I
Zašto ljudi postaju ratni zločinci, šta navodi druge da ih slijede i šta, na koncu, dovodi do masovnih ubistava? Jesmo li kadri odgovoriti na ova pitanja, možemo li razumjeti porijeklo masovnih zločina, i ako možemo – trebamo li to uopće raditi, da li nam to donosi više štete ili koristi?
Mnogi filozofi, umjetnici i akademski istraživači pokušali su dati odgovore na ova izuzetno osjetljiva pitanja.
Jedna od njih je i Jessica Stern, profesorica na Bostonskom univerzitetu i bivša članica Vijeća za nacionalnu sigurnost u administraciji Billa Clintona (1994-1995.).
U knjizi «Moj ratni zločinac» ona je, kako veli, na primjeru Radovana Karadžića pokušala razumjeti silu koja pokreće ratnog zločinca i ljude koji ga slijede u vršenju ratnih zločina. Cilj joj je, kako kaže, bio doprinijeti suzbijanju tog zla.
Odgovarajući kritičarima, ona će kazati da je važno za svakog da razumije kako osoba postaje kadra da provodi genocid, kako dolazi na vlast i kako uspijeva u svojim nakanama. Dodat će i da joj je žao, izviniti se čak svima koje je povrijedila, ali naglasiti da je važno da razumijemo opasnost koju stvara nacionalizam, skrećući pažnju na činjenicu da je genocid u Bosni postao model za bijele supremaciste širom svijeta.
I Jessica Stern je u pravu, nesuzbijena ideologija koja je inspirisala genocid u Bosni i Hercegovini postaje opasnost za ljude širom svijeta. Ali i kritičari njene knjige su u pravu. Čak i ako je htjela da uradi sve ovo što post festum navodi kao svoju namjeru, ona u tome očigledno nije uspjela.
Rezultat njenog istraživanja je knjiga, koja se temelji na iluziji da je uživljavanje, uz što manje kritičke distance, isto što i razumijevanje. To ju je na koncu dovelo do toga da romantizira ličnost Karadžića, nazivajući ga «bajronskom figurom».
Čak mu je omogućila da iskoristi njenu knjigu kao medij za nekritičku reprodukciju propagandnih laži da je Vlada Republike BiH granatirala svoje građane u svrhu izazivanja međunarodne intervencije. Otvoreno se složila sa Karadžićevim optužbama o islamističkom projektu Alije Izetbegovića, te reproducirala, uz visok stepen razumijevanja, skoro i sva ostala opća mjesta srpske propagande kojima se do dan-danas pokušava opravdati genocid.
Stern nije dobila otvorenu podršku Karadžićevih političkih sljedbenika, vjerovatno zbog toga što deklarativno priznaje genocid; ali žestina utemeljenih kritika žrtava Karadžićevih zločina usmjerenih prema njoj je razumljiva. Ako takve knjige pišu ljudi s navodnom dobrim namjerama, šta tek očekivati od svih ostalih.
Ako je, dakle, ikada i htjela samo da razumije, a ne i da opravdava Karadžića, Stern nije u tome uspjela. Ali da li je uopće mogla uspjeti, da li je mogla ne pogriješiti pišući o zločincu s razumijevanjem?
Ona nije prva koja je u Bosni i Hercegovini otvorila ovo pitanje. Prije desetak godina, to su učinili najutjecajniji bosanskohercegovački pisci poput Dževada Karahasana i Miljenka Jergovića, u čije namjere nema razloga sumnjati.
Karasahan je, povodom Karadžićevog hapšenja, u julu 2008. dao intervju za Frankfurter Allgemeine Zeitung u kojem je zagovarao iznijansiran pristup (differenzierten Umgang) u razumijevanju Karadžićeve ličnosti:
«Imao je tu nesreću da u trenucima dubokog povijesnog previranja sebi na leđa natovari težak teret. Vjerujem da bi malo ko na njegovom mjestu bio kadar u tom vremenu ponijeti se značajno drukčije […] Ako ima potencijala za književni lik, ja bih ga predstavio kao žrtvu povijesti. Ali čisto u emocionalnom smislu, ja nisam u poziciji za takvo nešto. No, povijest je puna takvih ljudi. Karadžić je izmanipuliran od strane onih koji su stajali iza njega, a koji i danas neometano uživaju moć.»
Srebrenica (Almir Kljuno)
Karahasan će se u navedenom intervjuu prisjetiti i Karadžićevog – kako mu se učinio – očajnog nastupa te gotovo plačljivog i molećivog glasa u Skupštini 1991. kojim je pozivao na otkazivanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ukazujući da to može dovesti do uništenja bosanskog naroda («das bosnische Volk»).
Einer, der einen Völkermord plant, spricht nicht in diesem Ton und sagt nicht so etwas, kazat će Karahasan.
Nakon što je naišao na žestoke osude, dvije godine kasnije, u intervjuu za Deutsche Welle, Karahasan će i dalje ostati pri svome mišljenju: «Da nije bilo povijesti ovakve kakva se nama dogodila on ne bi postao ratni zločinac. Proveo bi normalan ljudski život u svome susjedstvu.»
Ostat će pri stavu da je opasno dehumanizirati ratne zločince, prikazivati ih kao čudovišta, jer oni su ljudi i njihova sudbina otkriva mogućnosti koje se kriju u svim ljudima, što je ključna opomena.
Pisac «Šahrijarovog prstena» će superiorno zaključiti da je u krajnjoj liniji došlo do nesporazuma između pisca i ljudi koji rado sude: «Ja sam pisac. Moj posao je da razumijem, a ne da sudim. Uspaljena rulja koja se na mene obrušila želi suditi. Njih ne zanima razumijevanje jer oni vjeruju da posjeduju istinu.»[1]
Karahasan je autor koji svog čitaoca uistinu tjera na mišljenje. Mnogo je pitanja koje njegova elaboracija otvara. Da li je Karadžić rekao «das bosnische Volk», da li mu je glas bio molećiv? Ako je posao pisca da razumije, a ne da sudi, zašto onda on ne pokuša razumjeti svoje kritičare, prije nego što im odmah presudi, nazivajući ih ruljom?
Mnogo je pitanja, ali vratimo se onom koje nas najviše zanima. Da li je posao pisca da razumije?
Još od drevnih religija, preko savremene filozofije i popularne psihologije, pa sve do intervjua bosanskohercegovačkih pisaca za inozemne medije i dalje, moć razumijevanja onog s čime se ne slažemo, čak i onog protiv čega smo, a naročito onog što je protiv nas – ističe se kao znak emocionalne samokontrole i intelektualne superiornosti.
