Donosimo nastavak ankete o književnom angažmanu, koju su proveli Maja Abadžija i Haris Imamović. U ovom prilogu prenosimo odgovore Edina Salčinovića, Filipa Davida i Marka Čudića.
Salčinović je urednik kulture u bh. dnevnim novinama “Oslobođenje” i član redakcije časopisa “Sic!”, na kojem je objavio više proznih i književnokritičkih priloga.
David je pripovjedač, romansijer, pisac TV drama i filmskih scenarija. Jedan od osnivača Nezavisnih pisaca (Sarajevo 1989.) i Beogradskog kruga (1990.). Objavio je knjige pripovedaka „Bunar u tamnoj šumi“, „Zapisi o stvarnom i nestvarnom“, „Princ vatre“, romane „Hodočasnici neba i zemlje“, “San o ljubavi i smrti” i “Kuća sećanja i zaborava”, te knjige eseja „Fragmenti iz mračnih vremena“, „Jesmo li čudovišta“ i „Svetovi u haosu“. Zajedno sa Mirkom Kovačem objavio je “Knjigu pisama 1992-1995”.
Čudić je istoričar književnosti, esejista i prevodilac. Bavi se savremenom mađarskom književnošću i teorijom prevođenja. Prevodi sa mađarskog jezika. Objavio je knjigu “Danilo Kiš i moderna mađarska poezija”. Preveo je monografiju “Danilo Kiš: život, delo i brevijar” autorice Viktorije Radič, te sljedeće romane: “Melanholija otpora” (Laslo Krasnohorkai), “Ševa” (Deže Kostolanji), “Opusteli persijski grad” (Peter Hajnoci), “Pesnik od svinjske masti” (Oto Tolnai), te “Pariska kiša” (Andraš Heveši).
Edin Salčinović
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
SALČINOVIĆ: Smatram da bi društveno-politički angažovanu književnost, bez obzira na književni rod ili vrstu, trebalo razumijevati kao žanr, dakle kao zonu opažanja i umjetničkog oblikovanja svijeta. U tom smislu, moglo bi se reći da je društveno-politički angažovana književnost literatura koja iz određenih političkih razloga želi mijenjati aktuelnu političku realnost ili uticati na njene tokove. Dominantna karakteristika takve književnosti je efemernost – ona treba djelovati isključivo ovdje, sada i odmah. Kao primjer za takav žanr može se uzeti književnost socijalističkog realizma (tzv. literatura harkovske linije), koja je poetiku zamijenila programskim političkim zahtjevima, koje nije diktirala ni literarna moda vremena, ni kritika ili neka slična kulturna instanca, nego politička organizacija. Pored toga što je ta književnost danas, eventualno, zanimljiva samo historičarima književnosti, dokaz koji ide u prilog tvrdnji da je to bila žanrovska literatura je i njena negativna refleksija – sud vremena preživjela su djela koja su je parodirala (npr. “Gola godina” Borisa Piljnjaka ili “Čevengur” Andreja Platonova), možda i bez svijesti o tome da nešto parodiraju (posebno je zanimljivo da ni Piljnak ni Platonov ne očekuju da će njihovo pisanje polučiti nekakav efekat na društvene procese, zbog čega njihova djela ni u kojem smislu ne karakterizira ranije spomenuta efemernost). Dakle, literatura harkovske linije danas ima identičan tretman kao srednjevjekovni viteški roman, iako se uobičajeno smatra da viteški romani nisu imali političku funkciju, tj. jedini socijalno-estetski efekat koji su trebali polučiti je rastjerivanje dosade.
Što se tiče drugog dijela pitanja, smatram da književno-umjetničko pisanje uvijek polazi od autora, njegovog doživljaja i osjećaja svijeta, interesa i ambicija, društvenog iskustva i iskustva življenja etc., a sve ostalo što spominjete u pitanju prethodno je formirano u autorovoj utrobi. Bez osjećaja zadovoljstva (ili nezadovoljstva) čovjek ne učestvuje ni u partiji šaha.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
SALČINOVIĆ: Kada se govori o književnosti, besmisleno je snagu i važnost riječi impregnirati imperativima. Ovim želim reći da je jednako besmisleno izgovorit “književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana”, kao i “književnost, danas i ovdje ne treba biti društveno-politčki angažovana”. Literatura autora sa određenim društveno-politički interesom će svakako u svrhu njihovog interesa biti angažovana, što je za samu književnost malo značajna činjenica, a nije nužno ni da će angažman u stvarnosti rezultirati loše ili dobro – svejedno. Recentni pokušaji pisanja društveno-politički angažovane književnosti nam najčešće pokazuju da je status književnosti danas i ovdje neutralan, pa bi se na osnovu toga moglo zaključiti da je za pisanje takve književnosti potrebna politička organizacije u čije ime bi ta književnost mogla djelovati.
