1.
U nedavnoj debati na Pod Save America, Jeremy Ben-Ami, lider umjerene proizraelske lobističke grupe JStreet, kazao je, u nekom trenutku, svom suparniku Mehdiju Hasanu: “Ti pretvaraš ovo u crno-bijelo pitanje.” Hasan je na to iznio kratak, ali razoran odgovor: “Jeremy, nemoj mi zamjeriti, ali genocid i jeste crno-bijelo pitanje.”
Ben-Ami je tokom debate nastojao da, na osnovu jedne složenije slike stvari, zauzme i jedan složeniji stav (“u korist obje strane”, kako je rekao, i palestinske i izraelske). Ali nakon debate je napisao da više, jednostavno, ne može i neće da se suprostavlja ljudima, koji govore da se u Gazi dešava genocid.
Premda i dalje vjeruje da je na sudovima da utvrde narav zločina koji se čini u Gazi, neće, veli, da brani neodbranjivo. To mu savjest ne dopušta.
Sam Mehdi Hasan, koji je, nema dileme, pobijedio u ovoj debati, kazao je u jednom trenutku, polemišući s Ben-Amijem, da je Izrael rogue state, odmetnička država. Zatim je odmah dodao da, naravno, pri tome ne misli da su svi Izraelci odmetnici od zakona. Isto”, veli, kao kad kažemo da su Iran, Sjeverna Koreja, Libija, itd, “odmetničke države”, ne mislimo na narod, već na vlade. Riječju, pojednostavljuje, ali zna da pojednostavljuje.
Govoreći u jednom trenutku o ratu u našoj zemlji, Hasan se izjasnio u prilog pojednostavljivanju, iako je, kako je opet uzgred dodao, svjestan da su stvari složenije.
”Kada kažeš”, kazao je Ben-Amiju, “da ne možemo odbrati stranu [u izraelsko-palestinskom sukobu]… Pa vidi, na Balkanu smo imali genocid. I svi smo se složili da su Srbi bad guys. Niko nije išao naokolo i govorio: ‘Moramo biti i prosrpski i probosanski.’ Prihvatili smo da su Milošević i srpska država – odmetnici od zakona, da su prekršili međunarodno pravo, da su izvršili genocid, da moraju biti kažnjeni, itd. Možemo neki drugi put diskutovati o vojnoj intervenciji, ali ”. (Moje podvlačenje)
Dakle, kad kaže “svi smo se složili da su Srbi bad guys”, to je pojednostavljivanje i, naravno, niko ne misli na srpski narod, već na Miloševića i vladu, itd.
Nije novost da je Mehdi Hasan, kao zapadni ljevičar, kritičan prema intervencijama NATO-a pa i onima u Bosni i na Kosovu (“možemo neki drugi put diskutovati o tome”). Ali, po njegovoj logici, u trenutku kad se čini genocid, treba ostati na crno-bijeloj perspektivi, uprkos tome što su stvari uvijek složenije.
Američki jevrejski lideri su, recimo, 90-ih bili svjesni toga, pa su, recimo, u septembru 1993. potpisali pismo upućeno Clintonu, u kojem se, uz ostalo, tražili vazdušne napade na položaje VRS-a, te zahtijevaju da Zapad naoruža Armiju RBiH. Među, potpisnicima su bili Elie Wiesel, George Soros, tadašnji gradonačelnik Jerusalema Teddy Kollek, Morton Ambramowitz, izvršni direktor Američkog jevrejskog kongresa Henry Siegman, itd. To pismo su potpisali i srpski intelektualci Mirko Kovač i Srđa Popović.
Zapadni ljevičari (Noam Chomsky, Pierre Bourdieu, Alex Callinicos, Tariq Ali, itd.) su se 90-ih, nešto manje u pogledu Bosne i puno više u pogledu Kosova, protivili pojednostavljivanju, zahtijevajući da se uzme u obzir i srpska strana, da se govori o zločinima bosanskih, kosovskih snaga, itd. Riječju, nastupili su u vezi sa Balkanom, kao što Jeremy Ben-Ami nastupa u vezi sa Izraelom i Palestinom; možda i gore. I nije čudno – bar za njihovog kamarada Hasana – što su izgubili u polemici, čak se kompromitirali.
