Imperativ tišine
Iako je bio sastavni dio Drugog svjetskog rata, s kojim je dijelio vrijeme i prostor, rat protiv Jevreja nije bio logički dio takvog sukoba. On se vodio u drugačijim uslovima, s drugačijim ciljevima, ne za osvajanje, dominaciju, izrabljivanje, nego za njihovo uništenje. To naravno ne znači da je holokaust izvan historije, ali kao da jeste. Nepojmljivost njegovih razmjera bliža je fikciji nego stvarnosti. Tako se i književnost o holokaustu profilirala kao poseban žanr u kojem su jezik i historijska stvarnost u trajnoj koliziji. Elie Wiesel je npr. smatrao da ne može biti romana o Auschwitzu, jer ako je roman, on nije o Auschwitzu, tj. ako je o Auschwitzu, nije roman. Prosto, ljudska imaginacija nakon gasnih komora i krematorija nije ista kao prije njih; višak čudovišne stvarnosti nemoguće je imaginirati, samim tim ni uspješno reprezentirati. U milionskom bujanju cifri kojim su sažete pojedinačne sudbine ubijenih metkom u potiljak, neponovljive biografije ugušenih, u tom sistematskom smjenjivanju scena koje završavaju smrću pa opet smrću, u pasusima kroz koje probija dim iz srca Evrope a tamna trava obrasta zatrpane jame u spokojnim ravnicama, kartezijanski cogito može samo da se bavi statistikom.
I u razgovorima s oštećenim dušama preživjelih, u svjedočenjima i memoarima, kao da se nešto suštinsko gubi u nepojamnosti. Ta nedostatnost jezika da obuhvati neizrecivo stvorila je pobornike šutnje među kojima najradikalniji smatraju da bi najprimjerenije reprezentiranje holokausta bilo zapravo odsustvo reprezentacije. Ali da li je moguće saosjećati s tišinom? Konceptu neizrecivog i ne(o)pisivog – onome što opovrgava mogućnost mišljenja i govora o holokaustu, suprotstavlja se koncept svjedočenja iz prve ruke, svjedočenja koja brojkama daju ljudski oblik, imena, glas. Treba spriječiti neprijatelja da odnese posthumnu pobjedu, kako kaže Wiesel, svjestan paradoksa za koji nema rješenja: zabranjeno je šutjeti pa makar bilo i nemoguće govoriti. I tu se ispostavlja tačnom tvrdnja Alvina H. Rosenfelda koji piše da se upravo u onim tačkama u kojim se, kroz postojan i još uvijek operativan refleks jezika, tišina još jednom pretvara u riječi, čak i u riječi o tišini – rađa književnost holokausta.
Ali, u vrtlozima retrospektivnog oblikovanja prošlosti, svjedočenjima su se znala ispriječiti pitanja autentičnosti, tačnosti memorije, naročito u diskursu post-holokausta. Kako razlučiti autentični događaj od fikcije, historijsku istinu od zamki zaborava? Da li snaga svjedočenja izranja iz same činjenice da se radi o svjedočenjima? Ko svjedoči za svjedoke? Niemand / zeugt für den / Zeugen, rekao bi Paul Celan (Niko ne svjedoči za svjedoka). Fragmenti Binjamina Wilkomirskog napisani su kao sjećanje na ratno djetinjstvo u logoru, ali se ipak ispostavilo da se radi tek o konstrukcijama čovjeka koji je logore vidio jedino kao turist i koji je vrijeme holokausta proveo u Švicarskoj. Nešto je moralo praviti razliku između fakta i fabriciranih podataka, nešto je moralo dati neosporan kredibilitet svjedočenjima, memoarima, dnevnicima. Jedan zajednički aspekt historijske istine bit će dovoljan, a to je – dokaz, dokaz da je glas pripovjedača zapravo glas autora, što pretpostavlja da je autor doista iskusio događaje o kojim pripovijeda. Tada žanr dnevnika postaje važna instanca historijske istine. Jer dok memoari i svjedočenja rekonstruišu događaje, dnevnik je u neposrednom dodiru s aktuelnim trenutkom, a pošto njegov autor ne može znati ishod događaja o kojim piše, on je kao dokument koji čeka da ga budućnost ovjeri ili opovrgne.
