To je zasigurno jedan od najboljih početaka u književnosti, koji zaslužuje da ga se čita rečenicu po rečenicu:
Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid. (Prokleta avlija, str. 9)
Ako su proljeće i ljeto – rađanje i bujanje, onda je zima gašenje vegetacije i povlačenje života (u brlog). U širem smislu, zima jeste jednako nepostojanje a u još širem – nebitak. Zima je ne-jeste.
Vidimo to u nastavku rečenice. Zima je i snijeg je zameo sve do kućnih vrata. Ispred kućnih vrata bi trebali biti tragovi ljudskog postojanja. Ali, zamevši sve, snijeg ih je, na određen način, uklonio. I pri tome nije prekrio samo tragove ljudskog postojanja, već tragove svakog, pa i neljudskog.
Snijeg je, u izvjesnom smislu, uklonio ono što je čovjeku pri ruci (Zuhandenheit) ali i sve ono što je predručno, sve ono što ruka nije preobrazila (Vorhandenheit). Kako?
Tako što je, veli Andrić, “…svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid”.
Snijeg, koji je prekrio sve, ukinuo je, barem za pogled, razliku između stvari. A to je bitna razlika.
Pojava ili fenomen (grč. φαινόμενον) je ono što se otkriva pogledu. Fenomen dolazi od glagola φαίνω što znači “pokazati, činiti vidljivim”, itd.
Da bi nešto bilo mora imati εἶδος, što znači oblik, lik, izgled, “ono što je viđeno”. Uzgred, εἶδος potječe od οἶδα, što znači “vidio sam”.
Biće i viđenje su u izvornom jedinstvu. Biće se otkriva oku.
Da bi nešto bilo i da bi bilo vidljivo mora se razlikovati od drugih stvari po obliku, boji, itd. Nešto jeste dok je različito u odnosu na druge stvari. Ukidanje razlike (u obliku, boji, itd.) znači ukidanje tog njegovog jeste.
Ukidanje oblika i boja, ukidanje obilne raznolikosti do čega dovodi snijeg, znači u izvjesnom stepenu ukidanje onog jeste.
Od οἶδα (“vidio sam”, “znam”) potječe i ἰδέα, što izvorno znači “ono što se vidi mišlju”.
Ono što je prekriveno snijegom ne otkriva se pogledu i, u izvjesnom smislu, više nije pojava. Može mu se pripisati jeste, samo zato što ga mi, umjesto čulima, možemo vidjeti mišlju.
A kako vidimo mišlju?
Pa tako, npr, što znamo da je, prije nego što je pao snijeg, lopata bila na tom mjestu i da je ona, ako je niko nije uzeo, i dalje tu, svejedno što je ne vidimo.
Tragovi postojanja
Da Andrić ne misli da je snijeg nepovratno, u jednom apsolutnom smislu, oduzeo svemu postojanost, pokazuju druga, treća i četvrta rečenica Proklete avlije. Tu najprije vidimo da snijeg nije prekrio baš sve.
Pod tom belinom iščezlo je i malo groblje na kom samo najviši krstovi vrhom vire iz dubokog snega. (Prokleta avlija, str. 9)
Dakle, najviši krstovi nisu posve izgubili oblik i boju, jer nisu prekriveni. Ti nadgrobni spomenici su tragovi postojanja, koje snijeg nije uspio zamesti, kao što je zameo sve drugo do kućnih vrata. A uz krstove, tu je i ugazana staza i, na koncu, svježi fra Petrov grob, kao trag smrti, ali i najživlji trag ljudskog prisustva.
Jedino se tu vide tragovi uske staze kroz celac sneg; staza proprćena juče za vreme fra-Petrovog pogreba. (Prokleta avlija, str. 9)
Fra-Petrov grob se oštro izdvaja od svega ostalog, čime stječe visok stepen postojanosti.
Na kraju te staze tanka pruga prtine širi se u nepravilan krug, a sneg oko nje ima rumenu boju raskvašene ilovače, i sve to izgleda kao sveža rana u opštoj belini koja se proteže do u nedogled i gubi neprimetno u sivoj pustinji neba još punog snega. (Prokleta avlija, str. 9)
Andrića zanima razlika između onog što jeste i onog što nije. On je, čini se, uvijek opsjednut propadljivošću, nestalnošću svega što postoji.
Prokleta avlija, uz ostalo, i grčki tekst, tekst o Grcima Smirne.
Drevni Grci, a za njima i Novi zavjet, razlikuju dvije sile: φθορά ( propadanje, destrukcija) i ἀφθαρσία (nepropadanje, stalnost). Ove sile su u središtu interesa i samog Andrića.