U vezi sa Ben-Amijevim argumentom da treba uzeti u obzir i žrtve 7. oktobra, Mehdi Hasan veli da je 90-ih “mnogo Srba ubijeno”, ali, kako odmah dodaje, “niko ne misli da su bili žrtve u jednakom omjeru kao Bosanci (sic!) i Hrvati.”
2.
Duboko mi se usjekla u pamćenje jedna Nietzscheova rečenica iz, mislim, Vesele nauke. Nemam pri ruci knjigu, pa ću je, u nuždi, citirati po pamćenju. Otkrivajući neki fenomen, on u jednom trenutku veli: Naravno da pojednostavljujem, stvari su složenije od ovog, ali bez pojednostavljivanja ovo što govorim se ne bi vidjelo.
U svom izvornom značenju, istina je otkrivanje stvari. Grčka riječ za istinu ἀλήθεια nosi značenje otkrivanja. Stvar je φανόμενον, što znači – “ono što se pokazuje našim čulima”, “ono što se otkriva”, što se ukazuje oku, itd.
Jedan sofisticiran pogled na stvari, koju teži da uzme u obzir sve, često završava u prikrivanju istine. Stvar, koju želimo osvijetliti (npr. zločin u Gazi) postaje, ako ne posve nevidljiva, onda manje vidljiva, ili čak nedovoljno vidljiva, u šumi drugih stvari (“složene historije”, “okolnosti”, “konteksta”, “7. oktobra”, itd.).
Nietzsche kaže da je skepticizam koji se suzdržava od pojednostavljivanja i želi uobziriti sve okolnosti zapravo simptom nervne slabosti, pa čak i bolesti; znak umora, iscrpljenosti, nedostatka vitalnosti.
Npr, umorni Ben-Ami traži da se ne pojednostavljuje u vezi s Gazom, dok vitalni Mehdi Hassan zahtijeva pojednostavljivanje.
Argumenti Ben-Amija, u debati, otkrivaju se kao simptom iscrpljenosti, šo se naročito vidi u komentaru koji je dao nakon debate: “But I cannot and will not argue any more against those using the term. I simply won’t defend the indefensible.” Nema snage da se prepusti samoiscrpljivanju.
3.
Po Nietzscheu, osnovni pojam naše logike – supstancija počiva na pogrešnoj pretpostavci: naime, toj da je stvar sve vrijeme identična sebi, da se ne mijenja.
Npr, mi pojednostavljujemo, prikazujemo neistovjetno kao istovjetno ako koristimo ime Friedrich Nietzsche za tromjesečnog sina jednog protestantskog pastora Carla Ludwiga Nietzschea, ali i za mladog intimusa Richarda Wagnera, pa za pisca Genealogije morala, koji mrzi Wagnera, pa za paraliziranog 55-godišnjaka, itd. To je najmanje pet različitih osoba pod jednim te istim imenom: dakle, egzistencija pojmljena kao supstancija.
Od rođenja do smrti, osoba zvana npr. Nietzsche se neprestano mijenja, svaka ćelija i svaka karakterna osobina se u njemu promijeni, a opet ga zovemo istim imenom, polazeći od pretpostavke da su (tromjesečna beba i filozof) ista osoba.
Sam Nietzsche je svjestan nedostataka supstancije i naše logike; ali, za razliku od manje genijalnih autora, on razumije da je takvo poimanje pojava (supstancijalizacija), u kojim se (privremeno) ignoriše njihova promjenjivost, najbolje.
Na jednom mjestu u Veseloj nauci (koje sam sačuvao u bilješkama), on veli:
“Po sebi i za sebe je”, kaže on, “već svaki stupanj visoke opreznosti u zaključivanju, svaka skeptična težnja velika opasnost za život. Ne bi se održala nikakva živa bića da nije odnegovana suprotna težnja (…) radije da se sudi nego da se bude pravedan.” (Beograd, 2015, str. 129)
U trenutku kada hoćemo da djelujemo moramo odbaciti skepsu. Što znači da je ne moramo odbaciti prije tog trenutka. Štaviše, sve dok ne dođemo do trenutka kad trebamo djelovati, skepsa je poželjna.
4.
U Umijeću pregovaranja, Donald Trump kaže da, kao biznismen, štiti sebe, tako što je skeptičan prema svemu i svima.
”Nikada se”, veli, “suviše ne vezujem za jedan pristup u bilo kom poslu, niti za jedan način njegovog obavljanja. Mnoge opcije ostavljam otvorenim, jer se mnogo pregovora izjalovi, bez obzira na to koliko u početku djelovali obećavajuće.” (Beograd, 2017, str. 43)
“Čak i kad sklopim posao”, kaže na istom mjestu, “gledam da ostavim sebi još nekoliko opcija, jer čak i najbolji planovi mogu da krenu nizbrdo.”
Dakle, biti skeptičan znači ne biti naivan. To znači – razumjeti da je stvarnost složena, nepredvidiva, višeznačna: začas ono što se čini kao sigurno, kao gotov posao, može da ispari i pokaže se kao iluzija.
Međutim, biti skeptičan za Trumpa ne znači biti neodlučan ili, ne daje Bože, suzdržavati se od pojednostavljujućeg pretjerivanja. Trump ne bi bio Trump kad bi takvo nešto pomislio.
On svoju doktrinu pojednostavljivanja, po kojoj je postao poznat, razvija još u Umijeću pregovaranja, još 1987. Pri tome – i to je najzanimljivije – pojašnjava kako se duh pojednostavljivanja može usaglasiti sa ovim gore skeptičnim duhom, ”duhom finese“ (Pascal), koji uzima u obzir složenost stvari.
Trump veli da postoji mnogo pjevača, koji imaju glas kao Frank Sinatra, ali niko nije čuo za njih. Dakle, “morate privući interesovanje i izazvati uzvuđenje”. On zatim ukratko opisuje svoju, kako bi stručnjaci za makerting rekli, komunikacijsku strategiju.
“Ključna stvar”, veli, “kojom se koristim jeste razmetanje hrabrošću. Ja raspirujem maštu. Većina ljudi ne puca često na veliko, ali uzbuđuje ih kad to radi neko drugi. Zato mala hiperbola ne može da škodi.” (48)
“Ljudi”, kaže dalje na istom mjestu, “vole da čuju da je nešto najveće, najbolje, najspektakularnije. Ja to nazivam hiperbolom istine. To je naivan oblik preterivanja – i vrlo efektan oblik promocije.”
Dakle, ključna riječ je – hiperbola. Pretjerivanje, ali takvo da je autor svjestan da se radi o pretjerivanju. Pojednostavljujemo, ali znamo da to radimo.
Nedugo, nakon što preporuči hiperbolu, Trump daje do znanja da time ne odustaje od skepse. I to iznoseći jednu “teoriju života & stvarnosti”, koja svojom sofisticiranošću podsjeća na najlucidnije filozofske uvide.
“Ja se”, veli, “ne zavaravam. Život je vrlo osetljiv i krhak, a uspeh ne može to da promeni. Štaviše, čini ga još krhkijim. Sve se može u trenutku promeniti, bez ikakvog upozorenja i zato se trudim da ne shvatam ozbiljno ništa što se desi.” (51, Moje podvlačenje)
5.
Jedna od binarnih opozicija, na kojoj počiva zapadna dogmatika, jeste ona koja strogo razdvaja ozbiljno i igru. Ono što je igra ne može biti ozbiljno i, obratno: ozbiljno nije igra.
Derrida ukazuje na jedno mjesto iz Platonovog Fedra (par. 277e), u kojem se pisani jezik poima i osuđuje kao dječija igra, te se toj ”djetinjariji” suprostavlja govor, glas, kao nešto ozbiljno, kao stvar odraslih. (Of Grammatology, Baltimore, 1998, str. 50)
Ako je jezik konvencija (kao i igra), onda govorni znak ne može biti bliže smislu od pisanog; i jedan i drugi su konvencionalni i ne može biti govora o hijerarhiji između djetinjastog pisma i ozbiljnog glasa, reći će Derrida, u svom čuvenom potezu.