Neka od najznačajnijih umjetničkih djela u svjetskoj historiji, kao što su «Zločin i kazna», «Macbeth» ili «Svjetlost u avgustu» napisana su s ciljem razumijevanja zločinaca i njihovih zlodjela.
Istovremeno, Claude Lanzmann će napraviti najbolje umjetničko djelo, koje govori o Holokaustu, upravo na suprotnom principu – nerazumijevanju zločinca i zločina. Nije li to psihološka kontradikcija u odnosu na prethodno rečeno?
Lanzmannova doktorina, kao i historija njene praktične primjene, zaslužuju svehobuhvatan prikaz, ako imamo u vidu snagu dilema, koje se otvaraju pred nama u vezi s ovim pitanjima, u Bosni i Hercegovini, poslije iskustva genocida.
Nećemo krenuti ni od početka ni od kraja, već od kulminacije. U aprilu 1990. tada već proslavljeni autor pozvan je da prisustvuje projekciji filma o životu Eduarda Wirthsa, glavnog SS doktora u Auschwitzu i Mengeleovog šefa.
Projekciju je organizirao dr. Louis Micheels, ugledni profesor i psihijatar na Psihoanalitičkom institutu u New Havenu, holandski Jevrej, koji je i sam preživio Auschwitz.
Ne sumnjajući u iskrenost dr. Micheelsa, Lanzmann je prihvatio poziv da prisustvuje projekciji i učestvuje u diskusiji. A onda kada je stigao u New Haven, i noć prije javne projekcije individualno pogledao film, kazao je da taj film ne smije biti prikazan. Ukoliko se dr. Micheels odluči da ga prikaže, neka ne računa na Lanzmannovo učešće u diskusiji.
Dr. Micheels će otkazati projekciju i Lanzmann će pristati da učestvuje u diskusiji, koja je trebala da se bavi filmom «Shoah» i Michelsovim memoarima. Međutim, kada događaj počne, Lanzmann neće prestajati da govori o filmu o nacističkom doktoru.
Film traje 50 minuta, i teško ga je gledati. Prije svega, to je jedan loš i dosadan film, reći će Lanzmann. Jedini cilj tog filma je istražiti «dušu» nacističkog doktora, koji je stajao na rampi i slao ljude u smrt, te provodio eksperimente na logorašima.
Lanzmann će biti razbiješen time što se film otvara slikom dr. Wirthsa iz vremena kada je bio dijete; nasmijano novorođenče. Autor filma Ron Orthel posjetio je Wirthsov rodni grad, razgovarao sa njegovim komšijama, poznanicima. Pitao ih «kakav je bio», a oni su mu govorili da je bio «dobar, jako ljubazan čovjek», itd.
Postoje i Hitlerove slike kada je bio nasmijana beba, podsjetit će Lanzmann. Postoje čak i psihoanalitičke studije o njegovom djetinjstvu. Ali kakve to veze ima sa zločinom, upitat će. Šta ako neki psihoanalitičar i otkrije da je Hitler (ili Wirths) imao problema sa majkom ili ocem, kako bi nam to trebalo objasniti ubistvo šest miliona Jevreja?
To je opsceni projekat razumijevanja, reći će Lanzmann. Obscene project, jer tolika je diskrepancija, pukotina, praznina između navodnih uzroka, scena iz života zločinca, i konačne činjenice – ubistva šest miliona ljudi.
Lanzmann će te večeri kazati da ne sumnja u dobru namjeru ljudi koji žele da razumiju zlo, već da dovodi u pitanje projekat razumijevanja kao takav.
Tako će podsjetiti na debatu između pariskog kardinala Jeana-Marieja Lustigera i Elieja Wiesela, koji su bili toliko bliski da se nisu persirali čak ni na televiziji. Lanzmann će podsjetiti da je i sam kardinal Lustig bio, iako kršćanin – etnički Jevrej, preobraćenik.
Povodom Auschwitza ili Treblinke, kardinal je kazao: «Vidi, moj dragi Elie, ti znaš da je ključni problem, da je ključno pitanje – problem zla. To je pravo pitanje.» Wiesel se borio protiv toga, ali zbog toga što se borio protiv svog prijatelja, nije to mogao raditi kako treba. Kardinal je kazao nešto, što će početi da ponavljaju svi: «Pravo pitanje nije pitanje zločina protiv čovječnosti, protiv čovječanstva. Pravo pitanje je što su ovi zločini – zločini čovječnosti, zločini čovječanstva.»
Lanzmann žestoko odbija takav rezon. Zločin je prije svega, i čak isključivo protiv čovječnosti i čovječanstva. Žrtva mora biti u fokusu, zločinac je irelevantan. «Šta čovjek može učiniti čovjeku» je, veli Lanzmann, irelevantno pitanje, kao debata o tome postoji li Bog.
Na pitanje iz publike da li ga išta u iskustvu zločinaca interesuje, Lanzmann će reći – NIŠTA. Svaki put kada bi u filmu «Shoah» neko od nacista govorio da «nije znao ili nije htio», Lanzmann bi govorio «Ne, ne pričamo o vama. To me ne interesuje.» Naglasit će da je naciste uključio u film jer je od njih, makar od onih koji su pristali da govore, želio čuti samo kako se se to (tehnički) odvijalo. To je jedini dio istine koji su oni mogli reći. Sva druga njihova iskustva, koja se nisu direktno ticala tehnologije zločina, nisu mogla da budu uključena u «Shoah».
Možemo li zamisliti, kazat će on te večeri pred publikom u New Havenu, kako razgovara sa SS oficirima iz Treblinke o njihovim životima, o tome kako su završili na tom mjestu, kako su došli do te tačke. O tome su mu neki i govorili. Pričali su o svojim roditeljima, porodicama, djetinjstvu, školovanja. I onda bi, kada bi trebalo sve to povezati sa logorima, došli do pukotine, ambisa za koji su znali savršeno da ga ne mogu premostiti.
Isti je problem i kod historičara. Oni uglavnom krenu od godine 1933. ili nešto ranije, objašnjavaju porijeklo volkisch ideologija, skreću pažnju na široku nezaposlenost u Njemačkoj nakon ekonomske krize, i na još mnogo šta. I sve je to tačno, ali sve su to za Lanzmanna akademske frivolnosti i vulgarnosti (canailleries).
