Čitam svoje nesređene bilješke i gledam zajedničke fotografije iz sarajevskog Doma pisaca. Bilo je to samo prije dvije godine. Doputovao sam iz Beograda da bih uzeo riječ na svečanom otvaranju tog »intelektualnog parlamenta«, kako sam tada nazvao Dom pisaca. Domaćin i duša tog kluba bio je Abdulah Sidran. Njegova duhovita i kratka besjeda primljena je sa simpatijama. Podigao je čašu za novu Bosnu bez ideoloških stega u kojoj pluralizam već postoji kao način života i mišljenja. Pjesnike je upozorio da prepoznaju ono što je dobro u nadolazećem vremenu, a da pišu prema mogućnostima i mjeri svog talenta. »Ako smo dobro pisali pijući brlju, vjerujem da ćemo još bolje pisati uz viski.« Tu rečenicu pronašao sam u svojoj nesređenoj bilježnici, a onda i plan za esej o tamnom vilajetu koji se premješta u Beograd. Navečer smo pili, rasprava o tamnom vilajetu trajala je do zore. Zapisao sam jednu nejasnu i nedorečenu misao da tamni vilajet nosi nešto mistično-noćno i zatvara svjetlo u sebi. Možda sam elemente za esej potrošio upravo te noći; stoga i nije nikad napisan.
U kasne sate nadmetao sam se sa Sidranom u recitiranju stihova Tina Ujevića, a bogme sam ga i peckao što se poveo za svojim rediteljem Kusturicom i dao pohvalnu izjavu o Miloševiću. Vješto se branio i filozofski odgovorio da Muslimani umiju prepoznati despota, a hvaleći ga iskazuju strah od njegova ustoličenja. Muslimanski su mistici pohvalom zla postizali njegovo poništenje.
Tijekom večeri našem stolu prilazili su razni tipovi, uvrnuti, luckasti i pripiti, a među njima i jedan mali sarajevski pjesnik koji se bješe fiksirao na mene. Dosađivao mi je nekim baljezgarijama da smo mi kao Hercegovci otmjeniji od drugih, da smo roda bogumilskog, da su kovači kod bosanskih krstjana bili klesari figura na stećcima. Htio sam ga grubo otjerati, ali Sidran ga je štitio kao poštenjačinu i vrijednog čovjeka. Taj je pjesničić, valjda misleći da mi ugađa, olajavao Miloševića kao zloduha srpske povijesti, kao slijepog vođu iz Domanovićeve pripovjetke. »Uostalom, ti si to sve napisao, a mi smo tvoje poruke primili«, rekao mi je taj mizerni pjesnik koji je danas šef bolesne gebelsovske propagande u novinskoj agenciji SRNA.
Abdulah Sidran ostao je u Sarajevu. Ubrzo nakon otvaranja Doma pisaca, u svibnju te 1990. godine, ponovo sam boravio u Sarajevu. Moj izdavač i prijatelj Gavrilo Grahovac priredio je u Domu pisaca feštu u čast izlaska mojih izabranih knjiga. U to vrijeme rado sam dolazio u Sarajevo, pogotovu što sam dugi niz godina bio nepoželjan u tom gradu. Beograd mi bješe nepodnošljiv; taj gadni srpski šovinizam trovao je dušu. Mržnja se već opažala na licima ljudi; izobličavala ih je. Sloboda brbljanja pretvorila se u netrpeljivost. Onaj polupismeni prigradski svijet samouvjereno stupa na političku scenu i tumači historiju na svoj način. Srpska inteligencija zagazila je u iste primitivne vode. »Vlast intelektualnog prostaštva« dominira javnim životom. Brišu se granice između elite i svjetine. Tko bi ukazao na sljepilo srpskog društva proglašavan je izrodom. U Beogradu sam kidao mnoga prijateljstva, neka uz tešku svađu, a neka posve mirno, bez velike patnje i žalosti. Nisam praštao, iako sam ponešto naučio o toleranciji.
Neki susreti i razgovori koji su mi onda djelovali bezazleno, iz sadašnje pozicije doimaju se sablasno. Prisjetih se jednog susreta u Knez Mihajlovoj ulici sa mojim drugarom, darovitim srpskim piscem i akademikom, Dragoslavom Mihailovićem. Na Terazijama se igralo Žikino kolo, treštale su »dugmetare«, ždralo se i podvriskivalo, Srbi su slavili proglašenje ustava. Toga dana ubijeno je 27 mladih Albanaca. Pitao sam kolegu kako mu se dopada ovaj primitivni ples u Beogradu uz pucnjavu i ubijanje ljudi na Kosovu. »Valjda ne misliš da su Šiptari ljudi?«, uzvratio mi je književnik. Čudno me je pogledao, a onda znatiželjno upitao; »Je li istina da ti je žena Hrvatica?« Potvrdno sam odgovorio, a moj drugar je nekako razočarano izustio: »A tako mi je bila simpatična.« To se tada moglo uzeti kao štos, ali danas je postalo i suviše ozbiljno i krvavo.
Svaki odlazak iz takvog ozračja u Beogradu, pa makar i do Sarajeva, mnogo mi je značio. Sarajevo sam doživljavao kao slobodnu zonu duha, kao školu tolerancije. Taj grad bješe iskoračio iz one »intelektualne hermetičnosti« u koju se Beograd sve više zatvarao. Promociju mojih knjiga u Domu pisaca shvaćao sam kao neku malu svečanost u slavu tog novog duha. Prisjećam se gotovo svake osobe koja se te večeri pojavila na promociji, pa čak i bezbojnog Radovana Karadžića. Taj se tip naprosto ušuljao i sjeo sa strane. Površno sam ga poznavao, mada se družio s nekim mojim prijateljima. Tko bi se uopće sjetio jednog trećerazrednog pjesnika da u međuvremenu nije postao zločinac.
Miljenko Jergović piše da nema Sarajlije kome netko drag nije ubijen ili ranjen, i da nema zgrade koja nije pogođena. Ne znam je li Dom pisaca srušen, ali su mi rekli da su skladišta knjiga izdavačke kuće Svjetlost izgorjela. I znam posve pouzdano da su granate pale na zgradu Svjetlosti. Mračno je.
(Tekst je objavljen u Novom danasu, a zatim i u sarajevskom Ratnom biltenu 1. 8. 1992.)
