Nakon dugogodišnjeg propitivanja teorije i prakse književnog angažmana na stranicama i portalu časopisa Sic!, dio redakcije (Maja Abadžija i Haris Imamović) je, s ciljem da dodatno razbistri – ili makar pomuti – pojmove o fenomenomu angažmana, napravio anketu na tu temu. Ispitanici su bili književnici, književni kritičari i prevodioci mahom sa područja ex-Yu regiona. Oni su odgovarali na tri pitanja.
U prvom prilogu, donosimo odgovore Srđana Srdića, Damira Šabotića i Selvedina Avdića.
Srdić je autor romana “Mrtvo more” i “Satori”, zbirki priča “Espirando” i “Sagorevanja”, te osnivač “Partizanske knjige” i urednik međunarodnog festivala kratke priče Kikinda Short.
Šabotić je pjesnik, pripovjedač i romansijer, autor knjige poezije “Privatna svetilišta”, zbirke priča “Zazivač meleka” i romana “Nađi me”.
Avdić je prozni pisac i urednik portala “Žurnal”. Objavio je knjigu priča “Podstanari i drugi fantomi”, roman “Sedam strahova”, te literarnu monografiju “Moja fabrika”.
Srđan Srdić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
SRDIĆ: Idemo sledećim putem: književnost nema nikakvog efekta na društvene procese. Nikada nije imala efekta na društvene procese; ne u celini. Živeli smo u društvu koje je negovalo književnost, školski sistem bio je zasnovan na književnosti. Činioci tog društva, većinski činioci, danas su odgovorni za najokrutnija zverstva i ratne zločine, kao i kriminalizaciju i degradaciju gotovo svega. Da bi postojao ideološki stav mora da postoji ideologija. Mi se danas nalazimo posle svake ideologije. Jedan čovek ne može da bude donosilac ideološkog koncepta, niti će to ikada više biti jedno delo. Autorovi motivi i teme nužno su društveno-politički angažovani jer jezik ne postoji izvan društveno-političke zajednice. Ili govorimo o jeziku duševne bolnice, što je takođe legitimno. Društveno-politički angažovana književnost trebalo bi da se odlikuje jezikom kao sredstvom promocije opštih sloboda za sve. Pozadina takve književnosti morao bi da bude stav radikalne kritike svega što takve slobode ugrožava. Ne zato što bi to trebalo da dovede do revolucionarnih promena unutar ljudske prirode, ili prirode određene društveno-političke zajednice, već zato što jezik mora da služi isključivo slobodi. Dakle, govorim o obavezi.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
SRDIĆ: Da, u gorenavedenom smislu.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
SRDIĆ: Postoji dosta neorealističkog i ostalog pamfletizma. Sve je to, naravno, užasno đubre. Negde se očuvala ideja da bi književnost trebalo da proizvodi pozicije moći – otud pseudoknjiževnost kolumnističkog tipa i pojava pseudopisaca kao stručnjaka opšte prakse, spremnih da daju odgovore na sva zamisliva pitanja. To je dirljiva pojava, ako uzmemo u obzir da ljudi zaista moraju da jedu, plaćaju račune, školuju decu. Urednici su izumrli, nema lektora, štampa je jeftina, lako je poistovetiti literaturu i ameboidne jezičke pobačaje pred očima lenjih i tupih prostaka. Šta bi trebalo uraditi? Trebalo bi ostati u manjini. Trebalo bi verovati. Čitati i boriti se. Sve ostalo je proseravanje i priglupo gubljenje vremena.
Damir Šabotić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
ŠABOTIĆ: Ruski marksist G. V. Plehanov je pisao o dva pogleda na književnost: utilitarni – onaj koji od nje traži da bude društveno korisna, i larpurlartistički – onaj koji smatra da je književnost sama sebi svrha. U prilog ovom prvom stavu on navodi zanimljive stavove Černiševskog koji je smatrao da književnost treba da izriče „presudu pojavama života“. U tom smislu angažovana književnost je kod nas shvaćena suvišna doslovno pa se pojedini pisci osjećaju dužnim da se romanima, pričama ili pjesmama svađaju s nekim, ali ja još nisam dokučio s kim. Njihove presude su eksplicitne, moralizatorske, jednosmjerne i, samim tim, banalne, a što se učinka tiče, bilo bi korisnije da su pisali eseje, feljtone, rasprave, ili da su držali propovijedi grupama na društvenim mrežama.
Dakle, ne smatram da pisac u književnom tekstu treba da izriče presude da bi bio angažovan. Larpurlartisti su svojim nezanimanjem za društveno-politička dešavanja zapravo pokazivali svoje neslaganje s buržoaskim vrijednostima. Je li to neka vrsta angažmana i presude pojavama života?
Autor teško da išta može napisati a da nema jasne motive, teme, ideološke stavove, samo što pojedini sve to prenaglašavaju podvlačeći etičko ili ideološko nauštrb estetskog, dok drugi ne smatraju to moralnom obavezom već postupkom koji situacije i likove čini uvjerljivijim.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
ŠABOTIĆ: Ona je danas i oduvijek, ovdje i svuda, manje-više angažovana i društveno i politički, ali se kod nas trenutno angažovanost shvata kao direktiva, a književnost ne podnosi direktive. Prema tome, bolje da ne bude angažovana.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
ŠABOTIĆ: Mislim da domaći i regionalni pisci i spisateljice pokazuju dovoljno samosvijesti za povijesni trenutak u kojem žive, dovoljno su pravedni, politički korektni, jasno profiliranog političkog stava, privrženi humanističkim vrijednostima – to se sve može pročitati u njihovim knjigama. Ali to se može pročitati i u knjigama stotina drugih, stranih pisaca. To se čak može pročitati i u knjigama zakletih larpurlartista, čak i u knjigama autora koji ne pišu književna djela. Hoću reći da književnosti ona vrsta angažovanosti koju sam maloprije spominjao nije potrebna. Jer ona hoće da propagira, između ostalog, i određene humanističke vrijednosti, a trebalo bi da su one umjetnosti imanentne. Ne vjerujem da društveno-politički angažovana književnost ima za cilj goleme prevrate, jer onda ne bi bila umjetnost nego stranka za promjene. Vjerujem da su efekti književnosti dugoročni i da ona – bilo da zastupa određene ideje implicitno, bilo da se njima eksplicitno razmeće – djeluje na kulturu, a kroz nju na pojedince i zajednicu, više nego što se misli, ali da postoje neke institucionalne muze iz kojih se crpe angažovana nadahnuća još uvijek smatram nestvarnim. Štaviše, treba činiti sve, makar zatvarali pisce, da društveno-politička angažovanost književnosti ne postane sasvim ono u što se polako pretvara – u isprazni manir.
Selvedin Avdić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
AVDIĆ: Vjerujem da je svaka umjetnost nužno angažirana, čak i kada insistira na eskapizmu.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
AVDIĆ: Književnost treba biti samo dobra.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
AVDIĆ: Na ovo pitanje mogu odgovoriti da ne znam, jer nemam potpun uvid. A kakvo god da je stanje, mislim da niko, po tom pitanju, ne smije uticati na njega. Inače, eto nam svima radosne brigade komesara, orne da propisuje kako treba a kako ne.
