O poeziji Dragoljuba Stankovića (2/4)
U drugoj pjesmi Stankovićeve zbirke S onu stranu noći, čitamo:
Otvoreno je sve
ko može da izdrži
tu strašnu slobodu
rasklapaju me
menjaju interfejs
probudiću se
kao neko drugi
nepovezan neuslovljen
prethodnim
lanac ishrane lažima
prekida se
otpad je velik
ostaje
tlo pod nogama
Pođimo od prvog i četvrtog stiha: otvoreno je sve, rasklapaju me. Pa još ako imamo u vidu i šesti (probudiću se), možemo zaključiti da pjesma govori o hirurškom zahvatu nad onim koji govori u pjesmi.
Tako se kaže: NAD pacijentom se provodi zahvat. Pogledajmo šta kaže Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata FBiH (20. član): “Nad (sic!) pacijentom koji je bez svijesti ili iz drugih razloga nije u stanju da saopći svoj pristanak, hitna medicinska mjera može se poduzeti i bez njegove suglasnosti…” Pa se zatim propisuje uslov: ako bi nepoduzimanje ugrozilo zdravlje ili život, itd.
Ovaj prijedlog “nad” se koristi kada je osoba predmet radnje; kada je ta osoba bespomoćna. Kaže se da je zločin izvršen nad… Ili da je Jeffrey Epstein bludničio nad maloljetnim licima, itd. Dakle, odnos nadmoći, dominacije, protivne etičkim i zakonskim mjerilima. Dok se ljuba vodi sa… Ili se razgovara sa… Operativni zahvat se provodi nad… Pacijent je u položaju žrtve.
To je položaj u kojem zatičemo lirskog subjekta: hirurg je nad njime. Otvoreno je sve, ko može da izdrži tu strašnu – i pazite sada – slobodu.
Otkud sloboda? Kakvu slobodu ima čovjek, koji bespomoćno leži na operacionom stolu?
Strašnu. Ali – zašto sloboda?
Rečeno je da je pacijent bespomoćan u toj mjeri da se ne pita ništa; ako, recimo, nema slobodu da daje saglasnost doktoru za hitne medicinske mjere.
Da, ali to se kaže za pacijenta koji je, kako se navodi u zakonu, bez svijesti.
Onaj koji govori u Stankovićevoj pjesmi, nije bez svijesti. On govori o zahvatu nad sobom, u trenutku dok zahvate traje, dok je sve otvoreno, dok ga rasklapaju, itd. On u tom trenutku, u pjesmi, nije ništa drugo do čista svijest, jer tijelo je u tuđim, ljekarskim rukama. Nema moć nad svojim tijelom, ono mu u tom trenutku više i ne pripada. On je čista svijest, čista duša.
Platon veli da je tijelo “zatvor [δεσμωτηρίου] duše”. (Kratil, paragraf 400c)
Ovo δεσμωτήριον, koje znači “zatvor”, u osnovi ima δεσμός, što nosi značenje “lanca”, “užeta”, “okova”, itd.
U jednoj drugoj pjesmi, u istoj ovoj zbirci (str. 26), Stanković kaže:
Napušteno telo ostaje
kao košuljica
Pa onda na idućoj stranici:
Oslobodio sam se tela
Vidimo tijelo kao ono sputavajuće.
Prema tome, kada su doktori pjesniku odvojili tijelo od duše, vršeći zahvat nad njim, omogućili su njegovoj duši slobodu. Dakako strašnu.
Pjesnik se igra i sa značenjem riječi “otvoreno”: Otvoreno je sve, kaže u prvom stihu.
Za slobodno društvo se kaže – otvoreno društvo. Demokratizacija se naziva otvaranjem. Za slobodoumnog čovjeka se kaže da je otvorenih pogleda, itd. Otvaranje je nasuprot zatvaranju, zatvoru, itd.
