Uvodna napomena (napisao: Haris Imamović)
Tekst koji slijedi je kratki odlomak iz Aristotelove “Politike”. Valjalo bi ga čitati u kontekstu ishoda višedecenijske dominacije neoliberalne dogme. Dakle, u kontekstu ekonomskog slabljenja srednjih klasa u Evropi i Americi, odnosno enormnog povećanja moći najbogatijih.
Trenutna politička nestabilnost u Sjedinjenim Državama i Evropi, koja utječe i nas, motivisana je umnogome nastojanjima ugroženih srednjih klasa da, kroz podršku radikalnim, protekcionističkim i antiglobalizacijskim politikama, vrate svoja društva na “stare postavke” i obnove svoju nekadašnju ekonomsku moć, koje su te bivše srednje klase imale do neoliberalnog trijumfa 90-ih. Ili, kako Tucker Carlson kaže – sve što običan WASP (White Anglo-Saxon Protestant) želi jeste “Ameriku kakva je nekad bila”.
Istodobno, superbogati (“the donor class”) nastoje, pomoću utjecaja koji imaju na politički sistem, zadržati moć stečenu u proteklim decenijama (a AIPAC i Epstein su samo najgori simboli toga). Stoga se najbogatiji ideološki solidarišu s najnižim slojevima i preusmjeravaju njihov bijes sa sebe na razne oblike “stranaca” (od ilegalnih migranata do transrodnih osoba). Elon Musk usvaja svjetonazor rednecksa iz Mississipija, računajući da će tako zadržati svoju moć.
Iskustvo našeg vremena potvrđuje da bez snažnih srednjih klasa nema socijalne i ustavne stabilnosti, a u konačnici ni mira. U trenutku, kad je neoliberalna dogma ostala bez kredibiliteta, a populistička ksenofobija postaje pastiš “Mita 20. stoljeća“, Aristotelov tekst – kako primjećuje Emmanuel Todd u svojoj novoj knjizi Poraz Zapada – zvuči posve aktuelno.
Aristotel, uz ostalo, uvjerljivo ukazuje da autentičnu politiku treba tražiti: izvan uvjerenja radikalnih liberala da je svrha države omogućiti što više slobode, odnosno moći Übermenschu kojeg, kao takvog, prepoznaje tržište; ali i – izvan uvjerenja revolucionarne ljevice, po kojoj je partijskom protektoru (infantiliziranih) nižih slojeva treba dati nepodijeljenu vlast.
Ostaje pitanje koliko plodnog tla za sebe može naći socijaldemokratska ili konzervativna politika, koja ima sluha za ekonomske interese cijele nacije (u Sieyèsovom značenju te riječi); također i može li biti politike, koja će interese srednjih klasa štititi i praktično, a ne samo verbalno. Zapravo – može li politički sistem obnoviti srednje klase, jer, budući osiromašene, one više i ne postoje na način na koji su postojale.
Jedan od nadimaka, koje je ponio Joe Biden bio je i Scranton Joe, jer je bivši američki predsjednik neprastano isticao da potječe iz srednje klase, te će štititi njene interese, ali na kraju se pokazalo da je to ostalo na nivou deklaracije, te da Bidenova administracija – zbog toga što je klasa donatora kidnapovala politički sistem? – nije krenula u odlučno saniranje štete, koju je trodecenijska neoliberalna dominacija ostavila na političku većinu u SAD-u.
Donald Trump, koji je tokom kampanje adresirao pitanja koja najviše zanimaju osiromašene srednje slojeve (poput cijena namirnica i sl.), a onda je, po dolasku na vlast, kroz Big Beautiful Law ostavio milione ljudi bez zdravstvenog osiguranja, također nije rješenje.
Todd primjećuje da, uz ekonomsku polarizaciju, osnovicu trenutne političke krize na Zapadu čini i nestanak religijske prakse i s njome vezane običajnosti, koja je u klasičnom dobu Amerike bila bitan faktor moralne kohezije društva.
U nedavnom intervju za njemački Bild, Tucker Carlson, kao reprezentativni glas američke WASP većine, kaže kako je prije intervjua šetao svog psa i naredio mu nešto, što je pas, budući izdresiran, odmah uradio.
”Tako”, veli Tucker, “ne mogu tretirati ljudska bića. Ne pričam tako ni s kim ni u porodici, ni na poslu. Ne sviđa mi se to. Ne sviđa mi se nikako taj gospodar – rob odnos. Ja sam proizvod sjevernoevropske egalitarne kulture, protestantske kulture, koja je egalitarna. Svaka osoba je izvorno jednaka. To je pravo koje proizlazi iz Novog zavjeta, jer je svaku osobu stvorio Bog. Neko se može ponašati bolje ili gore, ali svako ima dušu. I svako je, na tom nivou, jednak. To je moje temeljno uvjerenje. To je bilo temeljno uvjerenje Amerikanaca.” (Podvukao H. I.)
Iako je konzervativni komentator, Carlson u intervjuu stavlja naglasak na životni standard, koji je u padu; zatim na činjenicu da ljudi sve više nemaju djece, što je “očito znak civilizacijskog pada”. On veli da je nekad bilo normalno da američka porodica, sa troje ili četvero djece, ima dovoljno novca da kupi adekvatnu kuću, što je danas nezamislivo.