Postoji i druga slika, koja dolazi iz tzv. fundamentalističkih društava i pokazuje da književnici mogu biti žrtve političke represije zbog svjetonazora ili ideoloških stavova. Svjedočili smo slučaju palestinskog pjesnika Ashrafa Fayada, koji je u Saudijskoj Arabiji zbog ateizma očitovanog u njegovim pjesmama najprije osuđen na smrt, da bi sud kasnije preinačio kaznu, pa je Fayad, uz 800 udaraca bičem i osam godina zatvora, bio primoran odreći se svoje poezije u službenim medijima. Također je i u tzv. demokratskim društvima još uvijek aktivna politička cenzura, pa je, recimo, “Dnevnik iz Guantanama” Mohamedoua Oulda Slahia moguće čitati samo u cenzurisanoj verziji. Pisanje, dakle, može biti politička provokacija, bez obzira na njegov načelni angažman i dezangažman.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
SALČINOVIĆ: Recentnu književnost u postjugoslovenskim republikama čitam samo onoliko koliko moram, pa nisam siguran da mogu dati zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje. U onome što sam čitao prevladava memoarska, autobiografska i intimistička proza realističkog tipa. Čini mi se da u tome naša književnost prati svjetske trendove. Također mi se čini da je to jedini segment u kojem pratimo svjetske trendove. Primijetio sam i da u većini tih djela kao estetska emocija dominira nezadovoljstvo aktuelnim društveno-političkim uređenjem (što je najčešće iskazano kroz izravne autorske komentare), ali teško da bi se ta socijalna gorčina mogla izjednačiti sa društveno-političkim angažmanom, čak i kod autora kod kojih postoji intencija da budu angažirani.
Ne mislim da se u književnosti išta može mijenjati nasilno, nekakvim pritiskom odozgo, reduktivnom praksom kritičara, recenzenata ili urednika. Povijest književnosti nas uči da književna sadašnjost malo nalikuje na prošlost kojom će postati. Slika književnosti 30-ih godina prošlog stoljeća danas je nezamisliva bez Mihaila Bulgakova, iako je njegov roman “Majstor i Margarita”, fragmentarno u časopisnom izdanju, objavljen tek 1966. godine. Čak sam slušao ljude koji govore o “Majstoru i Margariti” kao o društveno-politički angažiranom romanu, potpuno previđajući činjenicu da je, dok je Bulgakov pisao taj roman, u sovjetskim teatrima igrala njegova drama koja prikazuje veličanstvene podvige mladog Staljina u revoluciji. Slika koja se danas formira u čitaočevoj glavi vrlo lako čini da decenije između pisanja i objavljivanja tog romana izblijede, mi naprosto imamo utisak da je “Majstor i Margarita” aktivni suvremenik političkih čistki i njima izazvanih “bujica” u Sovjetskom savezu. Zbog svega toga, sumnjam da će se pokazati svrsishodnim ako budemo razbijali glavu s pitanjem da li danas treba ili ne treba mijenjati stanje u književnosti.
