UPRAVO ČITATE

Haris Imamović: Genocid s ljudskim licem

Haris Imamović: Genocid s ljudskim licem

(Komparativna analiza „Beare“ Ivice Đikića i „Grobnice za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša)

Opravdavajući prosede „Grobnice za Borisa Davidoviča“, Kiš kaže da je, čak i u književnosti, vrijeme izmišljanja prošlo, da čitalac više ne vjeruje u izmišljotine, te pisac, budući sopstvenikom tog saznanja, ne može ograničavati polet vlastite mašte samo realističkim kavezom psihološke uvjerljivosti. Taj realistički imperativ, koji graniči sa proizvoljnim pletenjem mašte, kod autora „Grobnice“ biva zamijenjen, odnosno dopunjen novim ograničavajućim načelom: držati se dokumenata i historijskih činjenica, prije svega, na nivou fabule. Utisak koji, po Kišu, treba da ostavlja književnost nije samo da se sve to moglo desiti, već da se to i desilo.

Izmisliti („u potpunosti“), recimo, da je jedan borac republikanske vojske u Španiji odveden u sovjetski logor, gdje mu se gubi svaki trag, ne bi značilo izmisliti u potpunosti, jer historiografski utvrđene činjenice idu na ruku takvom kretanju uobrazilje. No, imajući na umu „duboko usađenu i ljubomorno čuvanu sujetu“ prvenstveno lijevih intelektualaca na Zapadu, koji su odbijali da se suoče sa strašnom istinom o logorima, Kiš je „bio primoran“ poslužiti se fabulama u čiju se istinitost ne smije posumnjati.

Čas anatomije

Ograničenje, koje je u “Času anatomije” postavio pred maštu književnikâ, Kiš ipak donekle relativizira, podsjećajući na tezu Šklovskog da je fabula „zapravo tek građa za sižejno oblikovanje“. Na nivou sižejnog oblikovanja dokumentarnost je tako i u „Grobnici“ irelevantna, a literatura – i pored specifičnih utisaka koje ostavlja istinita fabula – ipak svoje primarne efekte postiže kroz posebno, kroz detalj, kroz individualno, koje ne samo da bi valjalo izmisliti da ih nema, već ih se uglavnom i izmišlja, zato što ih uglavnom nema u preuzetoj (istinitoj) fabuli.

 „Beara“ i „Grobnica“: istinita i domišljena priča

„Beara“ Ivice Đikića je podnaslovljen kao dokumentarni roman o srebreničkom genocidu. Taj roman – zovimo ga zasad tako – sačinjen je od dvije glavne narativne niti: jedna je životopis Ljubiše Beare, a druga hronika genocida u julskim danima ‘95. U jednoj narativnoj liniji, Đikić nastoji, prateći biografske podatke da ne kažem život haškog osuđenika Ljubiše Beare, objasniti – otkud on uopće u Srebrenici, u svojstvu oficira zaduženog za organizaciju pogubljenja više od osam hiljada podrinjskih Bošnjaka. U drugoj narativnoj liniji, Đikićev cilj je bio da ponudi koherentan i na dokazima zasnovan narativ o dešavanjima u Srebrenici od 11. do 18. jula, kao i interpretaciju tih dešavanja u širem historijsko-političkom kontekstu.

Kao i „Grobnica“, „Beara“ je nastao kao plod saznanja da čitalac više ne vjeruje u izmišljotine. Međutim, stepen ograničenja piščeve mašte, odnosno književne fikcije, kod Đikića je mnogo veći. Dok se Kiš poziva na dokumente da bi sugerisao da nije sve izmislio, Đikić se poziva na dokumente da bi pojasnio da ništa nije izmislio, iako za razliku od Kiša, nema privilegiju da sa istinom pokuša suočiti francusku, inteligibilnu publiku, već samo dio srpske javnosti, koji je inače imun na istinu.

Svejedno, kod Đikića nema izmišljenih imena, ljudi, događaja i dokumenata. Za razliku od junaka „Grobnice“, koji su djelimično ili u potpunosti postojali pod svojim ili tuđim imenom, junaci „Beare“ su, svi redom, postojali baš pod svojim imenom i prezimenom.

Koristeći se borhesovskom pripovjednom tehnikom, autor „Grobnice“ se tokom pripovijedanja poziva na razne izvore, prave i lažne, „argumentalne“ i „ornamentalne“: Gul, Burnikel, Andre Bali, Daladje, Djetmar od Merzeburga, gospar od Boplana, Konstantin Porfirogenet, dr Tamaš Ungvari, izvesni K. Š., Karl Fridrihovič, Taraščenko, Terc, Granatova enciklopedija, Hopt, Oskar Blum, Levin, Olimski, Majsnerova, Mikulin, A. L. Rubina, Snaserev, Kaurin, Taube, Divernoa, Žan-Mari Vidal, Ignacije fon Delinger, Žak Furnije, Borhes, Olga Forš, Makovski, itd. Svaki čitalac će prepoznati poneko ime za koje je siguran da nije izmišljeno, čime Kiš ispunjava svoj cilj stvaranja svijeta „opreznog domišljanja“, neproizvoljne književne fikcije u kojoj se miješaju historijsko i izmišljeno.

Za razliku od Borhesove (i Kišove), Đikićeva pripovjedačka sintaksa nije obilježena pozivanjem na dokumente; ali na početku i na kraju svoje knjige on jasno stavlja do znanja da se i na nivou fabule i na nivou sižejnog oblikovanja držao autentičnih dokumenata i činjenica. Sve činjenice o genocidu u Srebrenici, koje su iznesene od Prologa do Epiloga – piše on u „Bilješki o izvorima“ – nalaze se u golemoj dokumentaciji koju je Međunarodni tribunal za ratne zločine u Haagu koristio i proizveo (i još uvijek proizvodi) u kaznenim postupcima: riječ je o optužnicama, transkriptima glavnih rasprava, prigovorima i podnescima odbrana i optužbi, nalazima i iskazima vještaka, forenzičkim zapisnicima, presudama pretresnih vijeća, žalbama, presudama žalbenih vijeća, ekspertizama, izjavama o priznanju krivnje, itd. Tako je i u slučaju druge narativne niti – one o Bearinom životu: Đikić se u rekonstrukciji privatnog i profesionalnog života glavnog lika, osim haškim dokumentima,  koristio i razgovorima sa živim svjedocima, koji su s Bearom ili s njegovom obitelji dolazili u kontakt u različitim fazama dugačkog razdoblja od ranih 50-ih do ranih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Činjenice kao cilj i kao sredstvo: faktografija i književnost

S obzirom da kod Đikića nema konfabulacije, nema miješanja historijskog i fikcionalnog, nema domišljanja, pa čak ni onog „opreznog“, njegov „Beara“ je mnogo istinitija knjiga od „Grobnice za Borisa Davidoviča“.