Da jedno više znanje polazi od potkopavanja te binarne opreke između ozbiljnosti i igre, ne samo u pogledu jezika, već generalno, pokazuje još jedno mjesto iz Umijeća pregovaranja.
Pojašnjavajući svoj, maločas navedeni stav, da se, u stvarnosti kakva jeste, sve može u trenutku promijeniti, bez ikakvog upozorenja i da stoga ništa ne treba uzeti sa apsolutnom sigurnošću, Trump iznosi svoju teoriju.
”Za mene”, veli on, “novac nikad nije bio velika motivacija, već dobar rezultat. Ono što donosi istinsko uzbuđenje jeste učestvovanje u igri.” (51, moje podvlačenje)
Biznis kao igra, politika kao igra, svjetska historija kao igra, itd. Naravno, radi se o pojednostavljivanju. Jer sve je to igra, samo u izvjesnom pogledu; u drugom pogledu, i dalje je riječ o ozbiljnim stvarima. Ali već ovim komentarom slabimo snagu poente – Nietzsche i Derrida bi rekli posve lucidne – da je sve igra.
6.
Jedan od glavnih predmeta Aristofanove kritike jeste atenski demokratski političar, po imenu Hiperbol. To je ime mu je dato, nakon što je stupio na političku scenu, a znači “onaj koji pretjeruje”. (Demosten, recimo, znači “snaga naroda”.)
Govoreći o Hiperbolu u Vitezovima, Aristofan veli:
građanin nevaljao, Hiperbol, ona bitanga
(Komedije, Beograd, 2015, str. 125).
Hiperbol je bio među onim atenskim demagozima, koji su, nakon smrti Perikla, bili protiv mirovnih pregovora sa Spartom i podržavali nastavak rata (koji je, kao što znamo, okončan porazom Atene). Ti političari, koji nisu imali skepse, a ni sreće, donijeli su stroge zaključke s kojima se historija poigrala. (Pisao sam nešto o takvim u kontekstu našeg mira.)
Aristofan, jedan od najhrabrijih pisaca u historiji Zapada, u jeku Peoloponeskog rata, u svojim komedijama je zagovarao ulazak svoje domovine u mirovne pregovore sa neprijateljskom Spartom, koja je također tada bila otvorena za sporazum.
Praveći od svega, pa i od samog sebe, predmet šale (a ujedno i hvale), Aristofan u Aharnjanima veli da Spartanci uopće ne žele zauzeti Atenu, već žele oteti samo njega, Aristofana, kao najmudriju glavu među Atenjanima:
Pa zato vas Lakedemonjani zovu i mir nuđaju vama
I traže Eginu, al’ zapravo za otok onaj i ne mare oni
Već pjesnika našeg otkinut, on će vam istinu rugom [κωμῳδήσει] kazati.
(Isto, str. 37)
Bilo je to dok je Atena još uvijek bila jaka, 20 godina prije nego što će oslabiti toliko da će spartanska vojska, sada bez interesa za bilo kakav mir, ući u Atenu, srušit će njene zidine i okončati klasični period grčke historije.
Dakle, Aristofan, inače zagovornik umjerene demokratije, podržavao je pravovremeno zaključenje mira, ne zato što je bio kukavica, već naprotiv što je, za razliku od Hiperbola i drugih usijanih glava, bio istinski atenski domoljub.
Postaviti pojednostavljivanje, kao ispravan rezon, nasuprot skepse, kao nečeg lošeg (fiziološke slabosti), kao što su to činili atenski demagozi, značilo bi uzeti kao osnovu još jednu binarnu opreku, od koje ne može početi ozbiljna misao.
Najozbiljniju političku poruku, u jeku Peloponeskog rata, u Ateni, nije iznio nijedan od smrtno ozbiljnih političara, već Aristofan, pisac komedije. Do istine ga je dovela skepsa, koju je osjećao prema “istinama” demagoga. Ali ju je iznio rugom (κωμῳδήσει), u komediji, šaleći se i igrajući se, uz brojna pretjerivanja.
