Francuskoj javnosti nisu trebale petarde da bi burno dočekala novu, 2020. godinu. Afera Matzneff uznemirila je savjest Pariza. Sama najava autobiografske knjige «Pristanak» (Le consentenment) Vanesse Springore, direktorice izdavačke kuće Julliard, bila je dovoljna da pokrene pravi medijski zemljotres u posljednjim danima decembra.
Knjiga, koja je u međuvremenu objavljena (2. januara), predstavlja Springorino svjedočanstvo o ljubavnoj vezi sa etabliranim piscem Gabrielom Matzneffom, koja se odvijala prije više od trideset godina, 1986. i 1987. godine. Springora je tada imala tek četrnaest godina, a Matznef – 50.
Javnost je žustro i skoro nepodijeljeno reagirala, ocjenjujući da je predator Matzneff, čitave dvije godine, emotivno i seksualno zlostavljao djevojčicu, zbog čega zaslužuje ne samo javnu denuncijaciju već i krivično gonjenje.
Takva reakcija javnosti bila je ohrabrujuća za Springoru, jer – kako je priznala – godinama je prikupljala hrabrost da bi knjigu napisala i objavila. Čak nakon što ju je napisala, trebalo joj je nekoliko mjeseci da je dadne prijatelju na prvo čitanje.
Premda je kazala da se osjeća dijelom MeToo pokreta[1], pojasnila je da je knjigu ipak počela pisati nekoliko godina prije afere Weinstein; tačnije, 2013. kada je Matzneffu dodijeljena prestižna Renaudotova nagrada.
Springora u «Pristanku» opisuje kako je na kobnoj književnoj večeri 1986. upoznala Matzneffa, i kako joj je odmah nakon toga počeo pisati pisma i pritiskati je. Autorica piše kakve posljedice na život ostavlja to kada jedna četrnaestogodišnja djevojčica zaljubi u pedesetogodišnjeg muškarca, počne živjeti u hotelu sa njim; i kada se nađe u krevetu sa njegovim penisom u ustima. «Isprva me vodio u pozorište, u kino, davao mi knjige i glumio Pygmaliona. Ali u suštini naša glavna aktivnost bio je seks», pojasnit će Springora.
Dugo je vjerovala da je sama kriva za sve, jer je dala svoj pristanak na tu vezu. «Kako da priznamo da smo bili zlostavljani, kada ne možemo poreći da je to rađeno uz naš pristanak? Kada osjećate požudu za tim odraslim čovjekom, koji nije oklijevao da sve to iskoristi», pita se Springora.
Jedna od njenih krucijalnih teza jeste da su porodica i bazične institucije (škola, policija, bolnica) pokazale svu svoju disfunkcionalnost, jer nisu ni pokušale spriječiti adolescentkinju da se prepusti predatoru.
Pariški javni tužilac je, dan nakon objavljivanja knjige «Pristanak», pokrenuo istragu protiv pisca G. M. zbog silovanja maloljetnice. Tužilac Rémy Heitz je pojasnio da je istraga pokrenuta na temelju analize knjige, te da je povjerena Centralnom uredu sa suzbijanje nasilja (OCRVP) koji će pokušati identificirati i sve ostale žrtve Matzneffovih napada počinjenih kako na tlu Francuske tako i u inozemstvu.
Po zakonu koji je Francuski parlament usvojio 2018. godine, seksualni odnos između odrasle osobe i djeteta mlađeg od 15 godina definira se kao silovanje, ukoliko sudija ocijeni da je žrtva bila lišena sposobnosti da da pristanak.
Državni sekretar za zaštitu djece Adrien Taquet podržao je Springoru zato što je, kao žrtva, imala hrabrosti da progovori o zlostavljanju. Izrazio je oduševljenje («On s'en réjouit, car c'est l'occasion...») zbog prilike da ova tema, seksualni napadi na djecu Francuske, «našu djecu», bude prisutnija u medijima jer je dosad bila jako malo zastupljena.
«Ono što nam Matzneff govori o nama jeste da je nasilje nad djecom, u ovom slučaju seksualno nasilje, nezamislivi ali stvarni dio francuskog društva.» Podsjetio je i da je 20. novembra predstavljen akcioni plan za borbu protiv nasilja nad djecom.
Francuski ministar kulture Franck Riester kazao je da literarni renome ne može zaštititi Matzneffa od pravnih posljedica njegovih zlodjela. Objavljeno je i da će piscu pedofilu biti ukinuta isplata u iznosu od 7-12 hiljada eura, koliko mu je na godišnjem nivou dotirao javni fond CNL u proteklih petnaestak godina.
Advokati i udruženja koja se bave zaštitom djece pridružili su se Vanessi Springori u kritici institucija, navodeći da Matzneff već decenijama ima podršku države, te da čak živi u državnom stanu od 33 kvadrata u Petom pariskom arondismanu, koji je dobio 1994. kada je Jacques Chirac bio gradonačelnik. (Iz gradske uprave su saopćili da ne postoji zakonska osnova da se izvrši deložacija, jer pisac ima više od 65 godina i slabog je imovinskog stanja.)
