Ako govorimo o politici Petera Handkea važno je znati da on raspad Jugoslavije dočekuje u Parizu, gdje živi i radi počev od 1990. godine. Ništa neobično; pisci su oduvijek išli u Pariz, tu svjetsku prijestolnicu umjetnosti, bilo da su bježali od američkog sna, totalitarnih režima ili provincijalne čamotinje, bilo da su tragali za slavom, velegradskom čamotinjom ili masama istomišljenika, ili neistomišljenika.
Da ne bude zabune: najrelevantnije činjenice za razumijevanje porijekla i karaktera Handkeovog altermondijalizma svakako su detalji iz njegove biografije, kao i njegova neoavangardna, provokativna estetika sa provociranjem građanskog ukusa i morala kao svojom bazičnom značajkom.
Ako, na primjer, hoćemo razumjeti Handkeovu poziciju spram hrvatskog i slovenačkog zahtjeva za nezavisnost 1990, zasigurno je važno znati, između ostalog, i da je piščev djed, po majčinoj liniji, spadao među one koruške Slovence koji su bili gorljivi zagovornici jugoslovenske ideje, pa je na referendumu 1920. glasao za pripajanje Koruške novoformiranoj Jugoslaviji, duboko uvjeren da austrijske vlasti sistemski zatiru slovenački identitet.
Šta tek reći o objasnidbenom potencijalu piščevog odnosa s ocem, bankarskim činovnikom i vojnikom Wehrmachta Erichom Schönemannom, koji je 1942. godine za vrijeme službenog boravka u Koruškoj, kao oženjen čovjek, stupio u kratku romansu sa jednom lokalnom djevojkom, koja će tada zatrudnjeti. Prije nego što će ona roditi dječaka Petera, Schönemann se već bio vratio u Njemačku, a mladi pisac će upoznati tog svog oca tek decenijama poslije, kada će zajedno otići na neko ljetno putovanje „kako bi se zbližili“. Gospodin Schönemann je tada, veli Handke u Nesreći bez želja, „svugdje gdje bismo prenoćili izjavljivao kako sam ja njegov sin, jer ni u kojem slučaju nije htio da nas smatraju homoseksualcima“.
Ovi i ovakvi detalji nesumnjivo bacaju psihoanalitičko svjetlo na Handkeovu nelagodu izazvanu povratkom Njemačke na Balkan početkom 90-ih, kada Berlin i Beč daju presudnu podršku slovenačkoj i hrvatskoj nezavisnosti. Handke je, kako će često sam isticati, oduvijek gajio simpatije prema jugoslovenskim partizanima, neprijateljima izvjesnog gospodina Schönemanna, pa su gospoda Kohl i Genscher mogli ovom piscu izgledati samo kao neka vrsta političko-historijske reinkarnacije gospodina Schönemanna, kada su tih godina zaveli Sloveniju, obećavajući joj sreću, ukoliko izađe iz sputavajućeg jugoslovenskog okrilja.
Valjalo je tu slovenačku djevojku spriječiti da, pola stoljeća kasnije, ponovi istu grešku i zaljublji se, iracionalno, u njemačkog starca. „Bio je niži od nje, mnogo stariji, gotovo ćelav, išla je pored njega u cipelama bez potpetica, stalno mijenjajući korak ne bi li ga podesila prema njegovom, okačena o ruku koja ju je odgurivala i iz koje bi uvijek ponovo iskliznula; jedan neskladan, smiješan par a, uprkos tome, čeznula je, i poslije dvadeset godina, da opet prema nekom osjeća nešto tako, kao što je nekad, prema bijednim uputstvima Knigea, osjećala prema toj bankarskoj kreaturi.“ (Nesreća bez želja)
Iako je Handkeov animozitet prema njemačkoj politici na Balkanu nesumnjivo odraz nekih njegovih unutrašnjih konflikta, nije nimalo slučajno što je isti konceptualiziran po piščevom dolasku u Pariz, u kojem se, u to vrijeme, s negodovanjem gleda na njemačku podršku Sloveniji i Hrvatskoj.
Pariz uoči rata
Već u julu 1990, po izbijanju dvadesetodnevnog rata u Sloveniji, Handke u Oproštaju sanjara od devete zemlje piše da „ne vidi nijedan razlog – čak ni u tzv. ‘velikosrpskom tenkovskom komunizmu’ – za državu Sloveniju i za državu Hrvatsku“. Tužno je i gnusno, veli on, kada Milan Kundera (još jedan istočnoevropski Parižlija) – „ograđuje Sloveniju i Hrvatsku od srpskog Balkana“ i „slijepo je pripaja avetinjskoj Srednjoj Evropi čija su carska gospoda svojevremeno htjela da kao barbarsko trabunjanje ukinu i njegov slovenski češki jezik“.
Nezavisnost Slovenije bi, podcrtava Handke, dovela do povrede međunarodnog prava, a ključno u svemu je, po njegovom mišljenju, što su „sjeverni jugoslavenski narodi nagovoreni spolja na raspad svoje države“.
Ovi Handkeovi stavovi su tih dana potpuno u skladu sa dominantnim mnijenjem u Parizu, koje je tih dana izrazito projugoslovensko. Manja grupa intelektualaca, koju predvode Alain Finkielkraut i Kundera, javno podržava nezavisnost Slovenije i Hrvatske, ali takve ideje ne nailaze na značajniju podršku. Štaviše, tadašnji predsjednik Francuske će, u decembru ’91, u intervjuu za Frankfurter Allgemeine Zeitung kazati da je „Hrvatska bila dio nacističkog bloka, a ne Srbija“, te će poručiti evropskoj javnosti da sukob ne promišlja kroz kategorije agresora i žrtve, jer bi to, kako je kazao, predstavljalo simplifikaciju jednog kompleksnog pitanja.
Koliko je snažan bio projugoslovenski sentiment u Parizu pokazuje i to što su ugledni intelektualci poput Jorgea Sempruna, Elieja Wiesela, Marija Vargasa Llose ili Edgara Morina, u novembru 1991, tačnije – samo dva dana prije napada na Vukovar, potpisali apel u kojem Srbiju još uvijek ne određuju kao agresora. Ovaj tekst objavljen u Le Mondeu, zagrebačkom Danasu i beogradskom Vremenu, formulisan je tako da se ne može tumačiti kao podrška bilo kojoj od zaraćenih strana.
Navedeni trend će kulminirati mjesec dana kasnije, 21. decembra ‘91, objavljivanjem teksta Tri prijedloga za Jugoslaviju, koji će, osim navedenih Sempruna, Wiesela, Llose i Morina, potpisati Bernard-Henri Lévy, Peter Handke, Peter Schneider, György Konrád, Jean-Toussaint Desanti i drugi. U ovom apelu, objavljenom skoro pola godine nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile svoju nezavisnost, zagovara se opstanak cjelovite Jugoslavije (sic!), što je više nego indikativno.
Sve ove činjenice djeluju pogubno po mit da je Handke svoje stavove o raspadu Jugoslavije gradio isključivo vođen željom da oponira većinskom mišljenju. Vidimo da je on, na samom početku jugoslovenske krize, eksponent većinskog mišljenja, te stoji nasuprot manjinskoj poziciji intelektualaca kao što su Paul Garde, Andre Glucksmann, Alain Finkielkraut, Bernard Stasi ili Ferenc Fejtő, koji od samog početka podržavaju slovenačku i hrvatsku nezavisnost.
Zapravo, ključni izvor Handkeove frustracije – kako ćemo vidjeti – bit će u tome što će njegova perspektiva postati manjinska, kada dođe do kopernikanskog obrata, najprije u intelektualnim, a onda i u političkim krugovima, sa dolaskom Jacquesa Chiraca u Jelisejsku palatu u maju 1995. godine.
Rat u Bosni
Do slabljenja projugoslovenske pozicije u francuskim intelektualnim krugovima doći će tek po izbijanju rata u Bosni. Ključni faktori, koji su doveli do toga bili su – šovinistička pozicija srpskog establišmenta, koji je otvoreno zagovarao uništavanje multietničke Bosne; zatim evidentna vojna nadmoć srpske strane i, na koncu, masovni zločini koje su srpske snage počinile u proljeće i ljeto ’92. godine.
Za razliku od rata u Hrvatskoj, koji je čak jednom Bernard-Henriju Lévyju izgledao kao „rat dvaju nacionalizama“, sukob u Bosni bio je očigledna agresija, odnosno „rat šovinizma protiv kosmopolitizma“, kako će Bernard-Henri Lévy zapisati u svom ratnom dnevniku Ljiljan i pepeo.
On će 19. juna 1992. u pratnji pisaca Gillesa Hertzoga i Jean-Francoisa Deniaua prvi put doći u Sarajevo, a po povratku u Pariz stvorit će takvu vrstu uzbune u vezi sa situacijom u Bosni da će čak i Mitterand, desetak dana kasnije, na Vidovdan, odlučiti posjetiti opkoljeni grad. Iako će mnogi, među kojima i sam BHL, Mitterandovu posjetu i njegovog insistiranje na humanitarnoj, a ne političkoj dimenziji krize, tumačiti kao novu uslugu Beogradu i Palama, sama činjenica da je predsjednik Francuske osjetio potrebu da dođe u Sarajevo ukazuje na stanovitu promjenu klime u Parizu.
Za razliku od Slovenije i Hrvatske, Bosna ulazi u sami centar pažnje francuske javnosti; širom zemlje osniva se na stotine lokalnih komiteta za pomoć maloj napadnutoj zemlji, a intelektualci pišu individualne i kolektivne tekstove, u kojima se od međunarodne zajednice traži da zaštiti cjelovitost države BiH, da se ponište rezultati etničkog čišćenja koje se provodi i da se obustavi barbarska opsada Sarajeva.
Filozof Francis Jeanson, član uredništva Modernih vremena koji je otvorio glasovitu polemiku s Camusom, bit će među osnivačima Asocijacije Sarajevo, a kasnije će zabilježiti da se tih dana u Parizu, u vezi s Bosnom, „pojavilo nešto novo, nekakav naboj u francuskom društvu; pojavile su stotine kolektiva, cijeli jedan potencijal koji je predugo bio izgubljen u općem osjećanju nemoći“. On će tih dana optuživati francuske političare za „zločinačko saučesništvo sa agresorima na Bosnu“, te će govoriti o „providnosti njihovih laži“ i cinizmu njihovih uzastopnih izdaja“.
Tako će govoriti i mnogi drugi. Historičar Jacques Julliard tih dana piše da je „milion Srba bacilo na koljena čitav civilizovan svijet“; a na istoj liniji je i filozof Pascal Bruckner sa stavom „sa našim pristajanjem, Srbi polako kopaju grobnicu evropskoj civilizaciji“. Kada se jednog dana bude pisala historija Evrope 90-ih, moći će se kazati da je „300 miliona Evropljana posustalo pred banditima“, bilježi BHL u Ljiljanu, dodajući da Evropa nikada nije branila svoje vrijednosti od Španije 36, preko Minhena 38, Budimpešte 56. i Praga 68, Varšave 81, pa sve do Sarajeva.