Ali „Grobnica“ je mnogo književnija. I to ne zato što se pisac „Grobnice“ koristio fikcijom, za razliku od pisca „Beare“, a posebno ne zato što je pisac „Grobnice“ raspolagao sa više književnog talenta od pisca „Beare“.

Količina literarnosti nije proporcionalna količini fikcionalnosti. Kvalitativna razlika posljedica je razlike u dejstvenim namjerama, odnosno dejstvenim potencijalima.

Đikiću su činjenice – cilj. On činjenice iznosi radi njih samih. Iako je „Beara“ potpisan kao roman, van svake sumnje je da je njegovom autoru primarni cilj da iznese činjenice o srebreničkom genocidu, da ih sumira i sistematizira, da stvori logički koherentan i empirijski zasnovan narativ kakav su sudske presude. Po načinu na koji Đikić, tokom pripovijedanja, odvaja bitno od nebitnog – ne po kriteriju literarne sugestibilnosti, već po kriteriju sudsko-historijske relevantnosti – može se zaključiti da je književno transponiranje historijske građe sekundarni, ako ne i tercijarni, uzgredni Đikićev cilj, ako uopće i jeste.

Kišu su činjenice – sredstvo. Za razliku od autora „Beare“, koji iznosi činjenice da bi iznio činjenice, autor „Grobnice“ preuzima činjenice da bi ih književno iskoristio. Osim što pomoću borhesovske tehnike navođenja i citiranja izvora, kao i pomoću istinitosti fabula stvara privid historiografske relevantnosti teksta, Kiš uklapa autentične dokumente ili citate u fikcionalni okvir pripovijetke, čime iz temelja – kako bi Jurij Lotman rekao – mijenja funkcionalnu prirodu tih dokumenata: proširuje na druge dijelove teksta osjećaj autentičnosti koji ta „neposredna stvarnost“ dokumenata sa sobom nosi.

Riječ je, kako primjećuje Lotman, o književnom prosedeu, koji naširoko primjenjuju pisci XX vijeka, a koji je poznat i od ranije: Puškin ga je primijenio u „Dubrovskome“ uključivši u tekst romana stvarne sudske dokumente.

Đikić nije u „Bearu“ uključio stvarne, pa i sudske dokumente, da bi, kao Puškin ili Kiš, prenio na fikcionalni ostatak teksta osjećaj autentičnosti, odnosno da bi tekst bio u stanju da proizvodi utisak/privid „historijske objektivnosti“. Ne samo zato što Đikić nije htio da stvara fikciju, već i zato što nije (prvenstveno) htio da proizvodi estetske utiske.

Neminovnost „opreznog domišljanja“

Fikcionalnost, kao što je rečeno, nije uslov literarnosti. „Grobnica“ je književnija od „Beare“ i onim svojim dijelovima gdje bez domišljanja preuzima dokumente: npr. „Psi i knjige“. Mehanička dihotomija između književnosti (fikcije) i faktografije (činjenica) posve je pogrešna estetskoteorijska platforma za valorizaciju ili žanrovsku klasifikaciju.

Moguće je čak zamisliti i cjelokupnu „Grobnicu“ bez domišljanja. Kiš je mogao, kao Đikić, bez domišljanja, sklopiti mozaik od (dijelova) „tuđih spisa“ (Jeremić) i opet bi to bilo književno djelo, ali samo kada bi sve te činjenice izabrao po kriteriju književne sugestibilnosti, i kada ih ne bi preuzimao radi njih samih, već u svrhu njihove funkcionalizacije, dodjelujući im novi smisao, kao što je to učinio u slučaju priče o Baruhu Nojmanu („Psi i knjige“), koja je zapravo samo prijevod (skraćenog) trećeg poglavlja inkvizitorskog registra u koji je Žak Furnije, budući papa Benoa XII, zavodio detaljno i savjesno priznanja i svjedočenja data pred njegovim tribunalom.

Nemaju, međutim, svi svjedoci i zapisničari (i slični kreatori „građe za sižejno oblikovanje“) – niti trebaju imati književni talent poput svjedoka i zapisničara u procesu protiv Davida B. Nojmana, a joše češće nemaju književnu namjeru, pa pisci-dokumentaristi mogu ili da jednostavnu preuzimaju njihove iskaze, kao Đikić, ili da ih domišljaju kao Kiš. Osim posjedničke sujete, koji ih tjera da izmišljaju kako bi djelo bilo što više njihovo, originalno, pisci-dokumentaristi domišljaju preuzete priče, jer moraju. Uprotivnom, te priče ne bi imale prirodu književne strukture.

To se dobro vidi na primjeru Kišove priče „Krmača koja proždire svoj okost“. Autor „Grobnice“ je preuzeo fabulu iz knjige Karla Štajnera „7000 dana u Sibiru“, kao kroki-kostur, kojem je „opreznim domišljanjem“, dodao meso i udahnuo život: Štajnerovu jednostraničnu memoarsko-enciklopedijsku natuknicu o ličnosti Goulda Verskojlsa, gdje je funkcija jezika striktno informativna, Kiš je razvio u pripovijetku od desetak kartica, dodajući Štajnerovoj fabuli, nove motive, detalje, odnosno motivacijsku strukturu bez koje ne bi bila književno djelo, i na koncu pripovijedajući sve to jezikom, čija je funkcija estetska, a nikako „čisto informativna“.

ŠTAJNER („7000 dana u Sibiru“): Zanimao sam se za mladog Irca Gould Verskojlsa koji je volio filozofirati o sebi, životu, dobru i zlu i našem položaju. Kad je izbio građanski rat u Španiji javio se kao dobrovoljac u republikansku armiju. U Barceloni je radio kao stručnjak na radio-stanici. Primjetio je kako se NKVD infiltrira u republikansku armiju i nastoji prigrabiti komandne položaje. To mu se nije svidjelo i on se svom komandiru javio na raport i rekao mu da je on, doduše, republikanac i da se javio kao dobrovoljac, ali komunist nije. Došao se boriti za republikansku Španjolsku, a ne za staljinističku, zato moli da ga otpuste. Komandir mu je rekao da se strpi nekoliko dana dok mu ne nađu zamjenu. Poslije nekoliko dana pojavio se jedan vojnik i rekao Gouldu da je u luci brod na kome ne funkcionira radio-stanica, zamolio ga da je popravi. Gould Verskojls uzeo je svoj alat i otišao u luku. Bio je to sovjetski parobrod. Tek što je prekoračio prag kabine u kojoj je navodno bila radio-stanica, za njim su se zatvorila vrata. Pored njega stajala su dva komsomolca. Brod je odmah digao sidra i krenuo, zaustavio se tek u Sevastopolju. Komsomolci su čitavo vrijeme čuvali Goulda. Kad su stigli u sovjetsku luku, na brod su se popeli enkavedeovci, uhapsili Goulda Verskojlsa i njegove čuvare komsomolce, otpremili ih u Mosku, optužili da su engleski špijuni i osudili svu trojicu na osam godina zatvora. (Kraj navoda)

Pogledajmo sada, kako izgleda jedan dio navedene fabule, nakon sižejnog oblikovanja („opreznog domišljanja“).