Ishod pokrenutog pravosudnog i političkog procesa pokazat će da li će institucije Pete republike postati spretnije u ophođenju prema ovakvim stvarima. Međutim, ključna stvar – i ono što najviše začuđuje – jeste da Vanessa Springora u svojoj knjizi nije iznijela nikakvu novost, ništa što već svi u Parizu nisu znali. I sama kaže da su «godinama svi znali ko je Gabriel Maztneff».
Matzneff je decenijama promovirao pedofiliju, i nikada nije krio svoju seksualnu sklonost prema djevojčicama, ali i dječacima. U proteklih četrdeset godina, objavio je čitav niz knjiga u kojima je detaljno opisivao svoje seksualne i emocionalne odnose sa djecom.
Najčešće u svojim dnevnicima, ali i u romanima, pjesmama i esejima, ponosio se svojom «grčkom ljubavlju» prema djeci. U jednom od romana, čak je pisao o tome kako je konzumirao underage seks turizam u Manili, na Filipinima, gdje je imao seksualne odnose sa dvanaestogodišnjim dječacima. Tamo se družio sa Edwardom Brongersmom, nizozemskim advokatom, dugogodišnjim članom Holandskog senata i gorljivim zagovornikom legalizacije pedofilije.
U čuvenom i zloglasnom eseju «Ispod 16 godina» (Les Moins de seize ans), objavljenom 1974. godine, dvanaest godina prije nego što će upoznati Vanessu, Martzneff iznosi svoj pedofilski credo. Između ostalog, tu brani tvrdnju da je mladost – treći spol.
«Ono što me opčarava nije determinirani spol, već ekstremna mladost, koja se proteže od desete do šesnaeste godine, i koja mi se – za razliku od uobičajenih shvatanja – čini kao istinski treći spol», piše on, dodajući da su djevojke poželjne i ispod 16 godina (zakonske starosne granice), kao i da ne može zamisliti muškarca starijeg od 17 godina s kojim bi mogao imati senzualnu vezu. Piše da su dvoje najsenzualnijih bića, koje je upoznao, jedan dvanaestogodišnji dječak i jedna petnaestogodišnja djevojčica.
Priznaje i postojanje sadističkih zlostavljača djece, koje najoštrije osuđuje, izuzimajući naravno sebe iz te kategorije, zbog čega će ga Julian Bourg nazvati «dobronamjernim pedofilom».[2]
U jednom članku iz 2002. Matzneff piše da ljudi, kada govore o pedofiliji, u isti koš stavljaju posve različite stvari, kao što su «kopile koje siluje osmogodišnjeg dječaka» i normalnu ljubavnu priču između odrasle osobe i petnaestogodišnjeg adolescenta. «Što se mene tiče, prezirem kopilad koja zlostavljaju djecu, i zagovornik sam najstrožijeg odnosa prema njima. Ali ljudi miješaju sve. Za njih je djetinjstvo generična riječ, koja označava i trogodišnjeg dječaka i učenika prvog razreda srednje škole», veli Matzneff, i dodaje da djeca nisu gospodari svojih odluka, za razliku od adolescenata koji imaju pravo da otkriju zadovoljstvo, ljubav i strast.
Matzneff je često bio gost i televizijskih emisija, u kojima su se voditelji, publika i ostali gosti odnosi prema njemu kao prema luckastom i nestašnom piscu, koji zaslužuje smiješak (estetsku distancu), ali ne i osudu.
Nakon objavljivanja Springorinog svjedočanstva, na društvenim mrežama pojavio se isječak iz emisije «Apostrof», snimljene 1990. godine. Domaćin emisije je Bernard Pivot, čuveni književni kritičar i aktuelni predsjednik Akademije Goncourt. Na snimku Pivot predstavlja Matzneffa kao «seksualnog učitelja» i pita ga : «Zašto ste specijalizirani za srednjoškolke i mačkice?», a pisac mu odgovara da voli osobe koje nisu «otvrdnule, već koje su ljubazne».
U studiju žustro reagira kanadska novinarka Denise Bombardier, kazavši kako osjeća da živi na drugoj planeti u odnosu na ostale, te da za Matzneffa misli da je mizeran. «Gospodine Matzneff, pričate o tome kako sodomizirate djevojčice od 13-14 godina, zato što su se zaljubile u vas. Moguće je da se djevojčice zaljube u starijeg čovjeka, koji nosi određenu književnu misterioznost u sebi, ali s druge strane to je kao kad starac mami djevojčice sa slatkišima.»
Međutim, rijetki su u tadašnjoj francuskoj javnosti bili glasovi, poput Denise Bombardier. Predsjednik Akademije Goncurt, Pivot je, nakon objavljivanja ovog videa, na twitteru napisao: «Tokom 1970-ih i 1980-ih, književnost je bila ispred morala; danas, moral je ispred književnosti. Sa moralnog stanovništva, to je napredak. Svi smo mi više ili manje intelektualni i moralni produkti zemlje i, iznad svega, ere u kojoj živimo.»
