O “Strancu” Alberta Camusa
1.
U svom poznatom eseju o Da Vinčiju, Freud skreće pažnju na jednu neobičnu dnevničku bilješku velikog slikara. Leonardo, naime, na tom mjestu veli da je „za pogreb Katarine“ platio 108 florina. Zatim iznosi detaljnu računicu: koliko je novca dao za vosak; koliko za katafalk, nošenje i postavljanje krsta; koliko je platio nosačima sanduka, svećenicima, grobarima i činovnicima. Na kraju, dodaje i koliko je novca izdvojio za njeno liječenje, pa čak i za svijeće koje je koristila. Sve ukupno – 124 florina.
Da Vinčijevi biografi su uložili znatan trud da bi doznali kako je spomenuta Katarina zapravo majka slavnog slikara. Ona je, kažu, 1493. godine došla u Milano da posjeti svog sina, ali se razboljela i preminula. Leonardo ju je sahranio sa svim znacima poštovanja, što je na neobičan način – dakle, popisujući troškove – naglasio i u svome dnevniku.
Leonardova bilješka je, veli Freud, toliko izvitoperen izraz žalosti da jedva možemo i prepoznati da se radi o žalosti. Neko bi komotno mogao pomisliti da je sin indiferentan prema majčinoj smrti. Bio bi to pogrešan zaključak, jer se zapravo radi o vrlo snažnom, potisnutom osjećanju tuge.
Riječ je, kaže Freud, o stanjima koja se javljaju u abnormalnim uslovima prinudnih neuroza. „Tu“, veli on, „opažamo ispoljavanje intenzivnih osjećanja koja su uslijed potiskivanja postala nesvjesna i pomjerena na beznačajne, čak bedaste postupke.“ Riječju, osjećanja su najsnažnija tamo gdje nam se čini da ih nema.
Nešto kasnije, Da Vinči pravi dnevničku bilješku i o očevoj smrti, ponavljajući na dva mjesta u istoj rečenici da je pokojnik izdahnuo „u 7 časova“, ponovo pomjerajući fokus sa ličnosti umrlog na beznačajan detalj.
2.
U čuvenim, uvodnim rečenicama Stranca Alberta Camusa, glavni junak Mersault, na prvi pogled, prilično bezosjećajno konstatuje da mu je umrla majka, skrećući pažnju na (neodređeno) vrijeme smrti. „Danas je umrla majka. Možda jučer, ne znam.“
Većini čitalaca dovoljno je samo nekoliko redaka da stvori dojam o Mersaultu kao o posve radnodušnom čovjeku. Kako prvo poglavlje teče dalje taj se utisak sve više pojačava.
Opisujući pogreb, Mersault ističe da ga je iznenadila brzina kojom se sunce popelo na nebo, te da mu je, u toj “nepodnošljivoj vrućini”, pažnju obuzelo zujanje kukaca i pucketanje trave. Sunce je, kaže, bilo rastopilo katran na cesti. Znoj mu je tekao po obrazima. Miris kože, balege i tamjana mu je zamutio pogled i misli.
Nakon što je sahrana završena, Mersault je osjetio radost, jer je, veli, konačno mogao leći i naspavati se. Dan poslije, on će, recimo, iz novina izrezati reklamu Kruschenovih soli i prilijepiti je u staru bilježnicu, u koju je inače stavljao sve zanimljivo što bi našao u novinama. Otići će na kupanje s djevojkom i voditi ljubav.
Neko drugi ne bi bio toliko potresen zbog majčine smrti.
Govorim to i bez ironije. Kao i Leonardo, Mersault izgleda ravnodušan. Ispod te mirne površine, on je zapravo pretjerano napet zbog majčine smrti, te pomjera pažnju na trivijalne detalje, pa čak čezne i za tjelesnom ugodom.
Čini se da osjeća i krivicu zbog smrti majke, koju je poslao u starački dom, jer osjeća snažnu potrebu da ljudima oko sebe (svom poslodavcu i djevojci) kaže da nije kriv zbog toga što je majka umrla.
Da je Mersault zapravo preosjetljiv vidjet ćemo kasnije, naročito tokom suđenja kada više puta ispolji nekontrolisane izljeve emocija (npr. kada u sudnici osjeti ogromnu želju da plače, shvativši da ga publika mrzi, ili kada se, obuzet gnjevom, izgalami na svećenika). No, ići ćemo redom.