Promatrani s tog stanovišta zapisnici, prepiske, bilješke i dnevnici nacista i nacističkih birokrata o genocidu nad Jevrejima predstavljaju perspektivu koja, ukrštena s perspektivom žrtve, daje potpunu sliku događaja. Kada npr. ustaški povjerenici za sefardsku i aškenasku jevrejsku opštinu u Sarajevu 1941/2. godine, u činovničkoj prepisci s drugim jevrejskim opštinama i institucijama vlasti, nedvosmisleno bilježe da su Jevreji izloženi nezamislivim patnjama, oni to tvrde ne znajući ishod historijskih zbivanja kojim svjedoče. Svjedočenja žrtava dat će im legitimnost. Prepiska povjerenika dokaz su više o žrtvama holokausta u Bosni i Hercegovini, odnosno u Sarajevu kao centralnom mjestu iz kojeg su ustaše prema Jasenovcu, Gradiški, Loboru i drugim stratištima deportovale na hiljade Jevreja dok ih nisu istrijebili gotovo do posljednjeg.
Početak
U aprilu 1941. godine, nakon ulaska ustaša u Sarajevo, ugasio se Jevrejski glas posljednji jevrejski list koji je redovno izlazio jedanaest godina, od kraja 1928. do aprila 1941. Tri mjeseca prije, u januaru, pokreće novu rubriku: Lične i porodične vijesti u kojoj pored ranijih obavještenja o zarukama, vjenčanjima, smrtima, donosi vijesti o rođenjima. Zajednica koja je cijelo jedno desetljeće bombardovana vijestima o rastućem antisemitizmu u Evropi, ali i u vlastitoj državi, o progonima i pogromima Jevreja, bila je primorana da se pozabavi elementarnim preduslovima fizičkog postojanja i opstanka u novonastalim okolnostima kada se moćni Wehrmacht razmilio prema istoku i jugoistoku Evrope.
Vijesti da će se vjenčati Zlatica s Moricom, Hanika s Kalmijem, Mazalta s Avramom, Hana Gaon sa Isakom Kabiljom i da će vjenčanje biti upriličeno u Novom hramu, bile su vijesti nade, među posljednjim štampanim u ovom listu. S ulaskom ustaša u Sarajevo, Jevreji će postati kategorija čiji će život biti sveden na iščekivanje deportacija prema koncentracijskim logorima. Preko noći će postati sasvim nova zajednica, bez prava, van zakona, bez djelatnosti, bez glasa. Na teritoriji novouspostavljene NDH oko 40 000 Jevreja suočilo se s fizičkim opstankom, od toga 14 500 u Bosni i Hercegovini čija je velika većina, oko 11 000, živjela u Sarajevu. Tonuli su u tišinu u koju su propadali i njihovi evropski sunarodnjaci, prepušteni sami sebi i gotovo nestvarni.