Nakon ovakve izjave, Pivot je postao predmetom žestokih i opravdanih kritika. Između ostalog, iz feminističkog kolektiva Nous Toutes mu je poručeno: «Niste izrazili gađenje, ni indignaciju [prema zlostavljaču djece], ni empatiju prema žrtvama. Koristili ste čak pojam ‘mačkice’ da ih opišete, da ih ocrnite, ismijete i diskvalificirate.»
Pivot je nakon toga napisao kolumnu u kojoj je korigirao svoje stavove, izrazivši pored ostalog žaljenje zbog toga što «nije imao prave riječi koje su bile neophodne na tom mjestu».
Frédéric Beigbeder, pisac i član žirija koji je 2013. Matzneffu dodijelio Renaudotovu nagradu za najbolji esej, trudio se da zvuči opreznije u svojim prvim reakcijama. Kazao je da neupitno podržava Vanessu, pohvalio njenu knjigu kao «otrežnjujuću i vrlo impresivnu», te naglasio: «Pedofili moraju biti u zatvoru. Zakon se mora primijeniti.»
Na direktno pitanje o svojoj odgovornosti kazao je da «očigledno osjećamo odvratnost», da je to očigledno bilo «osveštanje pedofilskog čudovišta», ali
i da «književni kritičari nisu policija»;
da se «knjigama ne sudi na osnovu moralnih, već na osnovu književnih kriterija»;
da se «knjiga učinila brilijantnom»;
i da «Matzneff ima prelijepi, čisti klasični stil».
Zatim je kazao da Matzneff, kada su mu dodijelili nagradu,
«više uopće nije bio značajan u francuskoj književnoj javnosti»;
da ga «niko više nije intervjuisao»;
da se «njegove knjige već duže vrijeme nisu prodavale»;
da su «htjeli samo pokazati saosjećanje»…
Pa su mu dali nagradu, valjda da isprave nepravdu. Ironija je u tome što su na kraju i doprinijeli utvrđivanju pravde, i ne htijući, jer sjetimo se da je Springora počela pisati knjigu, bijesna zbog dodjele Renaudotove nagrade Matzneffu.
Na pitanje zašto je kazao da je Matzneff «neodbranjiv» ali da ipak ostaje njegov prijatelj, Beigbeder kaže:
«Zato što se bojim da će izvršiti samoubistvo. I zato što ne želim da napadam na čovjeka koji je već prikovan na stub srama. […] Nismo znali kako se Vanessa Springora osjeća, znali smo samo Matzneffovu verziju. I onda moram dodati da me plaši lista žrtava kuge: Yan Moix u septembru, Peter Handke (sic!) u novembru, Roman Polanski u decembru, Matzneff u januaru. Ovaj talas mržnje (sic!) me šokira.»
Iz reakcija Pivota i posebno Beigbedera, vidi se da intelektualna zajednica nema hrabrosti da preuzme odgovornost, te da samo hinji solidarnost sa žrtvom Springorom.
Pivot & Beigbeder se, uz naknadnu akademsku pamet, očigledno solidarišu sa žrtvom samo iz straha od reakcija feminističkog kolektiva Tout Nous. Ali kada je «preuzimanje odgovornosti» iznuđeno, ono više nema smisla, jer je neiskreno. To znači da je drugačija situacija u javnosti, drugačije bi i reagirali – što neizravno priznaju u svojim riječima.
Samo takva vrsta intelektualaca može kreirati alhemiju riječi u kojoj Handke i Matzneff, nakon svega, ispadaju žrtve, a Vanessa Springora ili preživjeli logoraši iz Bosne postaju oni koji šire kugu mržnje i stavljaju imena pisaca na listu za odstrel.
Porcelansku solidarnost Beigbedera sa Springorom, nastalu tek nakon što je objavila knjigu («Nismo znali kako se Vanessa osjeća..») – najbolje opisuje njena rečenica: «Život anonimnog tinejdžera nije ništa u poređenju sa statusom pisca.»
Matzneff je oduvijek imao puno zaštitnika, kako u književnoj, tako i u političkoj zajednici. Nakon istupa Pivota, Springora je kazala da je iznenađuje šutnja mnogih drugih, koji su godinama podržavali njegov rad, poput Gallimarda ili Léa Scheera koji je 2005. objavio reprint eseja «Ispod 16 godina», sa novim predgovorom Matzneffa u kojem kaže da kada bi ponovo morao napisati sve ne bi promijenio zareza.
Izgleda da mu je jedini istinski prijatelj bio Denis Tillinac, dugogodišnji šef izdavačke kuće La Table Ronde (1991-2007.), koji je odbijao da mu objavi dnevnike. «Odbijao sam, jer to je bila neka vrsta pedo-erotskog samozadovoljstva, koje mi se nije svidjelo. Rekao sam ne mogu biti urednik ovoga.» Tillinac se oglasio nakon objavljivanja Springorine knjige, ponovo se desolidarišući sa pedofilijom, ali kazavši i da je unatoč svemu ostao prijatelj sa Matzneffom i da ga i dalje voli. «On je fragilna, ambivalentna osoba.»