3.
Nekoliko dana, nakon majčine smrti, Mersault će počiniti ubistvo.
Govoreći o tom presudnom događaju u svom životu, on ponovo skreće pažnju na sunce. „Arapin izvuče nož i pokaže mi ga na suncu. Svjetlo je zablistalo na čeliku i on je bio kao duga blistava oštrica, koja mi je dosezala do čela.“
Prije nego što će ubiti, jednako kao i na majčinom pogrebu, Camusov junak osjeća kako mu se skupljeni znoj u obrvama slijeva na vjeđe. U nepodnošljivoj vrućini, osjećao je, veli, udare sunca po svom čelu. Mač od svjetlosti, koji je izbijao iz noža, izjedao mu je trepavice. Kao da mu kopa oči.
Sve mu je biće, kaže, obuzela ogromna napetost. Podigao je pištolj i ustrijelio Arapina, a zatim je, „stresavši sa sebe znoj i suce“, nakon kratke stanke, prišao i ispalio još četiri metka u nepomično tijelo.
Kad ga je istražni sudija pitao zašto je ispalio dodatna četiri hica (u žrtvu koja je moža još uvijek bila živa), Mersault je šutio. Kasnije, tokom glavnog pretresa, Camusov junak je kazao da nije imao namjeru ubiti Arapina.
Kad ga je pretresni sudija upitao zašto je onda to uradio, Mersault se zbunio. „Zaplećući se malo u riječima i ne vodeći računa o tome kako sam zbog toga smiješan“, kaže on, „brzo sam rekao da je to bilo zbog sunca.“ Nastao je smijeh u sudnici.
Sudska publika je navikla na konvencionalnu psihologiju, koju je, recimo, Dostojevski ismijao u Braći Karamazovim, gdje tužilac i branilac iznose savršeno uvjerljiva psihološka objašnjenja slučaja, pri čemu nijedno nije tačno. Naime, na kraju saznajemo da je ubica Smerdjakov, koji je bio motivisanim nečim vrlo mutnim, što bi publika navikla na ubistva zbog novca ili ljubomorne teško razumjela.
Slično je u Strancu. Čitaocu, kao i samom glavnom junaku, nije posve jasno šta je dovelo do ubistva. Jasno je samo to da je Mersaultovo duševno stanje kada ubija Arapina slično njegovom duševnom stanju kada sahranjuje majku.
Čini se da je, prilikom kobnog susreta sa žrtvom, „nepodnošljivo sunce“ obnovilo ono isto osjećanje sa majčinog sprovoda, koje bi se moglo odrediti kao prilično neobična uznemirenost.
4.
U svom tumačenju Stranca, Nikola Milošević primjećuje jednu bitku karakteristiku Mersaultove ličnosti – autodestruktivnost.
Na prvi pogled, Camusov junak je ravnodušan prema svemu. Sloboda je, kako sam ističe, besmislena, jer je svejedno šta će čovjek izabrati od ponuđenih opcija. Ovog nihilistu ne zanimaju razlike među mogućnostima, jer sve je „u suštini isto“.
U jednom trenutku poslodavac, Camusovom junaku nudi unapređenje i premještaj u Pariz. Kada ga poslodavac pita ne bi li mu prijala promjena u životu, Mersault odgovara da „čovjek nikad ne mijenja svoj život“ i da „u svakom slučaju svi životi jednako vrijede“, te da „ne vidi razloga da mijenja svoj život“. U konačnici to je značilo da odbija ponudu za premještaj u Pariz.
Nadalje, Mersaulta njegova djevojka Marija pita da li bi se htio oženiti njome, na što joj on odgovara da mu je „to svejedno“ i da bi se mogli vjenčati „ako ona hoće“. Ona će ga upitati i da li je voli, a on će joj ponoviti da to ne znači ništa, ali je bez sumnje ne voli. Na njeno pitanje „zašto se onda vjenčavati“, on će kazati da to nema nikakvu važnost, te da se „ako ona želi“ mogu vjenčati, čime na neki način odabire ovu mogućnost
Mersault je, veli Nikola Milošević, samo naoko ravnodušan kada ocjenjuje mogućnosti, jer ako pratimo pažljivo – on uvijek bira jednu od njih. I to onu goru. Odbija unapređenje i odlazak u Pariz, a zatim nudi Mariji brak, iako je ne voli, itd.