Kvalitativna razlika rata u Bosni, u odnosu na slovenački i hrvatski rat, jeste što francuski intelektualci, osim što vrlo jasno razlikuju zaraćene strane, počinju zazivati i međunarodnu vojnu intervenciju.
Tako će, krajem novembra ‘92, oko 60 javnih ličnosti – među kojima BHL, Bruckner, Julliard, Glucksmann, režiser Roman Polanski, urednik lista Esprit Olivier Mongin, zatim filozof Cornelius Castoriadis, historičari François Fejtö i Pierre Vidal-Naquet i dr. – potpisati poziv na demonstracije, u kojem se, pored ostalog, traži od francuskih vlasti i EU da „iskoriste sva raspoloživa sredstva, ne prezajući ni od vojne sile ukoliko je potrebno, kako bi se zaustavio rat, sačuvao teritorijalni integritet međunarodno priznatih država, zaštitila ljudska prava i smanjio rizik od širenja sukoba na Kosovo, Makedoniju i možda cijelu jugoistočnu Evropu“.
U januaru ‘93. Mitterand osjeća snažan pritisak. On će, kako svjedoči BHL, tih dana, sjedeći samodopadno pored glumice Agnes Sorel na jednoj večeri, i uklanjajući ostatke lignji iz svog zubala, izgovoriti jednu rečenicu, koja će u BHL-ovim ušima zadugo zvoniti kao mrtvačko zvono. „Dok sam ja živ“, kazat će Mitterand, „nikada, čujte me dobro – nikada Francuska neće voditi rat sa Srbima!“ Mjesec i po dana kasnije, primit će čak Miloševića u Jelisejskoj palati.
Potpunu nemoć i očaj BHL će, kaže, osjetiti tih dana, tokom još jedne večere, ovaj put u Zagrebu, sa predsjednikom Tuđmanom, koji će, odbijajući ideju o bosansko-hrvatskom savezu protiv Miloševića, u duhu jednog Rosenberga zaključiti: „Bosna nije nacija; ona nema ni prava ni prošlost jedne nacije; jer je nacija zemljište,, također i rasa i krv; na koliko zemljišta takozvane Bosne obitavaju različite rase i krvi? Kako bi te pomiješane i, konačno, nečiste etnije mogle formirati jednu cjelinu? Ne, gospodo, Bosna mora nestati kao nacija.“ (Ljiljan i pepeo)
Razočaran Tuđmanom, tim „Miloševićevim blizancem“, BHL će zaključiti da je bio u pravu što je 91. odbio stati na stranu Hrvatske. Za razliku od Tuđmana, kaže on, „Bosanci imaju sasvim drugu filozofiju i nacionalizmu Miloševića, kao i Tuđmana, suprostavljaju tu zanosnu kosmopolitsku ideju.“
Velika nada za BHL-a i njegove istomišljenike bit će dolazak Édouarda Balladura na vlast, u martu 93. godine, ali će nova razočarenja ubrzo nastupiti kada se taj novi premijer, koji je kao opozicionar snažno zagovarao intervenciju u Bosni, naglo približi Mitterandovoj poziciji. Premda razočarani takvih ishodom, intelektualci poput BHL-a će nastaviti da pokreću peticije, organizuju tribine i proteste protiv vlasti.
„Ono što se činilo nezamislivim do prije godinu dana dešava se u Bosni i Hercegovini, na kraju 20. stoljeća ponovo se manifestuju totalitarni fašizmi kroz ubistva, koncentracione logore, masakre, ubijanje nedužnih civila u Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Mostaru, Srebrenici“, stoji u izjavi objavljenoj u Nouvelle Observateuru 27. maja 93, a koju, uz u ovakvim peticijama redovno prisutne „nove filozofe“ (BHL, Bruckner, Glucksmann) i Jacquesa Julliarda, potpisuju i veliki Eugène Ionesco, bivši Mitterandov ministar Bernard Kouchner, urednik Libérationa Laurent Joffrin, italijanski pisac Claudio Magris, Predrag Matvejević, vođe studentskih protesta ’68. Romain Goupil i Daniel Cohn-Bendit, predsjednikov nećak Frederic Mitterand, predsjednikov bivši savjetnik Serge Moati, pisac i diplomata Daniel Rondeau, historičar Alexandre Adler, borac Resistancea i gay aktivista Roger Stéphane; zatim tada vodeći mladi pisac Emmanuel Carrere, dobitnik Goncourtove nagrade za ’92. Patrick Chamiseau i brojni drugi.
„Sarajevo je“, kažu oni, „grad evropske budućnosti. Građani Bosne i Hercegovine se bore oružjem, ali i humanizmom, tolerancijom, kosmopolitizmom, znanjem i kulturom protiv zala fašizma i šovinizma, nacionalnog delirijuma i terora. U ovoj borbi moraju imati podršku intelektualaca i slobodnih ljudi širom Evrope, jer ovo je borba za slobodnu Evropu, borba protiv snajpera, koji će se sutra usmjeriti prema svima onima koji budu ostali nijemi pred terorom i fašizmom u Bosni.“
Čvrsto uvjereni da „ujedinjene, najmoćnije države svijeta mogu zaustaviti masakre i etničko čišćenje“, ovi intelektualci pozivaju na intervenciju, iako su „svjesni njene težine“, jer su istovremeno svjesni, kako kažu, i „otrova koji predstavlja ova nova forma fašizma koji dolazi iz Beograda i koji je već inspirisao i snage bosanskih Hrvata“. Pozivajući sve evropske intelektualce da posjete opsjednuti grad, potpisnici će zaključiti da je dužnost intelektualaca da pokažu solidarnost s onima koji u Sarajevu pružaju otpor.
Dan nakon prvog velikog masakra na Markalama, BHL, španski pisac Juan Goytisolo, Said Zulfikar i drugi organizuju proteste pred Jelisejskom palatom, na kojoj se iskazuju neobuzdani slogani protiv Mitteranda. BHL čak poziva na osnivanje međunarodnih brigada za Bosnu, po uzoru na one iz Španije, ali apel prolazi neopaženo; većina medija, kako bilježi u Ljiljanu i pepelu, nije čak ni prenijela taj dio govora.
Nekad u isto to vrijeme, Daniel Cohn-Bendit skupa sa filozofima Walterom Oswaltom i Karlom Popperom (koji tada ima 92 godine) priprema javnu izjavu, kojom se snažno zagovara vojna intervencija. Izjavi Učinite napade nemogućim! koja je objavljena najprije u Le Mondeu, a zatim u nizu drugih evropskih novina, pridružit će se više od stotinu intelektualaca iz osam zemalja, a među njima i Günter Grass, Marek Edelman, Eugène Ionesco, Octavio Paz, Salman Rushdie, Semprun, Stanislaw Lem, Rem Kolhaas, BHL (naravno) i dr. Potpisnici pozivaju EU i UN da povećaju vojni pritisak na zaraćene strane, kritiziraju činjenicu da je „kroz nametnuti embargo bosanskim građanima onemogućeno da se efektivno brane od napada“.
„Stotine hiljada ljudi su još uvijek u opasnosti da budu pobijeni. Zahtijevamo da svo ofanzivno oružje bude uništeno ili predato u ruke UN-a na cijelom kriznom području bivše Jugoslavije. Ukoliko ovaj ultimatum ne bude ispoštovan u roku od nekoliko dana, to znači da oružje koje ne bude predato mora biti uništeno; to uključuje – artiljerijske pozicije, skladišta oružja i municije, aerodrome koji se koriste u vojne svrhe, borbena vozila i glavne snadbjevačke rute.“
Zbog ovakvih stavova, Cohn-Bendit će naići na otpor unutar svoje političke stranke – njemačkih Zelenih, koji su se u to doba još uvijek protivili intervenciji. Iako je, na kandidatskoj listi za evropske izbore spušten na nezavidnu 8. poziciju, ovaj nekadašnji vođa studentskih protesta ’68. će, bez problema, osvojiti povjerenje glasača.
Grupa okupljena oko BHL-a će, također, pokušati iskoristiti evropske izbore 94. da privuče dodatnu pažnju za pitanje Bosne, osnivajući svoju kandidatsku listu Evropa počinje u Sarajevu, čiji je nosilac bio čuveni onkolog dr. Léon Schwartzenberg, a među kandidatima će se, pored spominjanih probosanskih aktivista (Bruckner, Glucksmann, Fejtő, Jeanson, Rondeau, Goupil, Paul Garde), naći i filozof Michel Feher, admiral Antoine Sanguinetti, historičar Alain Touraine, sineast i filmski kritičar Michel Polac, sociolozi Emmanuel Wallon i Alain Joxe i dr.
Iako će lista izazvati ogromno interesovanje javnosti, BHL i većina ostalih predvodnika će na kraju odustaju od učešća na izborima, ne želeći da, kako su rekli, svedu pitanje Bosne na stvar samo jedne stranke i tako skinu odgovornost sa ostalih: Ljevica, desnica, degolisti, socijalisti – svi imaju odgovornost za ono što se dešava u Bosni!
Jedan od ključnih događaja kampanje tokom 94, bit će i BHL-ov film Bosna! u kojem se idealizira borba bosanske armije, a fokus se sa martirstva prebacuje na otpor. Naročitu pažnju izazvat će BHL-ov intervju sa Mitterandom, koji je sastavni dio filma. Suočen sa istinom o zločinima, koji su počinile srpske snage, Mitterand neće više tražiti razumijevanje za politiku Beograda, već će tražiti izgovore za vlastitu pasivnost.
Francuska ne može sama intervenisati, veli on u tom intervjuu; Nijemci ne mogu po Ustavu, Englezi su otvoreno odbili, Amerikanci taktiziraju. Kada su objavljene informacije o postojanju logora 92. tražio je, veli, primjenu sile za ulazak u njih da bi se oslobodili logoraši, „ali UN nas nije slijedio u tom zahtjevu“, itd.
Učinit će se, na trenutak, da to više nije onaj isti čovjek koji je, čačkajući zube, vikao da „Francuska nikada neće ratovati sa Srbima“. Ali samo na trenutak; jer će odmah podsjetiti da se „odvija mnogo drugih sukoba na planeti“ i da je npr. „angolski rat izazvao mnogo, mnogo više žrtava nego rat u Bosni“. Uloga Francuske, veli Mitterand, „nažalost nije i ne može biti da služi kao garant svim narodima i svim pojedincima koji imaju potrebu za slobodom“.
Ova sofistička argumentacija (da se ne može pomoći Bosni, jer se nije pomoglo Angoli, i obratno), BHL-u će izgledati kao „festival lukavštine“. Kada se kamere pogase, Predsjednik će u očima BHL-a izgledati kao umorni, slabi i bolesni čovjek, „zgomilan u samog sebe, malen“.
Stvari će se promijeniti u maju 95. kada na izborima pobjeđuje Chirac. Jedan od njegovih prvih poteza bio je prijem grupe najgorljivijih zagovornika bosanske stvari u Jelisejsku palatu (BHL, Jacques Julliard, Finkielkraut, Fejtö, Paul Garde, Gilles Hertzog, novinarka Françoise Giroud, pisac Jean d'Omersson, politički teoretičar Pierre Hassner i izdavač Francis Bueb).