Filip David
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
DAVID: Za nas nešto starije taj termin je kompromitovan takozvanim “socijalističkim realizmom” i sličnim oblicima angažovane književnosti u totalitarnim režimima. Uostalom, žanrovski nije lako odrediti šta spada pod taj termin. Orvelova “1984” ili Zamjatinov roman “Mi” žanrvoski pripadaju negativnim utopijama ili šire fantastičnoj književnosti, ali imaju jak podtekst i kontekst angažovane književnosti. Ili, primera radi Čehovljev “Paviljon 6” preko intimne pripovesti jednoga doktora koji završava u ludnici negde u ruskoj zabiti, jedna je od najžešćih kritika ruskog društva Čehovljevog doba. Takav je slučaj i sa Kafkinom “Kažnjeničkom kolonijom”. Tu je nemoguće odrediti granice žanrova, ali bi bilo sasvim površno i jednostrano nazvati ovakvu književnost “društveno-politički angažovanom”, mada ona to posredno i indirektno, uz sve ostalo i jeste.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
DAVID: Iz prethodnog odgovora može se naslutiti moje mišljenje. Upotreba termina je neodgovarajuća. Primera radi, mlada bosansko-hercegovačka književnost danas zauzima vodeće mesto u ex jugoslovenskoj književnosti. Ta književnost je prvenstveno, da je tako nazovem, intimistička, autobiografska, ali je itekako uronjena u vreme i događaje iz bliže prošlosti. Međutim, nikako se ne bih usudio da je nazovem društveno-političkom i angažovanom u bukvalnom smislu reči.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
DAVID: K0 je taj ko bi tako nešto menjao? I kako? Nekom političkom direktivom, što se u prošlosti ponekad činilo?
Istorija književnosti pokazuje da su dela koja su u svome vremenu bila itekako “društveno politički angažovana” prohujala sa vremenima u kojima su svoj angažman ostvarivala. Naravno, neću da tvrdim da nisu mogući izuzeci, ali mi je dozvoljeno da sumnjam, jer sužavanje književnosti, pa i umetnosti uopšte samo na društveno politički angažman vodi kompromitovanoj pavlovljevskoj “teoriji odraza”.
Ali da ne bude nesporazuma, ja se zalažem za jednu drugu vrstu angažmana: pisac kao javna ličnost, ne može i ne sme ostati postrani od kritičkog sagledavanja društva u kojem živi i njegovih anomalija. Kukavički je biti samo nemi posmatrač kada se urušavaju osnovne društvene vrednosti, kada vladaju bezobzirni političari spremni na sve, pa i na zločine. Tada se mora govoriti, pisati, suprotstavljati se. Ali pre svega javnim nastupima, kritičkim tekstovima. Izvrgavati taj pervertirani svet ruglu, ali ne žrtvjujući književnost u čisto dnevne svrhe. Primo Levi je jasno i upozoravajuće pisao: “Na svetu je mnogo pokvarenih svinja, čudovišta su oni koji stoje i gledaju”.
Marko Čudić
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
ČUDIĆ: Pitanje je prilično opšte i čovek u ovakvim situacijama nehotice upada u ludačku potrebu za proizvodnjom kojekakvih definicija i podela. U društveno-politički angažovanu književnost, hajde tako banalno da se izrazim, u pozitivnom smislu, mogla bi se, po mom mišljenju, uvrstiti sva ona dela koja su, na direktan ili manje direktan način, suprotstavljena glavnim konceptima nekog trenutno vladajućeg sistema, uglavnom sistema kojeg, da parafraziram Danila Kiša, brani (gola) oružana sila. Najogoljeniji primeri te sile bili su, naravno, naci-fašizam i komunizam, ali i današnja neoliberalnu-kapitalistička dogma ima svoje opasno naoružane kerbere. Jedino što je „ona“ vrsta cenzure danas sada praktično obesmišljena, pa, npr. u nekom delu sa anarho-leve pozicije napadati vladajući ekonomski poredak više nije potrebna neka preterana hrabrost, mada, ko zna, možda će se u nekom distopijskom razvoju događaja i to promeniti nagore. Na prostoru bivše Juge, a posebno u Srbiji (pa, u novije vreme i u Hrvatskoj) gde su, paralelno sa divljim kapitalizmom i sveopštom pauperizacijom življa, nacionalistički paraknjiževni bardovi i njihov podmladak pustili korenje u svim sferama javnog života (a mi ostali uglavnom kao volovi sve to gledamo sa margine, ja, npr. gledam i uglavnom ćutim, kao i većina književnog življa), angažovanost literature meri se, pretpostavljam, drugim aršinima nego na Zapadu. U našem „regionu“, dakle, danas bi u angažovanu književnost u tom pozitivnom smislu spadala uglavnom dela koja hrabro preispituju vlastitu odgovornost za genocid i etnička čišćenja devedesetih, zatim ona koja ruše patrijarhalne tabue, koja se bave ugnjetenim manjinama itd. Šezdesetih-sedamdesetih to su, recimo, bili neoavangardni pokreti, kao na primer novosadski „Új Symposion“ (na čelu sa Istvánom Domonkosem, Ottom Tolanijem, Katalin Ladik, Jánosem Sziverijem, Attilom Balázsom i drugima) koji su nervirali uštogljenu, pre svega vojvođansku i mađarsku, ali i celokupnu jugokomunističku malograđanštinu i „moral“. Međutim, čak i knjige koje se ne bave direktno nekom aktuelnom temom (esejističko-filozofski opus Radomira Konstantinovića) mogu, posthumno, postati i te kako subverzivne i angažovane, pogotovo u slučaju povampirenja fašističke misli, kao što je to ovde, nažalost, slučaj.