Jevrejskim institucijama, radnjama, trgovinama, preduzećima, određeni su povjerenici koji će ih predstavljati u javnoj komunikaciji. Sefardsku bogoštovnu opštinu zastupat će Srećko Bujas, aškenasku Branko Milaković. Bizarna uloga ustaških činovnika primoranih da bilježe očaj onih u čije ime je trebalo da govore izranja iz povijesti kao sablast koja odaje samu sebe. Kao posrednici apokalipse i autori brojnih dopisa razaslatih jevrejskim opštinama i institucijama ustaške vlasti, ostavili su vrijedna svjedočanstva o vremenu masovnih deportacija Jevreja koje započinju krajem jula iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine prema ustaškim logorima u Kruščici, Đakovu, Loboru, Jasenovcu. Prvih dana septembra započet će i deportacije iz Sarajeva, a već u novembru Bujas piše jevrejskoj opštini u Zagrebu da će se deportacije nastaviti i da je već otpremljena grupa među kojom su i onemoćali, stari, bolesni, porodilje, dojenčad… Zatim zaključuje: „Ubrzo u Sarajevu neće ostati nijedan Židov.“
Snovidi grad
Nedugo nakog što se ugasio Jevrejski glas, osnovano je ustaško glasilo Sarajevski novi list koji već u maju objavljuje prve antijevrejske uredbe i oblikuje stvarnost hiljadama bivših građana, sada obespravljenih, ekskomuniciranih, zakonom nezaštićenih individua bez konteksta i sumorne budućnosti. Danas te naredbe djeluju kao pravila iz nekog snovidog grada. U njemu na radnjama vise dvojezični natpisi Židovska radnja – Jüdisches Geschäft, neki ljudi nose žute trake s otisnutom šestokrakom zvijezdom unutar koje piše Židov – Jude. Zabranjeno im je da se kreću u grupama i da se voze unutar tramvajskih kola, mogu biti jedino u tramvajskim prikolicama, i to na zadnjoj galeriji. Ali ubrzo na stotine takvih bit će zbijeni u bezobličnu masu i natjerani da ispune sve vagone beskrajne kompozicije koja će iz snovidog grada krenuti bez voznog reda. To su oni Jevreji kojima je zabranjeno da ulaze u restorane i gostionice, koji moraju poštovati policijski sat i kretati se od 8 sati ujutro do 6 popodne i čije žene, majke, sestre i kćeri, moraju nositi istu žutu traku nakon što je otkupe za 25 dinara u zgradi Redarstvenog ravnateljstva, u sobi br. 9. („Tko ne postupi po gornjoj naredbi uz novčanu kaznu i kaznu zatvora bit će upućen na prisilni rad.“)
Oni ne smiju kupovati namirnice u nejevrejskim prodavnicama. U gradu više nema jevrejskih radnji, jer su muškarci (od 16 do 60 godina) koji su u njima radili ili bili njihovi vlasnici uglavnom „internirani“. Preostali dakle treba da kupuju u radnjama kojih nema, odnosno da ne kupuju u nejevrejskim radnjama, tj. da uopšte ne kupuju. Gradonačelnik snovidog grada pri svemu tome zahtijeva od opustošene sefardske opštine da mu se isporuči jedna pisaća mašina „u potpuno ispravnom stanju“, a ustaško povjereništvo naređuje da se organizaciji hrvatske narodne kuhinje dostavi svota od 150 000 kako bi se otvorila menza. U označenim jevrejskim radnjama uniformisane mušterije uzimaju robu plaćajući je papirićima na kojim piše Hans ili Fritz. Redarstveni detektivi u pratnji dvojice Nijemaca odvest će iz gradske tržnice Isaka Kabilja, (možda je to onaj koji se u januaru vjenčao s Hanom Gaon!), trgovca voćem i povrćem, a šef gradskog tržišnog povjerenstva zabrinuto obavještava redarstveno ravnateljstvo da bi što prije trebalo „isprazniti“ dućan odvedenog jer je u njemu „ostala pokvarljiva roba“.
Buđenje u snovidom gradu je košmar. Stožer ustaške mladeži za „veliku župu Vrhbosnu“ upućuje povjereništvu jevrejske sefardske opštine molbu da im se za potrebe tjelovježbe ustupi jevrejski Veliki hram. „Naša velika organizacija nema niti jedne veće prostorije gdje bi se mogli vježbati veći broj ljudstva“, obrazlaže revna ustaška mladost. Povjerenik će uviđavno odgovoriti da je Veliki hram u ruševnom stanju i da ga zbog toga nije htjelo prihvatiti ni Povjereništvo Hrvatskog zemaljskog muzeja nakon što mu ga je predalo Ministarstvo nastave pa stoga ne može biti ustupljen ni Stožeru ustaške mladeži. Ali desetak dana kasnije sličan zahtjev dolazi od Tabora ustaške mladeži Bjelave, sada naslovljen na „Gradsko poglavarstvo Ureda za upravu židovskih nekretnina“. Oni traže da im se ustupi jevrejska sinagoga na Mejtašu kako bi u njoj održavali šire skupove, što je „gradsko poglavarstvo“ smatralo dovoljnim razlogom da udovolji molbi.
