je u potpunosti prevaziđeno pozitivističko tumačenje djela preko piščeve/spisateljičine biografije. Iako su u kritikama autoričinih djela navođeni citati iz intervjua koji su s autoricom vođeni povodom uručenja određene književne nagrade, oni su apriorno posmatrani iz rakursa autoričinog opusa i tvrdnji koje se tiču samog opusa, a ne autoričine ličnosti (što se eksplicitno pokušava spočitati autoricama navedenih tekstova). Elem, kako smo već naveli, ova žiža interesovanja biva usmjerena na navedenu zlokobnu intenciju nezrelih kritičarki (s malim slovom k), čime se dvostruko viktimizira sama autorica i njena povrijeđena stvaralačka persona. Time je malobrojna publika, prateći ova zlosretna dešavanja, (ne)svjesno podjeljena na dva viktimizacijska pola: jedan, koji zdušno stoji iza vrijednosti koje propagira autorica i njenog dugogodišnjeg trudbeničkog rada na polju književnosti, a drugi, koji nepozvano advokatiše za navedene autorice putem spomenutih cyber-glasila i ironizira stavke koje je autorica iznijela u svom eksplikatornom i poučnom intervjuu. Pokušat ćemo, u nastavku ovog teksta, evidentirati i razobličiti diskurs jednih i drugih.
Krenut ćemo od stavova koji, potpuno paradoksalno, objedinjuju navedene suprotstavljene perspektive:
Stavka 1:
Sama će autorica navesti u svom intervjuu da, parafraziramo, bh. književna scena ignoriše ili stigmatizira njena književna dostignuća, te da je to evidentirano, crno na bijelom, u raznoraznim novinama, književnim magazinama, kao i naučnim radovima. Ono što je indikativno i prešućeno u ovoj izjavi jeste evidentni izostanak bilo kakve spisateljičine reakcije na spomenute kritike. Nadalje, kritički stav dvaju autorica, iznesen u književnom magazinu SIC!, je nadasve uvrijedljiv, po njenom mišljenju, i poništava njen dvadesetogodišnji književni rad. Istovremeno, autorica se ne trudi imenovati, evidentirati i opovrgnuti niti jednu od „uvrijedljivih“ teza, te se ne bavi samim tekstom književne kritike, već subjektivističkim iščitavanjem i učitavanjem istog pokušava deplasirati bilo kakve kritičke oglede autora ili autorica, generalno, čija se dob ne smatra književnom zrelošću podobnom za vrstu navedenih analiza.
Stavka 2:
Usudit ćemo se navesti i činjenicu koja je, možda, nekima i promakla – radi se o „sukobu“ istog spola (banalno rečeno), pri čemu taj sukob nadrasta svoj prvotni literarno-kritički okvir i prerasta u brojanje i pobrojavanje moralističko-etičkih vrednota jedne i druge strane (loptica, pritom, ide od autorice same, pa do samoproklamirane advokatske strukture koja nepozvano zastupa mlade kritičarke). Ovdje je pogodno citirati Fatmira Alispahića, zaduženog, između ostalog, i za ženska i ženskasta pitanja: Za mene je nezamislivo podići ruku na žensko. Zato ne mogu polemisati s Markom Vešovićem. Jer ja s druge strane ne vidim muškarca, ne vidim stav, već vidim jednu ostarjelu i čangrizavu babetinu, iz čijih obezubljenih i obezumljenih usta ključaju uvrede (spomenuti stav odnosi se na još jedan pokušaj polemike, neslavno završen, čiji su akteri očiti). Kako F. Alispahić stručno analizira, polemika koja involvira ženske sudionike osuđena je na međusobna vrijeđanja, dok se kod „muških“ polemika očituje jasan stav i argumentacija, te samim tim, zdravo, veselo, patrijarhalno čitalačko štivo (naučno, nadasve!). Da je polemisanje sa ženskom gotovo nemoguće, štaviše, suvišno (fiziološki i psihički, jer vam neprestano doziva sliku „čangrizave babetine“), pokazat će i sama autorica, identificirajući autorice kritika sa ženskima iz čijih usta ključaju uvrede, kako se implicira u njenim istupanjima povodom navedenih književnih kritika. Navedeni kontekst autoričnih izjava priziva sliku davne situacije u kojoj su se našle hrvatske feminističke kritičarke kada su prokazivale licemjernost hrvatske političke elite; naime, ukoliko se jugo-muškarci (u bivšem komunističkom ili sadašnjem postkomunističkom sistemu) usude da nešto javno kažu, oni postaju “disidentima”, “mučenicima sistema”, “nacionalnim umovima”, “našim najhrabrijim muževima”, “hrvatskim Havelima” ili “srpskim Rushdijima”, Ukoliko isto učine žene, one postaju samo – “kurvama” (D. Ugrešić). Svakako, kontekst nije ni izdaleka u toj razmjeri mučenički i ozbiljan, ali se naznake slične stigmatizacije daju primijeniti na ponuđenu skicu – autorica se ne trudi polemisati sa ženskim kritičarkama, jer njihov negativno konotiran stav proizilazi iz kojekakvih personalnih problema (uzrokovane, možda, teškom finansijskom situacijom, te primoranošću da izdaju kodeks sestrinstva iz kojeg proizilazi afirmacija pomirljivog ženskog glasića?), te se samim time autorice ovih kritika daju automatski diskvalificirati.