U političkom smislu, Matzneff je prije svega bio socijalista, ali je imao prijatelje i na sasvim drugom kraju političkog spektra. Proteklih godina mogli smo ga vidjeti u posjeti socijalističkom gradonačelniku Pariza Bertrandu Delanoëu, u višesatnoj posjeti koja je predstavljena kao prijateljska. Opet, mogli smo ga vidjeti i na ručku sa bivšim liderom Nacionalnog fronta Jean-Marie Le Penom u septembru 2017. godine.
Još od 1960-ih Matzneff je bio blizak poznanik Françoisa Mitteranda, o kojem je već tada pisao da je «jedini državnik na ljevici». Godine 1986. Mitterand, kao predsjednik Francuske republike, piše članak o Matzneffu u kojem svjedoči o međusobnom prijateljstvu. «Ovaj nesputani zavodnik, koji sebe definira kao mješavinu Doriana Graya i Dracule, uvijek me zadivljavao svojim ekstremno strogim ukusom… […] Spontanost njegove prosudbe izražena u čistom stilu, kombinirana je sa zahtjevom za istinom, koja ga često odvodi van granica običnog», zaključuje predsjednik Republike.
Godinu kasnije, 1987. Matzneff će dobiti prvu nagradu Francuske akademije (Prix Mottart), a ministar kulture u Balladurovoj vladi Jacques Toubon odlikovat će ga 1995. godine Ordenom viteza umjetnosti i književnosti.
Jedan drugi dobitnik Ordena viteza umjetnosti i kniževnosti Danilo Kiš kaže da je 70-ih i 80-ih prošlog vijeka, situacija u francuskoj intelektualnoj zajednici bila takva da su lijevi intelektualci promovirali moralni, historiografski i svaki drugi relativizam, negirajući između ostalog istinu o sovjetskim logorima, ili ih čak opravdavajući kao «legitimnu primjenu revolucionarnog nasilja».
Za razliku od Kiša, Matzneff je 70-ih godina bio svoj na svome. Tada objavljuje svoja najtransparentnija djela, a najznačajniji poduhvat svakako su dvije peticije.
U januaru 1977, najprije u Le Mondeu, a nekoliko dana kasnije i u Liberationu, objavljena je peticija, koju je potpisalo 69 intelektualaca, a kojom se traži oslobađanje trojice optuženih za pedofiliju.
Peticija je objavljena uoči početka suđenja Bernardu Dejageru, Jeanu-Claudeu Gallienu i Jeanu Burckhardtu, koji su uhapšeni u jesen 1973, zbog seksualnog zlostavljanja brata (12 godina) i sestre (13 godina), te su tri godine proveli u pritvoru do početka suđenja.
«Toliko dug preventivni pritvor kako bi se istražio jednostavan ‘moralni’ slučaj, gdje djeca čak nisu ni žrtve najmanjeg nasilja, već su naprotiv istražnim organima rekla da su dala pristanak (iako im je uskraćeno pravo na pristanak), tako dugačak pritvor dakle čini se skandaloznim», navodi se u peticiji.
Zatim se dodaje da postoji nesklad između klasifikacije zločina i prirode navedenih djela, između «zastarjelosti zakona» i društvene stvarnosti u kojoj se prepoznaje postojanje seksualnosti kod djece i adolescenata. «Ako djevojčica od 13 godina ima pravo na pilulu, čemu onda služi?», pitaju se potpisnici.
Dodaju da je francuski krivični zakon kontradiktoran kada maloljetniku od 13-14 godina priznaje sposobnost rasuđivanja kada mu želi suditi kao optuženom, a istu mu tu sposobnost ne priznaje kada je u pitanju njegov seksualni i emocionalni život.
«Tri godine zatvora za zagrljaje i poljupce je sasvim dovoljno. Ne razumijemo zašto već 29. Januara Dejager, Gallien i Burckhardt ne bi bili pušteni na slobodu», zaključuju intelektualci.
Ovo otvoreno pismo, potpisalo je 69 tada vodećih intelektualaca, među kojima:
Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir, Ronald Barthes, Jean-François Lyotard;
Gilles i Fanni Deleuze, André Glucksmann, Félix Guattari;
Bernard Kouchner, francuski ministar vanjskih poslova (2007-2010), ministar zdravlja (1997-1999);
Jack Lang, francuski ministar kulture (1981-1985, 1988-1993) i obrazovanja (1992-1993, 2000-2002) koji je dodijelio Kišu spomenuti orden;
Nadrealistički pjesnici Louis Aragon i Michel Leiris;
Francis Ponge, Catherine Millet, Bernard Dort, Phillipe Sollers i dr.
Nekoliko mjeseci kasnije, objavljena je nova peticija, ovaj put sa 80 potpisnika, među kojima i neka nova lica: Michel Foucault, Jacques Derrida, Alain Robbe-Grillet, i dr.