Između svih pobrojanih uslova, koji su možda neophodni, i s druge strane – ubistva plinom tri hiljade ljudi u jednom danu, stoji nepremostiva diskrepancija. Jednostavno nije moguće, naglasit će Lanzmann, izvesti drugo iz prvog. Ne postoji objašnjenje zasnovano na kontinuitetu, jer ambis između Holokausta i svih akademski shvaćenih uzroka je nepremostiv.
Pokušaj da se po svaku cijenu premosti na koncu ne biva samo opsceni projekat, već i kukavički bijeg pred užasom, koji – reći će Lanzmann – postaje moda. Ljudi se počinju hvalisati kako razumiju zlo.
Neko iz publike pitat će ga o «banalnosti zla», podsjećajući da su izvršioci bili obični ljudi kao i mi, te izvlačeći iz tog lekciju da zloba i brutalnost mogu isplivati iz svakoga od nas, pod ovakvim okolnostima.
Lanzmann će kazati da nije ubijeđen u tu priču o «banalnosti zla», te će, odajući počast Hani Arendt, podsjetiti da je «ona napisala i neke bolje knjige». Naglasit će da su svi izvršioci Hokolausta, iako su bili banalni i obični ljudi, ipak znali da to što rade nije ni banalna ni obična stvar.
Upravo je specifična vrsta zločina (genocid) ono što odvaja ove ubice od tradicionalnih ubica kakvi su Raskoljnikov ili Macbeth, koje su akademski istraživači naučili razumijevati.
Uporno Lanzmannovo ponavljanje formule o diskrepanciji između uzroka i posljedice priziva jednog drugog jevrejskog filozofa, Günthera Andersa, koji je govorio o zastarjelosti tradicionalne etike u razmatranju Holokausta, kao industrijskog, a ne više zanatlijskog zločina.
Jedan od odjeljaka Andersove «Zastarjelosti čovjeka» nosi naziv effectus transcendit causam. Posljedica transcendira uzrok. Upravo ono što Lanzmann naglašava vičući o diskrepanciji između uzroka i posljedice.
Anders počinje od toga da radnik više nije homo faber, onaj koji pravi stvari. U sistemu proizvodnje, koji se temelji na sofisticiranoj podjeli rada i modernoj tehnologiji, radnik pravi samo dijelove konačnog proizvoda.
Proces u modernoj industrijskoj proizvodnji je podijeljen u veliki broj malih koraka, i svako od radnika je zaposlen samo na jednoj od faza. Tako postaje specijalista i doprinosi ubrzanju proizvodnje. Što je njegov djelokrug manji i djelatnost jednostavnija, on sve brže i bolje radi. Količina umora se smanjuje do minimuma.
Ljudi proizvode više nego ikada u historiji, ali niko više pojedinačno ništa ne pravi. Tradicionalni radnik, npr. stolar je pravio cijeli proizvod (sto, stolicu) i sve njegove dijelove. Industrijski radnik pravi hiljaditi djelić proizvoda, koji će u konačnici neko sklopiti, ali ne i napraviti.
Niko više ništa ne pravi, budući da su svi djelimično doprinose konačnom proizvodu. Rad u takvom sistemu više nije pregalaštvo (labour) već kolaboracija. Niko više nije vlasnik totaliteta procesa proizvodnje u koji je integrisan. Jedina stvar koju vidimo pred očima jeste fragment proizvoda, koji je prošao ispred nas i nestao, nakon što smo obavili svoj djelić posla. Nemamo čak ni previše interesa za to čemu doprinosimo.
Naš rad nije naš rad više, jer nije kompletan čin. Mi se ne možemo poistovijetiti ni sa našim dijelom posla, koji nije cijeli proizvod, niti se možemo poistovijetiti sa cijelim proizvodom, koji je rezultat cjelokupnog procesa, a ne samo našeg dijela posla.
U takvom sistemu, čovjek mijenja svoju suštinu homo fabera. «Person who makes something completes himself…» Čovjek je ono što radi. To se moglo odnositi na zanatliju.
Ista je pozicija radnika u nacističkoj industriji smrti. Uz pomoć podjele rada i tehnoloških sredstava (plinske komore, moderni transport, krematorijumi) količina napora se smanjuje do minimuma. Svako radi svoj dio posla, i mehanizam je doveden do savršenstva.
Kao što rezultat rada nije djelo samo vlasnika proizvodnih sredstava, već i svih proletera u kombinatu, tako je i genocid – zločin cjelokupnog kolektiva, koji ga je počinio, a ne samo menadžmenta. Ali zbog podjele rada, niko ne osjeća odgovornost.
Radnik u industriji smrti odrađuje svoj dio u procesu ubijanja. Svoj fragment, sa kojim se ne poistovjećuje, jer taj fragment nije cijeli proces. Također, ne poistovjećuje se ni sa cijelim procesom, jer je on odradio samo svoj fragment. On nije ubica, on je – Gestapo koji hapsi, doktor koji vrši selekciju, mašinovođa koji prevozi, inženjer koji je osmislio plinsku komoru ili krematorij, stražar, itd.
On se ne osjeća kao ubica, jer «nije nikog ubio svojim rukama» (Jessica Stern o Karadžiću), ili jer je samo bio vozač autobusa, stražar, egzekutor protiv svoje volje (Dražen Erdemović), vozač kamiona, bagerista, itd.
On se ne osjeća kao ubica, ne zbog svoje pervertirane psihe, već zbog pervertiranog sistema ubijanja. Anders će utvrditi da takav sistem ubijanja «spaljuje savjest», te je iluzorno od modernog ubice kao radnika u industriji smrti očekivati da ga progoni zločin kao što je zanatlijskog ubicu Raskoljnikova. U sistemu kolaboracije zastarjela je zanatlijska etika, koja pokušava razumjeti porijeklo zla ispitujući dušu počinioca.
Da su Hitler ili Karadžić sve svoje žrtve ubili sjekirom imalo bi smisla razumijevati ih kao Raskoljnikova. Ovako, Radovan Karadžić je samo nalogodavac genocida; sve ostalo u vezi s njime je irelevantno, sve ostalo nas može samo udaljiti od istine.
Jednako kao što je Dražen Erdemović, u svakoj istinitoj priči o Srebrenici, sveden na samo svoj dio posla; njega ne dehumanizira takvim reduciranjem pisac, njega je dehumanizirao sistem ubijanja u koji je bio integrisan. Svaki naknadni pokušaj da se on humanizira, uz pomoć biografskih ili psiholoških dodataka, predstavlja zapravo vještačku humanizaciju, koja nas udaljava od istine o sistemu ubijanja.