Dosljedan nihilista ne bi bio u stanju da napravi izbor. Možda bi mogao prepustiti drugima (poslodavcu, Mariji) da odluče umjesto njega. Kod Mersaulta se, veli Milošević, ne radi o dosljednom nihilizmu, već o nečemu što bi se moglo nazvati logikom samouništenja („što gore, to bolje“).
Glavnog junaka Stranca će navedena sklonost i dovesti do toga da se nađe u sve većim problemima. Naime, kako primjećuje Milošević, Mersault u jednom trenutku odlučuje provoditi vrijeme sa kriminalcem Raymondom, a ne sa Celesteom, dobroćudnim vlasnikom gostionice, koji ga doživljava kao prijatelja. Zahvaljujući tom izboru doći će u sukob i s Arapom, kojeg uopće ni ne poznaje.
Time dolazimo do ubistva, odnosno vraćamo mu se.
5.
Nije nezanimljivo da Nikola Milošević, tumačeći ubistvo, potpuno zaboravlja na prethodno opisani poriv Mersaulta.
„Camus se”, veli on, “postarao da ovaj čin motiviše ‘sticajem okolnosti’. Mersault ubija ‘zbog sunca’. Ubistvo, dakle, nije proisteklo iz Mersaultove prirode.”
Međutim, „sticaj okolnosti“ može objasniti samo prvi pucanj. Ne i preostala četiri. To priznaje i sam Milošević, kazavši da dodatni pucnjevi „ostaju bez ikakve motivacije“.
Dopuštajući da njegov ravnodušni junak zvjerski puca još četiri puta u nepomično tijelo, Camus „grubo narušava logiku svog motivacijskog sistema“.
„Ubistvo ‘zbog sunca'“, piše Milošević, „zamišljeno je kao elementarna trenutna situacija, koja ne proističe iz Mersaultove prirode. Potpuno je onda nejasno zbog čega Camusov junak, posle izvesne pauze, puca ravno četiri puta u protivnika koji nepomično leži na zemlji. Sam po sebi ovaj čin Camusovog junaka doista nema nikakvu motivacijsku logiku (sic!).“
Vrlo čudan zaključak. Naročito zbog toga što je sam Milošević dao dobro objašnjenje nesretnog događaja (a da toga, čini se, nije ni svjestan).
Naime, nakon što je ispalio prvi hitac, Mersault, kao što znamo, pravi kratku stanku. Dakle, pred njim je mogućnost da ne puca više. S obzirom da je Arap držao nož u ruci, zločin bi se na sudu mogao tumačiti kao ubistvo iz samoodbrane. Ne znamo zapravo da li bi Arap uopće preminuo. Ali i ako bi, Mersault ne bi bio osuđen na smrt.
Očekivano, Camusov junak bira goru mogućnost, posve u skladu s „logikom samouništenja“. On prilazi tijelu žrtve i nastavlja pucati, znajući da ga i samog čega smrtna kazna.
Mersault vrlo dobro poznaje krivični zakon i razmišlja o njemu, uoči ubistva.
Sjetimo se da on, prije nego što će početi prepirka sa Arapinom na plaži, daje tehnički savjet Raymondu. „Ako ne izvadi nož, ne smiješ pucati“, reći će Mersault tada.
Međutim, nakon što se kasnije nađe sam sa Arapom, ovaj poznavalac krivičnog zakona, nakon prvog, ispaljuje još četiri hica, očigledno žudeći za smrtnom kaznom koja će ga snaći. To je, čini se, trenutak kada nihilistička autodestrukcija dostiže vrhunac.
Da bismo bolje razumjeli Mersaultov poriv za giljotinom, možda je dobro imati na umu još nešto, što je očigledno promaklo Miloševiću, pa mu dodatna četiri pucnja izgledaju posve nemotivisano.