Ovom peticijom, potpisnici traže od francuskih vlasti dekriminalizaciju seksualnih odnosa između odraslih osoba i djece, uz pristanak. Traže da zakoni koji uređuju ove odnose budu povučeni, kao i oni koji su zabranjivali preljubu, abortus i kontracepciju.
Ovi zahtjevi su dio «totalnog seksualnog oslobođenja» ciljem da djeca «imaju jednaka prava kao i odrasli, uključujući i pravo da vode ljubav». U to vrijeme, ideja njihovog automatskog nepristajanja bila je odbacivana.
Dialogues program je u emisiji od 4. aprila 1978. ugostio filozofa Michela Foucaulta, lidera Fronta homoseksualne revolucionarne akcije Guya Hocquenghema i advokata Jeana Daneta. Tokom emisije sva trojica su branili ideju da je pogrešno što su optuženi pedofili u zatvoru, jer su djeca dala svoj pristanak.
Kritikovali su rastuću pojavu psihijatara, koji na sudovima zauzimaju stranu navodnih žrtava, kreirajući viktimološki diskurs, koji ne uzima u obzir stav djece da su dala svoj pristanak. Foucalt je čak ustvrdio da ne u francuskom društvu ne postoji konsenzus za slobodu homoseksualnosti, te da bi zabrana pedofilije mogla postepeno dovesti do zabrane homoseksualnosti.
Godine 1982. Matzneff i René Schérez su bili svjedoci odbrane pedofilu Jacquesa Duguéa, a skupa sa Tonyjem Duvertom stalno su objavljivali tekstove u kojima su promovirali pedofiliju.
Decenijama kasnije, neki od potpisnika peticije su izrazili žaljenje. Pisac Phillipe Sollers, suprug čuvene teoretičarke Julije Kristeve, kazao je 2001. da je 70-ih zagovarao potpunu slobodu partnera u seksualnom odnosu, ali da tekst peticije nije ni pročitao kako treba, te da je ne bi potpisao sada.
Bernard Muldworf, također jedan od potpisnika, psihijatar i psihoanalitičar, pozivao se na kontekst. Govorio je da je u maju 1968. sav moral uništen, te da je seksualnost viđena kao subverzivna. «Morali ste tada biti protiv svega što je bilo prinudno, zauzeti stranu onih koji su tražili nove puteve i u tom kontekstu sam potpisao peticiju», kazao je i dodao da je ne bi potpisao sada.
List Le Monde je 2001. uputio javno izvinjenje zbog objavljivanja peticije, a Pierre Georges, njihov novinar koji je pratio suđenje pedofilima, priznao je da je pisao imbecilne stvari.
Matzneff je 2003. napisao članak o peticiji, otkrivajući da je on sam bio njen autor. Htio je da vidi koji od potpisnika i dalje podržavaju ono što piše u njoj. «Uplašeni, u strahu za svoje karijere, previše njih negira svoje potpise danas, krijući se iza navodno loše memorije. To je sramota, ali što se mene tiče ostajem dosljedan svojim principima. Sretan sam što sam tada, svojim člankom u Le Mondu, doprinio oslobađanju zatvorenika», kaže on.[3]
Kako prolaze godine, sve je nezadovoljniji promjenom duha vremena. Tako 2009. optužuje svoje bivše ljubavi Vanessu i Aoutaifu da više ne osjećaju strast, negiraju ljubav, «žive buržoaske živote», plaćaju advokate da prijete njegovim izdavačima, što je sve odvratno i nedostojno svega što su zajedno iskusili.
Deset godina kasnije, stvar je bliže kraju. Osamdesettrogodišnji Matzneff u L'Expressu objavljuje svoju reakciju na knjigu Vanesse Springore, odmah nakon njenog objavljivanja, jasno poručivši da je – nikada neće pročitati.
«U životu sve je pokvareno, od prvog plača novorođenog do posljednjeg izdisaja umirućeg», počinje melanholično. Objašnjava da će najprije navesti jedno Vanessino pismo, koje svjedoči o ljepoti duše «ove mlade djevojke», «jedne od najljepših muza» koje su ga, kako veli, inspirirale. Pojašnjava da je to pismo, koje svjedoči da je prekid veze nekada potpuna suprotnost poricanju onoga što se dešavalo.
U pismu mu se ona tada obraća kao Samuelu, potpisujući se kao Salomée.
«Samuel,
Što je veća ljubav, to ima veću moć da dovede čovjeka do patnje. Volim te strastveno, ludo… Ali također i patim, mnogo, mnogo.
Strast je destruktivna i ne štedi me. Voljeli smo jedno drugo dvije godine. Dugo smo trijumfovali nad zavjernicima, koji su nas pokušavali razdvojiti. Bili smo najsretniji ljubavnici na svijetu. Ali tokom nekoliko mjeseci proždirali smo jedno drugo. Ova strast više nije pozitivan element u našim životima, jer su rat, nasilje i želja da se porazi onaj drugi postali dominatni.
Ovo sam primijetila prije mjesec dana kada sam izgubila apetit i san. Ponekad sam čak osjećala kao da gubim pamet. Nikada nisam bila toliko nesretna. I tog momenta sam shvatila da smo prešli liniju, nakon koje nema povratka; da se više nikada ne možemo vratiti u vrijeme, kada strast još nije bila pokazala svoje naličje.