Polovinom jula ‘95, nakon pada Srebrenice, 10.000 potpisnika Avinjonske deklaracije traži radikalan zaokret prema situaciji u Bosni; poručuju da odbijaju saučešće u genocidu i rušenju svih principa na kojima su utemeljene moderne demokratije; inicijatori deklaracije – pozorišni radnici Ariane Mnouchkine, Olivier Py, Emmanuel de Véricourt i François Tanguy otpočinju ispred Teatra Sunca štrajk glađu koji će okončati dvadesetak dana kasnije, kada otpočnu NATO udari kojim će, konačno, biti zaustavljena rat i zločini u Bosni.
Tih posljednjih dana rata, BHL će pratiti jedinice 7. korpusa Armije RBiH, u oslobodilačkoj ofanzivi na sjeverozapadu zemlje. „Mi smo“, bilježi on u svom dnevniku, „na stotinu metara od Srba – i na pet kilometara zračne linije od Skender-Vakufa, posljednjeg utvrđenog grada koji brani pristup Banjoj Luci, gdje je Mladić nagomilao svoje oružje i ljudstvo.“ Premda se pokazalo da je sve vrijeme bio u pravu – međunarodna zajednica je vrlo lako mogla zaustaviti rat – BHL će, na kraju, biti ogorčen zato što se toliko čekalo na intervenciju i što je velikosrpskoj politici, umjesto da bude potpuno poražena, dobila izvjesne koncesije kroz dejtonski aranžman.
Pravda za Srbiju
Tih dana novembra ‘95, dok BHL napreduje s jedinicama bosanske armije, Peter Handke odlučuje posjetiti Srbiju, kako bi tamo, kako veli, „vidio stvarni život“. Po povratku u Pariz, on će poređati utiske s putovanja i objaviti ih u knjizi Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju. Nakon četverogodišnje šutnje, bit će to njegovo prvo oglašavanje u vezi sa ratom u bivšoj Jugoslaviji.
Centralna tema Pravde za Srbiju jeste rad ratnih reportera u Bosni. Handke će iznijeti stotinu i jednu zamjerku na njihovo izvještavanje. Žurnalisti su, veli on, svjesno pretjerivali, u najboljim slučajevima simplificirali, a u najgorim – izmišljali; i sve to kako bi pripremili teren za avione NATO-a.
Tako, recimo, pisac Pravde smatra da se iza prekomjernog interesa novinara Le Mondea za zdravstveno stanje predsjednika Mitteranda, koji je bio obolio od raka, ne krije ništa drugo do prava žudnja za smrću. Dalje, Handke će ismijati glavnog dopisnika Libérationa iz Bosne, koji je, kako nam saopćava pisac Pravde, prije rata bio sportski novinar i „briljirao je, izvještavajući sa Tour de Francea“.
Teško je ne primijetiti da ovu zajedljivu opasku ispisuje isti onaj Peter Handke, koji je, kao pisac niza književnih djela i nijednog pravnog, ‘91. godine tvrdio da je nezavisnost Slovenije i Hrvatske – kršenje međunarodnog prava, a mišljenje nije promijenio ni nakon što su slijedom nalaza Badinterove komisije Vijeće sigurnosti i Generalna skupština UN-a potvrdili da jugoslovenske republike imaju pravo na nezavisnost.
Ovaj književnik će, kasnije, u tekstu Oko velikog tribunala, bez ironije, govoriti o tome kako ga je Miloševićeva odbrana pozvala kao svjedoka-eksperta, ne otkrivajući šta je to polje njegove ekspertize koje bi bilo relevantno za ovakvu vrstu krivičnog postupka.
Handkeov antižurnalistički narativ prepun je kontradikcija – pisac Pravde neprestano radi stvari zbog kojih novinare kritikuje – ali od najveće važnosti je razumjeti da je sve to samo dekor. Možda ne centralna, ali svakako najvažnija tema Pravde jeste relativiziranje genocida u Srebrenici.
Već prilikom svog prvog putovanja u Srbiju, u zimu 95, Handke će, stojeći na obalama Drine, u Bajinoj Bašti, tridesetak kilometara uzvodno od Srebrenice, vidjeti u vodi jednu dječiju sandalu. Piščeva sagovornica S. – očigledno uzimajući u obzir njegovu sklonost da poriče zločine koji se stavljaju na teret srpskoj vojsci – upitat će ga tada: „Nećeš valjda dovoditi u pitanje masakr u Srebrenici?“ Pisac Pravde će odgovoriti da neće, naravno, osporavati zločin, ali – želi, kaže, znati „kako se može objasniti takav masakr, obavljen, kako kažu, pred očima svjetske javnosti, i to još poslije tri godine rata, kada su se, kako kažu, u međuvremenu sve strane, pa čak i psi rata premorili, i to još, kako kažu, u vidu organizovanih, sistematskih, dugo planiranih egzekucija“.
„Zašto takav hiljadostruki pokolj?“, upitat će se Handke, „šta je bio motiv? Čemu? I zašto umjesto istraživanja uzroka (‘psihopate’ nisu nikakvo objašnjenje) opet ništa do puka, pohotna, tržištem određena prodaja činjenica i prividnih činjenica?“
Izvjesna skepsa u vezi sa zvaničnim izvještajima o Srebrenici („kako kažu“, „kako kažu“, „kako kažu“), zatim ocjena te zvanične istine kao nelogične („zar su premorene trupe mogle organizirati egzekucije?“) i na koncu devalviranje pojma činjenica kroz njihovo dovođenje u vezu sa pojmovima tržišta i prividnih činjenica – sve to otkriva da pisac Pravde žudi za nekakvom alternativnom istinom. Ne osporavajući da se pokolj desio, Handke ipak, zazivajući istraživanje uzroka, evidentno traži nešto izvan samog događaja što bi promijenilo sve.
Navedeno propitivanje istine o genocidu u Pravdi bit će jasnije, kada u Ljetnom dodatku Zimskom putovanju, Handke i provede to istraživanje uzroka „masakra“. On će, naime, na tom mjestu zahtijevati da se pokolj u Srebrenici razumije kroz prizmu predhistorije, i. e. zločina počinjenih nad Srbima u selima oko Srebrenice tokom ‘92. i ‘93. godine. Masovna pogubljenja u julu 95. godine Handke će, na Dodatku, nazvati osvetničkim masakrom.
Pisac će čak napisati i da „za osvetu nema olakšavajuće okolnosti“ – želeći nesumnjivo podcrtati da je riječ o osveti, a ne da zločin nema opravdanje – a zatim će odbijanje zapadnjačke javnosti da genocid u Srebrenici sagledava kroz prizmu predhistorije, tj. kao osvetu, satirično definisati kao „dobošaranje o aktuelnostima“. Drugim riječima, žurnalisti gledaju samo tekuću dimenziju, površinu stvari, ne pitajući se o uzroku fenomena kojim se bave, što ukazuje da je njihov pristup površan i intelektualno inferioran, dok pisac, mislilac Handke postavlja pitanje o uzroku i daje odgovor („osvetnički masakr“), što bi, tom logikom, trebalo značiti da su njegove tvrdnje intelektualno superiorne u odnosu na žurnalističke.
Handkeovo svođenje genocida na osvetu predstavlja poznatu taktiku negiranja genocida (kojom će se, primjera radi, kasnije služiti i advokati Radovana Karadžića i Ratka Mladića). Jer ukoliko je u Srebrenici bila na djelu osveta, onda se ne može govoriti o genocidu.
To će Handke i sam, bez ikakvog uvijanja, kazati 2014. godine u jednom intervjuu za norveški DN magazin. Upitan o Srebrenici, on će reći: „Det var hevn, ikke folkemord, slik krigsforbryterdomstolen påstår. To je bila osveta, a ne genocid kako tvrdi Međunarodni sud.“
Kasniji pokušaji samog Handkea, njegovog izdavača Suhrkampa i Nobelovog komiteta da uvjere neupućene čitaoce da ovaj pisac nikada nije umanjivao i osporavao genocidni karakter počinjenog zločina predstavlja vrhunac moralne i intelektualne moralne bijede koji ne zaslužuje posebnu analizu.
Što se tiče teorije o „osvetničkom masakru“ kao takve, nju najbolje opovrgavaju činjenice iz presuda Haškog tribunala i drugih sudova. Kako je utvrđeno u procesu protiv generala Krstića, kroz analizu relevantnih dokaza, cilj političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba je od samog početka rata ’92. bio ukloniti srebreničku enklavu, jer je presijecala Podrinjski koridor i razbijala teritorijalnu cjelovitost tzv. Republike Srpske, na strateški važnom položaju, uz granicu sa Srbijom.
Zaključivši da bi se stanovništvo enklave, ukoliko bude samo prognano, moglo vratiti u donje Podrinje, po zaključenju mira, lideri bosanskih Srba su pribjegli radikalnoj mjeri – pogubljenju svih „vojno sposobnih“ muškaraca, znajući kakve će katastrofalne posljedice njihov nestanak imati za opstanak jedne takve patrijarhalne zajednice. Genocid u Srebrenici, koji je uzgred budi kazano nesrazmjeno veći zločin od bilo kojeg zločina nad Srbima u Podrinju, nije nikakva osveta, već konačni čin u provođenju jedne, prije samog početka rata, pažljivo osmišljene strategije.
Nadalje, sama pogubljenja nisu izvršena na jednom mjestu, niti tokom jednog dana, već na čitavom nizu mjestu (Branjevo, Kozluk, Pilica, Kravica, Orahovac, Petkovci, Bišina), tokom čitavih deset dana, a na svim lokacijama je primijenjen isti obrazac: izdvajanje su manje grupe od 5 do 10 zarobljenika, koji su nosili poveze na očima, a streljani su metkom u leđa ili u potiljak, s ciljem da se minimizira njihova patnja i naprezanje egzekutora, a sve kako bi se maksimalizirala efikasnost streljačkih vodova, što ovaj zločin čini zapravo antipodom osvetničkom masakru, koje je nezamisliv bez spontanosti, izvjesne haotičnosti, razularene upotrebe sile, pa i jedinstva vremena i mjesta radnje.
Na koncu, genocid nije izvršila neka sopstvenom emocionalnom uznemirenošću integrisana skupina, već čitav mozaik različitih jedinica (10. diverzantski vod, specijalni odredi policije iz Skelana i Šekovića, 4. i 6. bataljon Bratunačke brigade, itd.) koje su, u ovu svrhu, bile objedinjene po nalogu glavne komande VRS-a. U sudskim postupcima, navodi se samo jedan slučaj u kojem je egzekutor, kazao da su mu dva sina ubijena i da se došao osvetiti (isp. Miloš Stupar i dr, prvostepena predsuda, str. 43). U ostalim slučajevima, po pravilu se radilo o lično nezainteresiranim, ali psihološki inferiornim licima, kojima je bilo dovoljno narediti, zaprijetiti ili obećati materijalnu određenu naknadu da bi učestvovala u pogubljenjima.