Mersault veli da nije poznavao svog oca. Imao je samo jednu uspomenu na njega. Majka mu je pričala da je otac jednog dana išao vidjeti kako izvršavaju smrtnu kaznu nad nekim ubicom. „Bio je upravo bolestan na pomisao što ide tamo. Ipak je to učinio, i kad se vratio kući, povraćao je jedan dio jutra. Tad mi se otac malo gadio. Sada razumijem, to je tako prirodno“, saopćit će nam Mersault noć prije nego što i sam ode na giljotinu.
„Nije mi“, veli on na samom kraju romana, „preostalo ništa drugo nego da poželim da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me oni dočekaju s krikovima mržnje.“
Možda među tim gledaocima bude i njegov otac, jer ne znamo šta se s njime desilo. Činjenica da je navedena epizoda sve što je Mersaultu majka ikada ispričala o njemu, ukazuje na ozbiljan intiman problem i djelimično objašnjava, a u dovoljnoj mjeri ostavlja zagonetnim to što je glavnom junaku ovaj svijet odveć neprijatan.
Ako je postalo jasnije zašto je Mersault ispalio dodatna četiri pucnja, ostaje otvoreno pitanje šta je dovelo do prvog pucnja. Ako prihvatimo da se sve desilo „zbog sunca“, ostaje pitanje šta to zapravo znači?
6.
Ako sunce, koje je Mersaulta gnječilo na majčinoj sahrani, isto ono sunce, koje mu je, pri susretu sa Arapom, činilo život nepodnošljivim, onda je jasno da je do ubistva došlo iz prirode Camusovog junaka, a ne kao što Nikola Milošević veli – iz pukog sticaja okolnosti.
Zapravo, vrlo čudno je da je Milošević uopće ustvrdio da tako značajan čin Mersaulta nije proistekao iz njegove prirode, ako znamo da je Milošević tako često tvrdio da priroda jedne ličnosti određuje njenu sudbinu. (No, tome ćemo se vratiti kasnije.)
Da bismo bolje razumjeli na koji je način Mersaultova priroda utjecala na razvoj događaj, sjetimo se šta se sve desilo, neposredno prije nego što je ispaljen prvi hitac.
Mersault, Raymond i njihov prijatelj Masson su, na plaži, ušli u tuču sa dvojicom Arapa. Raymond je, da ne zaboravimo i to, ranije pretukao sestru jednog od suparnika, što je ujedno bio i izvor spora.
Kada su se našli oči u oči, izbila je tuča, u kojoj uzgred budi kazano Mersault i ne učestvuje. Raymond je prvi udario Arapa s kojim se sporio, tako da mu je svo lice bilo u krvi, a ovaj ga je zatim posjekao nožem po licu i ruci, nakon čega se udaljio, a s njime i njegov pratilac. Mersault i Masson nisu krenuli za njima, već su gledali kako da pomognu povrijeđenom Raymondu.
Kasnije će se, na plaži, nasamo naći Mersault i taj Arap s nožem. Naš glavni junak, veli, da je išao prema “izvoru svježe vode iza litice”, ali da bi došao tamo morao je proći pored tog Raymondovog neprijatelja. „Pomislio sam“, kaže Mersault, „da načinim samo jedan polukrug i sve bi bilo gotovo.“ Ali, naravno, nije učinio tako. Krenuo je prema Arapu.
Čini se da je Arap, posjekavši Raymonda, osjećao da je izravnao račune s njime, te nije želio dodatnu kavgu. Naime, vidjevši Mersaulta (s kojim nije ni imao lični spor), on nije odmah izvadio nož, niti je krenuo prema njemu. Naprotiv, Mersault je krenuo prvi, a nije se zaustavio ni nakon što je Arap izvukao nož.
Šta je našeg glavnog junaka nagnalo da to učini, osim što je, kako smo vidjeli, često osjećao autodestruktivni poriv?
Sunce mu je, veli, žarilo jagodice. „To je bilo isto ono sunce kao onog dana kad sam pokopao majku i kao onda osobito me boljelo čelo, i sve su mi žile kucale u tijelu. Zbog tog žara koji nisam mogao podnositi, pomaknuo sam se naprijed“, kaže on.