„Hrabrost“, sama po sebi, naravno, nije dovoljna da se napiše dobro angažovano delo, to je, pišući o piscima-mudonjama, na sjajan i duhovit način raskrinkao ovde već pomenuti Danilo Kiš.
E sad, ako ovu dihotomičnu, strašno priprostu podelu dovedemo do kraja, jasno je da postoji i društveno-politički angažovana književnost u negativnom smislu. Nekad su to bile pohvale srednjovekovnim vladarima, kraljevima, kneževima, kasnije pesme o Titu, danas pesme Svetom Savi, Nemanjićima, proza koja propagira „našu istinu“ mimo sveta itd. i tome sl., princip je isti.
Naravno da su moje apsolutne simpatije na strani ove prve grupe, ali to, nažalost, ne mora nužno da vodi i u estetičku dihotomiju. Razume se da su dela iz prve kategorije uglavnom znatno bolja, ali to nije rezultat samog izbora teme i već pomenute hrabrosti, nego proste činjenice da se radi o ljudima daleko većeg dara i obzorja, književne orijentacije u svetu, o ljudima sa neuporedivo većim znanjem jezika, interesovanja za druge kulture itd. Ali to još ne znači da nije bilo estetski relevantnih pohvala Titu (naročito Titu, zbog utrkivanja dobrih pesnika). Mislim da je danas (skoro) svaka religiozna književnost koja se bazira na učenjima institucionalnih, tzv. većinskih crkava, i koja te crkve prikazuje pozitivno, angažovana u ovom drugom, izrazito negativnom smislu.
Što se ovog poslednjeg dela pitanja tiče, efekata literature na društvene procese, mislim da je to danas iluzorno očekivati i u tom smislu se pridružujem pticama-zloslutnicama koje ne vide tu vrstu moći literature danas. Hoću reći, ako dođe do tog famoznog masovnog suočavanja sa prošlošću, to se neće dogoditi putem literature, neće se (na nivou šireg društvenog korpusa) dogoditi čitanjem sjajnih pesama Tomislava Markovića ili Dežulović-Lucića, pre će se dogoditi (ako se ikad dogodi) na osnovu snimka streljanja u Srebrenici, recimo. Možda su moći drame, tj. pozorišta u tom smislu veće. Savremeni čovek je ipak audio-vizuelno-taktilan tip, uglavnom.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
ČUDIĆ: Smatram da naprosto mora biti društveno-politički angažovana. Tolika količina nagomilanih trauma, vijetnamskih sindroma, ekonomske potčinjenosti, društvene marginalizacije, pod tepih gurnutih stvari, to vapi za književnom obradom u sve tri glavne književne vrste. A biti postmoderni pesnik usred devedesetih i masturbirati u tekstu i (sa) tekstom, to možes samo ako si, da citiram Damira Nikšića, lud, glup ili bezobrazan. A, kao što znamo, takvih jeste bilo, a neki su i danas slavljene poete.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
ČUDIĆ: Ima u našem regionu sjajnih pesničkih i proznih knjiga savremenih autora koje bi se mogle podvesti u angažovanu književnost u ovom prvom, pozitivnom smislu (dve pesničke zbirke Tomislava Markovića, Kino Lika Damira Karakaša, ratno-emigrantski romaneskni ciklus Zvonka Karanovića, da pomenem samo neke, meni poznate knjige). E sad, količinski posmatrano, za moj ukus naša književnost (naše književnosti) nikad nije dovoljno angažovana. Jedan moj prijatelj me je nedavno, u kišovkoj podeli na jogije i komesare, svrstao u komesare. Pa, nek mu bude. U tom smislu, malo šire posmatrano, mislim da bi, recimo, ovlašan pogled na istoriju jedne susedne, mađarske literature, i