Pisci i nasilje
Kao pisac koji je zataškavao i osporavao zločine, Handke nije neobična biljka u Parizu. Velika debata o odgovornosti takvih pisaca počela je još za vrijeme Drugog svjetskog rata, s aferom Brasillach. Bio je to dio šire rasprave o postupanju sa saradnicima okupatora.
Po Oslobođenju pisci su se bili ujedinili u Nacionalni komitet (CNE), zamišljen kao mjesto okupljanja antifašista svih ideoloških profila. Članstvo Komiteta isprva je bilo ujedinjeno u osudama kolaboracionista; između ostalog, formirana je posebna komisija, koja je dobila zadaću da napravi spisak pisaca-izdajnika; članovi: pjesnici Paul Eluard i Raymond Queneau, zatim Jean Bruller poznatiji kao Vercors, autor Tišine mora, najčuvenijeg romana o godinama okupacije; i na kraju katolički egzistencijalista Gabriel Marcel.
Ovo šaroliko društvo napravilo je spisak, u koji su bili uključeni pisci kao što su Céline, Pierre Drieu la Rochelle, Jean Giono, Charles Maurras, Henry de Montherlant i dr. Problemi su nastali kada je trebalo odlučiti šta je adekvatna kazna za proskribirane. Pisci bliski Komunističkoj partiji (Louis Aragon, Paul Eluard, Vercors, Claude Morgan i dr.) zahtijevali su smrtne kazne po kratkom postupku, dok su građanski pisci, kao što su François Mauriac, Jean Paulhan ili Camus, insistirali su da se provedu pravična suđenja i da kazne, ukoliko se utvrdi odgovornost, budu isključivo zatvorske.
Bio je to odraz šire političke polarizacije: s jedne strane, De Gaulle je smatrao da će masovne egzekucije dodatno produbiti podjele među Francuzima, dok je Komunistička partija zagovarala revolucionarnu pravdu, kao jedini efikasan lijek za brzo ozdravljenje duboko oboljelog društva. Više od deset hiljada ljudi je strijeljano, pod teretom optužbi za kolaboraciju.
Mauriac je osuđivao zastrašujuću realnost épuration sauvagea, u kojoj su, kako kaže, ljudi znali biti streljani, proizvoljno, bez čvrstih dokaza. U ime nacionalnog jedinstva, tražio je milost za one, koji su iz konformističkih razloga služili Vichyju, ponavljajući da „pisci imaju pravo na greške“.
S druge strane, Vercors i Sartre su isticali da se, za razliku od mirnodopskog društva, u vrijeme okupacije smanjuje razlika između pisanja i činjenja, te da riječ postaje jednaka djelu i da pisci moraju biti kažnjeni zbog svojih zlodjela, jednako kao i sami ratni zločinci. „Intelektualci“, reći će Claude Morgan, „imaju najviši stepen odgovornosti. Naše riječi nisu apstraktna slova. One mogu oduzeti ili spasiti život. Zato nas u potpunosti obavezuju.“
Polemika će dosegnuti tačku usijanja za vrijeme suđenja spomenutom Robertu Brasillachu, piscu i novinaru, koji je za vrijeme okupacije, između ostalog, pisao da i jevrejsku djecu treba deportovati iz Francuske, skupa sa njihovim roditeljima; slavio je ubice bivšeg socijalističkog ministra Maxa Dormoya i otvoreno pozivao na ubistvo predratnih lidera Léona Bluma, Georgesa Mandela (koji je na koncu i pogubljen) i dr.
Brasillach je osuđen na smrt, a uprkos peticiji koju je potpisalo 50 intelektualaca, uglavnom pripadnika Pokreta otpora, kojom je traženo da bude pomilovan – on je na kraju i streljan. Među piscima, koji su tražili milost bio je i Camus, koji nije osjećao ništa osim prezira prema optuženom, ali se principijelno protivio smrtnoj kazni. Komunisti i egzistencijalisti odbili su se pridružiti peticiji, smatrajući egzekuciju jedinim pravednim rješenjem.
Navedena podjela među piscima produbit će se početkom hladnog rata, 1947. kada se prvi put otvara pitanje logora i čistki u Sovjetskom savezu. S jedne strane, komunisti i egzistencijalisti, kao i u slučaju Brasillach, opravdavaju revolucionarno nasilje; s druge strane strane, građanski pisci kao što su Raymond Aron, Gide, Malraux ili Camus smatraju da nikakva politička ideologija ne može opravdati logore i čistke.
Tih godina, u Parizu se objavljuju prva svjedočanstva o užasima staljinizma. Boris Suvarin piše da je kroz sovjetske logore prije početka rata prošlo 7 miliona ljudi; Victor Serge objavljuje Slučaj druga Tulajeva, u kojem razobličava sovjetsku socijalnu patologiju; David Rousset, koji je preživio Buchenwald, poziva na uspostavljanje međunarodne komisije koja će otkriti istinu o Staljinovim logorima.
Naročitu pažnju izazvala je knjiga bivšeg sovjetskog funkcionera Viktora Kravčenka Odabrao sam slobodu, u kojoj govori o logorima, čistkama i politici izgladnjivanja. Nakon što su ga partijski megafoni, Andre Wurmser i Claude Morgan optužili da iznosi neistine i da je agent CIA-e, Kravčenko će ih tužiti, a višemjesečni proces će izazvati ogromno zanimanje javnosti. Jedna od svjedokinja bit će i Margarete Buber-Neumman, supruga Martina Bubera, jednog od lidera njemački komunista; ona će posvjedočiti kako je, bježeći pred nacistima, sa suprugom emigrirala u SSSR gdje je on 1937. streljan, a ona poslana u logor, odakle će, po sklapanju pakta Molotov-Ribbentrop 1939., biti prebačena u nacistički logor Ravensbrück, gdje će ostati sve do kraja rata.
U korist odbrane, svjedočit će ugledni partijski intelektualci, poput nobelovca Frédérica Joliot-Curiea, spomenutog pisca i ikone Pokreta otpora Vercorsa, historičara Jeana Bruhata ili filozofa Rogera Garaudyja; oni su pojašnjavali da je nemoguće i pomisliti da bi 23 miliona ljudi, koji su položili živote za odbranu Sovjetskog saveza, tokom Drugog svjetskog rata, ikada to učinilo da je uistinu riječ o represivnom sistemu.
Sud je, na koncu, presudio u korist Kravčenka, te su mu Wurmser i Morgan morali isplatiti obeštećenje za klevetu, ali niko od partijskih intelektualca nije prihvatao navode iznesene u presudi; to što je tvrdio „buržoaski sud“ bile su, u njihovim očima, laži plasirane sa jedinim ciljem da ocrne SSSR u očima francuskog proleterijata.
Za razliku od komunističkih dogmata, Sartre i egzistencijalisti će prihvatiti da postoje logori, ali će se sudržati od iznošenja kritike na račun Sovjetskog saveza u vezi s time, čvrsto vjerujući da je Staljinova država jedini preostali simbol za milione radnika širom svijeta. Umjesto na sovjetsku vlast, Sartre će se obrušiti na buržoasku štampu i intelektualce, koji su, po njegovom mišljenju, imali za cilj samo da diskreditiraju bilo kakvu ideju revolucije.
Tako će, kada bude otvorena tema sibirskih logora, Sartre optužiti kritičare Kremlja da šute o sličnim fenomenima u Frankovoj Španiji, žrtvama kolonijalnih ratova, kao i uslovima u kojima žive crnci u Americi. Šta je sa 80.000 ubijenih na Madagaskaru; šta je sa glađu u Alžiru, sa spaljenim selima u Indokini? – upitat će Simone de Beauvoir, ismijavajući to što se „buržoaziji slama srce dok sluša o nedaćama sovjetskih zatvorenika“. Ovaj metod, smještanja fenomena logora u širi kontekst, tih će godina primjenjivati i Merlau-Ponty i Edgar Morin.
Sartre će 1954. posjetiti Moskvu, a po povratku će objaviti niz članaka, u kojima će, između ostalog, pisati: „Postoji nesputana mogućnost kritike u SSSR-u, a životni uslovi sovjetskog građanina se kontinuirano poboljšavaju u društvu koje je u znaku stalnog napretka.“
Stvar će kulminirati u vrijeme polemike Sartre – Camus 1951. godine. Camus će optužiti Sartrea da se nije suočio sa zastrašujućom istinom o sovjetskim logorima, a Sartre će mu uzvratiti kontraoptužbom da je buržoaski intelektualni agent koji ignoriše stvarnost klasne eksploatacije. Ključne teme ove polemike bit će dio sveukupne intelektualne debate u Francuskoj u idućim decenijama: šta je veće zlo – kapitalistička ili komunistička represija? može li se masovnim nasiljem doći do humanijeg i pravednijeg društva? vodi li revolucija nužno u još veću opresiju? vrijedi li se boriti ukoliko će, skoro izvjesno, potlačeni postati tlačitelji?
Na temeljima, koje su postavili Gide i Malraux, Camus će razviti čitav jedan antitotalitarni moralistički sistem, koji počiva na principu da nikakva utopija ne može legitimizirati sistemsko nasilje, dok će Sartre ostati vjeran ideji revolucionarne transformacije društva, inspirišući se različitim pokretima (PCF, Castro, alžirski borci za nezavisnost, Maova kulturna revolucija, studentski pokret ’68. itd.), usvajajući konsekutivno svaki od njih i, nakon izvjesnog vremena, ih odbacujući, što ga je razlikovalo od partijskih dogamata.
Tako Sartre 1956. potpisuje oštar proglas protiv sovjetske intervencije u Mađarskoj; već 60. je na Kubi, gdje hvali „spontanu i nedogmatsku prirodu Castrovog pokreta“; 61. piše predgovor Prokletim na zemlji Frantza Fanona, u kojem propagira masovnu primjenu nasilja u borbi protiv kolonijalizma; ohrabruje mladog Francisa Jeansona, koji krijumčari oružje za borce za nezavisni Alžir; 72. opravdava ubistvo izraelskih sportista u Minhenu; podržava studentski bunt ’68; približava se maoističkoj ljevici; posjećuje Andreasa Baadera u zatvoru; podržava Mitteranda kao zajedničkog kandidata PCF-a i socijalista za Jelisejsku palatu.
Vidljive su i određene razlike između Handkea i Sartre. Potonji ostaje dosljedan u svom animozitetu prema buržoaskom poretku, te odbija Nobelovu nagradu. Također, za razliku od Handkea, koji će stati samo na stranu Srbije i ostati joj vjeran sve do kraja, Sartrea će podržati čitav niz perifernih režima, ne ostajući vjeran nijednom do kraja. Na koncu, dok će Sartre sve do kraja ostati privržen revolucionarnom neredu, Handke će npr. povodom protesta Žutih prsluka kazati da mu se ne sviđa nasilje. Jasne su, dakle, razlike, ali ostaje pitanje otkud toliko sličnosti između ove dvojice pisaca koji bi trebali biti antipodi.
Kraj historije
Iako uživa u pozi pisca, koji se sam bori protiv čitavog svijeta, istina je da je Handke, tokom 90-ih, u političkom smislu komplementaran i čitavoj jednoj duboko ukorijenjenoj struji u francuskoj intelektualnoj zajednici. Da bi se ovo podudaranje do kraja osvijetlilo, korisno je uporediti Handkeove političke pozicije sa onim Regisa Debraya, nastavljača sartrovske tradicije, intelektualca za kojeg je Sartre lično imao samo riječi hvale.