Imenjak čuvenog sarajevskog rabina, dvadesetjednogodišnji Moric Levi, kojem je dijagnosticirana tuberkuloza, upućen je na liječenje u gradsku bolnicu s napomenom da je siromašan i da ima sedmero mlađih braće i sestara. Ali nije primljen ni na jedno odjeljenje. Gradsko poglavarstvo savjetuje sefardskoj opštini da iz vlastitih sredstava izgradi bolnicu kako bi se tamo liječili bolesni članovi zajednice.
I tako danima, mjesecima, traje danse macabre u snovidim ulicama grada iz kojeg za Jevreje postoji samo jedan izlaz – vozovima bez voznog reda, ali bržim od brzojava.
Vozovi brži od brzojava
Vozovi s ljudskim teretom neprestano odlaze sa stanice. Vraćaju se prazni, ali ponekad, prinudno, i s istim putnicima kad se ispostavi da su logori u koje su bili upućeni pretrpani. U tim slučajevima, dok se ne „oslobodi“ mjesto za njih, internirani danima čekaju u vagonima kojima je pristup zabranjen. Povjerenici Jevrejske opštine u Sarajevu posljednjih mjeseci 1941. godine u stalnom su kontaktu s jevrejskim opštinama u gradovima kroz koje prolaze transporti prema logorima. Ton činovničkih bilješki o detaljima o broju ukrcanih i o vremenu polaska vozova umekšavaju lični odjeci nemoći pred začudnom činjenicom da se ljudi mogu tek tako natrpati u marvenske vagone i poslati egzekutorima na suočenje. U saradnji s ostalim jevrejskim opštinama, povjerenici organizuju i koordiniraju akcije pomoći interniranim, no opskrba hranom, odjećom, obućom i lijekovima najčešće ne dospijeva onim kojim je namijenjena. Organizacija je preskupa, sredstva nedostatna. Iz logora dolaze vijesti da zatvorenici umiru od gladi. Grupa jevrejskih djevojaka iz Slavonskog Broda, koja je sebe prozvala „tegleća ekipa“, nakon prisilnog rada žuri na stanicu da dočeka transport iz Sarajeva i interniranim podijeli pomoć. Moguće ih je zamisliti kako po decembarskoj zimi obilaze vagone pune očaja. Ta slika pobudila je divljenje sarajevskih povjerenika, jer sigurno su bile spremne kada je na stanicu u Slavonski Brod stigao transport od 1500 žena i djece s mnogo iscrpljenih majki koje su se kolebale između mogućnosti da djecu ostave tamošnjim jevrejskim porodicama ili da ipak svi zajedno nastave put k logoru. „Tegleća ekipa“ nije propustila ni transport koji je stigao 23. decembra: 160 muškaraca i oko 600 žena i djece koji su satima čekali u hladnim stočnim vagonima dok nisu stigli isti takvi za širokotračnu prugu. Ni muškarcima koji su otpremljeni u Jasenovac, ni ženama koje su s djecom čekale na stanici do sutra popodne, nisu mogle prići. A već rano ujutro to nije bilo moguće jer „svi ovdašnji Židovi, muški i ženski, bili su pozvani na prisilni rad“, stoji u dopisu upućenom sarajevskim povjerenicima.