Nikada više nećemo živjeti u miru zajedno. Previše sam zastrašena zlom, koje je ta strast bacila na nas. To je kanibalistička ljubav, vampirska, koja nas uništava i glođe iznutra. Nisam više željela gledati kako nas razdire i kako bi nas odvela u bijesno ludilo, a sigurno i u tragediju, ubistvo, samoubistvo.
Ti si divan čovjek, koji treba da završi svoje djelo. Ja imam samo 16 godina. Ovo je najbolji način da pobjegnemo od ove lude strasti, koja postaje đavoljska.
Zato te molim, pusti me, i učini sve da nas dvoje postanemo moje najljepše sjećanje. Sretna sam zbog toga što su zadnji sati, koje sam provela sa tobom, bili sati blaženstva, zadovoljstva i nježnosti. Ovi posljednji zagrljaji će učiniti da bolni trenuci budu zasjenjeni trenucima intenzivne sreće u mome sjećanju. I uskoro će biti samo veličanstveni Samuel koga se sjećam. Samo on.
Ti si moj prvi ljubavnik, moj nježni inicijator, onaj koji je učinio da se cijelog života sjećam otkrića ljubavi kao najljepše uspomene. Otvorio si mi oči. Bila sam ponovo rođena u tvome naručju.
Iznad svega, molim te, nemoj nikada vjerovati da sam ‘okrenula stranicu’ ili da ću ‘poreći svoju prošlost’, ili bilo šta slično tome.
Ti si, i ostat ćeš sve do moje smrti, moja prva ljubav i nikada neću zaboraviti sve što smo proživjeli. I koliko smo voljeli jedno drugo. Šta smo sve prošli, od sreće, zadovoljstva, lude ljubavi. Ovu savršenu zajednicu naših srca i tijela, koja nas sjedinjava tako snažno, niko i nikada ne može oduzeti od mene; to je moje blago… I moj križ, za vječnost. Tvoja ljubav, Samuel, sunce je koje će sijati u meni zauvijek. Nikada u životu neću zažaliti zbog toga što sam te upoznala i zavoljela. Kunem se Bogom.
Osim toga, ne ostavljam te skroz, jer čuvam sa sobom kao anđela čuvara: tvoja pisma, tvoje pjesme, tvoje fotografije, tvoje poklone, tvoje knjige, stvari koje su integralni dio historije naše ljubavi, i koje pazim više od bilo čega drugog na svijetu.
Još jednom, posljednji put, ljubim tvoje nježne očne kapke i nadam se da ćeš biti sretan.
Adieu,
Salomée.»
Matzneff dodaje da se sa ovom mladom djevojkom, koju je krstio kao Salomée u De la Rupture i kao Allegru u Harrison Plazi, vidio još nekoliko puta nakon što je primio oproštajno pismo 6. januara 1988. te da je, prilikom svakog ponovnog susreta, bila nježna saučesnica.
Zatim opisuje te susrete; slučajni – na Pariskom sajmu knjige, ili onaj u kafeu na bulevaru Saint-Germain. «Christian Guidicelli i ja smo ih vidjeli kako sjede. Čim me primijetila, odmah je smijeh prekrio njeno prelijepo lice i skočila je prema nama, poljubila Christiana i položila svoj poljubac na moje usne.»
Zatim kaže da je vijest o njenoj knjizi primio kao nož u srce. «Danas, saznajem da Vanessa objavljuje knjigu o nama. Nije to knjiga u kojoj slika što smo proživjeli zajedno, već knjigu u kojoj, kako su mi rekli oni koji su je čitali, oslikala neprijateljski, potcjenjivački moj portret, s ciljem da me povrijedi, da me uništi. Koristi se teškim psihoanalitičkim vokabularom, pokušava me učiniti pervertitom, manipulatorom, predatorom, kopiletom. To je knjiga čiji je cilj da me ubaci u ključavi kotao u kojem se već kuhaju fotograf Hamilton, Woody Allen i Roman Polanski.»
Podsjeća se finalnog plača Don Josea («Ja sam taj koji ju je ubio, moja Carmen, moja voljena Carmen») kojeg je Nietzsche držao za najljepši ljubavni plač. «Čekala je 32 godine da mi zabode nož u srce, kao dokaz vječne ljubavi? Svejedno, ali priznajem Don Joseu da preferiram moju Allegru i moju Salomée.»
Zatim kaže da njenu knjigu neće čitati, jer bi ga previše povrijedila, «čak i ako je njen ton umjeren», kao i zbog toga što sve imam zabilježeno već u svome dnevniku.
Pitajući se o njenim motivima, navodi njeno pismo od 17. jula 1987. u kojem mu je rekla: «Mrzim tvoju prošlost, bio si prvi čovjek kojeg sam voljela. Krivit ću te cijelog života zbog toga što si volio druge prije mene.» Pola godine kasnije, doći će njeno pismo kojim je obznanila «najljepši rastanak».