KIŠ („Grobnica za Borisa Davidoviča“): Vidim Verskojlsa kako se povlači iz Malage, peške, u kožnom kaputu koji je skinuo sa mrtvog falangiste (ispod kaputa bilo je samo golo mršavo telo i srebrni krst na kožnoj vrpci); vidim ga kako juriša na bajonet, nošen svojim sopstvenim pokličem kao krilima anđela istrebljenja; vidim ga kako se nadvikuje sa anarhistima koji su svoju crnu zastavu istakli na golim padinama kraj Gvadalahare, spremni da umru nekom uzvišenom i besmislenom smrću; vidim ga kako sluša, pod usijanim nebom, negde kraj nekog groblja u blizini Bilbaoa, predavanja u kojima se, kao pri stvaranju sveta razgraničavaju smrt i život, nebo i zemlja, sloboda i tiranija; vidim ga kako ispaljuje čitav šaržer u vazduh na avione, nemoćan, da bi odmah zatim pao, zasut vatrom, zemljom i šrapnelom; vidim ga kako trese mrtvo telo studenta Armana Žofroa, koji je umro na njegovim rukama, negde u blizini Santandera; vidim ga kako sa prljavim zavojem na glavi leži u improviziranoj bolnici na domaku Gihona, slušajući buncanja ranjenika, među kojima neko doziva Boga na irskom; vidim ga kako govori sa nekom mladom bolničarkom koja ga uspavljuje kao dete, pevajući mu pesmu na nekom njemu nepoznatom jeziku, da bi, u polusnu, opijen morfijumom, video još samo kako se ona penje u krevet nekog Poljaka sa amputiranom nogom i čuo odmah zatim, kao u košmaru, njeno bolno ljubavno roptanje. (Kraj navoda)

Sukladno svom poetičkom stavu, Đikić nikad ne bi ni pokušao od Štajnerove/štajnerovske baze, uz pomoć domišljenja/nadgradnje, stvoriti činjenično-fiktivni narativ; to ne znači da tu bazu ne bi preuzeo, da je kojim slučajem odlučio biti pisac dokumentarnog romana o učešću irskih boraca u španskom građanskom ratu.

NYC94728

Da bi bio ograničen prostor za sumnju u to da je Đikićev pripovjedni registar bliži Štajnerovom (neknjiževnom) nego Kišovom (književnom), neka čitalac uporedi sljedeći odlomak iz „Beare“ – tj. slučaj Slobodana S. koji  (pobunjeničkim stavom, ali ne i sudbinom) podsjeća na Verskojlsa – sa Štajnerovim, a onda i sa Kišovim pripovijedanjem o Verskojlsu.

ĐIKIĆ („Beara“): Pukovnik Slobodan S., Srbin rođen u Srbiji, trebao je ujesen 1991. biti promaknut u čin general-majora Jugoslavenske narodne armije. Služio je u Komandi Pete vojne oblasti u Zagrebu. Bio je završio Ratnu školu, najvišu vojnu školu JNA, položio generalski ispit, i već je navodno bilo napisano rješenje o njegovu promaknuću. Ali Slobodan je onda, ljeta 1991., odlučio da neće sudjelovati. General Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, došao je u Komandu Vojne oblasti u Zagrebu i na sastanku oštro kritizirao okupljene visoke oficire i starješine zbog neodlučnosti i nevoljkosti u vođenju borbenih operacija protiv novih vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj. Svi su Adžića slušali skrušeno i oborenih pogleda, pa i neki generali koji će te jeseni prijeći na vodeća mjesta u Hrvatskoj vojsci, samo je Slobodan ustao i mirno rekao: „Dobro, druže generale, vi ste mene trideset-četrdeset godina učili da branim ovaj narod. Otkud sad ideja da napadam taj isti narod!? Ja to neću!“ General Adžić je zašutio i navrat-nanos okončao sastanak. Slobodan je napustio JNA i nije se priključio Hrvatskoj vojsci. Ostao je živjeti u Zagrebu, negdje na periferiji, sa suprugom i dvojicom sinova tinejdžera koji su, zapravo, bili Zagrepčani. Pritajio se, nabavio nekog malog smiješnog psa za šetnje po kvartu i preživljavao od sitnih povremenih poslova. Upoznali smo se krajem devedesetih godina: jedan od Slobodanovih sinova bio je prijatelj s fotoreporterom iz naše redakcije, pa je nekako došlo do toga da Slobodan sa svojim očuvanim „yugom“ postane povremeni vozač u dopisništvu splitskog „Feral Tribunea“ u Zagrebu. Isplaćivali smo mu dnevnice i neki iznos – čini mi se, dvije kune – po prijeđenom kilometru. (Kraj navoda)

Jedini moment, koji kod Đikića ima, uslovno kazanu, književni potencijal jeste ova anegdota na kraju. Ostatak je gotovo identičan Štajnerovom registru; Đikić „pripovijeda“ o Slobodanu S. kao što Štajner „pripovijeda“ o Verskojlsu, a ne kao što Kiš pripovijeda o Verskojlsu, ili kao što bi Kiš ili neko drugi, s književnim namjerama, pripovijedao o Slobodanu S.

Autor „Beare“ nije pjesnik, koji poput Kiša vaga lirsko i ironijsko na svojim spisateljskim terazijama, e da bi kroz svoju ekrituru, kroz tu „alhemiju riječi“ proizveo specifične (estetske) utiske u duhu čitaoca, koje samo pjesnik (u širem smislu riječi) i književnost (u užem smislu riječi) mogu proizvesti, čime i pravdaju svoje postojanje u svijetu u kojem postoji psihologija, historiografija, sociologija, novinarstvo, pravosuđe, fotoaparat, kamera, ICTY, itd.

Đikić pripovijeda u memoarskom, enciklopedijskom, sudskom ili monografskom registru, eventualno uz anegdotalne aditive. Razvijeni lirski opisi – kakvim se koristi Kiš u katalogu iz „Krmače“, domišljajući ih kad ih ne nalazi u izvorima – u „Beari“ su isključeni; naglasak je na informaciji. Funkcija jezika je kod Đikića informativna, referencijalna, monografska, ne i estetska, afektivna, poetska. Ono individualno, pomoću kojeg književnost i ostvaruje svoja dejstva (proizvodi specifične, poetske utiske) stavljeno je kod Đikića u drugi i treći plan.