Ciljajući na ovo političko značenje riječi “otvoreno” – sveprisutno u našem demokratskom žargonu – onaj koji govori u pjesmi kaže za sebe da je otvoren (dakle, slobodan).
Ali on je ovdje doslovno otvoren. Riječ “otvoreno” je kod Stankovića poetizirana tako što je depoetizirana. Onaj koji govori je otvoren, rasklopljen u operacijskoj sali. Stoga je njegova otvorenost/sloboda strašna.
Ovo “otvoreno je sve” me podsjeća na jednu svirepu, neukusnu šalu najtalentovanijeg pjesnika naše generacije. “Nema je ko da je u zemlju propala”, kazao je taj Maldoror o jednoj pokojnici.
Depoetizacija metaforične fraze je u oba slučaja jeziva šala, s tim da se Stanković šali na svoj račun, na račun svog izleta u podzemlje. (“Na pola našeg životnog puta, nađoh se u šumi gde tama prebiva…”)
Prelazimo na četvrti i peti stih:
rasklapaju me
menjaju interfejs
Za Descartesa se vezuje shvatanje po kojem je čovjek – mašina, stroj, automata, iako je zapravo sam Descartes tvrdio suprotno: čovjek nije mašina.
Descartesovu tezu da je životinja – stroj, na čovjeka će prenijeti francuski materijalist Julien Offray de Lamettrie u Čovjeku stroju (1748.) “Kao liječnik, on će svoj interes usredotočiti oko fiksiranja antropologijskih zakonitosti čovjekova organizma i odrediti ga kao stroj. Descartesovu shemu on će prenijeti sa životinja i na čovjeka”, itd. (Danilo Pejović: Francuska prosvjetiteljska filozofija, Zagreb, 1957, str. 96)
Ako je Desacrtesu i pala na pamet ista stvar (o l’homme machine), on polemiše s njom. Istina, on polazi od toga da tijelo, sa svojim sistemom arterija, vena, nerva, mišića, kostiju, itd, liči na mašinu.
“S ovog gledišta”, veli Descartes, “tijelo se smatra strojem koji je, budući da su ga stvorile Božje ruke, neusporedivo bolje uređen nego bilo koji drugi stroj i posjeduje u sebi pokrete koji mnogo više zadivljuju od bilo kojih čega što čovjek može izmisliti.“ (Key Philosophical Writings, Ware, 1997, str. 107)
Descartes zatim veli, na istom mjestu, da mašine, koje može napraviti čovjek, “nikada ne bi mogle koristiti jezik ili druge znakove kao što mi činimo kada bilježimo naše misli kako bismo ih saopćili drugima”. Dakle, rodonačelnik moderne filozofije u čovjekovoj sposobnosti da koristi jezik nalazi njegovu specifičnu razliku. (Šta bi rekao o GPT chatu?)
U svakom slučaju, metafora čovjek-stroj se, od Descartesa, preko Lammetrieja, pa do Jepa Gambardelle, i Stanković – čini nam se – cilja na nju. I to tako što ponovo depoetizira: kao što kaže – otvoren sam doslovno, tako i kaže – u meni popravljaju mašinu, mijenjaju interfejs, ali – doslovno; nije riječ o metaforama.
Znamo da doktori ugrađuju ljudima pejsmejkere, elektrostimulatore za srce, koji su veličine manjih mobitela. Pejsmejker stalno prati rad srca i onog momenta kad registruje usporavanje u ritmu srca ili pauzu, on šalje mali električni impuls u srce i potakne ga na normalan rad. Da bi pravilno radio on se mora adekvatno programirati.
U pjesmi ne nalazimo na pejsmejker, već na interfejs (u petom stihu). Pejsmejker je jedna vrsta interfejsa, što znači da se u pjesmi najvjerovatnije ne govori o pejsmejkeru, već o nekoj drugoj vrsti interfejsa. Ne znamo tačno kojoj. Na Googleu se, recimo, može naći nemala literatura o BCI, odnosno brain computer interfaces, zatim o interfejsima specijaliziranim za osobe koje imaju probleme s vidom, sluhom, itd.