Debray je Althusserov đak, autor tzv. mediološke teorije, autor knjige Kuba – revolucija u revoluciji; profesor na Univerzitetu u Havani početkom 60-ih; Che Guevarin saborac u Boliviji; zatim Allendeov propagandist; Mitterandov savjetnik za vanjsku politiku od 81. do 89; protivnik NATO-a, tog „sredstva američkog potčinjavanja Evrope“, kako je pisao; protivnik američke intervencije u Kuvajtu.
Krajem maja 94. on će, u Le Mondu članak, objaviti tekst u kojem će pružiti punu podršku Mitterandovoj politici prema Bosni. Raspad Jugoslavije je bio greška; embargo na uvoz oružja nije nepravedan, bosanska armija je dobro opremljena onim što joj šalju Amerikanci, Saudijci i Pakistanci; nesreća Muslimana je, kaže Debray, u tome što su im saveznici dva najveća francuska neprijatelja – Amerika i islam; ne želi, zaključuje, ići u Sarajevo, jer je toliko drugih gradova u koje se ne može otići.
Pet godina poslije, za vrijeme NATO intervencije, Debray će otići u Beograd i na Kosovo, posjetit će izbjegličke kampove u Makedoniji, a onda će u javnom pismu predsjedniku Chiracu (Le Monde, 13. maj 1999.) konstatovati da je stanje na Kosovu znatno drugačije od onoga kako se predstavlja u okcidentalnim medijima.
Ovaj Che Guevarin saborac nas, nakon posjete Kosovu i Beogradu, obavještava u svom članku da je Milošević autokrata, prevarant, ali je demokratski izabran predsjednik, koji poštuje Ustav; NATO je, kaže, bombardovao 300 škola, Albanci najviše bježe s Kosova zbog NATO bombi, Zapad je licemjeran jer nije uradio ništa kada je 400.000 Srba protjerano iz Krajine, Srbi su žrtva međunarodne zavjere; Evropa je učestvujući u ovom ratu kapitulirala pred interesima SAD-a, Chirac treba povući francuske snage; historijske paralele s Minhenom su nonsens. „Na kraju krajeva“, zaključuje Debray, „tokom nacističke okupacije Albanci, Muslimani i Hrvati su imali SS divizije, Srbi nikada.“
Skoro da nema teze koju je Peter Handke iznio u Pravdi za Srbiju i svojim drugim jugoslovenskim esejima, a da je nećemo prethodno naći kod revolucionara Debraya. Na istovjetnim ili sličnim pozicijama će, tokom 90-ih, biti i drugi intelektualci s radikalne ljevice. Jean-Luc Melenchon, Max Gallo, Daniel Bensaid, Catherine Samary, Tzvetan Todorov, Pierre Bourdieu, Serge Halimi, Alain Badiou, i dr. Ova grupa internacionalističkih ljevičara, koja je bila nešto tiša za vrijeme rata u Bosni – između ostalog zato što su veći dio vremena imali istomišljenika u Jelisejskoj palati – postat će nešto glasnija za vrijeme rata na Kosovu, kada će u martu i maju 1999. potpisati više apela protiv bombardovanja Srbije.
„Srijeda 24. marta 1999. bit će ubilježena kao nesretan dan naše istorije: po prvi put nakon 1945, jedna suverena evropska država je bombardovana od strane vojne alijanse pod američkom komandom, tako da su prekršena sva pravila međunarodnog prava i izvršeno nasilje nad Poveljom UN-a“, kaže se u apelu Ne ratu, koji su u martu 99. inicirali intelektualci bliski ekstremnoj desnici (Laurent Ozon, Charles Champetier i Arnault Guyot-Jeannin), a potpisali su je i internacionalistički ljevičari, kao i pacifisti kao što su Harold Pinter, Henri Peña-Ruiz, Yves Vargas, Aline Pailler, Ken Loach, Max Gallo, Gisèle Halimi, otac Pierre i dr.
„Agresija NATO-a na Srbiju je neprihvatljiva i samo pogoršava konflikt, koji pretenduje da riješi“, kažu potpisnici i dodaju da je „humanitarna motivacija samo izgovor koji neće prevarati nikoga“: „Palestinci, Kurdi i Tibetanci u svojoj borbi protiv opresije i za međunarodno priznanje nisu nikada dobili ni najmanju vojnu pomoć. Iako izvorno odbrambena alijansa, NATO se pred našim očima pretvara u instrument američko-zapadne agresije u svijetu“, zaključuju ljevičarsko-desničarski potpisnici i pozivaju na otvaranje političkih pregovora.
Kada „shvate“ da su pokretači peticije ekstremni desničari, lijevi intelektualci poput Galloa, Pailler i oca Pierra će povući svoje potpise, ali će ostati ironična činjenica da to nisu uradili u eventualnoj razlici u stavovima po ovom pitanju.
Lijevi intelektualci će svoje stavove profilirati i u dva autonomna proglasa, u kojima neće biti mjesta za desničare. Najprije u peticiji, koju je u martu pokrenula marksistkinja Suzane de Brunhoff, a koju su potpisali neki od najvećih živućih lijevih intelektualaca, kao što su Edward Said, Noam Chomsky, Pierre Bourdieu, Alex Callinicos, Tariq Ali, Pierre Vidal-Naquet (koji je, uzgred budi kazano, podržavao intervenciju u Bosni), i dr.
Izbor između Miloševića i NATO-a je, kažu, lažni izbor, jer su NATO udari samo intenzivirali progone protiv Albanaca na Kosovu, koje provode srpski ultra-nacionalisti; bombardovanje je samo konsolidovalo Miloševićevu moć, dalo mu priliku da uguši kritičke medije i osiguralo mu sveopću podršku.
Intervencija može samo destabilizirati Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Nije uopće tačno, dodaju, da NATO štiti civilno stanovništvo, naprotiv – veliki broj Albanaca se povlači iz svojih domova, upravo zbog straha od bombardovanja. Zato – zahtijevaju da se odmah obustave napadi, te da se organizira balkanska konferencija na kojoj će predstavnici svih država i svih nacionalnih zajednica u njima uzeti učešće; mora se odbraniti pravo naroda na samoopredjeljenje, pod uslovom da ovo pravo nije usmjereno protiv drugih naroda i da se ne provodi kroz politiku etničkog čišćenja.
U Evropskom apelu za pravedan i dugoročan mir, koji je objavljen u časopisu L'humanité, bivšem glasilu Komunističke partije, ovi intelektualci kažu da nije tačno „da je na Kosovu ‘sve pokušano’, te da je bombardovanje bilo jedini efikasan način da se spriječi srpska represija i da je ono jedini odgovor u odbrani života i prava Kosovara.“ Potpisnici ovog apela optužuju zapadne vlade da su ubrzali dezintegraciju Jugoslavije, a zatim da su odobrili i etničku podjelu Bosne i Hercegovine, koja je, kako ističu, organizovana u Beogradu i Zagrebu; zapadne vlade su krive jer su ignorisale progon Srba iz Krajine i zapostavile pitanje kosovskih Albanaca, zaključuju potpisnici.
Premda su lijevi intelektualci u vlastitim proglasima znatno oštriji prema Miloševiću i velikosrpskoj politici, nego desni, ostaje činjenica da su ključnim pitanjima dana nastavljaju slagati sa srbofilskom desnicom à la Handke: raspad Jugoslavije je bio greška, izvještavanje zapadnjačkih medija je pristrasno, a intervencija NATO-a je neprihvatljiva.
Ovaj niz stavova, manje-više, zauzimat će i desničari, od suverenista (Paul-Marie Coûteaux, René-Victor Pilhe ili Charles Pasqua), preko križarske desnice (Le Penn, Jean Raspail, Jacques Laurent, Alain Paucard) ili pravoslavnih mistika (Solženjicin, Vladimir Volkoff, Gabriel Matzneff), pa sve do srbofila kakvi su Dominique Jamet, Paul-Marie de La Gorce, Frederic i Jean Dutourd. Na koncu, uz Handkea, najagilniji zagovornici srpske stvari u Francuskoj, bili su pisci Patrick Besson i Jérôme Leroy, saputnici Komunističke partije Francuske.
Ovaj naoko zbunjujući fenomen prožimanja krajnje ljevice i desnice, u ključnim pitanjima epohe, moguće je razumjeti samo ako imamo na umu specifičnu ideološku situaciju, do koje dolazi po padu Berlinskog zida, kada nakon pola stoljeća hladnoratovske polarizacije, dolazi do stvaranja unipolarnog svijeta. U situaciji, kada će se ključna pitanja ticati poteza Sjedinjenih Država i njihovog projekta liberalnog svjetskog poretka, u drugi plan će pasti međusobne razlike krajnje ljevice i desnice, i ključna odrednica njihovog identiteta tih godina bit će u borbi protiv prevlasti „američke“, liberalne ideologije.
Komentarišući ovaj fenomen, u Le Mondeu, u aprilu 1999, Bernard-Henri Lévy će kazati da između komunista, srpskih fašista i pacifista, koji defiluju ispred američkih ambasada u Evropi, postoje velike razlike, ali i jedna zajednička refleksivnost. Oni, kaže BHL, ne mrze samo Ameriku, već i ono što je esktremna desnica 30-ih zvala „unutrašnjom Amerikom“ – i čitav taj inventar loših strasti je, zaključuje BHL, „konac koji ih spaja“.
Da je strah od jačanja pozicije Sjedinjenih Država, nakon hladnog rata, imao možda i presudan utjecaj na formiranje vanjskopolitičkih stavova Mitteranda, potvrdit će njegov savjetnik Attali, kazavši da je bivši predsjednik često isticao kako ne želi da Evropa postane „američka legija stranaca“. – „Francuska to ne zna, ali mi smo u ratu s Amerikancima“, kazat će Mitterand, u jednom od svojih posljednjih intervjua, „da, u pitanju je permanentni rat, životni rat, ekonomski rat, istina rat bez mrtvih.“ On će dodati tada i da su „Amerikanci veoma teški, jer oni žele svu moć za sebe.“
Lako se može doći do pogrešnog zaključka da je lijeva misao, u konačnici, nužno morala biti uz Miloševića, čak i kada ga je kritikovala, jer su u SAD-u imali zajedničkog neprijatelja. Međutim, takav zaključak opovrgava veliki broj radikalnih ljevičara, koji su digli glas protiv zločina u Bosni i na Kosovu, te podržali intervenciju NATO-a, kao jedinu realnu mogućnost da se rat i zločini zaustave, nakon što su se višegodišnji pregovori u Bosni pokazali nedjelotvornim.
Istaknute ličnosti internacionalističke ljevice kao što su Pascal Boniface, Alain Joxe, Phillipe Herzog, Alain Lipietz ili Christophe Aguiton su zagovarali intervenciju protiv Srbije. Joxe, nosilac liste Evropa počinje u Sarajevu, žestoko će, recimo, odgovoriti Debrayu, kazavši da se ovaj filozof „liči na lošeg reportera, koji je dopustio sebi da ga izmanipuliše srpski propagandni sistem“; međutim, dodaje Joxe, treba znati da Debray uopće nije naivan čovjek, on je još od rata u Bosni svjesno stao na stranu Miloševića, kako bi opslužio svog (bivšeg) šefa Mittteranda.