Oni, s druge strane, skoro svakodnevno odašilju poruke sličnog sadržaja:
„Transport žena i djece interniraca iz Sarajeva pošao je odavde jučer /1. 12. 1941. g./ rano i vjerovatno da ste ga dočekali.“
Mijenjaju se samo ljudi i njihov broj:
„Večeras prolazi transport koji vjerovatno odvodi oko 1000 žena i djece, pa Vas molimo da preduzmete mjere.“
Iz Broda u Sarajevo odlaze potvrde poput ove:
„Dne 3. 12. 1941. g. u 23 sata stigao je na željezničku stanicu u Slavonski Brod poseban vlak sa 1.400 do 1.500 žena i djece iz Sarajeva.
Budući da je bilo vrlo mnogo djece, pa i sasvim male, a ženske osobe bile velikim dijelom vrlo slabe, pomogli smo im kod prenosa prtljage a zatim pružili hrane i toplog čaja u dovoljnoj količini.
Naročito nastojimo što više djece smjestiti kod židovskih obitelji u Slavonskom Brodu, te se nadamo da ćemo moći smjestiti 20 – 25 djece. Jedino primjećujemo da smo imali prilike čuti, da se majke ove djece neće da odijele od njih, te bi radije htjele da ostanu sa svojom djecom zajedno u logoru.“
Ponekad obavijesti iz Sarajeva kasne i vozovi prođu kroz Slavonski Brod, brže od brzojava. Ustaše su znale da zadrže poruke taman toliko da transport prođe ili su ih prosljeđivali jevrejskoj opštini kad bi već bilo kasno da se preduzmu potrebne mjere za opskrbu deportiraca. Zato iz Broda mole povjerenike u Sarajevu da obavijesti šalju prije nego što transporti krenu, „i to ne brzojavno, jer brzojavi trebaju dulje nego pisma da do nas stignu.“
Novca za pomoć deportovanim sve je manje, jer jevrejske opštine brinu o onim koji čekaju transport i šalju hranu u logore. Internirani to znaju. U vozu za Jasenovac, dok čekaju na sporednom kolosjeku u Slavonskom Brodu, prevrću tajne džepove i skupljaju zadnji novac da bi ga poklonili jevrejskoj zajednici kao znak zahvalnosti za sve što je činila za internirane. Ta benevolencija pred vratima ništavila opravdava onu kategoričnost Elia Wisela sadržanu u tvrdnji da šaka pepela iz Birkenaua više teži nego sve priče o tom mjestu prokletstva. Sitniš tako prikupljen u Brodu bit će poslan u Sarajevo, iscrpljenoj jevrejskoj opštini, kao posthumna pomoć onim koji su stjerani među zidove čekali preskup vlastiti transport.
U logoru mi je dobro
Mjesec je novembar. Preostali zaposlenici nekadašnje jevrejske opštine u Sarajevu nemaju gdje da se vrate pa spavaju u kancelarijama, na svojim bivšim radnim mjestima, i sami bivši. Vlasti pečate jevrejske stanove i kuće da bi se u njih uselili Volksdeutscheri i ustaški i namještenici. Vlasnike i njihove porodice jednostavno istjeraju napolje gdje ih kupe patrole i odvode u zgradu La Benevolencije, sabirni centar u kojem na stotine takvih čeka deportaciju. Povjerenici će ih ovako opisati:
„Oni predstavljaju jednu galeriju bijede i nevolje. Ima ih na stotine sakatih, uzetih, slijepih, dojenčadi, staraca preko 70 godina. Kratko rečeno, to su isključivo ljudi i žene koje bi trebalo i u normalnim vremenima njegovati. Oni leže po podovima i žive u teškim i nemogućim higijenskim prilikama. Na žalost ni najteže slučajeve bolesti ne možemo za sada izdvojiti iz grupe interniraca i poslati ih kućama ili u bolnicu.