Interfejs služi kao tačka veze koja omoguća da se dva ili više odvojenih sistema povežu i razmjenjuju signale, komuniciraju. To je, dakle, mašina za koju je Descartes tvrdio da je nemoguća.
Čitaocu pjesme nije ni važno da zna o kojem tačno interfejsu je riječ; važno je da otprilike zna šta je interfejs, te da nije riječ o metafori. Rasklapaju me, menjaju interfejs nije sci-fi metafora, već doslovan govor (o svakodnevici).
Stanković dalje kaže:
rasklapaju me
menjaju interfejs
probudiću se
kao neko drugi
U pismu Paulu Demenyju, Rimbaud kaže: “JA, to je neko drugi.” Mnogi su komentarisali ovu rečenicu, cijeneći da se njome otkriva uloga nesvjesnog u činjenju (pa i u pisanju poezije).
“Ako se bakar probudi kao truba”, veli Rimbaud dalje, “za to nikako ne snosi on krivicu. Za mene to očevidno: ja prisustvujem procvatu svoje misli: gledam ga, slušam ga: dodirnem žicu gudalom: simfonija se pokrene u dubinama ili jednim skokom stigne na scenu.” (Sabrana poetska dela, Beograd, 2004, str. 265, podvukao H. I.)
Misao cvjeta sama od sebe, njen navodni posjednik prisustvuje tom njenom samostalnom procvatu. Misao je jedna moć za sebe.
Stanković je svjestan ove moderne tradicije sagledavanje sebe kao drugog, distanciranja od sebe, itd. Rimbaud i Nietzsche anticipiraju Freudovo učenje o nesvjesnom.
Međutim, naš pjesnik, ciljajući na to učenje, ponovo depoetizira, ukazujući da će s ugradnjom novog interfejsa uistinu postati neko drugi. Naime, u svojoj nutrini, u bitnoj tački organizma, imat će drugost: novi stroj, kompjuter, strano tijelo. Probudiću se kao neko drugi, veli. Jer ja – to je interfejs.
nepovezan neuslovljen
prethodnim
Probudiću se nepovezan. Svrha interfejsa je, kako smo rekli, da povezuje dva ili više odvojenih sistema, kako bi razmjenjivali signale. Dakle, kako bi organizam bio u komunikacijskom jedinstvu.
Zašto pjesnik kaže da će se produbiti nepovezan, ako će dobiti novi interfejs?
Možda aparatu treba vremena da proradi. Ili možda se misli na diskontinuitet starog i novog interfejsa, ako imamo u vidu šta se kaže dalje: neuslovljen prethodnim (sic!). Čime prethodnim? Prethodnim interfejsom, prethodnim iskustvom ili svime prethodnim? Je li ova neuslovljenost drugo ime one strašne slobode, oslobođenosti od sebe prošavšeg? Koje posljedice ostavlja promjena interfejsa? Da li djelimični gubitak sjećanja i identiteta (kontinuiteta)? U jednoj drugoj pjesmi, u ovoj zbirci, kaže se: memoriju brišem.
Poezija ne treba da obavještava, nego da nagovještava, rekao bi Mallarmé. Dakle, i ne treba da govori do kraja.
Da bismo razumjeli stih, nekad ne moramo odgovoriti na sva pitanja, koja nam se nameću u vezi s njime. Štaviše, da bismo ga razumjeli na pravi način, nekad je potrebno da na ta pitanja ne odgovorimo.
Jasno je da onaj koji govori u pjesmi ukazuje na diskontinuitet, dezintegraciju sopstva: rasklopljen (“rasklapaju me”), nepovezan, neuslovljen. Ta značenja su opet u doticaju sa onom igrom za otvaranjem: neuslovljenost asocira na slobodu, kao i otvaranje.
lanac ishrane lažima
prekida se
otpad je velik
Osim na dezintegraciju lirskog subjekta sada nailazimo na dezintegraciju lanca ishrane lažima. Ko je koga lagao? Interfejs svog primaoca? Da li se za signale koje vezuje interfejs (u lanac) kaže da su lažni?