Uvjerenje da američka dominacija destabilizira svijet (isp. knjigu Carstvo nereda), jednog Joxea neće spriječiti da iskaže svekoliki prezir prema „genocidnim zločincima poput Šešelja i Arkana“, koji su, veli on, „imali podršku francuskih vlasti na čelu s Mitterandom“.
Filozof Alain Brossat i politolog Jean-Yves Potel, obojica predavači na Univerzitetu Paris-VIII, bastionu krajnje ljevice, u listu Humanité će kritikovati lijeve intelektualce, koji su se protivili vojnoj intervenciji protiv Miloševićeve Srbije, ukazujući da od jednog drveta (protivljenja NATO-u i američkoj dominaciji) ne vide čitavu šumu, a to je Miloševićeva represija protiv Albanaca. Brosaat i Potel će svjesno, kažu, podrediti svoja neslaganja sa NATO savezom i američkom vanjskom politikom, jednom višem cilju, a to je pravo kosovskih Albanaca na opstanak.
Ideološka konfuzija na ljevici, u vezi sa „jugoslovenskom krizom“, bila je samo nastavak sveopće krize lijeve misli, koja je počela još od sredine 70-ih, a kulminirala je u vrijeme pada Berlinskog zida.
Od revolucije do intervencije
Revolucionarni model intelektualaca, kakav je Sartre ili Debray, uvijek sklon totalitarnim režimima s periferije, a sumnjičav prema Sjedinjenim Državama – dominirao je francuskom scenom od 1945. pa sve do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, kada se počinje povlačiti u izvjesnu defanzivu, u kojoj će dočekati i jugoslovenske ratove.
Ključni događaj bilo je objavljivanje Solženjicinovog Arhipelaga GULAG-a u Parizu. Pojavivši se, nakon eskalacije revolucionarnih tendencija u maju ‘68, Solženjicinova knjiga je izazvala nezapamćen interes: za samo sedam dana prodato je više od 800.000 primjeraka. Bio je to signal da se Pariz zasitio revolucije.
Inspirisana Solženjicinovim djelom, grupa mladih intelektualaca, bivših, razočaranih maoista, odnosno „novih filozofa“ (kako će ih javnost nazvati) počinje obračun sa revolucionarnim teorijama. Godine 1977. mladi Bernard-Henri Lévy objavljuje Barbarizam s ljudskim licem, u kojem tvrdi da sve filozofske teorije, koje nastoje objasniti svijet i na temelju toga popraviti društvo – nužno pribjegavaju sistemskim povredama ljudskih prava. GULAG i čistke, kaže BHL, nisu nikakva devijacija, već prirodna posljedica Marxovog i Lenjinovog učenja.
Neke ključne teze „nove filozofije“ bile su: država je centralni izvor opresije; pojedincima ne smiju biti uskraćene političke i ekonomske slobode uime političkih utopija; razum je inherentno totalitaran, misao uvijek operiše na osnovu logike moći; „s obzirom da će svaka politička ideologija završiti u opravdavanju zločina protiv čovječnosti, jedina sigurna forma političke akcije jeste odbrana ljudskih prava“ (BHL).
Pogledajmo kako izgleda neka konkretna stvarnost provučena kroz mrežu „novofilozofske“ teorije, na primjeru jugoslovenske krize i bosanskog rata, kao glavnog predmeta naše pažnje.
U Iskušenju nevinosti, Pascal Bruckner piše da je Zapad napravio istu grešku sa srpskim nacionalizmom, koju je ranije napravio sa antikolonijalizmom i komunizmom: „dopustili smo da budemo ucijenjeni retorikom žrtve“. Čim su srpski nacionalisti 80-ih počeli forsirati priču o srpskom martirstvu tokom Drugog svjetskog rata, to je trebalo shvatiti kao predznak opasnosti; brzo se zaboravilo da je retorika žrtva bila temelj nacizma; od rase, koja misli da je superiorna, opasnija je samo rasa, koja misli da je superiorna, ali ponižena.
Prije nego što će početi svoj ratni poduhvat, srpska nacionalistička politika će, kaže Bruckner, proglašavati svaku kritiku na svoj račun – „genocidnom prijetnjom“, pokušavajući priskrbiti za sebe oreol apsolutne nedužnosti. Autor Iskušenja citira pisca Milorada Pavića, koji je tvrdio da se Srbima u Jugoslaviji sprema genocid, kao i da je „srbofobija u Evropi vehementnija od antisemitizma“; zatim, tu je Daniel Schiffer, „filozof“ i Miloševićevih propagandista, koji optužuje „nove filozofe“ da su počinili moralni genocid nad Srbima; i na koncu, tu je i sam Milošević koji u zimu 93. govori da su i ekonomske sankcije – genocid.
„Šta nije genocid nad Srbima, pitam vas ja?“, piše Bruckner, zaprepašten činjenicom da se očigledna agresija na Bosnu u Beogradu naziva „antigenocidnim oslobodilačkim pokretom“, te da Mladićevi vojnici zatvaraju Bošnjake i Hrvate u logore, optužujući ih da su spremali genocid protiv srpskog naroda. Logika srpske vojske je: „Ako te ubijem, to je tvoja krivica.“ Suočeni sa ovom retorikom, kaže Bruckner, razumijemo riječi Mareka Edelmana, pisca i posljednjeg preživjelog vođe ustanka u Varšavskom getu, da je „Miloševićeva Srbija iznjedrila posthumnu pobjedu za Hitlera“.
Retorika žrtve počiva na ideji da je cijeli svijet dužan jednom narodu; odnosno na „žudnji da se bude Jevrej“, jer to, kaže Bruckner, znači – imati apsolutni imunitet. Paradoksalno, ideja da je cijeli svijet dužan srpskom narodu praćena je mišlju da je cijeli svijet protiv tog naroda. Činjenica da su srpske vođe svojim gnusnim postupcima, arogancijom i cinizmom okrenuli veći dio svijeta protiv sebe, njima samima izgleda samo kao aposteriorna potvrda ispravnosti njihove borbe. „Oni su u pravu, jer su sami protiv svih.“
Iza paranoidne megalomanije stoji paranoidna deluzija: cijeli svijet ništa drugo ne radi, osim što smišlja kako uništiti Srbiju. I dok srpska artiljerija ima konkretnu prevlast na terenu, srpskom nacionalisti se čini da neprijatelji Srba upravljaju svijetom: Vatikan, Njemačka, SAD i islamske zemlje su se, skupa sa medijima i intelektualcima, urotile protiv Srba. Ovakva vrsta viktimizacije je, zaključuje Bruckner, totalna negacija humanosti, otvoreni poziv na ubistvo.
Analizirajući stanovište Evrope, autor Iskušenja zaključuje da je jedini „zločin“ Bosanaca u tome što su pružili otpor, umjesto da puste da budu poklani. Svi su na Zapadu računali na brzu pobjedu Srbije, koja je po njima jedina mogla čuvati red na Balkanu nakon raspada Jugoslavije. Računajući na izvjesnost one dijalektike, po kojoj će progonjeni zasigurno nekada postati progonitelji, Evropljani su odbili pružiti pomoć. To je, kaže Bruckner, kao da gledate dijete koje se utapa i odbijete mu pomoći, jer će i ono „u nekom trenutku izrasti u zlikovca“.
Ključni problem je što se od žrtava traži da budu bezgrešne. Od žrtve se traži da bude totalna žrtva, u protivnom uopće nije žrtva, a time se zapravo samo opravdava vlastita pasivnost. Imperativ nedužnosti i na ovom mjestu, ponovo postaje, izvorište zla. Paradoks Evrope pozicije jeste u tome što, s jedne strane, govori „nikada više“, a s druge da bosanski logori nisu kao Treblinka. Drugim riječima, Evropa će reagirati tek nakon što se desi i u Bosni desi Treblinka; koji kredibilitet tu onda ima „nikad više“?!
Svaka regija, svaka nacija, svako selo je u proteklih 500 ili hiljadu godina počinilo neko zlodjelo. Tvrditi da jedan narod ima imunitet, jer je bio žrtva u prošlosti, ili da nosi krivicu, jer je činio zločine, predstavlja stranputicu. Potrebna je pravda i zaborav. Jer jednom kad se počinioci osude, kada se izvrše reparacije i kada žrtve oproste, ukoliko osjete da je potrebno – nastupa vrijeme kada moramo podvući crtu i ostaviti mrtvima da oplakuju mrtve; potrebno je mržnju sahraniti sa njima. Potrebna je pravda, jer je potreban zaborav, kaže Bruckner.
Zadaća intelektualaca nije da nalazi izgovore za nasilje, koje čini njegova nacija, rasa ili proleterijat u svom historijskom hodu; zadaća je stati u zaštitu onih, čija su osnovna ljudska prava u ovom trenutku ugrožena, prije svega pravo na život. To je dominantna svijest francuskog intelektualca u drugoj polovini 70-ih. Ona sazrijeva čak i kod Sartrea, koji se čitav život borio za pobjedu izvjesnih ideja, čak i po cijenu ljudskih života. Kada 78. i 79. stotine hiljada vijetnamskih izbjeglica, nakon rata, pokuša brodovima doći do Singapura, Malezije ili Tajlanda, veliki broj njih će zaglaviti na moru, a mnogi će se utopiti. Sartre će tada čak ići na audijenciju kod francuskog predsjednika d'Estainga, moleći ga da interveniše u korist tih ljudi. „Ne interesuje me njihova ideologija, interesuje da im spasimo živote“, kazat će tada.
Još 1971. godine, kao dvadesetdvogodišnjak, BHL će sa bivšim španskim borcem Malrauxom, koji tada ima 69 godina, raditi na formiranju međunarodnih brigada, koje će pomagati Bangladešanima u njihovoj tadašnjoj brobi za nezavisnost od Pakistana. Ako se svijet ne može učiniti boljim, onda se makar može spriječiti da postane gori, a sredstvo jeste – intervencija, zaključuje mladi BHL tih godina. On će 80-ih podržavati borbu poljskih sindikata i talibana protiv Sovjetskog saveza, a 91. će biti jedan od glavnih zagovornika američke intervencije protiv Sadama Huseina, nakon invazije iračkih snaga na Kuvajt.
Zenit njegovog intervencionističkog angažmana bit će u Bosni i na Kosovu 90-ih godina. Iako filozofija humanitarnog intervencionizma daje prednost ljudskim životima u odnosu na bilo kakve ideje, BHL će tokom rata u Bosni shvatiti da će se zapadna javnost lakše solidarisati sa žrtvama, ukoliko u njima prepozna svoje ideološke istomišljenike. Zato će insistirati na tome da se bosanska strana ne bori samo za goli opstanak, već za ideju kosmopolitizma i sekularnog islama (o tome kasnije), te da od te borbe zavisi sudbina čitavog zapadnog svijeta.