Govoreći o nestanku kulture egalitarnosti, Carlson kaže da se to ogleda i u aferama, poput one o Epsteinu, jer se, veli, običnom Amerikancu sve više uskraćuje znanje o tome šta vlada radi i proces donošenja odluka je sve tajanstveniji.
”Ako ljudi”, veli Carlson, ”nastave glasati za različite stvari, a na kraju uvijek dobiju isti rezultat na vlasti, onda je sistem lažan i to je tačka u kojoj ljudi postaju ludi i kreću da rade radikalno nasilne stvari.”
Postavlje se pitanje da li je atentat na Charlieja Kirka, nakon onog na samog Trumpa, znak nadolazeće još intenzivnije destabilizacije u SAD, što ne bi prošli bez teških posljedica i po nas.
***
Aristotel: Politika (odlomak)
U svakoj državi postoje tri njena dela: jedni vrlo bogati, drugi vrlo siromašni i treći na sredini između ovih. Pošto smo se složili da je najbolje držati se umerenosti i sredine, jasno je da je najbolje imati srednje imanje, jer se onda čovek najlakše može potčiniti zapovestima razuma.
Naprotiv, teško je slediti glas razuma ako je čovek odviše lep ili odveć moćan ili vrlo plemenit ili veoma bogat, ili ako je, nasuprot tome, preterano siromašan, preterano slab ili bez ikakvih počasti. Prvi postaju nasilnici i zločinci velikih razmera, a drugi nevaljalci i sitni zločinci. A nepravde i nastaju zbog nasilja i nevaljalstva. Takvi ljudi ne mogu da pomognu ni savetom ni službom, a država i od jednog i od drugog ima samo štete.
Pored toga, ljudi koji imaju preterano velika imanja, moć, bogatstvo, prijatelje i drugo tome slično, niti hoće niti umeju da se pokoravaju, i tu osobinu oni stiču u kući još dok su deca, a zbog toga što su oholi i preziru druge, ni u uškoli se ne navikavaju da se pokoravaju. Naprotiv, oni ljudi koji svega toga uopšte nemaju veoma su jadni, tako da ne umeju da vladaju već samo da se ropski pokoravaju, dok oni prvi ne umeju da se pokoravaju nijednoj vlasti već samo da vladaju kao gospodari nad svojim robovima.
Takva država nije država slobodnih ljudi već robova i gospodara i u njoj jedni zavide drugima, a jedni preziru druge. A to je vrlo daleko od prijateljstva i državne zajednice, jer zajednica počiva na prijateljstvu i ljudi ne žele da idu čak ni istim putem sa svojim neprijateljima. Priroda države zahteva da država bude sastavljena od jednakih i što je moguće sličnijih ljudi, a takvi su najčešće ljudi srednjeg stanja. Stoga najbolju upravu ima ona država čije uređenje odgovara prirodi države.
Ta srednja građanska klasa se najlakše održava u državama, jer niti oni sami žele tuđe imanje, kao siromasi, niti drugi žele njihovo, kao što siromasi žele imanja bogataša. I zbog toga što niti oni napadaju druge niti drugi njih, oni žive sasvim bezbedno. Stoga je opravdana Fokilidova želja: U mnogo čemu srednjo najbolje prolaze, želim da u državi budem srednji.
Prema tome, jasno je da je najbolja državna zajednica ona koju sačinjavaju građani srednjeg stanja i da dobru upravu mogu da imaju samo takve države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i što jača od druge dve, tj. od bogataša i siromaha zajedno, a ako to nije moguće, onda bar od svake pojedinačno. Jer ako srednja klasa stane na jednu ili drugu stranu, ona uspostavlja ravnotežu i sprečava da jedna ili druga protivnička strana odnese prevagu. Stoga je za građane najveća sreća da imaju imanje srednje i dovoljne veličine, jer tamo gde jedni imaju vrlo mnogo a drugi ništa javlja se ili krajnja demokratija ili neumerena oligarhija, ili, zbog nadmoćnosti i jedne i druge klase, tiranida. Jer tiranida se javlja u krilu neumerene demokratije i oligarhije, a mnogo ređe u krilu srednjih klasa i onih koje su bliske jedna drugoj. Zašto je tako, reći ćemo kasnije kada budemo govorili o promenama državnog uređenja.
Očigledno je da je najbolje državno uređenje ono koje počiva na srednjoj klasi, jer jedino ono nije podložno pobunama. Tamo gde je srednja klasa mnogobrojna, najrjeđe dolazi do pobuna i razdora u državi. Sa istog razloga manje pobuna ima u velikim državama jer je tu srednja klasa mnogobrona, dok se u malim državama svi lako podele na dva dela, tako da ne preostane nimalo srednjih i gotovo svu su ili siromašni ili bogati. Demokratije su zbog srednje klase bezbednije i dugotrajnije, jer je srednja klasa mnogobrojnija u demokratijama nego u oligarhijama i više ljudi ima udela u položajima. I kada bi, da nema srednje klase, siromasi postali brojno nadmoćniji, nastalo bi zlo i država bi brzo propala.
(Prevod: Ljiljana Stanojević Crepajac; tekst preuzet iz: Nerkez Smailagić: Historija političkih doktrina I, Kupola, Zagreb – Sarajevo, 2023, str. 61-62)
