U pjesmi Moć ukusa, jednoj od svojih programskih izjava, veliki poljski pjesnik Zbigniew Herbert (Zbignjev) razlaže i pojednostavljuje intelektualnu etiku suočenu sa služenjem režimu i povlađivanjem većinskom mišljenju. Svu dijalektiku autonomije, viših ciljeva, komfora i morala intelektualnog rada – fenomen o kojem su ispisane nebrojene studije – ovaj će majstor svesti na stvar ukusa.
Pjesma je posvećena „Profesorici Izydori Dąmbskoj“ (Izidora Dombska), filozofkinji i profesorici, čiju će naučnu i akademsku karijeru obilježiti ali i onemogućiti odluka da ne prihvati religiju marksizma i da zahtijeva autonomiju univerzitetskog rada i predavanja filozofije u komunističkoj Poljskoj. Prvo odmah nakon rata, kada zemljom de facto vladaju Sovjeti, potom šezdesetih prošloga stoljeća, kada već vlada komunistička elita domaće izrade. Priča opća i uobičajena za totalitaristički kosmos XX stoljeća po svom obliku, pojedinačna i posebna po hrabrosti i ukusu lične odluke. Dąmbska je, kao i hiljade drugih, imala izbor: ili Partija ili Sloboda; ili sluganstvo ili čast.
Taj će jedan naučni pogled, koji je prerastao u rigorozni moral, kako bi rekao Danilo Kiš, ostati kao nauk pokoljenjima i inspiracija suborcima. Među njima je bio i Herbert, njen mlađi zemljak iz tada već izgubljenog Lavova, prijestolnice poljskih jugoistočnih krajišta.
Uporni neumoljivi borac za samosvojnost literature i razuma, koji nikada nije angažman iskazivao vulgarnošću komesara, Herbert je pjesmu ciljano posvetio jednoj ženi, koja bi po logici i partijskog i patriotskog muškog uma trebala biti slabija. Poruka je to bila i ostala svim zalizanim i uštogljenim profesorima, stihoklepcima, skribomanima koje je Herbert prezirao. Uostalom, i rečenu pjesmu objavljuje tek 80-tih godina, u glasovitoj zbirci Izvještaj iz opsjednutog grada, kada je nekima Dąmbska već možda malo dalja prošlost. Podsjetnik je to savremenicima da zavodljivost komfora i sluganstva mijenja oblik, ali zbog istovjetne suštine i odgovor mora biti isti.
Glavna je poruka pjesme u šest uvodnih stihova, koji se donekle preinačeni ponavljaju i kroz završnu strofu, za jedan stih dužu. Navodim ih u vlastitom prijevodu:
[uvodni stihovi]
To uopće nije zahtijevalo veliki karakter
naše odbijanje neslaganje upornost
imali smo trunku nužne hrabrosti
ali u suštini bila je to stvar ukusa
Da ukusa
u kojem su vlakna duše i hrskavica savjesti
[završni stihovi]
To uopće nije zahtijevalo veliki karakter
imali smo trunku neophodne hrabrosti
ali u suštini bila je to stvar ukusa
Da ukusa
koji nalaže izaći iskeziti se iscijediti podsmijeh
ma zbog tog pao i neprocjenjivi kapital tijela
glava
„Također hoću da imam pravo na slavljenje ove nagrade meni i književnosti, kojoj sam posvetila cijeli život. Nije moja krivica da je je Nobela istovremeno dobila i druga osoba[kurziv K. E.]“, izjavila je 9. decembra 2019. poljska spisateljica Olga Tokarczuk (Tokarčuk), dobitnica Nobelove nagrade za književnost za 2018., dan prije svečane dodjele nagrade i par dana nakon laureatske besjede.
Opus Tokarczukove ne poznajem – za ovaj ugao razmatranja sasvim je nebitan. Poznanici i kritičari čiji ukus i stav cijenim svjedoče da je posrijedi izvanredna pripovjedačka literatura, da se radi o autorici danas rijetke moći izgradnje pripovjedačkog svijeta. Pri tom i izvanknjiževno glasna, društveno angažirana, kao i mnogi drugi intelektualac u Poljskoj danas – suprotstavljena vlasti desničara kojima nisu strane autoritarne metode kontrole sudstva i medija. Osjetljiva na ograničavanje liberalnih tekovina; spremna oglasiti se zbog ugrožavanja prava žena. I sama se spisateljica ne jednom našla na meti medijskih kampanja, optuživana je za manjak poljskosti, suvišak liberalštine koja grozi patriotizmu velikoga naroda. Čak joj se i nagrada omalovažava po takvim osnovama, zavjerenički se utvrđuje da joj je dodijeljena ciljano, kako bi se ohrabrila tobože lijeva Poljska.
„Druga osoba“ je Peter Handke, austrijski pisac proslavljen koliko literaturom toliko slavljenjem ratnih zločina srpskih vojski devedesetih i sluganskom oduševljenošću Slobodanom Miloševićom, tom južnoevropskom pretečom onog što se danas u Srednjoj Evropi naziva autokratama. O Handkeovoj izvanknjiževnoj ali i književnoj upornosti da obezvrijedi pa čak i ismije žrtve genocida u Srebrenici ovdje neću pisati. Handke je opšte mjesto jednog marginalnog ali sve glasnijeg toka zapadnoevropske moderne misli i odnosa prema zlu. Nobelovom nagradom je dobio šansu da sa te margine pređe u kanon intelektualnih i političkih vrijednosti. Za dalje razmatranje i razumijevanje preporučujem seriju izvanrednih istraživačkih radova Petera Maassa, te tekstove Emira Suljagića (o tome šta nagrada znači za pamćenje genocida i mjesto Bošnjaka u Evropi), Adnana Delalića (o mehanizmima negiranja Holokausta i genocida) i Mirnesa Sokolovića (o književnom i paraknjiževnom radu Druge Osobe u kontekstu zločina i zla).
Bilo mi je jako drago kad sam čuo da je Tokarczuk dobila nagradu. Sjetio sam se Czesława Miłosza (Česlav Miloš), još jednog velikana poljske književnosti, koji jest dobio Nobela. Milosz je tokom opsade posvetio jednu pjesmu Sarajevu.
Volim poljsku književnost, naučio sam spletom okolnosti i odluka jezik na kojem je ispisana ponajbolja evropska poezija XX stoljeća, poezija herojskog otpora gluposti, površnosti i zločinu.
Koliko me oblikovalo kur'ansko insistiranje na pravdi toliko me u životu vode, recimo, Poruka Gospodina Cogita ili Izvještaj iz opsjednutog grada Zbigniewa Herberta. Koliko god neki neutralan posmatrač očekivao od Tokarczuk minimalni nivo intelektualne i društvene odgovornosti, ja sam očekivao više, očekivao sam moćnije.
Jer je za mene poljska književnost neodvojiva od uloge i moći koju su poljski pisci uvijek imali, sposobni da oplemene vlastito društvo. Jer je to jedna kultura u kojoj su intelektualci po pravilu hrabriji od prosjeka, pod obavezom moćnijeg ukusa.
Nisam očekivao da se odrekne nagrade. Slažem se s dijelom njene navedene izjave, razumijem taštinu, jasna mi je radost; očekivala je i očito zaslužila nagradu.
Takav veliki karakter poput Jean-Paula Sartrea koji 1964. odbija Nobela za književnost, možda je i nerealan u našoj epohi, kada je sve relativno, kada je negiranje genocida stvar mišljenja i pluralizma, kako je Švedska akademija objasnila žrtvama rata u svome pismu.
Pristajem na kompromise. Nisam očekivao ni da Tokarczuk Drugu Osobu napadne žestinom pravednika, da izazove baš neki skandal neprimjeren otužnim predmodernim kraljevskim ceremonijalima Akademije. Možda ona takvo što drži za nepristojnost. Ima pravo na to.
Ali, opet – zaboga, skandal se već desio: šta može biti skandaloznije od nagrađivanja kukavice koji se izruguje bolu majki što traže kosti sinova razbacane po masovnim grobnicama istočne Bosne. Zar jedna rečenica osude na konferenciji za medije može biti veći skandal od legitimizacije književnika koji je, još dok su bageri prekopavali grobnice 1996. posjetio Srebrenicu i Višegrad, mjesta ponajgorih zločina, slikao se kraj rijeke Drine, tekuće grobnice, slikao se tamo gdje su ratni zločinci davali slavodobitne izjave za medije, nazdravljao s činovnicima političke partije koja je organizirala ubijanje. I k tomu još ne odustaje, bijesan i arogantan, od takvog naslijeđa ni danas.
Nisam očekivao ni da Tokarczuk ili njeni saradnici pročitaju stotine stranica na kojima novinari, učenjaci i drugi pisci odgovorno objašnjavaju zašto se jedna takva karijera beščašća ne smije krunisati takvom nagradom. Pogotovo ne danas. Jer danas slobodi i raznolikosti Starog Kontinenta prijete upravo oni koje Druga Osoba slavi.
Nisam očekivao da Tokarczuk razumije da će, ako pobijedi tip vladara koje Druga Osoba cijeni, ljudi poput nje završiti u pritvorima. Previše bi to duboko bilo za osobu uzbuđenu takvom nagradom.
Ali jesam očekivao da nešto kaže.
Jer pisci pišu ali i govore. Naročito kada im se da prilika da besjede.
Jer navedena izjava svjedoči da slavljenica očito zna da nešto nije uredu; da Druga Osoba, koju neće ni da imenuje, izaziva kontroverze; imenovala bi ga da je uobičajeno stanje stvari. Uostalom, dva su člana Nobelovog komiteta već dala ostavke upravo zbog Druge Osobe.
Liberalna ali konzervativna britanska i njemačko-govorna štampa je sedmicama pisala, razlagala, molila da se Drugoj Osobi ne da nagrada. Jer se kanoniziranje Druge Osobe tiče budućnosti Evrope a ne samo budućnosti i prošlosti jednog malog netipičnog južnoslavenskog naroda, Bošnjaka. Njih će Handke, u maniru kanonskih srpskih nacionalista svoditi i danas na Srbe muslimane, ne odustajući od stigme, ponižavanja, ismijavanja. Jer, umjesto da se kezi moćnicima, Handke se kezi ugnjetavanima. To je osobina hulja i kukavica.
U konačnici, i poljski su mediji objavljivali kratke ali jasne vijesti o tome da se nešto dešava s Drugom Osobom.
U svojoj slavljeničkoj besjedi, Tokarczuk možda jest – reći će neki – pokušala da govori. No, jeftine alegorije o genocidu nad domorocima Sjeverne Amerike svjedoče o nedostatku ukusa na mjestu i u vremenu gdje su genocidi skoro pa sadašnjost a ne viševjekovna prošlost. To je, uostalom, opšte mjesto, tako drago antiglobalistima, koji mnogo vole Drugu Osobu. Jedan takav antiglobalist, režiser Emir Kusturica, ljubitelj Vlasti i Vladara, stići će na dodjelu kao izaslanik jednog opskurnog domaćeg političara, koji također ismijava tuđe mrtve sinove.
Sjetio sam se rečene pjesme sam kad sam vidio Tokarczuk da aplaudira Drugoj Osobi nakon slavljeničke besjede. Shvatio sam da sam – u očaju djeteta koje je preživjelo rat i koje samo igrom sudbine, godišta i geografije nije završilo u nekoj od grobnica koje Druga Osoba negira – u očaju jednog zaljubljenika poljske poezije, očekivao da makar ne aplaudira. Makar takvu malu moć ukusa. Prezir šutnjom.
Tokarczuk, kako svjedoči i navedena izjava, koju je dala švedskim novinama već nakon besjede i aplauza, naprosto nije htjela da bilo šta pokvari njen slavljenički dojam. Nije htjela biti nepristojna pred intelektualnim plemstvom Kraljevine Švedske. Jedna žena iz Srednje (ili Istočne?) Evrope nije htjela da uvrijedi cinične starce sa Sjevera Evrope koji dijele odlikovanja i priznanja. Legitimišu jednog desnog muškarca sa Zapada i jednu lijevu ženu sa Istoka. Jedan pluralistički balans relativizacije.
Taj slavljenički dojam biće očit i svečanoj dodjeli: Tokarczuk ne krije radosni osmijeh, skoro pa jedina je djetinje vesela kraj namrgođene Druge Osobe, okružena ozbiljnim licima hemičara, fizičara, ekonomista.
Isto kao što je njena zemljakinja iz prošlog stoljeća, rečena Dambska, odlučila da ne skrnavi filozofiju religijom marksizma, tako je Tokarczuk odlučila da svoju karijeru u jednom dijelu svjetske javnosti zauvijek obilježi Drugom Osobom.
Isto kao što je njen zemljak Taduesz Mazowiecki (Tadeuš Mazovjecki), kao izaslanik Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, uporno izvještavao o ratnim zločinima bez diplomatskog balansiranja, kojem su tako skloni bili zapadno- i sjevernoevropski diplomati, razni lordovi i stoltenberzi. Na kraju krajeva, Mazowiecki će u znak protesta zbog genocida u Srebrenici i ostavku dati na mjesto izaslanika. Takva odluka nije bila stvar službe, nego stvar ukusa. Njegov kolega iz UN-a Jasushi Akashi (Jasuši Akaši), olakšao je zločincima počinjenje genocida jer je kao i mnogi drugi iza i oko njega vjerovao da ubijanje par hiljada ljudi može ubrzati političko rješenje neugodnog sukoba. I to je bila stvar ukusa.
Priznajem, razumijem: nije kriva što je morala dijeliti pozornicu s Drugom Osobom. Ali je kriva zato što nije ništa rekla. Zaboravimo eto i to naše nekome možda naporno insistiranje na istini. Zaboravimo i Majke Srebrenice, žene čiju veličanstvenu borbu za istinu Tokarczuk ne želi da vidi. Svedimo sve, kao Herbert, na – ukus.
Olga Tokarczuk nema ukusa.
Prije besjede je prisustvovala i konferenciji za medije, gdje je Druga Osoba, samozadovoljno u maniru klošara, ismijavala novinara. Zašto ukus nije proradio makar tu, kada Druga Osoba govori novinaru, koji na pristojan način postavlja neugodno pitanje, da mu je draži toaletni papir s porukom ispisanom govnima nego njegovo pitanje. Zašto ukus nije proradio na razini principa: odobrava li Tokarczuk vrijeđanje novinara u svojoj domovini?
Jasno, mom očaju nema kraja, hvatam se za logističke detalje.
Očajan sam jer sama dodjela nagrade Drugoj Osobi, uz niz drugih političkih i ideoloških gibanja u posljednje četiri godine, svjedoči da nastaje svijet koji tek trebamo upoznati i razumjeti. Ako budemo imali kad, jer nam vrijeme prebrzo dolazi u susret.
Nestaje svijet u kojem su mukotrpno, sudski utvrđene činjenice o ubijanju djece i silovanju žena bile vrjednije u javnom prostoru nego izvanknjiževna naklapanja jedne kukavice.
Nestaje svijet u kojem je Zapad imao trunku neophodne odgovornosti da makar na jednoj razini osudi ubijanje nevinih i ne odaje počast ismijavanju zločina i ne pristaje na slavljenje zločinaca.
Nestaje svijet u kojem je poljskim književnim velikanima ukus bio važniji od slave.
U članku iz kojeg potiče navedena izjava, Tokarczuk kaže još – teško mi je bilo povjerovati – da „nikada nije ocjenjivala rad kolega“ jer tomu služe „kritičari i javno mnijenje“.
„Nikada nisam ocjenjivala tuđe životne izbore, pa ni izbor nekih Poljaka u II svjetskom ratu da se priključe Nijemcima u nekim zločinima nad Jevrejima.“ Da li bi Olga Tokarczuk ikada izgovorila takvu rečenicu? Ne. Veoma je glasna u nastojanjima da poljskoj javnosti ne dopusti da zaboravi svoju malu ali sramnu epizodu. Za neke i odveć preglasna, bespotrebno glasna. Ali ta hrabrost ne izlazi iz njene zone komfora, čak joj pomaže u izgradnji imidža unutar nacionalnog književnog kanona, i tržišta. Za to nije potreban veliki karakter.
Veliki karakter, uostalom, nije potreban ni da se nešto kaže. Potreban je, ponovimo, malo bolji ukus.
Na kraju ovog neveselog zapisa razočaranog čovjeka – koji bi htio da mu dijete odrasta u svijetu u kojem Nobela neće dobijati kukavice što govore na sahranama zločincima – želim i dalje vjerovati da jedan dio poljske književne i intelektualne javnosti ima ukusa. Želim vjerovati da će neko u danima koji dolaze javno objasniti da je važniji civilizacijski princip od nacionalnog ugleda nagrade.
I mogu samo, osim ovog izljeva razočarenja, prevesti veliku pjesmu velikog pjesnika. Prevedena je već, poznato je, na jezike koje moj narod (još uvijek) razumije. Veliki Petar Vujičić, Srbin iz Beograda skoro pa savršeno nam je godinama tumačio Herberta. Ali ja ću je sada i ovdje, dok pišem tekst, prevesti na bosanski jezik, čije postojanje poklonici Druge Osobe negiraju. Prevest ću je ponovo u znak ustrajnosti, kao iskaz jednog neslaganja odbijanja upornosti ali i zato što već danas, nakon što je švedski kralj uručio nagradu Drugoj Osobi, ova pjesma ima već nova značenja.
Dio je prkosa svih nas preživjelih, upućen onima koji se keze žrtvama umjesto dželatima. I prkos onima koji takvo keženje nagrađuju. Jedno podsjećanje na Moć ukusa, na pjesmu koja – i mimo uvodnih i završnih stihova – tako jasno opisuje izbor koji je napravila Olga Tokarczuk.
To uopće nije zahtijevalo veliki karakter
naše odbijanje neslaganje upornost
imali smo trunku nužne hrabrosti
ali u suštini bila je to stvar ukusa
Da ukusa
u kojem su vlakna duše i hrskavica savjesti
Ko zna da nas se bolje i ljepše iskušavalo
da nam se slalo žene rumene ravne poput hostije
ili fantastična stvorenja iz slika Hieronymusa Boscha
ipak kakav je u to doba pakao bio
mokra jama uličica ubicā baraka
zvana palata pravde
Mefistoles kućne izrade u lenjinovskoj jakni
slao je na teren Aurorine unučiće
mladiće krompirastih lica
veoma ružne djevojke crvenih ruku
Odista im je retorika bila odveć teška
(Marko Tulije prevrtao se u grobu)
lanci tautologije par pojmova poput mlatila
dijalektika dželatā nikakve profinjenosti u rasuđivanju
sintaksa lišena ljepote konjunktiva
Tako dakle estetika može biti od koristi u životu
ne treba zanemarivati nauku o lijepome
Prije nego obznanimo pristupnicu treba pažljivo ispitati
oblik arhitekture ritam bubnjeva i pištaljki
zvanične boje nedolični obred pogreba
Naše oči i uši odbile su poslušnost
prinčevi naših čula izabrali su ponosno izgnanstvo
To uopće nije zahtijevalo veliki karakter
imali smo trunku neophodne hrabrosti
ali u suštini bila je to stvar ukusa
Da ukusa
koji nalaže izaći iskeziti se iscijediti podsmijeh
ma zbog tog pao i neprocjenjivi kapital tijela
glava