Već će sa ratom u Iraku, ideologija humanitarnog intervencionizma početi da gubi kredibilitet. Za razliku od Bosne i Kosova, gdje je intervencija došla kao logična i neophodna reakcija na genocid i masovne zločine, američka invazija na Irak neuvjerljivo je pravdana tvrdnjama o tome da autoritarni režim Sadama Huseina posjeduje „oružje za masovno uništenje“. Za razliku od BHL-a, koji će zašutjeti, Glucksmann i Bruckner će ići do kraja, dajući podršku invaziji. Bit će to godine, u kojima će „novi filozofi“ izgledati istrošeno i kompromitovano, nešto kao partijski marksisti, nakon sovjetskih intervencija u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu.
Sve ovo vrijeme, „novi filozofi“ će, s lijeva, biti optuživani da su agenti kapitalističkog poretka, kao Camus u polemici sa Sartreom, a kao politički pobjednici 80-ih i 90-ih, oni će doći u poziciju da brane stvarnost što će se, kao i uvijek, pokazati kao najnezahvalniji zadatak za jednog intelektualca.
Posljednja pobjeda BHL-a, bit će za vrijeme krize u Libiji 2011, kada će zapadna koalicija intervenisati protiv Gadafijevih snaga, s ciljem zaštite civila u Bengaziju, međutim – činjenica da će, nakon toga, Libija ući u višegodišnji civilni rat, nanijet će dodatni, možda i kobni udarac kredibilitetu „nove filozofije“. Konačni krah ideja humanitarnog intervencionizma doživjet će u Siriji, naročito za vrijeme presudne bitke za Aleppo 2016. godine, kada se zapadne vlade, unatoč ogromnom pritisku javnosti, kojem će i BHL dati svoj ogroman doprinos, neće usuditi da intervenišu. Bio je to kraj jedne ere.
„Nova filozofija“ i islam
Ono što je zbunjujuće za ljude, koji vole jednostavna objašnjenja jeste odnos „novih filozofa“ prema islamu. Činjenica da su u bosanskom ratu bezrezervno podržavali bosansku stranu, koja je uključivala i muslimane, neupućenom čitaocu bi mogla biti signal da „novi filozofi“ imaju blagonaklon odnos prema islamu. Međutim, stvari stoje posve drugačije.
Još 1990. godine, za vrijeme velike debate o nošenju marame u školama, Finkielkraut i Glucksmann će zauzeti netrpeljive pozicije: tvrdit će da je marama simbol opresije, te da je, kao takva, prirodni sastojak islamskog fundamentalizma. Glucksmann će ići dotle da će će maramu nazvati „terorističkim amblemom“ i „uniformom teokratske revolucije“. Njihov zaključak je, tada, da ne smije biti kompromisa sa islamskim fundamentalizmom.
Nakon toga, 1991. godine, „novi filozofi“ će u građanskom ratu u Alžiru podržati autokratsku i korumpiranu vladu FLN-a, koja je, nakon četiri decenije na vlasti, odbila priznati poraz na izborima i prepustiti poziciju. Dovoljan razlog da podrže tako nepoželjnog saveznika bio je u činjenici da je opozicioni FIS, koji je pretendirao da bude nova vlast, bio zapravo islamistička stranka, koja je zagovarala uvođenje šerijata. „Novi filozofi“ su smatrali da je i vojni puč opravdano sredstvo za sprečavanje scenarija, po kojem bi u Alžiru, tako važnoj državi za Francusku, na vlast došli islamisti.
Ako imamo u vidu navedeno, zar nije bilo logično da „novi filozofi“ budu i protiv muslimanske stranke u Bosni. Ni najmanje, jer su bosanski muslimani za BHL-a i društvo bili drugačiji muslimani, nosioci laičkog, evropskog islama. Činjenica da su Bošnjaci bili muslimani, u očima „novih filozofa“ postat će njihova prednost. Nabrajajući razloge u korist intervencije, BHL će u Ljiljanu i pepelu naglasiti „ da najzad u Bosni ima (premda nisu jedini) jedna snažna muslimanska populacija; da su ti muslimani suprotnost tim tupavim fundamentalistima kako nam ih oslikava izvjesna propaganda; da su oni, naprotiv, otvoreni i tolerantni, umjereni; i da je to isti tip muslimana koje sanjamo za naša predgrađa.“
Kada u francuskoj štampi pročita neke članke o islamizaciji društva u Bosni, BHL će brže-bolje otići u Zenicu, kao navodno središte islamističkog pokreta, i bit će mu dovoljno da tamo vidi kockarnice, ljude koji piju alkohol i djevojke u kratkim suknjama da zaključi da su optužbe za islamizaciju obična kleveta.
Bosanski islam je, kaže BHL, „islam kojeg bismo morali pozdraviti i voljeti“; ukoliko Francuska ostavi na cjedilu bosanske muslimane, veli on, „u našim predgrađima neće manjkati ljudi koji će nam reći: ‘Vi ste se izdavali da hoćete jedan laički i otvoreni islam; imali ste ga u Bosni, pustili ste ga da umre; kakvo povjerenje ukazati, nakon svega, vašem govoru, vašim obećanjima?“
„Novi filozofi“ su nesumnjivo imali mnogo razloga da osjećaju prezir prema Miloševićevom nacional-boljševizmu. Ne zaboravimo, neki od njih (Bruckner, Glucksmann, posebno Finkielkraut) su to dokazali već tokom rata u Hrvatskoj. Činjenica da su, u Bosni, nasuprot Miloševića, bili i sekularni muslimani bila je samo pozitivna dodatna okolnost, a zasigurno ne presudni motiv za njihovo uplitanje. Ipak, istina je da su tu okolnost – svoju podršku bosanskim muslimanima – „novi filozofi“ koristili i da skinu sa sebe etiketu islamofoba, koju su im, u nekim drugim kontekstima, pokušavali prilijepiti njihovi muslimanski protivnici kakav je, npr, Tarik Ramadan.
Paradoksalnost cijele ove situacije upotpunjuje i činjenica da su korifeji lijeve misli poput Jean-Luca Melenchona, koji danas u Parizu predvode proteste protiv islamofobije, bili gorljivi protivnici bosanske nezavisnosti i intervencije NATO-a protiv Srbije. Čitalac željan jednostavnih objašnjenja, svakako bi ostao posve zbunjen kada bi vidio kako Alain Badiou, u polemici s Finkielkrautom brani pravo muslimankama u Francuskoj da nose marame, a odmah zatim dodaje da su „u Bosni sve strane vršile etničko čišćenje“, te da je NATO imperijalistička organizacija koju je trebalo raspustiti nakon intervencije protiv Srbije.
Ponovo, da čitalac ne bi pravio pogrešan zaključak da je ljevičarska misao nužno naklonjena Miloševiću, vrijedi navesti primjer lijevih intelektualaca, koji imaju nešto bolje iznijansiranu misao, kao npr. Emmannuel Todd, koji je, s žestok kritičar islamofobije u francuskom društvu (isp. Ko je Charlie?), jednako kao i američke intervencije u Iraku (isp. After the Empire), a opet nema nikakvu dilemu o genocidnoj prirodi velikosrpskog političkog projekta (također After the Empire), kao i da postoje suštinske razlike između Bošnjaka i bliskoistočnih muslimana, kada je riječ o tradiciji, mentalitetu i kulturnohistorijskom stepenu razvoja (isp. Konvergencija civilizacija).
Književnici i rat
Handkeova jugoslovenska politika obični je melanž mitova velikosrpske propagande i fraza francuske ljevice, pod čijim utjecajem je mogao biti, živeći 90-ih godina u Parizu. Iole upućen čitalac tu neće pronaći nikakav originalan uvid, nikakav neobičan ugao gledanja. Navedena činjenica pokazuje svoj puni značaj, ako imamo u vidu da autor Pravde za Srbiju voli vjerovati da su njegovi protivnici, uglavnom zapadni žurnalisti, površni i ograničeni, a da je on sam Écrivain, duhovno superiorni, besprijekorni mislilac.
Najprije, neozbiljno je tvrditi da bi književnici – zato što su navodno duhovno sofisticiraniji – trebali znati nešto više o ratu od ratnih reportera. Novinari kao što su John Burns, Kurt Schork, Roy Gutman, Penny Marshall, Martin Bell, Peter Maas, Jean Hatzfeld, Tony Birtley, John Pomfret, Ed Vulliamy i drugi vidjeli su više rata uživo, nego Peter Handke na televiziji, te je na određen način smiješno kada on pokušava reći da je superioran, u tom smislu, u odnosu na njih.
Ali čak i da je tako – a nije – čak i da književnici znaju nešto više o ratu nego novinari – a zašto bi znali? – Handkeova postavka je abderitska. Naime, nasuprot njegovom srpskom stanovištu o jugoslovenskim ratovima nije samo stanovište „površnih žurnalista“ ili Haškog tribunala, već i najvećeg broja njegovih kolega, književnika. Ovo su samo neki od njih: Günter Grass, Salman Rushdie, Eugène Ionesco, Octavio Paz, Česlav Miloš, Josif Brodski, Mario Vargas Llosa, Jorge Semprun, Vaclav Havel, Don DeLillo, Arthur Miller, Stanislav Lem, Susan Sontag, Juan Goytisolo, Derek Walcott, Paul Auster, Adam Zagajevski, itd.
U jednom intervjuu za Zeit iz 2006. godine, Günter Grass će ocijeniti da je Handke oduvijek imao tendenciju da protivrječi svemu i svačemu, a pri tome se uvijek pozivao najbesmislenije argumente. Komentarišući Handkeov samodopadni stav da „vidi stvari mnogo jasnije, zahvaljujući pjesničkom čulu“, Grass će odgovoriti da je Handke „dobar primjer za raznorazne stvari, ali nikako za čovjeka koji jasno zapaža stvari“. Iako sve činjenice govore protiv Handkea, veli Grass, on već godinama drži tu jednostranu poziciju, pokazujući „zadivljujući tvrdoglavost“.
Komentarišući Handkeov pokušaj da Miloševića prikaže kao žrtvu, Grass će kazati da se Milošević ne može ubrojati među žrtve. „Prave žrtve su“, kaže, „pokopane na drugim mjestima, u Srebrenici i drugdje.“ Grass, koji je bio zagovornik intervencije protiv Srbije, kasnije će, zbog, kako će pojasniti, „prekomjernih kolateralnih šteta“, povući podršku toj vojnoj akciji, ali će ostati privržen istini o zločinima za koje je odgovoran srpski politički establišment.
Salman Rushdie će kazati da Handke zaslužuje da uđe u najuži za izbor „idiota godine“, zbog „strastvenih apologija koje je ispisao u čast Miloševićevom genocidnom režimu“. Rushdie će još 1993, na kongresu PEN centra, kazati da će „uništenje Sarajeva progoniti Evropu generacijama“. – „Sarajevo nije pozornica nikakvog građanskog rata, već srpske agresije“, podcrtat će on i godinu poslije, u tekstu Bosna u mojim mislima, dodajući da bi bilo „korisno zamisliti kako bi se stvari odvijale u bivšoj Jugoslaviji da su Bosanci bili kršćani, a Srbi muslimani, čak i da su muslimani ‘samo po imenu’.“
Josif Brodski će, u članku Krv, laži i okidač historije, 1993. godine kazati da „Milošević i Tuđman, kao i lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, trebaju odmah u UN-u biti proglašeni odmetnicima i tretirani u skladu s time“. Srbija kao neupitni agresor, kaže Brodski, treba biti obavezana da plati reparacije za svu počinjenu štetu; sve države trebaju poništiti diplomatsko priznanje Srbije i Hrvatske, sve dok se ove ne odreknu teritorijalnih pretenzija, a ključna stvar jeste da Zapad i Sjedinjene Države ne prihvataju „moronske agende koje nameću bitange iz Beograda i Zagreba“, koje su pregovarači Vance i Owen prigrlili, zaključuje autor Elegija za Johna Donnea.
Česlav Miloš će, u jednom intervjuu za vrijeme intervencije na Kosovu, podsjetiti na svoju pjesmu Sarajevo, koju je napisao tokom rata u Bosni, upozoravajući na pogubnu pasivnost Zapadne Evrope pred činjenjem masovnih zločina. „To što su Srbi radili u Bosni – etničko čišćenje i druga zvjerstva – ozlojedilo je zapadnoevropsko i američko mnijenje, jer je postojao osjećaj nemoći i frustracije pred tolikom neljudskošću izvršenih zločina“, reći će autor Zarobljenog uma.
Kazat će i kako vjeruje da su „akcije NATO-a moralne i apsolutno opravdane“, uz rezervu da – „neko, kada je frustriran dugi niz godina, može uslijed te frustracije napraviti i neke greške“. „Ne znam da li je bombardovanje najbolje rješenje, ali srbijanska odgovornost mora biti jasno naznačena. Milošević je, bez sumnje, odgovoran za najužasnije zločine, koji su praktično jednaki nacističkim zločinima.“
Mario Vargas Llosa će, u tekstu Zakašnjeli rat, također dovesti u pitanje bombardovanje kao opciju, smatrajući da je kopnena intervencija protiv Srbije daleko bolje rješenje. Nakon onog što se desilo u Bosni, reći će Llosa, svaki mirovni sporazum će biti nepouzdan, sve dok se međunarodne trupe ne rasporede na terenu.
Vjerujući – ispostavit će se pogrešno – da će vazdušni udari, za razliku od kopnene intervencije, samo učvrstiti Miloševićevu vlast, praveći od njega neku vrstu žrtve, Llosa izražava bojazan da će na Kosovu na kraju doći do nečega poput „čuvenog Dejtonskog sporazuma, koji je širom svijeta slavljen kao pobjeda solomonskog razuma, a u stvarnosti je poslužio legitimiziranju etničkog čišćenja u Bosni“.
Vaclav Havel će 1994, na kongresu PEN-a u Pragu, pozvati pisce svijeta na solidarnost s bosanskim intelektualcima, koji „vode hrabru i neravnopravnu borbu na kulturnom frontu protiv kriminalnog fanatizma zagovornika etničkog čišćenja“, tih „živih primjera dokle ljudska netrpeljivost može ići“.
Za vrijeme kosovske krize, Havel će biti jedan od najgorljivijih zagovornika intervencije protiv „genocidnog Miloševićevog režima“. Borba koju Alijansa vodi protiv Miloševića, iako nije ni laka ni popularna, reći će, predstavlja vjerovatno prvi rat koji nije vođen uime nacionalnih interesa ili teritorijalnih pretenzija, već uime izvjesnih principa i vrijednosti. Kosovo nema naftnih polja, a NATO je svejedno ušao u rat, jer „niko ko ima elementarni osjećaj časti ne može nijemo posmatrati sistematska ubistva tolikih ljudi“.
„Ukratko, ne volim rat“, pisat će tih dana Arthur Miller, „ali mi ne odgovara ni mir s Miloševićem, jer to je mir samo za nas, koji nas oslobađa noćne more rata. Za žene, djecu i sve ljude na Kosovu, taj mir donosi samo slobodu da budu masakrirani. To je misao s kojom ne mogu živjeti.“ Španski borac, a kasnije logoraš u Buchenwaldu Jorge Semprun će kazati da, kao predstavnik generacije koja je u Španiji iskusila posljedice neintervencije, traži napuštanje „izvjesnog pacifizma koji je još uvijek išao na ruku diktatorskim režimima“.
Za razliku od intervencije u Bosni, ona na Kosovu će, i među piscima, naići na mnogo veći otpor. Solženjicin će npr. govoriti da oni koji su bombardovali Srbiju i ubili hiljade ljudi, ne pripadaju ni Evropi ni planeti, te da zbog svega „osjeća gađenje spram ljudske vrste“. Harold Pinter će tvrditi da je srpski narod kažnjen, jer je Milošević „odbio poljubiti Clintona u dupe“. – „Nije moguće“, reći će Jose Saramago, „da jedan savez, stvoren radi odbrane, preduzme neobjavljen rat, da bombarduje samo radi bombardovanja i to naočigled nemoćnih evropskih političara i ravnodušnih Evropljana, kojima je oduzeta čak i moć gnušanja.“ A Dario Fo će dodati da je užasna potreba Evrope za „potčinjavanjem, za izvršavanjem tuđih zapovijesti, za zavisnošću, umjesto za nezavisnošću“.
Gabriel Garcia Marquez će 99. pisati da je „s Kosovom Clinton iznašao ono što će biti njegova politička zaostavština: američki imperijalni model“, što će, još uvijek biti, relativno blaga ocjena. Pisac Ljubavi u dobu kolere će se, uz prepoznatljivu ironiju, govoriti o tome kako je njegov prijatelj Javier Solana, kao mladi književnik svojevremeno protestvovao protiv ulaska Španije u NATO; pisat će i o književnim sklonostima njegovog drugog prijatelja generala Wesleyja Clarkea, ali ton ovoga članka će biti više prožet zabrinutošću i oprezom, nego li osudom.
Četiri godine kasnije, 2003. godine, obraćajući se Georgeu Bushu, u Pismu na 11. septembar, Marquez će još zaoštriti svoju ocjenu. „Vaša avijacija“, reći će on Bushu, „nije ostavila nijednu fabriku ili most neuništenim u Jugoslaviji. U Iraku je 500.000 mrtvih. Pola miliona duša uzela je Pustinjska oluja… Koliko je ljudi iskrvarilo na smrt u egzotičnim i dalekim mjestima kao što su Irak, Iran, Afganistan, Libija, Angola, Somalija, Kongo, Nikaragva, Dominikanska Republika, Kambodža, Jugoslavija, Sudan (lista nema kraja)?“
Iako će Marquezu, u sumraku rata protiv terorizma„sve krave postati crne“, pa će intervenciju protiv SRJ poistovijetiti sa invazijom na Irak – iako je riječ, naravno, o različitim situacijama – on neće relativizirati zločine u Bosni i na Kosovu, kao Handke ili Harold Pinter. (Te 2003. godine, Marquez će samo potpisati peticiju podrške kubanskim vlastima, koje su bile suočene sa talasom kritika zbog toga što su pritvorile 77 novinara, bibliotekara i drugih kritičara vlasti, te dale pogubiti trojicu ljudi, koji su se, s otetim trajektom, pokušali prebaciti do Sjedinjenih Država.)
Razliku između arbitrarne i cinične invazije na Irak, s jedne strane, i humanitarne intervencije na Kosovu, s druge, najbolje će uočiti Susan Sontag. Ona će se, za razliku od intervencionističkih klerika Glucksmanna i Brucknera, žestoko protiviti ratu u Iraku, ali to neće biti razlogom da odstupi od pozicija, koje je zauzela još 1999. godine, u tekstu Zašto smo na Kosovu.
Groteskno je, veli ona tada, izjednačavati žrtve bombardovanja sa stotinama hiljada žrtava etničkog čišćenja, tokom prethodnih osam godina Miloševićevog zločinačkog poduhata. „Miloševićeva vlast je“, kaže Sontag, „donijela u Srbiju malu dozu patnje koju je nanosila susjednim narodima“.
Učinit će joj se kontradiktornim da mirovni aktivisti u Evropi nose transparente „stop the war“ i „stop the genocide“, jer kako ćete, kaže ona, zaustaviti genocid, ako ne uđete u rat?! Zaustaviti rat i omogućiti povratak za skoro milion albanskih izbjeglica, moguće je samo uz pravedni rat, a ako neko sumnja da se stvari mogu riješiti ratovima, odnosno da ima pravednih ratova, neka pita Afroamerikance smatraju li da Američki građanski rat nije ništa riješio.
Odbacit će i suverenističku kritiku, kao nonsens: „Zamislimo da nacistička Njemačka nije imala ekspanzionističke ambicije, već da je samo kasnih 30-ih i početkom 40-ih odlučila pobiti sve njemačke Jevreje. Da li to mislimo da vlada ima pravo da radi šta hoće na svojoj teritoriji? Možda bi evropske vlade, prije 60 godine, rekle da je tako, ali da li bismo se sada složili s takvom njihovom odlukom?“, kaže Sontag.
Postavljajući pitanje šta bi se desilo kada bi Francuska odlučila pobiti i protjerati Korzikance s Korzike; ili kada bi Španija primijenila takvo rješenje za svoju pobunjeničku baskijsku populaciju – bismo li u tom slučaju protivili intervenciji? „Ali to nije moguće, zar ne? Ne u Evropi.“ Sarajevo za Evropu očigledno nije bilo Evropa, zaključuje autorica Stilova radikalne volje.
Podsjećajući da je rat počeo 91. a ne 99. niti 1389. „kako se čini nekima u Srbiji“; podsjećajući da je Evropa, odakle dolaze kritike na intervenciju, tolerisala koncentracione logore u sjeveroistočnoj Bosni, masovne egzekucije u Srebrenici, kazat će da se intervencija NATO-a može kritikovati samo time da je došla sa osam godina zakašnjenja: Milošević je trebao biti zaustavljen kada je bombardovan Dubrovnik.
***
Rasprave o ratovima na području bivše Jugoslavije ostat će jedno od ključnih poglavlja evropske, ili šire gledajući, cjelokupne zapadne, intelektualne historije. Vođeni nakon kolapsa komunizma, u vrijeme krvavog rađanja novog, liberalnog svjetskog poretka, praćenog povampirenjem nacionalizama, ovi ratovi bili su razlog ili barem povod dozrijevanju filozofije humanitarnog intervencionizma, koja je bila možda i posljednja modernistička ideologija.
Nadneseni nad ruševinama protekle epohe, možemo osjećati nostalgiju za svijetlim trenucima intervencionizma, a svejednako gajiti svijest o njegovim stranputicama i kobnim promašajima. Na kraju, ostaje činjenica da je jedna epoha okončana. Duh je prešao put od revolucije do intervencije. Nije jasno šta je iduća stepenica, i da li je uopće ima. Dok se to ne razjasni, ljudska patnja će se nastaviti, a ovo pokoljenje će, kako kaže Miloš, ravnodušno primati vapaj onih što ginu, jer „to su mračni barbari što se međusobno ubijaju“.