Beara, Fedjukinov potomak (prvi dio)

Na identičnu kvalitativnu razliku u registrima nailazimo kada uporedimo pripovijedanje dvojice pisaca o glavnim junacima njihovih knjiga.

ĐIKIĆ („Beara“): Prvi njegov (Bearin, op. H. I.) zadatak, otkrivanje albanskih urotnika u armiji. „Albanski oficiri i njihove familije živjeli su tih godina pod strahovitim pritiskom Ljubiše Beare i njegovih ljudi. Beara je čak posjećivao i supruge „sumnjivih“ časnika albanske nacionalnosti – na primjer, Anitu Ademi, suprugu tadašnjeg majora Rahima Ademija – i uvjeravao ih da lažno svjedoče o urotničkim aktivnostima svojih muževa. Neki su se slomili i priznali nepostojeću krivnju, neki nedužni ljudi osuđeni su na teške kazne pred Vojnim sudom u Sarajevu. Beara je iskonstruirao ili iznudio njihove grijehe, nije prezao ni od čega da bi svojim šefovima i šefovima svojih šefova isporučio repromaterijal za unutrašnju homogenizaciju armije i za opravdanje nastavka političke i policijske beogradske represije prema Albancima na Kosovu. U cijeloj JNA vjerojatno nitko nije uložio toliko energije i upornosti u proizvodnju dokaza o postojanju tajne neprijateljske albanske organizacije u saveznoj vojsci kao što je to učinio kapetan bojnog broda Beara. Nije dolazilo u obzir da ne isporuči ono što je bio naručeno. (Kraj navoda)

Uporedimo ovo Đikićevo pripovijedanje-u-oštrim-crtama sa Kišovim pripovijedanjem o sličnoj, isljedničko-tajnopolicijskoj figuri, koja je bila apsolutno poslušna Partiji, i spremna na primjenu raznih oblika mentalnog i fizičkog maltretmana prema privedenim da bi od njih iznudila lažno priznanje.

Istražitelj Fedjukin, visok, rošav i nepokolebljiv, proveo je nekih pet sati u stočnom vagonu sa uhapšenim Novskim, pokušavajući da ga uvjeri u „moralnu dužnost jednog lažnog priznanja“. Nakon neuspjeha početnih pregovora, uslijedile su „duge noći bez dana provedene u samici suzdaljskog zatvora, u vlažnoj kamenoj ćeliji poznatoj pod imenom psetarnik, čija je glavna arhitektonska vrednost  tome što je u njoj čovek kao živ zazidan, pa svoje zemaljsko biće doživljava, u poređenju sa večnošću kamena i trajanja, kao česticu prašine u okeanu bezvremenosti“. Tijelo Novskog je bilo prekriveno čirevima, koji su pod udarcima gumenih pendreka „prskali i istiskali korisnu krv zajedno sa nekorisnim gnojem“.

ftr-gulags RUSsiberia.jpg UPSIZED

Čini se, kaže Kiš, da je Novski „u dodiru s kamenom svoje žive grobnice izvukao neke metafizičke zaključke koji se bez sumnje nisu mnogo razlikovali od onih koji sugerišu da je čovek samo čestica prašine u okeanu bezvremenosti“. U ugaslom pogledu Novskog, mogla je da se pročita, „kao jedino znamenje duše i života“, ta odluka da se istraje, da posljednju stranicu svoje biografije ispiše svojom voljom i pri punoj svijesti, kao što se piše testament: „Došao sam u zrele godine, zašto bih kvario svoju biografiju.“

Slomiti Novskog bilo je za Fedjukina pitanje časti, iskušenje najvećeg stepena. Naime, dotad je uspijevao da lomljenjem kičmi slomi i volju najtvrdoglavijih, a Novski je stajao pred njim „kao neka vrsta naučne zagonetke, nepoznat organizam koji se ponaša sasvim nepredvidljivo i netipično u odnosu na celokupnu praksu“. Fedjukin je izvan žive prakse bio teorijska nula. Svaka veza sa teleološkim rasuđivanjem mu je izmicala; on mora da se osjećao samo kao začetnik jedne doktrine koju je formulisao sasvim prosto: „I kamen će progovoriti ako mu se polome zubi.“ Iscjeđivao je priznanja po najdubljim zakonima dubinske psihologije a da nije znao da ona postoji; „bavio se, dakle, ljudskom dušom i njenim tajnama i ne znajući“.

Samo ovaj preludij – bez detaljnog navođenja psihološkog ključa (ubijanje mladića i svaljivanje krivice za to na Novskog) uz čiju pomoć je Fedjukin slomio volju Novskog – dovoljan je za formiranje kontrasta između estetske upečatljivosti „Grobnice“ i informativne neosjenčenosti „Beare“.

Poredeći apstrakne opise Bearinih službaških pregnuća („pod strahovitim pritiskom“, „uvjeravao ih da lažno svjedoče“, „nije prezao ni od čega“, „neki su se slomili“, „iznudio njihove grijehe“, itsl.) sa Kišovim lirsko-ironijskim konkretiziranjem Fedjukinovih NKVD-ovskih isljeđivanja, nameće se jasan zaključak: „Beara“ nije (prvenstveno) književni tekst.

Postoji kod Đikića, pojedinosti (i rečenicâ) sa ništa manjim stepenom književne vrijednosti od onih Kišovih. Recimo, Beari u jednom trenutku, dok traje genocid, zafali „pouzdanih ubica“, onih koji su bez suzdržavanja ili zapitkivanja spremni strijeljati stotine civila u roku od nekoliko sati; i onda njegov prvi pomoćnik Drago Nikolić „uprkos – doduše, mlakom otporu potporučnika Lazara Ristića, zapovjednika 4. bataljuna Zvorničke brigade, uspije nagovoriti pripadnike te postrojbe da sudjeluju u strijeljanju tako što im je obećao nove uniforme. Nije bilo teško.“

Kišov tekst je, međutim, obilat ovakvim neočekivanim rečeničnim-situacijskim tokovima, odnosno književno sugestibilnim detaljima; kod Đikića su oni isuviši rijetki. Možda je u građi, iz koje je crpio svoj tekst, bilo i više ovakvih detalja, ali sigurno da Đikić nije prvenstveno tragao za njima.