Tako, recimo pripovijetka Slavenke Drakulić «Jedan dan Dražena Erdemovića», iako se temelji na neupitnim činjenicama iz haških presuda, predstavlja udaljavanje od istine o Srebrenici. Sve što saznamo u njoj o Erdemovićevom životu prije ili poslije genocida (da je bio sin ili otac, itsl.); sve što saznamo o njegovim psihološkim stanjima (da ga progoni savjest, da je bio prinuđen, itsl.), čak i ako je istinito, irelevantno je, jer ne samo da ne može objasniti zločin, već zamućuje pogled.
Jedan od rijetkih pisaca koji je shvatio ovo je Tomislav Marković, koji svaki pokušaj humaniziranja učesnika u genocidu poništava tako što ih satirički reducira isključivo na ulogu koju su imali u genocidu. Satira sa svojom tendencijom da ne prikaže cijelu stvarnost, već samo rogobatni dio svijeta ili čovjeka, postaje kod Markovića savršeno sredstvo za prikazivanje istine.
Više o zločinu možemo shvatiti ako postavljamo pitanje kako, nego zašto. Zato Lanzmann uporno prati tehnologiju procesa ubijanja, a kada nacisti počnu govoriti o sebi, on ih prekida govoreći da ga to ne interesuje, te traži da mu pričaju samo kako su to radili. To je jedini način da kažu istinu, sve ostalo što kažu je za njega automatski laž. On ih naziva «lažnim svjedocima» i ne želi ništa čuti o njima kao ljudima. Lanzmann bi Karadžića ili Erdemovića pitao samo – kako je tehnički tekao proces ubijanja u Srebrenici, za sve ostalo bi rekao da ga ne interesuje.
«Nerazumijevanje je bilo gvozdeni zakon kojeg sam se pridržavao tokom svih 11 godina produkcije filma ‘Shoah'», reći će Lanzmann. Kazat će da je prije nego što je počeo snimati film pročitao mnoge akademske knjige. Kao primjer navodi knjigu Georgesa Moussyja «Formiranje njemačkog duha» za koju kaže da je vrlo dobra, ali kada je pročitate, upitate se: «Pa dobro, jesu li zbog svih ovih uslova sva ta djeca pobijena plinom?»
Sociološko ili krivičnopravno znanje je znatno plodonosnije od psihoanalitičkog ili psihološkog pristupa zločincima, ali je i ono nedovoljno. Čovjek može znati mnogo imena, datuma, brojeva, kulturoloških činjenica, a da opet ne zna ništa o zločinu. Da nema pravo znanje.
To Lanzmann objašnjava na vlastitom primjeru. Često su mu postavljali pitanje: «Kada si saznao šta se dešavalo sa Jevrejima u ratu?», a on će reći da se – iako je pročitao mnoge knjige i odgledao mnoge filmove ranije – to desilo kada je počeo da snima film «Shoah» i razgovara sa žrtvama. «Prije toga, moje znanje nije imalo snagu. Bilo je prazno, apstraktno.»
Pravo znanje je nastalo ne kroz razumijevanje, već kroz transmisiju.
Lanzmannov film «Shoah» mnogi smatraju najznačajnijim umjetničkim djelom na temu Holokausta. Pravljen je tokom 11 godina, a sastoji se u najvećoj mjeri od fragmenata razgovora sa žrtvama, te u manjoj mjeri razgovora sa izvršiocima i posmatračima.
Lanzmann je zbog svojih političkih stavova znao biti predmetom žestoke kritike, ali čak i njegovi najveći kritičari, poput Enza Traversa, su odavali najveće priznanje filmu «Shoah».
Ovaj film je posve drugačiji od svih dotad, jer se ne koristi nikakvim arhivskim dokumentima, autentičnim snimcima iz logora. Nema nikakvog naratora, niti fusnota koje bi govorile o historijskom kontekstu, niti bilo kakvih sličnih žanrovskih konvencija.
Za Lanzmanna, Holokaust je trauma koja se ne može razumjeti, već samo osjetiti i prenijeti (transmit) kroz svjedočenja žrtava. Međutim, ni ta svjedočenja nisu obična.
Sjećanje, kao znanje o prošlosti, nije stvar koja je uvijek i odmah dostupna. Nije dovoljno da stavite mikrofon pred svjedoka i počnete snimati. Da bi bila dostupna, trauma mora biti rekreirana, ponovo preživljena.
Zato Lanzmann dovodi svjedoke na mjesto zločina, na polja gdje su se nalazili logori, ili grobnice, ili na slična mjesta (šume u Izraelu koje liče na poljske ili baltičke šume), itd.
Koristi se i tzv. «spravama», konkretnim ili «verbalnim predmetima» kojima izvlači traumu iz svjedoka.
Film počinje čuvenom scenom u kojoj Simon Srebnik, četrdeset godina poslije Holokausta, na obali rijeke Nere, u blizini nekadašnjeg logora Chelmno, pjeva istu pjesmu kojom je kao trinaestogodišnji dječak zabavljao naciste. «Das ist das Platz» su riječi kojima pedesetogodišnji dječak Srebnik počinje svoje svjedočenje.
Abrahamu Bombi, koji je bio zadužen za šišanje zatvorenika u logoru, Lanzmann – našavši ga u Tel Avivu – daje u ruke makaze da šiša ljude dok razgovara sa njime o tome šta se dešavalo u logorima.
Efekat je neusporediv sa bilo kakvim ranijim pokušajima govora o Holokaustu. Sjećanje postaje konkretna trauma. Performativno svjedočenje implicira neku vrstu reinkarnacije, koja svojom spoznajnom snagom sve akademske rasprave o «izvorima totalitarizma» ili «dijalektici prosvjetiteljstva» čini besmislenim.
Osim što daje filmu neporecivu estetsku snagu, taj postupak ujedno i spašava obične žrtve od anonimnosti na koju ih je osudilo akademsko fiksiranje zločinaca kao jedinog predmeta, koji zaslužuje «naučni» ili «filozofski» interes.
Auschwitz-Birkenau (Sanin Mirvić, januar 2020.)
Ekskurs. Na tragu sličnih razmišljanja povodom knjige Jessice Stern bio je i Emir Suljagić, koji je iznio važan zaključak o tematiziranju genocida u Srebrenici u bosanskohercegovačkoj, ali i globalnoj javnosti.
Članak «Pokušaj obnavljanja čovječnosti počinilaca bosanskog genocida», Suljagić počinje prisjećanjem na svog prijateljska i školskog kolegu Ramu Mehmedovića koji je ubijen u genocidu. Suljagić se sjeća Rame kao matematičkog genija i nepobjedivog rivala u šahu.