Vidjevši da je Mersault krenuo prema njemu, Arap izvlači nož i pokazuje ga na suncu. Mersault je osjećao kako mu svjetlo koje je zablistalo na čeliku probada oči. „Taj užareni mač izjedao mi je trepavice i kopao po mojim bolnim očima.“
Nevjerovatan je nesrazmjer, između samosažaljenja, koje Mersault osjeća zbog vreline i sunčeve svjetlosti, s jedne strane, te potpunog odsustva saosjećanja za Arapa, kojeg ni ni ne poznaje, a tako lako će odlučiti ustrijeliti ga.
Mersaultove rečenice o suncu koje ga muči neodoljivo podsjećaju na Strindberga, koji je prilikom jednog nevremena zabilježio: „Doživljavam to kao lični napad: svaka munja cilja na mene.“
Na jednom mjestu Strindberg piše: „Osjećam se ugroženim. Od koga? Ne znam.“ Iz brojnih njegovih bilježaka sasvim je jasno da on stalni osjećaj ugroženosti projicira na ljude i pojave oko sebe.
„Postoje noći“, veli on, „kada sam ubijeđen da se neko nalazi u mojoj sobi. Tada me spopada groznica s hladnim znojem uslijed užasnog straha.“ Zatim dodaje kako uzima nož, kako bi se odbranio od tog nepoznatog neprijatelja.
Ni Strindberg, ni Mersault nisu posve odsječeni od realnosti, ne pate od “pravih halucinacija”, ali su na samoj granici psihoze, možda je nekad i prelaze, te potežu oružje kako bi se odbranili od nečeg što ih, realno gledajući, ne ugrožava.
Nije novost da ljudi često boluju od neadekvatnog osjećaja ugroženosti, u manjoj ili većoj mjeri. Recimo, jedan neurotičar će ako čuje smijeh na ulici pomisliti da se neko njemu smijeti, ili će se osjetiti uvrijeđenim, ako mu neko ne uzvrati poziv, ili čak ako se neko ne složi s njegovim mišljenjem. Čini se da Strindbergov i Mersaultov osjećaj ugroženosti prevazilazi nivo takve, obične neuroze.
Strah je, kažu psiholozi, emocionalna reakcija koja je srazmjerna opasnosti s kojom je neko suočen, dok je anksioznost nesrazmjerna reakcija na opasnost, ili čak – reakcija na izmišljenu opasnost.
Opisujući čudesnu moć anksioznosti, jedna od Freudovih učenica Karen Horney – ne uzimajući kao povod Strindbergov slučaj – primjećuje da se „lični osjećaj djeteta ispod dvije godine izloženog brutalnostima ni u kom pogledu ne razlikuje od ličnog doživljaja osobe koja je anksiozna u odnosu na grmljavinu (sic!)“.
Izgleda da bi se nešto slično moglo reći o Mersaultovom odnosu prema nepodnošljivoj vrućini i sunčevim odsjajima. On je, nema sumnje, u trenutku kada ubija, burno reaguje na, objektivno gledajući, srazmjerno malu opasnost.
7.
Na osnovu dosad iznesenog, čini se da je izvor svega što se događa u Mersultovom karakteru (bilo da se radi o pretjeranom osjećaju ugroženosti ili porivu za samouništenjem, ili o zajedničkom djelovanje obje ove mračne sile).
Mersault djeluje nesvjesno, kompulzivno. Suočen sa suncem, on reagira automatski. Kao što gadljiv čovjek ima trenutnu fiziološku reakciju, u vidu povraćanja, pred nečim što mu izazivaju gađenje.
Gadljiva pojava, veli Schopenhauer na jednom mjestu, djeluje sa nužnošću kakvog nadražaja, tj. njoj se gadljivi čovjek ne može suprotstaviti, već je mora ukloniti, kako bi je učinio nedjelotvornom. Istovremeno, za čovjeka koji nije gadljiv sve to izgleda posve bezazleno.
Jednako tako, čitaocu naviknutom na vrelinu, pa i onom nenaviknutom, osjećaj ugroženosti glavnog junaka je pretjeran u toj mjeri da ga možda neće ni primijetiti. Zaista Mersaultova procjena situacije nije trezvena, niti zasnovana na zdravom osjećaju za stvarnosti, ali u tome i jeste izvor problema. Neko drugi, u istoj situaciji, ne bi pucao. Mersault jeste.