Stanovi tih interniraca su zapečaćeni. Stanove su pečatili bez obzira na to da li su svi ukućani u momentu odvojenja bili u kućama, tako da se mnogi nalaze bez ikakve opreme skoro goli i bosi.“
Održivost ove skupine postaje nemoguća. Vijest kao apel ide jevrejskoj opštini u Zagrebu:
„Molim Vas da ovo nazovimo ga ‘sarajevsko pitanje’ za danas smatrate najurgentnijim i svu pažnju i korake posvetite samo i isključivo istome.“
U međuvremenu u Sarajevo pristiže transport od 700 žena i djece koji bivaju raspoređeni u jednu školu i u stambenu zgradu La Benevolencije. Njihovo stanje povjerenici opisuju kao nemoguće:
„Sve ono židovsko što se nalazi u Sarajevu osiromašeno je u tolikoj mjeri da upravo ne znamo na koji bismo način riješili ekonomsku stranu židovskog pitanja u povjerenim nam općinama.“
Ne reaguje ni sarajevski „upravitelj Redarstva“ dok se crveni vjetar, svrab, ludilo i druge bolesti šire među interniranim.
„Danas očekujemo jedino spasonosno rješenje koje može doći iz Zagreba. Šaljemo Vam ovaj posljednji poziv za pomoć, jer je u protivnom katastrofa neminovna. Za ilustraciju stanja napominjemo da je transport od 600 žena koji se vratio u Sarajevo, proveo u vagonima bez kretanja, bez umivanja, a uglavnom i bez hrane 7 punih dana. Kakvo je njihovo stanje, ne treba posebno opisivati.“
Transport žena vraćen je iz logora u koji su bile poslane jer nije bilo mjesta. Prepiska s jevrejskom opštinom u Osijeku otkriva da u Đakovo neprestano pristižu na stotine žena i djece mahom iz Sarajeva i da je logor pretrpan. Nastavljaju se akcije prikupljanja pomoći za deportovane čiji se broj stalno povećava. Tako će 21. januara 1941. iz Sarajeva u Osijek otići poruka koja počinje ovim podacima:
„Večeras polaze iz Sarajeva 2 transporta: 1 žena i djece, koji idu za Đakovo, a drugi muškaraca koji idu za Jasenovac. Žena ima oko 500, muškaraca će biti oko 100.“
Dva dana kasnije:
„Sinoć je otpremljen novi transport Jevreja iz Sarajeva za Đakovo, u njemu je bilo 800 žena i djece. Žena u dubokoj starosti i teško bolesnih ima preko 200.“
I to je jedna od posljednjih poruka jevrejskoj opštini u Osijeku iz kojeg nije stigla uzvratna informacija. Cijeli transporti nestajat će u tišini. Ranije uspostavljene veze komunikacije s logorašima nisu bile od pomoći. Ionako su i jedni i drugi, i oni koji su poruke slali, i oni koji su ih čekali, bili izgubljeni. Dogovor o načinu komunikacije između zatvorenika i njihovih porodica, koji su još u novembru s upravom logora Jasenovac postigli povjerenici jevrejske opštine u Osijeku, bio je još jedno molepstvije sotoni. Uvedene su posebne dopisnice i podijeljene zatvorenicima. To su bile karte za ulazak u još jedno makabrističko kolo bez izlaza. Na njima je, osim predviđene linije na koju je trebalo upisati ime porodice i adresu, stajao gotov tekst: „U logoru mi je dobro.“ Iste karte mogle su se vratiti nazad pošiljaocu. Na poleđini su također stajale linije na kojim je samo trebalo upisati ime, godinu rođenja zatočenog i potpisati već odštampan tekst: „Svi smo zdravi, dobro nam je.“
Hram praha
Uprkos tome što su nastojali da humaniziraju svoju neslavnu ulogu, i Bujas i Milaković bili su saučesnici u golemoj mašineriji genocida. Emily Grable u knjizi Sarejevo, 1941-1945 Muslims, Christians and Jews in Hitler's Europe (2011) kaže da je Milaković ipak bio susretljiviji prema Poglavnikovom režimu od Bujasa koji je u prepisci s jevrejskim opštinama pokazivao više ljudskog zalaganja da se deportovanim olakša sudbina. Ali Grable primjećuje i to da Bujasa ništa nije koštalo zauzimanje za Jevreje. Umjesto da ga denuncira, Bujasova istrajnost bila je nagrađena: Pavelić ga je imenovao predsjednikom kotarskog suda. Možda je tome doprinijela i očita činjenica da povjerenici nisu imali nikakvu praktičnu moć osim da u međusobnoj prepisci stvore korisnu bazu podataka o efikasno izvedenom zatiranju jedne ljudske zajednice. Jer od onih 11 000 sarajevskih Jevreja koje su ovi povjerenici zastupali kraj rata će u svojim domovima dočekati tek 120. Svi su mogli stati u kortižo Velikog hrama na desnoj obali Miljacke u kojem su desetak godina, od njegovog osvještenja 1930. do 1941. godine – za hramove tek tren – bogoslužili sarajevski Sefardi. Ali on će postati samo sjećanje.
Trećeg juna 1942. godine povjerenik Branko Milaković unijet će među sudske akte ove činovničke redove:
„Došao je u moju uredovnu sobu na sudu jedan ustaški poručnik i predočio mi je na uvid nalog Ustaške Nadzorne Službe potpisanu po g. Jileku, prema kojem mu je naloženo, a po direktivama ustaških vlasti iz Zagreba, da skine sav bakreni materijal sa hrama u ulici br. 1 i privede svrsi. Potpisanom nije preostalo ništa drugo nego primiti to na znanje, te je ujedno pomenuti g. poručnik zamoljen da isposluje odredbu da se hram makar drvenom građom pokrije ili dahpapirom, da se na taj način zaštiti od daljnjeg propadanja, što je isti obećao. Slijedećih dana je sav bakreni pleh skinut sa krova hrama.“
Zamisao hramova kao mjesta koja kondenzuju vječnost bila je još jednom osuđena na podsmijeh historije. Od velike galerije ispod kupole s koje se u slapovima obrušavala ljetna svjetlost Nijemci su napravili konjušnicu. Dvorana za vjenčanja, sa stropom od umjetnog stakla, bit će smrvljena. U odbljescima krhotina niko neće vidjeti da su Zlatica i Moric, Hanika i Kalmi, Mazalta i Avram, Hana i Isak, kao i stotine drugih, bivših, tu prisegli na ljubav. Nestat će mramorno svetilište s bronzanim i pozlaćenim ukrasima, nestat će podni mozaici, pozlaćene plohe, teški namještaj od rezbarene hrastovine, svjetiljke, orgulje, knjige i slike, Keimove boje sa zidova. Postat će hram praha Il Kal Grande.
A u njega se ulazilo kroz prostrane svečane dveri u nadsvođeno predvorje odakle se mogla vidjeti blještava kupola, koja se polako gubila iz vidnog polja kako se posjetilac kretao kroz nenatkriven peristil inspirisan arkadama Alhambre. Na deset stupova s kapitelima srezanim u šleskom granitu počivali su zidovi gornjih odaja na kojim su se, u liniji s arkadama, nizali prozori, čineći s glavnim ukrasnim vijencem kompaktnu arhitektonsku cjelinu. Kroz peristil se dolazilo do troja vrata: lijeva i desna vodila su na gornje galerije sa sjedalima za žene, a kroz srednja – bogato izrezbarena i bronzom okovana – ulazilo se u golemu eliptičnu prostoriju velikog hrama, pod velebni svod kupole oslikan zvijezdama i plavetnilom. U sredini prostorije, između stupova koji su nosili gornje galerije, bila su grupisana sjedala za muškarce. Naspram njih nalazilo se svetilište, Aron ha-kodeš, s baldahinom i Torom, izrađeno u pravom mramoru, ukrašeno mozaicima, bronzom i pozlatom, a iza – empora s orguljama…
U pamćenju preživjelih još uvijek traje. A kad i posljednji odu, za njih će svjedočiti papir i tišina koja sve nadilazi.