Individualiziravši makar tim detaljem svog mrtvog druga, Suljagić ukazuje na gorku činjenicu – da niko neće znati Ramu izvan svijeta u kojem su odrasli, niti će imati priliku da ga opisuje pretencioznim rečenicama. «Niko ga neće moći uporediti sa, recimo, Tarryjem Taoom, jednim od najvećih australskih matematičara, iako je to nesumnjivo put kojim bi Ramo krenuo. Niko se neće diviti eleganciji kompjuterskog koda za koji sam siguran da bi ga napisao.»
Suljagić zaključuje time da je Ramo Mehmedović sveden samo na ime, jedno od mnogih uklesano na polukružnom zidu u Memorijalnom centru. Istvremeno, dodaje, Ramine ubice su neprestano predmetom sveopće pažnje. Svaka činjenica o genocidu poznata je do u detalj, zahvaljujući radu Haškog suda, koji je više nego ijedan sud ranije, nastojao osigurati vjerodostojnost svjedoka, dokaza i samog postupka.
Uzgredna posljedica krivičnog postupka, kao centralnog memorijalnog događaja, bila je usredotočenost javnosti na počinioce genocida o kojima, za razliku od Rame, znamo sve.
Lanzmannov film i teorija nerazumijevanja na kojoj se zasniva je, pored ostalog, i pobuna protiv ovakvog svijeta, kako ga Suljagić precizno opisuje; svijeta u kojem je pažnja usmjerena skoro isključivo prema zločincima kroz bezgraničnu medijsku pažnju ili suvišna akademska istraživanja.
II
U knjizi «Objašnjenje Hitlera: Potraga za korijenima zla», američki publicista Ron Rosenbaum donosi detaljan prikaz svetog rata, koji je Lanzmann do kraja života vodio protiv pokušaja razumijevanja zločinaca i njihovog djela, ne libeći se da često i dobronamjerne ljude proglasi revizionistima ili negacionistima.
«Shoah» je bio toliko dobar film da je Lanzmannu osigurao neku vrstu kulta. Književni teoretičari su ga kanonizirali, slavili kao proroka, svetu osobu koja je nekon četiri decenije, svojom umjetničkom kreacijm, omogućila susret sa istinom o Holokaustu.
Rosenbaum navodi kako je Lanzmann vremenom, kao starozavjetni Jahve, počeo da se koristi sinajskom retorikom zabrana. Umjesto da ga učini velikodušnim, društveni uspjeh ga je učinio uskogrudnim. Neprestano je kritikovao filmove o Holokaustu, koji su objavljivani nakon njegovog djela.
Godine 1994. objavit će žestoku kritiku «Schindlerove liste», u kojoj će između ostalog napisati i sljedeću rečenicu: «Nakon ‘Shoaha’, neke stvari više ne mogu biti urađene.» Nakon što je Lanzamn snimio svoj film, svaki drugi je izlišan.
Napuštajući sve granice, Lanzmann će priznati: da je kojim slučajem našao tajni snimak ubijanja Jevreja, ne samo da ga nikada ne bi objavio, već bi ga uništio. Kakav narcizam i megalomanija, čudit će se Rosenbaum.
Njegove kritike tzv. «explainersa» bit će žestoke. Profesora Rudolpha Biniona, koji je u knjizi «Hitler među Nijemcima» pokušao dati psihoanalitičko objašnjenje Hitlerove ličnosti i politike – Lanzmann će neprestano nazivati Rudolf, kako bi više ličilo na Adolf. Sljedbenici Lanzmannovog kulta, poput Sabine Prokhoris, nazivat će Biniona «Hitlerovim obožavaocem», a njegovo djelo – «destrukcijom misli», «epistemološkim čudovištem» ili jednostavno «fašističkim diskursom».
Vrhunac nedemokratskog ponašanja desit će se na spomenutoj diskusiji na Yaleu, kada dr. Micheels pozove Lanzmanna da govori o filmu o dr. Eduardu Wirthsu, Mengelovom šefu i glavnom doktoru u Auschwitzu.
Već su iznesene glavne Lanzmannove zamjerke na taj film. Nekih osam godina nakon projekcije, Ron Rosenbaum će pokušati detaljno rekonstruirati taj događaj kroz razgovor sa Lanzmannom i dr. Micheelsom, kao organizatorom projekcije.
Rosenbaum će Lanzmanna prikazati kao čangrizavog čudaka, koji jedva pristaje da se nađe s njime, nakon što je uporno odbijao da mu da svoju adresu i javi se na telefon. Najviše će ga šokirati to što će ga Lanzmann, kada se konačno susretnu, napasti zbog svih tih komplikacija u vezi sa sastankom. Pitat će ga i zna li francuski, a kada Rosenbaum kaže da ne zna dovoljno, reći će mu: «Trebali biste naučiti francuski.»
Kada mu Rosenbaum citira neke rečenice, iz članka u kojem je ovaj iznio svoju glasovitu doktrinu o nemogućnosti i nepotrebnosti razumijevanja, Lanzmann će poreći da je ikada nešto takvo napisao, optužujući novinare da pogrešno prenose izjave.
«Ne tvrdim da je Holokaust enigma», reći će on zapanjenom Rosenbaumu. «Ne tvrdim to. Ne smatram da je tako. To je historijski događaj. To nije događaj koji se desio van historije. Na neki način, on je proizvod cjelokupnog razvoja Zapadnog svijeta od samih njegovih početaka.»
Rosenbaum nije mogao doći sebi, jer je Lanzmann s takvom lakoćom i posve neočekivano, porekao stvari zbog kojih je godinama ispijao krv drugim ljudima. Šta želi sada da kaže time?
Lanzmann je nastavio. Začas se vratio svojim starim tezama, ne pokazujući ni najmanji znak eventualne, kontradiktornošću izazvane nelagode. Moguće je uzeti sve u obzir, reći će on zbunjenom Rosenbaumu, sva moguća analitička objašnjenja, bilo da se radi o psihoanalizi Hitlerovog djetinjstva, opoziciji između njemačkog i jevrejskog duha, ili nezaposlenosti u Njemačkoj – sve to može biti tačno, ali sve to ne objašnjava ništa.
«Čak i ako su neophodni, ti uslovi nisu dovoljni. Jednog lijepog jutra, morate ustati i početi ubijati, početi ubijati masovno. I tvrdim da postoji praznina između svih mogućih objašnjenja uzroka i samog ubijanja», kazat će, dodajući da je svaki pokušaj objašnjenja – opscen. «All this might be true», reći će o uslovima, «but this does not give birth to the Holocaust. You cannot engender Holocaust.»