Neliterarnost u namjeri se, recimo, vidi u dijelu „Beare“ kad Đikić nabraja sve one koji su znali za genocidni plan: „pripovjedački“ ritam tu postaje monoton; zapravo ne može se uopće ni govoriti o ritmu umjetničkog pripovijedanja. Ali to Đikiću nije važno: njegov je cilj da dadne potpunu sliku, da ne izostavi ništa važno; i taj „umarajući“, neknjiževni ritam (na kakav će čitalac naići ne samo u navedenom odjeljku, već mnogo češće) – ne bi trebao biti ni problem čitaocu, koji uspije shvatiti da iza „Beare“ ne stoje prvenstveno umjetnička nakana.

Autor „Beare“ je fact-collector, poput revnosnog istražioca, i fact-checker poput lucidnog i iskusnog pretresnog sudije: on skuplja činjenice da bi, razdvojivši važno od nevažnog po sudskim kriterijima, sklopio u mozaik, koji je (verbalna) rekonstrukcija i interpretacija događaja. „Beara“ nije pripovijest, već povijest, a moglo bi se reći da je roman, koji je istovremeno i sopstveno tumačenje, kada bi takav roman bio moguć.

Đikić ne pripovijeda da bi proizveo estetske utiske; on izlaže činjenice i tumači ih. „Beara“ je, naime, narativna sinteza relevantnih činjenica (iz haških presuda i popratnih dokumenata) koja je podvrgnuta nedvosmislenoj analitičkoj obradi, tj. Đikićevim, ponegdje i tuđim (npr. Viktor Ivančić, Ivan Lovrenović) lucidnim komentarima, čija bi se sveukupnost u žanrovskom smislu mogla odrediti kao svojevrstan psihološko-sociološko-historiografski melanž.

Gramatika genocida

Dosadašnji gramatičari srebreničkog genocida, uglavnom su govorili o subjektu (ratnom vojno-političkom rukovodstvu RS-a) i objektu (žrtvama) genocida, tražeći njihove pred-genocidne relacije („vjekovna mržnja“, „osveta“, „genocidna priroda srpskog naroda“ i sl.), s ciljem objašnjenja političko-ideoloških uzroka genocida (ono zašto).

Što se tiče prirode (takoreći priloškog određenja) predikata, tj. terenske organizacije, logističke podrške i konačno egzekucija, može se slobodno reći da nijedna knjiga, prije „Beare“ Ivice Đikića, nije posvetila dovoljno pažnje tom elementu, niti je ijedan autor (književnik, publicista, historičar) u našoj javnosti dao detaljan i uvjerljiv odgovor na pitanje – kako je genocid proveden.

To „kako“ je od najveće važnosti i za razumijevanje onog „zašto“. Radikalan nedostatak saznanja o tome kako je (konkretno) genocid izvršen doveo je, čini se, do stanovitih zabluda u vezi sa tim zašto je izvršen.

800_ratko_mladic_ap_120516-580x325

Spaliti leševe u pećima Ciglane

Krenimo redom. U noći s 11. na 12. juli Generalštab VRS-a, koji je odlučio da više od osam hiljada zarobljenika treba likvidirati, zadužio je pukovnika Ljubišu Bearu za hitno planiranje i provođenje masovnog ubijanja. Bearin zadatak je bio da smisli odovore na tehnička pitanja: Kako ubiti nekoliko hiljada ljudi u dva-tri ili četiri dana na vrlo suženom prostoru, a da ostane što manje tragova, dokaza i glasova, i što manje ljudi povezanih krvavom tajnom?

Najprije je bilo potrebno odrediti lokacije adekvatne za likvidiranje. S obzirom na konspirativni imperativ, Beara je morao naći lokacije udaljene od naseljenih mjesta. S druge strane, morao je „pomiriti praktičnu želju da se mrtva tijela ne premještaju daleko od mjesta pogubljenja i nakanu da se, što je moguće više, prikriju ili uklone dokazi o zločinu“.

Prvobitni Bearin plan je bio da zarobljenike pogubi u bratunačkoj Ciglani, gdje bi tragovi zločina bili prikriveni uz pomoć tamošnjih peći, a po metodu Holokausta. Plan je obustavio civilni, politički rukovodilac Bratunačke opštine Miroslav Deronjić. „Ubijajte u Milićima, Zvorniku, Bijeljini, bilo gdje – govorio je Deronjić – ali u Bratuncu nećete!“

On je bio „politički dorastao dotle da razumije da će uskoro naići vrijeme kad bi netko mogao početi postavljati neugodna pitanja konkretnim osobama, lišenim zaštite kolektiviteta u čije su ime predvodili ubijanje i progon“. Zato je potegao veze koje je imao sa Karadžićem, i prisilio Bearu da traži novo mjesto zločina, nakon što je u krugu poljoprivrednog dobra Kravica, bez Deronjićevog znanja, pod pokroviteljstvom pukovnika Beare već bilo likvidirano više od hiljadu zarobljenika (13. juli).

Pogubljenje više od hiljadu zatočenika, piše Đikić, nije moglo biti posljedica afekta i bijesa. „Trajalo je dovoljno dugo, i da se htjelo, moglo se zaustaviti prije nego što budu mrtvi svi zarobljenici.“

Sve do problema s Deronjićem, Bearu je „najviše brinulo kako izabrati dovoljnu količinu pouzdanih ubojica, onih koji neće mnogo pitati i pričati, i kako ih u tajnosti dovesti da u dan-dva-tri usmrte nekoliko hiljada ljudi“. Organizacija transporta (osiguranje dovoljnog broja autobusa, kamiona i benzina) je, recimo, bila izuzetno složeno tehničko pitanje, ali u poređenju sa navedenim – lakše rješivo.

Improvizirani genocidni mehanizam

Nakon što je na području opštine Zvornik, bez protivljenja lokalnih vlasti, našao mjesta za egzekuciju (Orahovac, Petkovci, Ročević, Pilica…), Beara je, komunicirajući telefonom sa različitim komandatima VRS-a, skupljao pouzdane ubice.

Njegov prvi pomoćnik Drago Nikolić uspio je nagovoriti pripadnike 4. bataljona Zvorničke brigade da učestvuju u ubijanju, na ranije opisan način. Također, Beara je uporno insistirao od komande Drinskog korpusa, da mu se dodijeli zloglasni Interventni vod Višegradske brigade Vojske RS-a, koji su sačinjavale „pouzdane ubice“, a koje su pod komandom Milana Lukića i Bobana Inđića već bile počinile niz zastrašujućih zločina nad civilima. Interventni vod je krenuo, ali je zbog problema sa prevozom (kvar na autobusu) kasnio, što je Bearu dovelo u probleme. Uspio je, nakon toga, isposlovati da mu se dodijeli desetak pripadnika 10. diverzantskog odreda, a ponajviše zahvaljući osobnom angažmanu majora Dragomira Pećanca, prvog ađutanta generala Mladića.