«Sve dok ne umrem bit ću uvjeren da je Vanessa bila u krivu zbog raskida sa mnom», kaže i dodaje kako vjeruje da su mogli živjeti «još nekoliko godina sreće».
Navodi kako su je zajednički prijatelji Roger Vrigny, Claude Verdier, Christian Gudicelli, Emil Cioran (sic!) i njegova partnerica Simone Boué pokušali uvjeriti u njegovu ljubav, ali bezuspješno.
«Tako smo bili kažnjeni, istjerani iz raja, mojom krivicom. Krivicom moje prošlosti. Tvoja odluka da prekineš, učinila je i tebe i mene nesretnim. Svako od nas je nastavio svojim putem. Bio sam uvjeren da ćeš nakon moje smrti napisati nešto lijepo, da ćeš biti nježna prema nama. Nešto o izuzetnoj ljubavi koju smo iskusili. Ne zaslužujem taj užasni portret o kojem govore oni koji su pročitali tvoju knjigu. Ti to znaš.
Neka se Bog smiluje na nas. Neka te zaštititi bolje nego što sam te ja umio zaštititi. Uvijek ću čuvati – paleći je u sjećanju i mome srcu kao svijeću ispred ikone Krista – svijetlu sliku tebe.”
Rođen je 1936. u mjestu Neuilly-sure-Seine, u blizini Pariza, na dan 12. avgusta kada su prvi dobrovoljci internacionalnih brigada stigli u Španiju. Potomak je ruskih emigranata, koji su prebjegli u Francusku nakon revolucije 1917. Roditelji su mu se razveli kada je imao šest godina, i do kraja života ih nije vidio u istoj prostoriji, a veći dio djetinjstva bio je razdvojen od braće i sestara.
Godine 1957. ubio mu se prijatelj Henry Montherlant. Cijanid i pištolj za ovjeru. Matzneff je prosuo njegov pepeo po rimskom Forumu, hramu Fortune Virilis i po Tibru. U svojoj prvoj knjizi «Izazov» (Le défi), Matzneff će se baviti suicidom u vrijeme starog Rima, razvijajući suptilne refleksije na temu nihilizma i želje za srećom.
U «Pristanku» Vanessa Springora piše da joj je Matzneff u trenucima najveće iskrenosti priznao da ga je, kada je imao 13 godina, silovao jedan od članova njegove porodice. «Teški psihoanalitički vokabular.»
Vanessa je također imala samo pet godina kada su se njeni roditelji razveli. Oca je nakon toga vidjela samo još nekoliko puta u životu i djetinjstvo joj je bilo obilježeno, kako veli, nedostatkom očinske figure. Dječiju tugu je ublažavala knjigama. Figura pisca je sa kompenzirala figuru oca. Čitala je i one knjige koje ne razumije, u kojima je razumijevala samo to da ljubav boli. I sama je sanjala o tome da bude spisateljica.
Tu večer kad su se upoznali čitala je Eugénie Grandet. Imala je trinaest godina i bila fascinirana muškarcem, koji ju je posmatrao kao ženu. Majka ju je odmah upozorila da je riječ o pedofilu, ali Vanessa je bila tinejdžer pobunjenik. Nije se mogla poistovjetiti sa pojmom djeteta, niti se htjela tako lako pokoriti majčinim riječima.
Matzneffa su tada ocjenjivali kao kultiviranog pisca, koji se ne plaši da slomi tabue i šokira buržoaziju. «Nasljednik Gidea, Byrona i Cassanove.»
Govorio joj je o Edgaru Allanu Poeu, koji je oženio svoju trinaestogodišnju rođaku; zatim o Amerikancima koji progone «nedužnog Polanskog». «Da li si znala da je u antičkim vremenima, seksualna inicijacija mladih, koju su vršili odrasli, bila ne samo ohrabrivana, već i dužnost?», pitao ju je.
Ona opisuje kako je pala pod snagom šarma zgodnog pisca, koji je imao mršavu figuru budističkog monaha, očinski smijeh i zračio «kosmičkom prisutnošću». Djevojčica je odbijala da se odvoji od onoga, koji je pretvorio u «boginju», govorila je majci da bi «radije umrla nego otišla od njega».
Vanessina majka, kojoj je i sam Matzneff priznao svoja pedofilska osjećanja, upozoravala je kćer, ali nije bila istrajna. Bila je i sama pod utjecajem duha vremena, koji je strogo zabranjivao zabrane. Pojedini roditelji su tada pristajali na takve stvari, jer je bilo chic vidjeti kako im kćerka ide u krevet sa nekim slavnim piscem. «Puštali smo ga da to čini, jer tu bila neka umjetnička aura.»
Iluzija počinje nestajati kada je naišla na njegove zapise o seksu sa drugom djecom. Posebno sa dječacima na Filipinima, koje je plaćao. «Tada mi je zabranio da čitam njegove knjige, a ja sam prkosila zabrani. I u tom trenutku naš odnos je postao ekstremno nasilan. Borila sam se da ga napustim.» Shvatila je da ima posla sa predatorom.