Rosenabum će se, iako na trenutak zbunjen, ipak obradovati, jer je Lanzmann priznao kontradikciju. A je li? Ako pažljivije pogledamo, to ipak nije slučaj. Kada na početku Lanzmann kaže da je «cijeli razvoj Zapada» uzrok, on time ništa ne objašnjava.
Iako je uistinu onaj sistem ubijanja, kako ga opisuje Günther Anders, mogao nastati samo nakon cjelokupnog razvoja Zapada sve do modernog industrijskog doba (podjele rada i tehnologije), Lanzmannov odgovor je ipak samo prividno objašnjenje.
Svesti bilo kakav partikularni događaj na «sve», ne znači objasniti ga. Naprotiv. Još od starih Grka, metafizika je bila pokušaj da se «sve» svede na nešto pojedinačno. Sve je vatra, voda, zrak, zemlja, ekonomija, seks, itd. Lanzman radi suprotno. On kaže da je «sve» uzrok Holokausta. I on time ne želi da objašnjava, već prije da izvaga.
Njemu ne treba validan uzrok, već dovoljno težak uzrok. Jer samo sa dovoljno teškim uzrokom možda se može sanjati o premošćivanju jaza između uvijek prelakog uzroka i uvijek preteške posljedice.
Neka Hitlerova trauma proistekla iz seksualnog poremećaja ili ekonomska kriza su nešto sitno, trivijalno, skoro beznačajno kada se uporedi sa svojom posljedicom – Holokaustom. Tu uvijek onaj koji objašnjava propada kroz pukotinu. Samo je cjelokupna historija dovoljno teška, ali ipak potrebno je jednog lijepog jutra probuditi se i početi ubijati masovno.
Za Rosenbauma sve to nema smisla. Za njega ima smisla da jedan ili nekolicina historijskih ili nehistorijskih događaja budu uzrok drugom događaju (Holokaustu), ali da je cijela Historija bude uzrok jednom događaju, to je već prekomplikovano. Prividna kontradikcija, koju Lanzmann zauzima kao svoj stav, zapravo je klopka. On na trenutak veli da se Holokaust može objasniti, ali samo da bi Rosenbaumu dokazao plastično koliko je ovaj zločin nerazumljiv Rosenbaumovoj tradicionalnoj logici po kojoj je ubistvo zanat.
Rosenbauma će izluđivati Lanzmannov misticizam. Holokaust je crno sunce, kazat će režiser, stvarnost koja zasljepljuje i s kojom se možemo suočiti samo ako se i sami zaslijepimo, ako odbijemo pokušati da razumijemo, kao što je on učinio u svome filmu. Oko Holokausta bi, dodat će, trebao biti vatreni prsten, koji niko ne bi smio prekoračiti svojim razumijevanjem.
Rosenbaum će kao stari dobri Amerikanac odbiti mistifikaciju, te se «vratiti osnovama». Prisjetit će se detektiva koji istražuju ubistva i pokušava zamisliti njihovu reakciju kada bi im neko rekao da ne smiju prići mjestu zločina, te da ne postavljaju pitanja o pomračenom umu ubojice. «Holokaust je, iako značajno drugačiji u stepenu, ipak ubistvo (homicide)», reći će Rosenbaum.
I upravo time otkriva srž problema svog razumijevanja. On čitavo vrijeme, a ne samo u ovom frojdovskom trenutku, razmišlja kao detektiv koji istražuje homicide. Kao Porifirije Petrovič. To ne radi samo on, već svi istraživači koje progoni Lanzmann.
Dr. Micheels je karakterni antipod arogantnom Lanzmannu. Za razliku od čudaka, koji se odbijao javljati na telefon i dati svoju adresu, dr. Micheels je ljubazni starac, koji će Rosenbaumu detaljno opisati svoj automobil i dati mu broj registarskih tablica, ukoliko se ne uspiju raspoznati po utvrđenom signalu: Rosenbaumovoj crvenoj kosi.
Micheels je uhapšen 1942. kao mladi student medicine u Antwerpu, zajedno sa zaručnicom koju u svojim memoarima (Dr. 117641: A Holocaust Memoir) naziva Norom. Nakon hapšenja, njih dvoje su bili razdvojeni, a onda su se igrom sudbine ponovo sreli, sredinom 1943. u Auschwitzu.
Slali su ceduljicama poruke jedno drugome, iz ženskog u muški blok. Međusobna ljubav, briga i nada da će ponovo biti skupa dala im je snagu da prežive užase u besmislu Auschwitza.
Nakon oslobođenja se konačno sastaju i sreća je beskrajna, ali ubrzo prolazi. Rastaju se neposredno po oslobođenju. Ljubav je brzo nestala, ako i ranije nije bila samo privid, smisao kao sredstvo preživljavanja, po Viktoru Franklu. Kada su se pronašli, to nije bio kraj iz knjige, veli dr. Micheels u svojim memoarima.
On će otići u Ameriku, postati psihoanalitičar, psihijatar, profesor na Yaleu, šef Instituta za psihoanalitička istraživanja u New Havenu. Iako se oženio u Americi, ostat će u kontaktu sa Norom, koja je ostala u Holandiji. Ona će mu krajem 80-ih pisati u neobičnom filmu u kojem je učestvovala kao svjedokinja.
Film nije bilo lako pronaći, jer je bio emitiran samo u televizijskom programu. Kada ga konačno uspije naći i pogledati, dr. Micheels će zaključiti da je manjkav, ali i da na provokativan način tjera na razmišljanje.
Na primjer, prepoznat će među sagovornicima i dr. Hansa Muncha, kojeg se sjetio kao jedinog doktora koji je odbio učestvovati u masovnim likvidacijama, te je čak i pomogao nekim zatvorenicima, zahvaljujući čijim svjedočenjima je jedini oslobođen na suđenju u Krakowu.
«Mislio sam da je Munch važan, jer je demonstrirao da je bilo moguće odbiti učešće u nekim aspektima procesa ubijanja, a da istovremeno nije morao snositi posljedice», kazat će Micheels Rosenbaumu godinama poslije, dodajući da je, s druge strane, Munch ipak ostao uz naciste do kraja.
Osjećajući snažnu želju da razgovara o filmu, na koji mu je Nora skrenula pažnju, Micheels će organizirati javnu projekciju na Maleu i pozvati slavnog režisera, predloživši mu da teme budu njegov film «Shoah», doktorova memoarska knjiga i holandski film.