Lanac ishrane je metafora koja to nije. Biološki pojam koji je čest i u drugim diskursima. Sjećam se kad je hrvatski predsjednik Milanović, želeći da uvrijedi neke nižerangirane diplomate, kazao da su oni u srednjem ili nižem sloju prehrambenog lanca.
Onaj koji govori u pjesmi je u lancu ishrane lažima. Dakle, jede laži. Ako su laži hrana, onda su nužne. Vjerovatno se pod ”laži” misli na opsjene potrebne za preživljavanje. Možda se misli na iluziju o sebi kao cjelini.
Čovjek je loše građen, veli Artaud na nekom mjestu i dodaje: kad budete stvorili tijelo bez organa, vratit ćete čovjeku slobodu. Na ovaj uvid je podsjetio Mirnes Sokolović, prije desetak godina, u eseju Nadrealizam, ustajanje iz mrtvih. Neki od uvida, koji su tu izneseni, često su mi na umu: Lamettrie je u pravu, čovjek je sklopljen, sastavljen od dijelova. Toga se sjeti tek kad se razboli. Dotad, u zdravlju, ima mistični osjećaj da je snažno jedinstvo, jedno tijelo, jedna duša, itd.
Možda je prekid lanca ishrane lažima, o kojem se govori u Stankovićevoj pjesmi, učinak ovog rasklapanja na operacijskom stolu i promjene interfejsa. U toj situaciji, nikakve opsjene o cjelovitosti, kontinuitetu vlastitog “ja”, duše, itd, nisu održive. Za čovjeka, kakav mislimo da jesmo, bilo bi potrebno jedno tijelo bez organa, a ne automata, machine.
Gotfried Benn je među prvima pjevao o sadržaju bolnice:
…u ordinaciju mi dolaze gospoda
kojima se stidnik začepio:
žena im misli da je oplođena
i da će se zaobliti u gospodnji brežuljak;
ali čovek je zarastao
Ovo je, recimo, poenta dr. Benna o duši:
Govorite li o duši – šta je vaša duša?
Ukaki li starica svake noći svoj krevet,
umokri li starac usahle butine,
a vi im pružate klopu da je naguraju u creva,
mislite li da su zvezde zbog toga od sreće ejakulirale…?
(Izabrane pesme, Beograd, 1984, str. 7)
Dolazimo do kraja ove Stankovićeve pjesme:
otpad je velik
ostaje
tlo pod nogama
Ovo su najzagonetniji stihovi. Na kakav otpad se misli? Čiji? Pacijentov? Misli li se na otpad laži pojedenih (u maločas spomenutom lancu ishrane)? Izmet nastao od varenja laži? Ako je laž sporna šta je tek odbačena, izbačena laž, šta je otpad od laži?
Kome ostaje tlo pod nogama? Onom ko govori u pjesmi? Kaže se za nekog: čvrsto stoji na zemlji. To znači živjeti u stvarnosti, imati osjećaj za realnost, itd. Zatim: čvrsto stojati na svojim nogama znači imati moć, biti sam sebi oslonac, itd.
Od glagola stajati potječu naše riječi: postojati, postojan, zatim dostojanstvo, pa dostatnost i samodostatnost.
Ali u pjesmi se ne kaže: čvrsto stojim na nogama, već ostaje tlo pod nogama. Dakle, tek treba da se stane na tlo. Ono čeka kao izazov. Hoće li uspjeti?
U narednoj pjesmi u zbirci, Stanković kaže:
Spuštam se u telo
kao u neizvesnost
Duša se vraća u tijelo, u zatvor. Ustati na noge znači spuštati se u tijelo, u neizvjesnost. Bolje je i to od izvjesnosti brze smrti. Možda, rano je još da se zaključi.