Osvještavanje je bilo bolno, ali spasonosno. Ali ožiljci će ostati. Posebno ju je vrijeđalo što je on godinama kasnije pisao u knjigama o njihovoj intimi. Činjenica da je bio pisac uduplavao je predatorski poduhvat: sve se dvaput događalo, jednom u stvarnosti, drugi put u njegovim knjigama.
Na pitanje, da li će sada povesti pokret, rekla je da ne želi biti ničji glasnogovornik i da sve ostale žrtve trebaju same progovoriti, kako osjete da je najbolje za njih. «Imam ovu knjigu kao testament nasuprot djela Gabriela Matzneffa i vrlo je važno za mene bilo da je napišem u književnoj formi, kao što je i on; da postoji ugao viđenja djevojčica o kojima govori u svome dnevniku.» Htjela je, kaže, da i Lolita dobije glas, glas kakav nije viđen u književnosti. Sve do «Pristanka» bila je V. – inicijal, jedan od mnogih trofeja, zarobljenica na stranicama njegovih knjiga, iza olovnih rešetki slova.
Kazala je da su njeni snovi bili tokom godina puni ideja o ubistvu iz osvete, sve do dana kada se rješenje samo otkrilo: «dovesti lovca u zamku koju je sam postavio, zaključati ga u knjigu». Nakon dugog perioda rekonstrukcije, koji je bio obilježen fazama depresije i napadima neukrotive anksioznosti, uspjela je ispisati svoj glas. Ili crni portret, kako ljutito kaže Matzneff, koji pokazuje svoju sociopatsku prirodu time što ne želi čak ni pročitati njenu knjigu; dovoljne su mu kako veli njegove dnevničke bilješke, u kojima se nalazi «sve». Njegova istina mora da dominira, drugi bi trebali da govore isto to ili da ćute.
Springora ispravno poentira kada kaže da – mora biti jednakost između svih, bez sistema dominacije: «Sa Matzneffom, imamo posla s patologijom pod maskom književnosti. Ići u krevet sa djecom na drugom kraju svijeta, i onda pisati o tome u knjigama. Za to nema opravdanja», piše Vanessa.
U intervjuu za France Culture, ona kaže da i dalje vjeruje da ljubav ne poznaje godine, da se «najčudnije stvari mogu desiti» i da bi mu oprostila da se nije pokazalo da je predator. «Ljubavna priča između četrnaestogodišnje djevojčice i pedesetogodišnjeg muškarca može se desiti, zašto ne. Problem je sistemska i patološka priroda njegovih osjećaja prema adolescentima. Kao i šteta i zlo koju je činio.»
U vezi sa odgovorom koji je Matzneff objavio u L'Expressu, prilažući njeno pismo iz januara 1988, Springora zaključuje sljedeće: «To me ne iznenađuje. Uvijek je objavljivao pisma koja sam mu pisala, kada sam imala 13 ili 15 godina. To nije ništa novo za mene. To je dio njegove manipulacije. Uvijek je prikupljao pisma tinejdžerki da bi ih imao kao dokaz kasnije. Dokaz mog pristanka i moje ljubavi. A moja ljubav nije upitna. Mislim da sam bila vrlo iskrena u knjizi: on je neko u koga sam bila strastveno zaljubljena i trebalo mi je mnogo vremena da shvatim da je njegova ljubav prema samom sebi imala nečeg bolesnog. Svoju ličnu ljubav prema njemu ne dovodim u pitanje.»
[1] «Pristanak» dolazi u vrijeme intenziviranja optužbi protiv režisera Romana Polanskog, a povodom objavljivanja njegovog novog filma “Oficir i špijun”. Polanskog američko pravosuđe traži još od 1978. nakon što je priznao silovanje trinaestogodišnje djevojčice. Također, francusku javnost je nedavno uznemirilo i svjedočanstvo glumice Adele Haenel o tome kako ju je seksualno uznemiravao režiser Christophe Ruggia, u periodu od njene 12 do 15 godine.
[2] O pedofilskom diskursu, koji je u intelektualnoj zajednici u Parizu bio legitimiziran 70-ih godina prošlog stoljeća, čitalac se može informisati u Bourgovoj knjizi «Od revolucije do etike: Maj 1968 i savremena francuska misao» (McGill-Queen's University Press, Montreal-Kingston, 2007.)
[3] Pedofilija je već 90-ih izgubila podršku u francuskoj intelektualnoj javnosti. Rijetki su je i dalje zagovarali. «Ako seksualnost, kao što sam uvjeren, nema u sebi apsolutno ništa što zaslužuje osudu, ne vidim zašto to ne bi važilo i u slučaju djece. Apsurdno je smatrati nešto nelegalnim do određene dobi, a onda da preko noći to postane legalno», pisao je 1997. Renaud Camus, koji će kasnije napisati «Teoriju velike zamjene», biblije bjelačkog supremacionizma, u kojoj tvrdi da globalne elite žele bjelačko stanovništvo Evrope zamijeniti drugim stanovništvom (tzv. teorija bijelog genocida).