Ovu prvu silu što uništava sve, u Prokletoj avliji, simboliziraju surova zima i fra-Petrova smrt. Opštoj bjelini koja se proteže do u nedogled i gubi neprimjetno u sivoj pustinji neba se gotovo ništa ne može oduprijeti.
U kontrastu koji nalazimo u prvim rečenicama Avlije, nepropadljivost simboliziraju krstovi, staza i fra-Petrov grob, kao jedine tri pojave (fenomena), izdvojene iz opće bjeline.
Ljudske građevine su u Andrićevom svijetu čest simbol aphtharsije. Kao što ćuprija na Drini, za razliku od ljudi, pa i carevina, odlijeva promjenama, tako i krstovi, barem oni najviši, odolijevaju općoj bjelini, zametenosti, itd.
Međutim, u ovoj prozi, Andrića više od spomenika zanimaju kratkotrajniji, ali življi tragovi – oni koji su vezani za nedavno preminulog glavnog junaka, fra-Petra. Tu se misli na već spomenute tragove – stazu i grob, a zatim su tu i “njegovi mnogobrojni časovnici koji još rade” (str. 9) i, na kraju, inventar stvari, popis zaostavštine.
Među stvarima je “gomila grubo ispreturanog alata”, kao trag sopstveničke strasti preminulog “sahačije, puškara i mekanika”. Nadalje, tu je i “poširoki minderluk” na kojem je do samo prije dva dana ležao ili čak sjedio fra-Petar.
Uz te materijalne, nalazimo i duhovne tragove fra-Petrove egzistencije. Npr. gunđanje fra-Mije Josića, kao “odjek njegovih davnašnjih prepirki sa pokojnim fra-Petrom”. Dakle, fra-Mijo čuva u sebi snažan otisak fra-Petra.
Glavni, a ujedno i najpostojaniji trag fra-Perove egzistencije, jeste sjećanje mladog fra-Rastislava na pripovijedanje umrlog o carigradskom zatvoru, gdje je, kao mlad čovjek, proveo dva mjeseca, a sve zahvaljujući igri zlog slučaja:
I sada dok gleda njegov grob u snegu, mladić u stvari misli na njegova pričanja. I sve bi hteo, i po treći put, i po četvrti put, da kaže kako je lepo umeo da priča. (Prokleta avlija, str. 11)
Čovjek živi, tako što ostavlja tragove, utiske, kako u materiji, tako i u duhu, u drugim ljudima. Fra-Petar je, s jedne strane, majstor, sahadžija, mehaničar, a, s druge – pripovjedač.
Od svih tragova, najpostojanija je priča. Lógos je postojaniji od bilo kakvog materijalnog traga, koji je ostao iza fra-Petra. Priča jeste, u najvišem stepenu. Satovi koji je navio će se zaustaviti, raspast će se, ali (dobra) priča će opstati. Ona je trag koji stoji, jeste, uprkos svemu.
Istina, ta fra-Petrova priča, kakvu mi nalazimo u Prokletoj avliji, ipak nije data u izvornom obliku. Kaže se da je fra-Petar “pričao na prekide, u odlomcima”, pa zatim da bi nekada “ponavljao ono što je već jednom rekao, a često bi otišao napred, preskočivši dobar deo vremena”, itd. Ali mi u Andrićevoj knjizi ne nalazimo takvu, već uređenu priču, u kojoj nema bez preskakanja i ponavljanja. Umjetnik joj je dao konačan oblik i s njime čvrstu postojanost.
Pripovijedanje kao simptom
Prokleta avlija je pripovijest o pripovijedanju i pripovjedačima.
Među ljudima, koje je upoznao u carigradskom zatvoru, uz upravnika Karađoza, fra-Petar izdvaja trojicu zatvorenika, strastvenih pripovjedača: Zaim, Haim i Ćamil.
Najprije nailazimo na Zaima, koji nametljivo i neuvjerljivo pripovijeda o sebi, prije svega o svojim brojnim putovanjima i nesretnim brakovima. Ovog rasturatelja lažnog novca, “manijaka i neizlečivog falsifikatora”, slušaoci ne uzimaju zaozbiljno; ironično ga zapitkuju, sarkastično hvale, smiju se njegovoj potrebi da izmišlja ili preuveličava.
Tu je zatim Haim, “mršav, tanak čovek, neobrijan i sav zapušten, crne, kovrdžave kose”; Jevrejin iz Smirne, koji je govorio mnogo i brzo. Pričao je o svemu. I vidjelo se, kaže pripovjedač, “da govori više zbog sebe, što ne može drukčije, nego zbog onog što govori i onih kojima govori”. (str. 51)
Dakle, kao ni Zaim, tako ni Haim ne vlada sobom, svojim pripovijedanjem; njime upravlja silna strast, koja se manifestira kroz to pripovijedanje.
Za razliku od Zaima, Jevrejin nikad ne govori o sebi. Na jednom mjestu pripovjedač Proklete avlije veli da je Haimova “potreba da priča o tuđim životima, naročito životima onih koji su po društvenom položaju viši ili po svojoj sudbini izuzetni, bila je jača od svega.” (str. 53) Fra-Petru se čini da je Haima njegova govorljivost i dovela u zatvor.
Veli se dalje i da je Haim umio da prizore, koji su se odvili između dvoje ljudi, bez svjedoka, ispriča do nevjerovatnih pojedinosti. Ulazio je u misli i želje ljudi, “često i u one kojih ni sami nisu bili svesni a koje je on otkrivao”. Iako nepouzdan, Haim je znatno ozbiljnija ličnost od Zaima.
Krajnji stepen ove gradacije predstavlja Ćamil, tragični junak, koji strastveno istražuje život Džem-sultana. Opsjednutost tom pričom je simptom njegovog duševnog stanja. Ako u Haimu i ima još uvijek nešto komično, u Ćamilu nema. Također, za razliku od Zaima i Haima, Ćamil svoje pripovijedanje zasniva na dokumentima, a ne na glasinama, poluistinama, itd. Svejedno, i takvo “objektivno” pripovjedanje, prožeto je njegovom ličnošću: pričajući o drugome, Ćamil očito priča o sebi. Također, on ne pripovijeda uvijek, ni svakome, ali kada odluči nekome ispričati svoju priču o Džem-sultanu, onda gubi vlast nad sobom, otkriva svoju zanesenjačku narav.
Dakle, nijedan od trojice pripovjedača ne vlada sobom. Svako od njih je rob svoje strasti. Svako od njih je bolestan na svoj način. Možda je na ovom mjestu zgodno podsjetiti da je sam Andrić Prokletu avliju objavio, tridesetak godina nakon što je započeo rad na njoj.
Svjestan koliko je zapravo ocrnio potrebu za pripovijedanjem, pripovjedač Proklete avlije, na jednom mjestu, kreće tražiti izgovor za sve te pričljivce:
Mi smo uvek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalima. A pri tom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. (Prokleta avlija, str. 54)
Iako ima dobre strane, pripovijedanje i dalje ostaje mana.
Pripovjedač Proklete avlije zatim, na istom mjestu, pita:
…šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima koje nismo nikad videli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pisano kazuju ono što su videli i čuli, i što su s tim u vezi doživeli ili mislili?
Čitalac nesumnjivo ima korist od pripovijedanja, ali to ne opovrgava nalaz da ima nešto patološko u potrebi za njime.
Na kraju ove refleksije, pripovjedač Avlije piše o odgovornosti čitaoca, ističući da “zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih [priče, H. I.] prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimično ili u celosti”.
Čovek mešane krvi
Ćamil je opsjednut Džem-sultanom, jer prepoznaje u njemu sebe. Kao i Džem, Ćamil je također moćan i bogat, porijeklom predodređen za velike stvari; ali mu osnovne stvari ne polaze za rukom (npr. ne uspijeva se oženiti mladom Grkinjom u koju se zaljubljuje). Obojica su “ljudi od knjige i nauke”, prognanici iz praktičnog svijeta. Također, obojica su negdje između turskog i kršćanskog svijeta i nijednom ne pripadaju u cijelosti.
Sin Mehmeda Fatiha, Džem, ušao je, nakon očeve smrti, u borbu za prijesto sa bratom, Bajazitom II; a onda je, izgubivši prvu bitku, prešao u kršćanske zemlje, gdje je postao talac i sredstvo za ucjenjivanje Bajazita. Po pravu sultan, Džem postaje de facto rob.
Džemov osjećaj nemoći pred silama, koje upravljaju njime, identičan je onome što, u vezi sa vlastitim životom, osjeća Ćamil. Ili, kako Jevrejin Haim veli (str. 60), Ćamil osjeća da je Džemov duh prešao u njega; sve vrijeme se osjeća kao taj nesuđeni sultan.
Nekoliko je stvari uslovilo takvu Ćamilovu sudbinu. Kažem uslovilo, jer usloviti nije isto što i strogo odrediti.