U neposrednom ubijanju više od osam hiljada zarobljenika, sudjelovalo je, kako kaže Đikić, „najmanje stotinjak vojnika, policajaca, pa i civila, a možda se može govoriti i o više stotina ubojica“. Taj radikalni nesrazmjer između broja ubijenih i broja ubica – više od osam hiljada spram stotinjak ili više stotina – sugeriše psihopatološko značenje Bearinog pojma o pouzdanim izvršiocima zadatka.

Naime, ako je bilo dovoljno stotinjak ubica, onda je svaki od njih, u prosjeku, i to u roku od nekoliko sati morao ubiti oko 80 civila; ako ih je bilo nekoliko stotina, recimo 800, onda je svaki od njih za nekoliko sati morao ubiti, je li, najmanje po deset ljudi. Beara je znao da većina vojnika, policajaca i civila, Srba, koje je mogao imati pod svojom komandom, nije sačinjena od pojedinaca, poput pripadnika Višegradskog interventnog voda ili 10. diverzantskog (npr. Milan Lukić ili Franc Kos), koji su, budući oslobođeni od mentalnih barijera, ubiti desetke ili stotinjak civila u roku od nekoliko sati.

(Uzgred, ovo saznanje isključuje i teze prisutne u jednom dijelu bošnjačkog post-genocidnog nacionalizma, a po kojima je uzrok genocida u navodnoj genocidnoj prirodi svog arhi-neprijatelja Srbina, odnosno u njegovoj neizlječivoj želji i mentalnoj spremnosti da ubija, gdje se ujedno implicira i da bi svaki Srbin, ili makar srpski vojnik bio u stanju strijeljati civila, odnosno strijeljati stotinjak civila u nekoliko sati.)

Vođen navedenim smjerom psihološkog rezona, Beara je i svim snagama insistirao da mu se dodijele jedinice koje je tražio; inače bi (dovoljno brzo) provođenje zadatka bilo onemogućeno.

Indikativan je u tom smislu, (presretnuti i snimljeni) telefonski razgovor sa generalom Radislavom Krstićem. Beara tad traži od Krstića pouzdane ubice, a Krstić oklijeva znajući da telefonska linija nije zaštićena. „Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali“, Beara je ostao hladnokrvan, ni traga empatije spram Krstićeve uznemirenosti. „Jebi ga, sad ću ja za to biti kriv“, bio je rezigniran Krstić. „Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa (sic!) koje moram da razdijelim, a nemam rješenja“, pukovniku je bilo važno jedino to da mu Krstić dodijeli ljude za nastavak ubijanja, nije imao strpljenja ni vremena za hrabrenje malodušnog generala. „Jebi ga, vidiću šta mogu“, završio je general Krstić, koji je kasnije u presudi ICTY-a, kojom je osuđen za pomaganje u vršenju genocida, mogao čitati ono što je već znao kada je govorio: „Jebiga sad ću ja za to biti kriv.“

Bearin genocidni mehanizam za „razdjeljivanje paketa“ bio je, kako kaže Đikić, improvizacija. On nije imao svoje jedinice, već je preuzimao ljudstvo iz čitavog niza tuđih jedinica. Komandanti svih tih jedinica mogli su mu davati i davali su mu ljudstvo, na korištenje, samo uz znanje da je dobio mandat od Generalštaba: jer ko je on inače da mu se komandanti, pa čak i generali, povinuju i da mu dodijele vojnike, dok im isti ti vojnici trebaju za dejstva na frontu. Činjenica da je genocid izveo Bearin mozaik sklopljen od raznih jedinica isključuje mogućnost da je riječ o ekscesu dijelova Vojske RS-a koji su postupali neovisno o komandama nadređenih.

199703-skulls_1508549i

Beara je, recimo, kod škole u Kuli dočekao da se osmorici pripadnika 10. diverzantskog odreda pridruži još desetak ubojica: to je bilo najviše što je uspio isposlovati, odnosno što je uspio prikupiti, dovijajući se raznim metodama i trikovima. Vojnike koji su stigli, i koji su znali što se od njih očekuje, vodio je Radenko Tomić zvani Gargija, a svi su bili pripadnici raznih formacija Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske

Puteve prema Pilici, a pogotovo prilaze Domu kulture, blokirali su pripadnici civilne policije, da bi se moglo na miru ubijati. Civilni i vojni policajci na isti su način ranije osiguravali i druga mjesta pogubljenja: uspostavljane su kontrolne točke da egzekutore ne bi uznemiravali eventualni neželjeni svjedoci.

Istovremeno je rješavao i manje dramatične stvari poput angažiranja strojeva i ljudi, kamiona i vozača 6. bataljona Zvorničke brigade, te vozača i rovokopača Inžinjerije Zvorničke brigade, kao i radnika lokalnog komunalnog preduzeća, za kopanje masovnih grobnica.

U noći sa 16. na 17. juli 1995. Beara je mogao podvući crtu: od poslijepodneva 13. jula do popodnevnih ili večernjih sati nedjelje, 16. jula, u njegovoj organizaciji ubijeno je više od osam hiljada zarobljenih podrinjskih Bošnjaka, muškaraca i dječaka.  U neposrednom ubijanju, piše Đikić, sudjelovalo je najmanje stotinu vojnika i policajaca, pa i civila, a možda se može govoriti i o više stotina ubojica. U transportiranju živih i mrtvih Bošnjaka i u pokopavanju ubijenih sudjelovalo je više stotina dodatnih vojnika i civila.

Kako kaže Đikić, „mržnjom zaslijepljeni luđak i opsjednuti osvetnik nije mogao koordinirati toliko ljudstvo i toliku tehniku za masovno ubijanje; ne za žetvu ili izgradnju nasipa, nego za ubijanje nekoliko hiljada ljudi, među njima i golobradih dječaka.“ Pored toga, bez mandata koji mu je povjerio Generalštab VRS-a, i pored svih svojih organizacionih sposobnosti, Beara ne bi bio u stanju da dobije podršku vojnih i civilnih institucija, tj. da prikupi dovoljno ljudi, oružja i mašina kako bi pobio i zakopao više od osam hiljada ljudi.

Svjesni poduhvat, a ne zaslijepljenost mržnjom

Imajući u vidu navedeno kako genocida, može se govoriti o i onom zašto. Genocid je rezultat racionalnog planiranja, a ne iracionalnog (neplanske, etničke, historijske mržnje, bijesa, osvetoljubivosti). Razumno/racionalno ne navodi se ovdje u moralnom značenju, već da bi se naglasilo da je zločin počinjen sa svjesnom namjerom, sa predumišljajem. U kombinaciji navedena dva stanovišta genocid u Srebrenici bi se mogao odrediti kao racionalno bezumlje. Konkretno, racionalni Beara je uz pomoć mentalno poremećenih, i emotivno i moralno hendikepiranih ubica (psihopata), izvršio gnusni plan rukovodstva RS-a.