Nadalje, umjesto da se ukloni od rizika, Mersault od početka čezne za njim. Nešto ga vuče i on ide prema njemu, kao što leptirica juri prema plamenu.
Nikoli Miloševiću se inače indiferentni Mersault koji aktivno pribavlja oružje, a nema namjeru da počini ubistvo, čini psihološki neubjedljivim. Meni se čini ubjedljivim, jer – kao što uviđa i sam Milošević na drugom mjestu – niti je ovaj junak uistinu ravnodušan, niti njime upravljaju namjere, već jedna samouništavajuća težnja.
Nakon što ispali prvi pucanj, on nastavlja pucati, uprkos tome, ili je možda bolje upravo zato što zna da će posljedica toga biti smrtna kazna.
Pravosudni sistem pretpostavlja da će, prijeteći smrtnom kaznom, demotivisati potencijalne ubice, a iskustvo govori da realne ubice, u trenutku kad ubijaju, čeznu za vlastitom smrću. „Događa se“, kaže Camus u eseju o smrtnoj kazni, „često da zločinac ne želi samo zločin već nesreću (sic!) koja zločin prati, naročito i pogotovo ako je nesreća pretjerano velika.“
“I to su bila kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata svoje nesreće (sic!)”, kaže Mersault nakon što je ispalio dodatne pucnjeve.
8.
Uvjerenje da, prije samih događaja, postoji priroda nekog čovjeka, te da događaji nisu ništa drugo nego očitovanje te prirode, predstavlja staro, metafizičko mišljenje koje odstupa od iskustva. Samo odvajanje karaktera od događaja, jedako kao i čovjeka od svijeta, subjekta od objekta, vještački je proces.
Zato je, je li, filozofija egzistencije izbjegavala koristiti pojmove kao što su “čovjek” i “svijet”, te je insistirala, recimo, na “bitku-u-svijetu”. Jezik, a za njim i misao, razdvaja ono što je u stvarnosti neodvojivo i ako nismo oprezni začas ćemo to zaboraviti i povjerovati da je karakter čovjeka autonomna struktura, koju je moguće izolirati iz spleta događaja..
Ličnost nema trajni identitet „stvari“, prije samih događaja, već se konstituiše putem njih. Majčina smrt je, vidjeli smo, ostavila snažan utisak na samog Mersaulta, te je, moglo bi se reći, pokrenula bujicu osjećanja u dubini njegove duše, koja je doprinijela tome da završi kako je završio.
Daniel Kahnemann je, kroz svoja psihološka istraživanja, doveo u pitanje značaj karaktera, dokazujući koliki utjecaj ima raspoloženje na prosudbe i odluke. Jedan te isti sudija će, veli on, vođen različitim raspoloženjima donijeti posve različite odluke o istom slučaju. Empirijski nalazi, koje Kahneman sa svojim kolegama iznosi u knjizi Noise: A Flaw in Human Judgment, dokazuju, recimo, da su sudske presude često strožije kada su vani visoke temperature.
Ovo nam može zvučati čudesno, ali to je ništa u poređenju s time kako zvuči ljudima koji su završili duže u zatvoru, nego što bi morali da im je sudio sudija, koji je bio pod manjim utjecajem stresa.
Jeftina je istina da različiti ljudi imaju različite karaktere, pa postupaju različito u istim okolnostima. Nešto novije i dragocjenije je saznanje da jedan te isti čovjek nije ista osoba sve vrijeme. Pri tome, navedena varijabilnost ličnosti nije samo rezultat „vanjskih faktora“ (poput vremenskih prilika, stresa i umora), već je i intrinzična, drugim riječima do nje dolazi i kada “nije ničim izazvana”.
Kako naše raspoloženje varira (što je nešto čega smo svjesni), tako s njime i variraju naše prosudbene moći (što je nešto čega nismo potpuno svjesni).
„Ako vam se“, kaže Kahneman, „predstavi izuzetno složena situacija, o kojoj biste trebali donijeti vrednosni prosudbu, vaše trenutačno raspoloženje može utjecati na pristup toj situaciji i zaključcima do kojih ćete doći, čak i kada vjerujete da ono nema nikakav utjecaj na to i kada možete samouvjereno obrazlagati rješenje do kojeg ste došli.“
Postoje obrasci koje primjećujemo u odgovorima nekog čovjeka na situacije, i oni čine najveći dio onog što zovemo nečijom prirodom, ali sami ti obrasci nisu dovoljni za konstituisanje jedne sudbine.