na stepen njene angažovanosti u dvadesetom veku, mogao poslužiti kao odličan komparativni model (možda čak i putokaz) koji, čini se, potvrđuje potrebu da književnost na ovim prostorima zapravo ne može da izbegne angažovani status. Šta hoću da kažem? Evo, pre više od sto godina, u Mađarskoj se pojavio sjajni subverzivni pesnik Endre Ady (1877-1919), koji je izazvao skandal u krugovima tadašnjih mađarskih nacoša time što je čitav jedan ciklus svojih pesama posvetio mađarskoj ledini, zatraživši, pomalo drsko, od glavešina institucionalne književnosti, „dozvolu“ da sa Zapada prodre sa „novim pesmama novih vremena“. Ta vrsta moralnog stava i književne pobune protiv vladajućeg poretka ostao je neka vrsta putokaza mnogim kasnijim mađarskim pesnicima i piscima. Sjajni György Petri (1943-2000) je sa svojom zabranjenom zbirkom Večni ponedeljak dekonstruisao taj, u Mađarskoj prilično dugo vladajući mit o poeziji kao, kako kaže njegov kongenijalni prevodilac Danilo Kiš, “emanaciji Lepog”, ali što se tiče moralnog stave, on je direktan potomak Adyijev. Postoji, opet, u mađarskoj književnosti i jedna struja alegorijske proze, vrlo duhovite, koja je vise od puke kritike jednog već propalog totalitarnog sistema (komunizma). Takav je, recimo, roman Ádáma Bodora (1936) Sinistra körzet (Okrug Sinistra, kod nas preveden kao Sinistra). U takve knjige mogle bi se svrstati i odlični prvi romani Lászla Krasznahorkaija (1954) Sátántangó (Satantango) i Az ellenállás melankóliája (Melanholija otpora, prevedena i kod nas). Kad je o postmodernističkoj prozi reč, imam utisak da je ona u mađarskoj književnosti znatno razvijenija i angažovanija od iste vrste književnosti kod nas. Tako romani Pétera Esterházyja (1950), tipično postmodernistički pretrpani citatima, autocitatima, pseudocitatima, imaju izuzetno snažnu angažovanu notu. A Esterházy je angažovan i danas, kao duhoviti, izraziti antiorbanovski i antipopulistički nastrojeni kolumnista (nešto poput Basare, recimo, mada nije toliko produktivan u tom žanru kao Basara). Attila Balázs (1955), pisac poreklom iz naših krajeva (bivši „symposionovac“ iz Novog Sada) napisao je, recimo, sjajan, vrcavo duhovit i nažalost još uvek nepreveden istorijski roman Kinek Észak, kinek Dél (Nekom Sever, a nekome Jug), u kojem se, kroz istoriju Petrovaradinske tvrđave, bavi srpsko-mađarskim odnosima do današnjih dana, vrlo (samo)kritično i angažovano, razume se. I uopšte, taj granični, vojvođansko-mađarski pogled na noviju jugo-istoriju može biti vrlo koristan. Tako Árpád Nagy Abonyi (1965) u (prevedenom) romanu Budapest, retour govori o mađarskoj omladini iz Vojvodine koja je devedesetih pobegla od mobilizacije u Budimpeštu, gde se ne oseća prihvaćeno, jer džaba ti isti jezik (mađarski), ako ste odrastali u različitom kulturnom kontekstu. A Zoltán Danyi (1972) u nagrađenom romanu A dögeltakaritó (Čistač lešina ili Strvoder?), na pomalo lirski način pristupa postratnom životu svog junaka, vojvođanskog Mađara koji nije izbegao (prisilnu) mobilizaciju devedesetih. Ako bismo po svaku cenu morali tražiti paralele, možda je on najbliži prozi Faruka Šehića.
U svakom slučaju, taj pogled na jednu značajnu susednu literaturu mogao bi možda podstaći i naše pisce na još veću angažovanost, pored mnogih drugih mogućih podsticaja.