Civili nisu ubijani zato što su članovi Generalštaba VRS-a, političkog rukovodstva, Ljubiša Beara ili ljudi kojima je komandovao od 13. do 17. jula 1995. – bili poneseni nacionalističkim emocijama. Đikić u „Beari“ jasno opisuje političke motive, koji su utvrđeni u haškim presudama (npr. Žalbeno vijeće u slučaju Krstić).

Na područu podrinjske regije, koja obuhvaća općine Srebrenicu, Bratunac, Vlasenicu, Rogaticu i Višegrad, u središnjem dijelu doline rijeke Drine, na granici BiH sa Srbijom, Bošnjaci su činili etničku većinu u svih pet općina. Od aprila do juna 1992. na tom području je pobila više od tri hiljade Bošnjaka, a njih 70 hiljada je protjerano. Nakon proljeća 1992. opstali su kao zajednica jedino u Srebrenici i Žepi. Srednje Podrinje je rukovodstvu RS-a bilo nužno za povezivanje sjevernog i južnog dijela RS-a, te za dodir sa Srbijom, to jest za eliminiranje granice „između srpskih država“.

Političko-vojni projekat genocida u Srebrenici, koji je kulminacija masovnih ubijanja u Podrinju, a u kojem nisu ubijani samo Srebreničani (već Bošnjaci iz raznih podrinjskih opština, koji su 1992. pobjegli u Srebrenicu), imao je za cilj da definitivno ukine navedenu etničko-teritorijalnu barijeru i mogućnost njene obnove. S obzirom da nije bilo dovoljno protjerati ljude, koji bi se mogli vratiti i ponovo biti etnička, tj. politička većina – rukovodstvo se odlučilo da pomoću najtežeg oblika zločina, genocida, ukine etničku dominaciju Bošnjaka. S obzirom na oslabljenju poziciju na frontovima, odnosno na ograničena sredstva, koja je mogao dati na raspolaganje Beari, VRS je pobio koliko je mogao Bošnjaka (žene i djecu nije, kako je utvrđeno u presudi Krstiću, zbog opravdanog straha od hitne međunarodne intervencije, tj. mogućnosti gubljenja vojne kontrole nad teritorijom), a ujedno je i istraumatiziran prostor, tj. onima koji su preživjeli poslata uvjerljiva poruka da se ne vraćaju. Trenutna etnička struktura stanovništva, integralna teritorijalna struktura RS-a, povezanost sa Srbijom, i etnička, tj. politička dominacija Srba u srednjem Podrinju, nedovosmisleno ukazuje na to da su ciljevi genocida ostvareni.

Beara, Fedjukinov potomak (nastavak)

Mržnja, kolektivna, etnička nije neposredni, ali jeste posredni uzrok genocida. Ona jeste korijen genocida. Političke i intelektualne elite su sijale etničku mržnju, da bi je požnjele, došavši na vlast. Etnička mržnja, koju nisu prestale sijati, ni nakon rata, srpske političke elite i njihovi saveznici (intelektualci, mediji, obrazovni sistem, itd.), bila je adekvatno sredstvo i za negiranje, minimiziranje i relativiziranje počinjenog genocida. Međutim, osim etničke mržnje, posredni uzrok (klica genocida) jeste i totalitarno, jugoslovensko naslijeđe.

Možemo se sada vratiti poređenju Beare sa Fedjukinom iz „Grobnice za Borisa Davidoviča“. Ta paralela nije uspostavljena samo da bi se ukazalo na razliku između Kišovog književnog i Đikićevog neknjiževnog pristupa. Pored stiliskih razlika između oblikovanja likova Beare i Fedjukina, postoji i sličnost, koja graniči sa istovjetnošću, u njihovim mentalnim sklopovima.

Bearino postupanje u „otkrivanju“ albanskih urotnika u JNA, njegova metodologija u iznalaženju priznanja (koja je uključivala i strahovit pritisak na porodice isljeđivanih optuženika: npr. posjete supruzi tadašnjeg majora Rahima Ademija), to njegovo „neprezanje ni od čega“ sve kako bi „dokazao“ opravdanost politički motiviranih i iskontruisanih optužnica, kako bi svojim nadređenim isporučio osnovu za etničke čistke u JNA i nastavak primjene političko-policijskih, represivnih, metoda prema kosovskim Albancima – sve to počiva na gotovo jednakom obrascu kao i Fedjukinova NKVD-ovska psihologija i metodologija isljeđivanja.

Beara nije koristio fejdukinovski stepen brutalnosti u iscjeđivanju priznanja od, recimo, Ademija, ali to više govori o političkom okviru i historijskom trenutku (jugoslavenski socijalizam u 80-im). Nakon što smo vidjeli svu raskoš njegovih genocidnih aktivnosti, možemo jasno zaključiti da bi on, sukladno svom mentalnom sklopu, bio u stanju postupati jednako kao i Fedjukin: lomiti kosti nekom Borisu Davidoviču s ciljem da ga uvjeri u „moralnu dužnost lažnog priznanja“, pa čak i strijeljati mladiće pred njim, sve dok ovaj ne potpiše vlastitu uputnicu za logor. S druge strane, Fedjukin ne bi bio manje spreman, u bilo kojem smislu, da učestvuje u organizaciji genocida poput onog u Srebrenici.

Jednako kao što je za Fedjukina „slomiti Novskog bilo pitanje časti“, tako je – kako kaže Đikić – i za Bearu bilo pitanje časti da izvrši povjereni mu zadatak. Nekadašnji kapetan bojnog broda Beara je, nakon uspješno izvršenog genocida, mogao – piše Đikić –  „uzdignutog čela stupiti pred nj (generala Mladića, op. H. I.) – eh, još kad bi za tu priliku mogao odjenuti bijelu uniformu visokog mornaričkog oficira! – vidjeti poštovanje i priznanje u komandantovim očima, da mu komandant stisne desnicu i kaže, ili samo pomisli, ‘zajeban si, Ljubo, svaka čast, učinio si veliku stvar, to nije mogao svako’.“

259E3083-6444-4E43-9821-48D96CC592D0_mw1024_s_n

Ljubiša Beara

Sve u svemu, riječ je o dvije ličnosti koje se mogu podvesti pod isti psihološki ključ: to su ljudi, koji imaju samo jedan moralni nalog – realizirati zadatak koji im je povjeren od strane nadređenog (autoriteta), bez obzira bio taj zadatak čišćenje kancelarijskog stola, pravljenje kafe, slanje ljudi u GULAG ili genocid. Usput ti nihilisti-karijeristi gaje osjećaj profesionalnog častohleplja: Ajhman se mogao osjećati krivim samo da nije proveo zadatak koji mu je dao Hitler.