Što se tiče vanjskih faktora, koji utječu na raspoloženje, Kahneman veli da glavni utjecaj imaju stres i umor. Vidjeli smo koliki su utjecaj stres nakon majčine smrti i umor izazvan nepodnošljivom vrelinom imali na glavnog junaka.
Šta bi se desilo da Mersault nije bio izložen djelovanju tih vanjskih faktora?
Ako bismo vještački odvajali ličnost od događaja, mogli bismo upitati – da li bi Mersault počinio ubistvo da mu nekoliko dana prije nije preminula majka, ili da je njegova djevojka zatrudnila? Da li bi počinio ubistvu da je, prije nego što je naišao na Arapa, pala kiša? Ništa od toga ne možemo znati sa sigurnošću. Upravo zato je upitno tvrditi da je Mersault, zbog svoje prirode, bio predodređen da počini ubistvo.
Objašnjavajući logiku samouništenja, kojom je vođen Camusov junak, Nikola Milošević veli da on između pristojnog Celestea i kriminalca Raymonda, odlučuje da provodi vrijeme s ovim drugim. Po običaju, između dvije mogućnosti bira goru. Onu koja će ga brže odvesti u propast, jer ako odabere bolju mogućnost, život svejedno neće biti dovoljno dobar. Ostat će u nešto manjoj mjeri, ali i dalje prilično mučan.
To je tačno, s time da se Mersault odlučuje sprijateljiti s Raymondom, tek nakon majčine smrti, kada je, čini se, život postao gori nego inače. Dotad nije bio blizak s tim kriminalcem. Prije toga je bio prijatelj sa Celesteom (koliko je mogao biti, s obzirom na “svoju prirodu”).
Evidentno je u Mersaultovoj ličnosti postojao potencijal da završi kako je završio, ali taj potencijal je razvijen tek kroz izvjestan slijed događaja. Na koncu, iako je bio „jedna te ista ličnost“, prije nego što je majčinom smrću pokrenut „mehanizam sudbine“ on, u svojih tridesetak godina, nije počinio nikakav zločin.
Tokom suđenja, Celeste svjedoči u korist Mersaulta. Kada su ga upitali da li je optuženi njegova mušterija, Celeste je kazao: „Da, ali je također i moj prijatelj.“ Pojasnio je da Mersault nije govorio kada nije imao šta da kaže. Kada su pitali šta misli o zločinu, Celeste je isticao da se radi o nesreći. (Sjetimo se, uzgred, da i Mersault insistira da nije imao namjeru ubiti Arapa.)
Pred kraj svjedočenja, Celeste se okrenuo prema Mersaultu. „Činilo mi se da mu oči sjaje, a usne dršću. Izgledao mi je kao da pita šta bi još mogao za me učiniti. Ja nisam ništa rekao, nijednu kretnju učinio, no to je bilo prvi put da sam zaželio zagrliti jednog muškarca (sic)“, veli Mersault.
U sličnom tonu o Mersaultu govori i njegov susjed Salaman, koji ističe da je optuženi bio dobar prema njegovom psu. Nadalje, našavši se u zatvoru, Mersault se prisjeća radosti, koje su mu život činile ugodnim: „mirisa ljeta, četvrti grada koju sam volio, stalnog večernjeg neba, Marijinog mirisa i odjeće“.
U trenutku kada ubija život je za Mersaulta mučan, čak nepodnošljiv, ali nekoliko sati prije toga – osjećao se posve sretnim, na morskoj obali, nedaleko od Massonove drvene kućice. „Malo zatim je došla i Marija. Okrenuh se da je vidim kako pliva. Sva je bila ljepljiva od slane vode, a kosa joj je visila odostraga. Ona se ispruži menu uz bok, i dvije vrste topline, toplina njezina tijela i sunca, uspavaše me.“
Nakon što je ispalio prvi hitac, on veli: „Shvatio sam da sam poremetio ravnotežu onog dana, izvanrednu tišinu obale na kojoj sam bio sretan.“
Navedena sentimentalnost zbunjuje. Kako je uskladiti s činjenicom da se radi o čovjeku, koji, kako naglašava tužilac, „nije ništa drugo nego nakaza“?