Noć prije projekcije, dr. Micheels će sa suprugom ugostiti Lanzmanna, koji će se pokazati odmah kao izuzetno neljubazan. Za večerom je vino, čiji mu se okus nije svidio, demonstrativno ispljunuo u čašu.
Sličnu stvar će uraditi i kada prvi put pogleda film o nacističkom doktoru, o kojem smo već govorili na početku. Po završetku, samo je ustao izišao iz kuće. «Ako sutra javno prikažeš taj film, ja ne dolazim», rekao je dr. Micheelsu.
Iako je dogovor bio da film neće biti prikazan, te da ga ne spominju, Lanzmann je čim je dobio riječ počeo napadati film, koji niko nije vidio. Nema dileme, to je bio ujedno i napad na onog koji ga je htio prikazati, dr. Micheelsa. Čuveni režiser će priznati kasnije da je to bila «veoma, veoma nasilna» kritika. Rosenbaum piše da je Lanzmann zapravo indirektno optužio dr. Micheelsa za revizionizam i rehabilitaciju nacista.
Posebno će biti uznemiren dijelom filma u kojem se govori u samoubistvu koje je izvršio dr. Wirhts. Intervjuisani članovi njegove porodice su spekulisali da je možda to bio način izražavanja krivnje. I Hitler je izvršio samoubistvo, zapjenio je Lanzmann. I Goering, i Himmler, i Goebbels, i Goebbelsova žena i djeca, svi su oni izvršili samoubistvo. I niko od njih nije time htio priznati bilo kakvu krivicu, već kukavički pobjeći od pravde, egzekucije, istine i od historije, reći će Lanzmann.
Dr. Micheels se osjetio izdanim i poniženim. Nije bio zatečen, već i fizički nadjačan. Krhka figura sedamdesttroogodišnjeg profesora izgledala je inferiorno u poređenju sa visokim egzistencijalistom u kožnoj jakni, koji je nastupao toliko agresivno da je «podsjećao na njemačkog generala», reći će dr. Micheels osam godina kasnije Rosenbaumu.
Lanzmann se hvalisao, govoreći: «Film, koji smo trebali gledati, a koji sam zabranio…»
Pred publikom Instituta za psihoanalitička istraživanja, dešavalo se čudo. Lanzmann koji je, kako kaže Rosenbaum, Auschwitz iskusio samo na filmu držao je moralne lekcije dr. Micheelsu, Jevreju koji je bio logoraš u Auschwitzu.
Hipnoza nije dugo trajala ipak. Neki od posjetilaca iz publike su počeli protestvovati, doduše ne zbog napada na dr. Micheelsa, već zbog toga što im je Lanzmann uskratio gledanje filma. «Možda je film o Wirthsu užasan, ali jako sam ljut što nisam imao priliku da sam to zaključim», kazao je jedan.
Lanzmann je reterirao, priznao krivnju za nedemokratsko ponašanje, kazavši da shvata da paljba koju je osuo po filmu stvara u publici želju da ga pogleda. I ako žele, neka gledaju, ali on će, kazat će, u tom slučaju napustiti salu, i otići da zapali cigaretu, jer film je dosadan. Reći će im da ih je «samo želio zaštititi od filma», te se našaliti, kazavši da ga sad mogu pogledati kada im je dao «uputstvo za upotrebu».
Dr. Micheels je odgovorio dostojanstveno. «Jedan od tvojih prigovora, Claude, jeste da se radi o pokušaju rehabilitacije. Ja to ne vidim u filmu… Skoro svi učesnici nedvosmisleno osuđuju dr. Wirthsa», reći će, dodajući da jesu tu neke slike iz djetinjstva i članovi porodice, koji spekuliraju o razlozima samoubistva, ali da su u filmu i zapanjujuća svjedočenja žrtava (među kojima je i Nora, dodat će kasnije Rosenbaumu).
Dr. Dori Laub, Micheelsov kolega i suorganizator projekcije, javit će se posljednji za riječ i neočekivano napasti film, za koji nije imao ni najmanju zamjerku. Zaključio je diskusiju psihoanalitičkom anegdotom. Predsjednik Psihoanalitičkog instituta Clemens de Boor je, poslije rata, zamolio svog čuvenog kolegu Hempla de Groota da ga podvrgne psihoanalizi. «Jesi li bio nacista?», pitat će de Groot, «ako si bio, idi nekome drugome, jer te ja onda ne mogu analizirati.»
Poniženi dr. Micheels će tek osam godina poslije, 1998. u razgovoru sa Ronom Rosenbaumom uzvratiti Lanzmannu.
Lanzmann je tvrdio da je svoju teoriju nerazumijevanja utemeljio na jednoj situaciji iz svjedočenja Prima Levija. Jednom prilikom Levi je uspio kroz prozor dohvatiti ledenicu, kojom je htio ugasiti žeđ, ali logorski stražar koji ga je ugledao oteo mu je ledenicu. Kada ga je Levi pitao «zašto?», nacista je rekao: Hier ist kein warum. Ovdje ne postoji zašto.
«Riječ hier je ključna», reći će dr. Micheels. «Ona se referiše na svijet Auschwitza, koji je postao sinonim za Holokaust. Ja sam, kao i drugi, opisao ovaj svijet na temelju svog ličnog iskustva kao nešto tako drugačije, tako strano, kao nešto što dolazi sa druge planete. Taj svijet je bio naseljen stvorenjima koja jedva da su imala išta zajedničko sa onim što smatramo ljudskim bićima. U tom svijetu, slažem se, ist kein warum. Međutim, u civiliziranom svijetu u koji smo se nekolicina nas, uključujući i Prima Levija, vratili, trebalo bi da bude – da soll ein warum sein. Bez pokušaja da se razumije – bez obzira koliko taj poduhvat bio težak i složen – taj svijet, gdje je istina najvažnija, mogao bi biti izgubljen ponovo.»
Velika je ljepota moralnih zaključaka dr. Micheelsa. On će dakle priznati Lanzmannu, čovjeku koji ga je ponizio, da je njegova teorija tačna, stavit će mu se na uslugu, sa svojim iskustvom (tako je bilo), ali će ga upozoriti da je takva teorija bezvrijedna, pa čak ako treba i neistinita, ukoliko će služiti kao opravdanje za nečovječno ponašanje.
Tzvetan Todorov neće biti toliko uviđavan kao dr. Micheels, pa će Lanzmanna optužiti da je usvojio način ponašanja logorskog stražara iz Levijeve priče. Lanzmann je uistinu nepravedan prema dr. Micheelsu, ali je u pravu. Ili, preciznije, Lanzmann je u pravu, ali je nepravedan prema dr. Micheelsu.
Ron Rosenbaum će, želeći napakostiti Lanzmannu, napisati knjigu «Explaining Hitler» i staviti na njenu naslovnicu bebe. Ali čak i tako ljut Rosenbaum, priznat će da ne bi imao ništa protiv Lanzmannovog zakona nerazumijevanja, pod uslovom da ga je ovaj nametnuo samo sebi, a ne svima.
Čemu zakon, ako se ljudi neće ponašati prema njemu, reći će cinik. Rosennbaum će, skupivši snage da osjeća dobru volju prema arognatnom Lanzmannu, pokušati da ga ipak razumije.
Claude L. je bio jedan od onih jevrejskih intelektualaca, koji su svoj etnički identitet otkrili sa izvjesnim zakašnjenjem. Porodica Lanzmann je bila prekinula svaku vezu sa jevrejskom tradicijom i identitetom, sve do rata, kada su shvatili da se ipak moraju kriti od Nijemaca. «Jevrej je onaj kojeg drugi smatraju Jevrejem», napisat će Jean-Paul Sartre, čijem se egzistencijalističkom krugu Lanzmann pridružuje 1952.
Lanzmann će kao uvjereni antikolonijalista podržavati Alžirce u ratu protiv svoje Francuske, kao i sjevernkorejski režim u Korejskom ratu, ali će svoj nepopravljivi pesimizam izraziti najupečatljivije kroz svoje viđenje izraelske politike, čiji je gorljivi advokat ostao od svog otkrića Izraela 1952. do kraja života. «Nefleksibilnost politike Izraela, koja je toliko osuđivana i koja je navodno jedini uzrok njegove izolacije – temelji se upravo na činjenici da Izrael zna da je jedini – apsolutno jedini – garant svete zakletve ‘Nikada više’, za koju smo vjerovali da će sve nacije joj prisegnuti nakon Auschwitza», kazat će Lanzmannn.
Jedan od uzroka njegovog fanatizma, pisat će Rosenbaum, sigurno je i borbeni (combat) stil angažovanih francuskih intelektualaca, prožet tendencijom da se oponent kriminalizira po svaku cijenu. Ostrašćenost postaje iskrenost, bijes pravdoljubivost, a vjera u dobronamjernost oponenta slabost, koja zaslužuje da bude prevaziđena.
Lanzmann je godinama bio lični sekretar Jean-Paula Sartrea i ljubavnik Simone de Beauvoir. «Zaljubio sam se u njene plave oči, njeno tijelo, način govora i kako je prekidala Sartrea pri izlaganju», kazat će Lanzmann koji je u «Patagonijskom zecu» pisao o zajedničkom životu sa Jean-Paulom i Simone, i općenito o vedrijoj strani života. Simone će ga u oporuci odrediti za urednika Sartreovog časopisa, «Modernih vremena», što je bilo ravno papinskom statusu u tadašnjem pariskom intelektualnom miljeu. Rosenbaum će posumnjati da će je upravo to ohrabrilo u Lanzmannu duh bula i proskripcija.
Treća stvar, Lanzmann je čitavih jedanaest godina proveo radeći na filmu «Shoah», živeći sa užasom koji je ostavio duboko usađen pesimizam u njemu, što kasniju ostrašćenu neumjerenost s kojom je pristupao ovim pitanjima, čini razumljivijom.
Pokušavajući dočarati ovu treću motivacijsku strukturu, Roosenbaum će se sjetiti jednog svog razgovora sa izvjesnim profesorom na Princetonu, šefom seminara koji je bio posvećen izučavanju tzv. «Svitaka sa Mrtvog mora».
To su najstariji sačuvani zapisi biblijskih priča, koji su nastajali u periodu od 3. stoljeća prije Krista do 68. godine, kada su pred najezdom rimskog imperatora Vespazijana, uoči uništenja Drugog hrama u Jerusalemu, vjerovatno skriveni u pećine u okolici drevnog naselja Khirbet Qumran na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora.
Otkriveni su slučajno, 1947. a nalaženi su sve do 1958. Premda su neki od spisa sačuvani u cjelini, većina arhive se sastoji od hiljada fragmenata. Objavljivanje spisao trajalo je decenijama, što je bilo predmetom kontroverzi. U svakom slučaju njihovo objavljivanje predstavljalo je najveću bibliošku revoluciju, koja još uvijek traje.
Oko trećina spisa su identični sa tradicionalnim hebrejskim tekstom Starog zavjeta, 105 sa grčkim i samaritanskim, dok ostatak izlaže gotovo dramatičnu razliku u stilu i sadržaju, što je navodilo na zaključak o fluidnosti Starog zavjeta sve do kanonizacije koja se desila oko 100 godine nakon Krista.
U razgovoru o porijeklu ovih spisa – i potencijalnim implikacijama njihovog dešifrovanja kako za judaizam tako i za kršćanstvo – Rosenbaumov sagovornik je naveo neobično dugu listu naučnika, koji su poludjeli, uništili se alkoholom, izvršili samoubistvo, vjersku konverziju ili postali heretički vizionari, kroz mnoge godine koje su proveli pokušavajući složiti slagalicu od preostalih fragmenata.
Pokušaji da se pronađe neko ultimativno Izgubljeno Otkrovenje, koje bi možda na sebi imalo otisak Božije ruke, u tim rastrganim ostacima drevnog pergamenta i papirusa – mnoge je odvela preko ruba litice u provaliju. Pravo je čudo, zaključit će Rosenbaum, da se ista stvar nije češće dešavala onima koji su poput Lanzmana pokušavali složiti istinu o prirodi ultimativnog zla od fragmenata svjedočenja preživjelih, kao jedinih preostalih dokaza.
P. S.
Kumranske spise je 1947. pronašao mladi arapski pastir Muhammed Adh-Dhib, koji je tražeći ovce došao do ulaza u mračnu pećinu. Na sreću, nije se bojao mraka, a kada su mu se oči privikle na tamu, ustanovio je da se pred njim nalaze brižno posloženi ćupovi, u kojima se nije nalazilo zlato, već stari spisi prepuni prašine.
[1] Sličnu aferu izazvat će i Miljenko Jergović, povodom jednog drugog ratnog zločinca Draže Mihailovića, koji se javlja kao epizodni lik u jednom od njegovih romana. «O Draži sam mogao pisati», reći će Jergović, «jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jedino da je on trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali. (Vreme, 2009, broj 959.)