Navedenim emocionalno i moralno hendikepiranim, karikiranim, karakterima – Kiš i Đikić protistavljaju ličnosti poput Verkojlsa i Slobodana S. koji imaju moralnu zadršku pred aktivnostima, koje se traže od njih, a čiju prirodu, odnosno krajnji cilj, ne kontrolišu njihovi lični motivi. Međutim, njihov usud je što se nalaze unutar političkog sistema, koji sankcioniše očitovanja autonomne ličnosti i potiče bihejvioristički model pacova pod stimulansima.

Genocid s ljudskim licem: etničke čistke

Pisati o zločinu, o ratnom zločinu, o genocidu, stavljajući fokus na jednu ličnost, na ličnost organizatora genocida, veliki je izazov: jer – kako shvatiti motive zločinca, kako ga razumjeti, a istovremeno izbjeći i najmanju mogućnost (da čitalac pomisli) da ga pravdate?

Književna teorija je utvrdila da književna djela, čiji su glavni junaci zločinci (npr. „Zločin i kazna“, „Ričard III“, „Magbet“, itd.), znaju često dovesti do toga da se čitalac identificira sa glavnim junakom (Raskoljnikovom), razumije ga, iz prostog razloga što u njegovu dušu ima detaljan uvid, što se uživljava u njegovu životnu ulogu, što „živi s njim“, dok mu žrtva ostaje daleka, apstraktna ili najčešće data iz perspektive glavnog junaka, što će reći – demonizirana. Đikić je uspješno izbjegao toj zamci, ne samo zato što nije pisao (prvenstveno) književno djelo, i ne samo zato što smo i prije same knjige o Bearinim žrtvama znali mnogo (dok o Raskoljnikovljevoj žrtvi prije romana Dostojevskog nismo znali ništa), već i zbog prirode tog Đikićevog glavnog lika, kojeg (za razliku od Raskoljnikova, recimo) ni najmanje ne interesuje zašto čini to što čini, već samo kako, čime je sam sebe, u moralnom smislu, dehumanizirao.

Iako je analitički ubjedljivo ocrtao psiho(pato)loški profil svog glavnog lika, Đikić dokazuje svoju izuzetnu lucidnost, kada svoju psihološku elaboraciju Bearine ličnosti upotpunjava sociološkim objašnjenjem korelacije između jugoslovenskog komunističkog totalitarizma i genocida u Srebrenici. Đikić je, čini se, prvi autor koji je detaljno i ubjedljivo objasnio navedenu vezu.

Beara je do rata bio profesionalni vojnik, ali ne bilo kakav: bio sigurnosni oficir. Zapravo, pred sami rat, došao je do toga da je „važio u internim krugovima za jednog od desetorice ključnih i najsposobnijih ljudi u Upravi sigurnosti“.

U jugoslavenske (vojne i civilne) sigurnosne službe, mogli su – piše Đikić – ući samo oficiri koji su ispunjavali najstrožnije kriterije vjernosti režinu i nedodirljivom vođi. JNA je svoje sigurnosne i obavještajne časnike selektirala po navedenom kriteriju, a onda ih je – bihejviorističkim metodom – poticala da spremnost na beskrupuloznu poslušnost dovedu do najvišeg stepena: „Iz uronjenosti u mračne tajne i spremnosti na sve bez dodatnog propitivanja, dobrim dijelom, izvirala je unutrašnja moć i privilegiranost oficira sigurnosti i u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, i u vojsci bosanskih Srba, i u drugim postjugoslavenskim vojskama“, zaključuje Đikić.

Josip-Broz-Tito-1-620x350

Imajući to u vidu, nije bilo – pojašnjava autor „Beare“ – ništa neobično u tome što su, nove vođe i nacionalističke partije, koje su zamijenile Tita i Partiju, vojnim i civilnim službama sigurnosti i obavještavanja povjeravale planiranje i organiziranje zločina i svih prljavih poslova u vezi s ratom (prikrivanje zločina i vojno-političkog kriminala svake vrste).

Drugim riječima, komunistička totalitarna država je – selektirajući ljude poput Beare, potičući njihovu psihičku hendikepiranost, školujući ih, podučavajući ih raznim vještinama i postavljajući ih na poluge moći – stvorila institucionalne preduslove za zločinačku efikasnost nacionalističkih elita u 90-im.

Štaviše, bivši visoki oficiri JNA, ljudi odani Titu i komunizmu, bili su sumnjivi „autentičnim nacionalistima“, koji su ih smatrali „nedovoljno Srbima“, pa su – poput Mladića – morali (paradoksalno) postati veći nacionalisti od najvećih nacionalista, tj. morali su pokazivati izuzetnu političku radikalnost, i retoričko naglašavanje historijske potrebe za obračunavanje sa „ustašama, Turcima i Šiptarima“ – kako novo, nacionalistički radikalizirano društveno okruženje ne bi sumnjalo da li su „pravi Srbi“.

Tako je i Beara dokazivao svoje srpstvo u Srebrenici, „iako je cijeli život bio odgajan na ideologiji bratstva i jedinstva“. To „iako“ zbunjuje samo one koji precjenjuju moć ideologije, odnosno zanemaruju činjenicu da je temelj totalitarnih društava zapravo bihejvioristička, totalitarna socijalna psihologija, koja je – kao što i mirne tranzicije pokazuju – dugotrajnija i od samih političko-ustavnih totalitarnih okvira.

Uzimajući u obzir tu socijalnu psihologiju titoističke Jugoslavije, Đikić uspijeva da objasni otkud u julu 1995. u Srebrenici vojni rukovodioci, koji ni u jednom trenutku ne pitaju ono verskojlsovsko zašto, već samo fedjukinovsko kako. Nesumnjivo da se ne može jugoslovenski komunizam, pa čak ni osnivače OZNA-e, optužiti da su krivi za genocid, da su (svjesno) stvarali mehanizam za njegovo izvršenje; međutim, Đikićevo objašnjenje korelacije između sigurnosnih službi i socijalne psihologije totizma, s jedne strane, i genocidnog projekta, s druge strane, svakako ne ide u prilog jugonostalgičnim osjećanjima.

***

Književna kritika je, dosad, pogrešno žanrovski određivala ovu Đikićevu knjigu, a toj zabludi doprinio je i sam autor, potpisavši svoju knjigu kao roman. Ako ju se bude tumačilo i vrednovalo kao roman, kao književno djelo, kao estetski objekat, onda će ona gubiti na vrijednosti, što bi bilo šteta, jer je riječ o jednoj od najboljih knjiga, koje su napisane o prošavšem ratu, a vjerovatno i o najboljoj knjizi koja je dosad napisana o srebreničkom genocidu.


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM