U četvrtak 5. decembra čitatalačka publika u Mostaru ponovo je, nakon dvije godine, imala priliku da se susretne sa Sic!om, časopisom za po-etička istraživanja i djelovanja. U ispunjenom prostoru OKC Abrašević publici su se obratili članovi redakcije i autori čija je proza i poezija objavljena u posljednjem, 13. broju ovog časopisa, koji je jedna od rijetkih autentičnih i intrigantnih, u najboljem značenju te riječi, pojava na ovdašnjoj književnoj sceni.
Beskompromisni stav Sic!a
Poetika i uređivačka politika Sic!a onom stvaralaštvu, koje se podvodi pod nacionalne ili ma koje druge ideološke interese, odriče pravo da se nazove umjetnošću, pa upravo zbog tog beskompromisnog stava Sic! ne ostavlja ravnodušnim nikoga ko se u ovoj zemlji bavi književnošću. Posvemašnje medijsko i institucionalno ignorisanje ove publikacije, nakon početnih panegirika, ne govori o istinskoj nezainteresiranosti, već o snazi kuloara i lobija u kojima se kultura doživljava kao unosna profesija, pa se suštinska pitanja stoga proglašavaju suvišnim, e da se ne bi razotkrili mehanizmi te trgovine i biznisa.
U veoma nadahnutom uvodnom izlaganju, urednik Sic!a Haris Imamović, načinio je hirurški precizan zasjek na koži i u utrobi ovdašnje književne scene, te argumentovano, ali i veoma duhovito, odbacio optužbe po kojima Sic! poziva na nekakav larpurlartizam i odbacuje svaki oblik angažovane literature. Prema Imamovićevim riječima, književnost može biti angažirana, ali u Bosni i Hercegovini i regionu, pod paskom angažiranja literature, došlo je do uprezanja književnosti u ideološki jaram kog bi inače trebalo da vuku novinarstvo i politička propaganda, a kojim se banalizirala sama književnost u svojim formama i sadržajima. Insistiranjem na angažmanu, književnoteorijski korifeji su, kako je rekao Imamović, pretvorili našu recentnu literaturu u niz ideoloških fraza i političkih poštapalica.
Prihvatanje kritike za poetički hermetizam
U drugom dijelu svog izlaganja Imamović je prihvatio kritike za svojevrstan uređivački, kritički i poetički hermetizam Sic!a, te za neuobičajeno dugačke kritičke tekstove objavljivane u časopisu, ponudivši i razložna opravdanja za tu “krivnju” . Potpuno svjesni sizifovske prirode zadaće što su je stavili pred sebe, autori Sic!ove kritike sebi nisu smjeli dopustiti banalnost koja čezne za razumljivošću i popularnošću ili lapidarnost koju bi zlonamjernici ončas proglasili dokazom nekompetencije ili bezrazložnosti. Da uloženi trud nije bio uzaludan, potvrdili su i slučajevi pozivanja već priznatih književnih i kritičarskih autoriteta na Sic! i njegove ocjene, u kontekstu stanovitih novinskih polemika, prije nego su te kolovođe naših književnih igranki shvatile da time bacaju bumerang koji će im se vratiti i nokautirati ih. Imamović je dodao i to da 13. broj Sic!a predstavlja i svojevrstan zaokret u uređivačkoj politici i odgovor na optužbe da se časopis sveo samo na kritiku, bez ukazivanja na novonastajuće literarne vrijednosti, pa je zbog toga čitateljima sada ponuđen reprezentativni izbor nove proze i poezije autora koji su originalni i, za razliku od većine današnjih stvaralaca, poetički intrigantni i estetski plodonosni, umjesto politički funkcionalni.
Nastavljajući Imamovićevo izlaganje, pjesnik Elis Bektaš dodao je i to da oni, koji su angažovani na poslu ideološkog dresiranja i “pripitomljavanja” književnosti posežu čak i za nakaradnim, revizionističkim tumačenjem djela danas već mrtvih autora i bestidno ih regrutuju u vlastite tabore, ne plašeći se reakcije, jer “mrtva usta ne govore” i ne mogu se usprotiviti takvoj nečasnosti. Pored Imamovića, publici su se obratili i Mirnes Sokolović, član redakcije i pisac romana Rastrojstvo, te Elis Bektaš i Alen Alenijevič Elijevsky, autori čije su pjesme i pripovijetke objavljene u posljednjem broju.
Đorđe Krajišnik
Članak objavljen u magazinu BH Dani