Stavka 3:
Primjetit ćete da su ključni pojmovi ovog teksta: književna kritka, književne kritičarke, polemika. Međutim, sva tri pojma su, primjenljiva na dati kontekst, diskutabilna i labilna:
1) Autorice spomenutih tekstova se nalaze u književno-identitarnoj krizi: ne sjećaju se da su sebi prikačile etiketu književnih kritičarki, ali istovremeno, čitajući spomenute komentare i reagovanja, vide da ih se uporno priziva na taj način; ali avaj! Baš kad se naviknu na svoje novo zanimanje, bivaju napomenute da one to nisu niti mogu biti, jer grade „karijeru“ (sic!) preko leđa bardice bosanskohercegovačke književnosti (bosanskohercegovačke a ljudske). Naime, autorice ovog teksta zanima ko su agensi normativne kulture (N. M. Bamburać) koji samobitno uspostavljaju aršine književnokritičarskog bivstvovanja; kako se u istu elitističku družinu može učlaniti i da li se njihovi tekstovi-stavovi mogu okarakterisati kao književna kritika?
Da li je određena književnost, ženska ili muška, bez nužne implikativnosti o prevashodnoj podjeli na rodno-spolnu kategoriju, uključiva u književni kanon mnogobrojnih antologija i programa po jedanako raznolikim ideološkim kriterijima, jedino polje u kojemu bi se problematizirao upravo rodno kvalifikativni kriterij? Ili je, shodno novonastaloj situaciji, u ključu već pobrojanih senzacionalističkih uradaka, ipak problematizirano jedno novo pitanje, hvale vrijedno za ukupni književnoteorijski i književnokritički prostor – smisao postojanja same kritike i sistem uključivosti podobnih i nepodobnih u normativni i vannormativni kanon književne krtike? Nedvoj(e)beno je jasna činjenica da je i sama književna kritika (uostalom, i kritika bilo kojega fenomena u diskurzivnim praksama) podložna analizi, stoga – zašto ne i ova?! No, je li uistinu dobna granica, rodna i spolna orijentacija, ideološka pozicija, marginalnost i centriranost pozicija presudni ključ za ozbiljnost prihvaćanja same kritike, pa zašto ne i drugih žanrova- recimo, same polemike? Pitamo se je li došlo pogodno vrijeme za podobnu analizu sistema profiliranja književne kritike i književnih kritičara/ki – odgovaraju li i oni po-etičkome angažmanu poput same književnosti i književnika?
Sa pokornim strahom iščekujemo odgovore (iako sumnjamo da će doći)!
2) Pojam književne kritike, i same ćemo priznati, u poplavi ovih kvazi-kritičarskih intencija, biva ispražnjen od svog značenja i lebdi, neuhvatljiv, izvan domašaja poniženih i uvrijeđenih; stoga ćemo ga morati definicijski izložiti:
Književna kritika je jedna od triju disciplina nauke o književnosti, pored historije književnosti i teorije književnosti; “onaj deo nauke o književnosti koji služi kao spona između književnog dela i čitalaca”. Zasniva se na postavkama teorije književnosti (posebno njenih metodoloških disciplina) i estetike, (…). Vršeći tu funkciju književna kritika istovremeno ocenjuje književno delo, a i priprema nove činjenice za dalje teoriska uopštavanja teorije književnosti i estetiike (Rečnik književnih termina).
Provjeravajući postavke navedenog termina, križamo one stavke za koje smatramo da smo ih zadovoljili: zasnivanja na postavkama teorije književnosti i ocjenjivanje književnog djela.
3) Pojam polemike ponajviše apstrahira sve teze iznesene u ovom tekstu; ako pojam polemike označava „oštre rasprave u okviru političkih, književnih ili znanstvenih diskusija“, prisustvo sudionika ili sudionica ove polemike je potpuno nejasno i svedeno na puke označitelje. S obzirom da se radi o posvemašnjem izostanku bilo kakve kritički utemeljene reakcije, koja se zasniva na argumentaciji i pobijanju prvotno navedenih stavova u navedenim kritikama navedenih autorica, moze se zaključiti da su autorice bile prisiljene polemizirati sa vlastitim stavovima i njihovom utemeljenošću. Tako je ova polemika zbilja jedinstvena u dosadašnjoj plejadi književnih ili znanstvenih diskusija bosanskohercegovačkog javnog prostora. Očigledno je da se žanr polemike sve više spušta na nivo sapuničnih obrazaca razmišljanja i oblikovanja javnoga prostora u kojemu se više niko ne bavi riječju i djelom, nego likom i karakterom samih agensa. Koliko ti je velika glava, jesi li, ne daj Bože, peder ili prostitutka – jedino su mjerljiva pitanja kvazipolemičkoga prostora.
Sukladno aparatu kojim se artikuliraju pomenuta opšta mjesta umjesto zaključka bile bi podobne slijedeće (preuzete-naravno!) wiki-definicije javnoga prostora u kojima čitatelj i čitateljka mogu pažljivim biranjem doći do svoga odgovora:
Javni prostor je područje ili mjesto koje je otvoreno i dostupno svim građanima, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu ili socio-ekonomsku pripadnost i dob.
Jedan od najranijih primjera javnih prostora su gemajde gdje su seljaci mogli dovoditi stoku na slobodnu ispašu.
Javni prostor je kriterij za pojmove kao urbani zemljopis, likovnu umjetnost, kulturalnih studija, socijalne studije i oblikovanje gradskih središta.
Potpisuju: Jasmina Bajramović i Jasna Kovo