Ćamil je dijete uglednog državnog službenika Tahirpaše, koji je u šezdesetim oženio jednu mladu grčku udovicu. Ćamilova majka je, za života, izgubila dvoje ženske djece i u tome je “nalazila prst nekih viših sila, osećala se prokletom i nedostojnom, zanemarila je potpuno muža i sina”. (str. 57) Osjećajući se odbačenim od majke, Ćamil je, čini se, usvojio njen osjećaj prokletstva i nedostojnosti, koji je kolidirao sa bogatstvom i plemićkim statusom koji je naslijedio od oca.
Ostavši kao dječak siroče, Ćamil je stao da “zanemaruje igre i zabave svojih vršnjaka”; nosio je u sebi nešto od majčine melanholije; “od Grka ga je delilo sve a sa Turcima vezivalo malo šta”; nakon što nije uspio da se oženi sa djevojkom u koju je bio zaljubljen, “postao je čovek koji živi sa knjigama”.
Na jednom mjestu, izmirski kadija opisuje njegovo stanje riječju bolest.
“Ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti”, kaže Ćamilova utvara fra-Petru pred sami kraj Avlije. (str. 115)
Ćamilova sudbina ne može se ipak svesti samo na njegov melanholični karakter, jer u drugačijem političkom sistemu i slijedu događaja on ne bi završio u zatvoru, ma koliko istraživao Džem-sultanov život i poistovjećivao se s njime. Kako kaže i sam pripovjedač Proklete avlije, njegova sudbina ne možemo objasniti, ako ne uzmemo u obzir kontigenciju i “glupost i nepovjerenje” izmirskog valije.
Na kraju čak ne znamo ni kako je tačno završio Ćamil, nakon što se potukao sa isljednicima: da li je ubijen, ili je teško pretučen i odveden u ludnicu? Ili nešto treće.
U mreži
Nakon Ćamilovog odlaska iz zatvora, fra-Petar upoznaje “bivšeg prvaka u hrvanju”, “vojnog nabavljača, vlasnika kafana”. Za njega se kaže da je oronuo, “više ne razlikuje ono što jeste i što može biti od onoga što ne biva” (str. 111). Kaže se da od tog bivšeg siledžije nije ostalo ništa do “prazno prepiranje za dokonjacima i stalna potreba za govorom i pričanjem”. (Podvukao H. I.)
Prokleta avlija bi bila roman s tezom (o pripovijedanju kao simptomu bolesti) da nema glavnog junaka, fra-Petra. Jedino kod fra-Petra pripovijedanje nije simptom.
Hiljadu i jedna noć govori o junacima, koji ne vladaju svojom sudbinom, ali glavna junakinja, Šeherzada, zahvaljujući svojoj pripovjedačkoj vještini, uspijeva zavladati svojom sudbinom. Isto tako Prokleta avlija govori o junacima, koji ne vladaju svojom patološkom potrebom da pripovijedaju, s tim da je glavni junak, fra Petar, drugačiji; on vlada sobom.
Njegova psihička konstitucija se čini suštinski drugačijom od one Zaimove, Haimove, Ćamilove, itd. Njime ne vlada potreba da pripovijeda. On uglavnom sluša i tek pred smrt će ispripovijedati svoju pripovijest.
Kada Ćamila (“živa ili mrtva?”) odnesu iz Proklete avlije, njegov prijatelj fra-Petar je “stezao zube od nekog gorkog gneva na svoju sudbinu, na sve oko sebe”. (str. 104)
Fra-Petar najprije obuzima strah da će ga, zbog toga što je bio blizak Ćamilu, uključiti u novu besmislenu istragu. A zatim misli na zlu sudbinu tog svog prijatelja, pri čemu ga svega ispunjava neka bolna vrelina.
Oseti silnu potrebu da promeni mesto, da vidi i čuje druge ljude, koji su daleko od ovih zamršenih, tamnih priča iz Smirne; da vidi ljude, ma kakvi bili, samo da su izvan ove bezumne mreže koju pletu, zatežu i mrse između sebe bolesnici sišli s uma i carski policajci bez duše i pameti, a u koju se i on ni kriv ni dužan, evo, našao upleten. (Prokleta avlija, str. 105)
Ova mreža začas ukida razlike među ljudima, kao što ona opća bjelina surove bosanske zime ukida razlike među stvarima i sve pretvara u ništavilo. Koliko fra-Petra spašava njegov karakter, toliko ga spašava i sreća. Jer dovoljan je drugačiji splet okolnosti i on je mogao završiti kao Ćamil.