9.
Ubica Raskoljnikov je osuđen na osam godina, jer su sudije uzele u obzir izvjesne olakšavajuće okolnosti. Među ostalim, istaknuta je briga glavnog junaka Zločina i kazne za nekog njegovog siromašnog i bolesnog druga. On je, navodi se, tog druga izdržavao skoro pola godine, a kada je ovaj umro starao se i o njegovom ocu. Nadalje, uzeto je u obzir da je osuđeni u nekoj prilici iz vatre spasio dvoje male djece, rizikujući sopstveni život.
Nikola Milošević smatra da se navedene epizode ne mogu smatrati uvjerljivim. „Vjerovatno je“, veli on, „da bi i u stvarnosti neki sud uzeo u obzir ovakve olakšavajuće okolnosti, ali nije vjerovatno da takvi postupci kao što je nesebično žrtvovanje, koje čak ide do preziranja smrtne opasnosti, odgovaraju osnovnim karakteristikama glavnog junaka. Ove melodramske, romantičarske crte nespojive su sa likom jednom nedruželjubivog, samoživog, duševno labilnog monomana.“
Ne treba zaboraviti da slične karakterne crte Raskoljnikov pokazuje i kada se suprostavlja Lužinu, kada se ovaj ponaša neprimjereno prema njegovoj sestri Dunji ili Sonji Marmeladovoj, a to također Milošević smatra neuvjerljivim, jednako kao i kada “jedan Mersault” aktivno pribavlja oružje.
Vjerujući da karakter određuje sudbinu, odnosno da psihološka esencija prethodi egzistenciji, Milošević smatra da „svi ključni postupci glavnog junaka moraju proizlaze iz njegovog psihološkog portreta“.
Riječju, on vjeruje u jedinstvo ličnosti.
Da greška nije u književnom tekstu, već u očekivanju tumača, na neki način će priznati i sam Milošević, na jednom drugom mjestu – u knjizi Šta Lukacs duguje Nietzscheu.
„Duhovno jedinstvo čovekovo – koliko god da je taj čovek inače bio izliven iz jednog komada – nikada nije organske prirode“, veli Milošević. „Drugim rečima, u duhovnom, kao uostalom i duševnom pogleduu, čovek nikada ne čini onako čvrsto povezanu celinu kao što je to sa pojedinačnim organizmima slučaj.“
Milošević podsjeća i da mnogi pronicljivi pisci od drevnih vremena nisu razumjeli navedeno, te podsjeća na Aristotela, koji je „prebacivao Euripidu da njegova Ifigenija nije dovoljno dosledna, jer ona, koja odbija da bude žrtvovana, nije ona ista koja kasnije pristaje da se žrtvuje za dobro ahejske vojske“.
Kako bi ironija bila potpuna, Milošević piše da je „tek valjda sa romanima Dostojevskog ova klasicistička i organicistička predrasuda (sic!) iz temelja uzdrmana u ime jedne druge, istančanije i dublje vizije ljudske prirode. Tako treba“, dodaje on, „razumjeti i onu riječ Dimitrija Karamazova da je čovek isuviše širok i da bi ga trebalo malo suziti.“
Milošević će se, na kraju, okomiti na „pristalice organicističke antropologije“, koje odbacuju „svaku složenu rastrganost i širinu a la Dostojevski kao nešto patološko“.
Ideja da karakter određuje sudbinu je upitna, jer je sam karakter upitan. Samim time je i koncept sudbine neodrživ, ako je shvatimo kao nešto što je moralo da se desi. Uvjerenje da karakter određuje sudbinu čini se kao metafizička iluzija, čega su svjesni i savremeni psiholozi poput Kahnemana, koji kaže da je “ponašanje funkcija ličnosti, ali i situacija”.
Jedna te ista ličnosti sadrži različite razvojne mogućnosti, koje će biti ostvarene, samo ako su kombinovane sa izvjesnim spletom okolnosti. Egzistencija je konstituirana putem događaja, i nikakva joj esencija ne prethodi, pa ni psihološka. To je ono što sam život čini zanimljivim, a pripovijedanje čini nezamjenjivom formom spoznaje.
