U četvrtom dijelu SIC-ove ankete o književnom angažmanu, možete pročitati odgovore Marka Tomaša, Aleksandra Novakovića i Božidara Radoševića.
Tomaš je pjesnik. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Jedan od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Objavio: L’ Amore Al primo Binocolo (s Nedimom Ćišićem, Mehmedom Begićem i Veselinom Gatalom, pjesme, 2000); Tri puta tridest i tri jednako (s Nedimom Ćišićem i Mehmedom Begićem, pjesme, 2000); S rukama pod glavom (pjesme, 2002, 2005); Mama, ja sam uspješan (pjesme, 2004); Život je šala (pjesme, 2005); Marko Tomaš i druge pjesme (2007); Zbogom, fašisti (pjesme, 2009); Ponoćni razgovori (s Mehmedom Begićem, 2012); Bulevar Narodne Revolucije (pjesme, 2013); Varanje smrti : izabrane pesme (2014); Ivica Osim : utakmice života (biografija, 2014); Crni molitvenik (pjesme, 2015.).
Novaković piše romane, drame, aforizme, pesme i kratke priče. Autor je desetak različitih dramskih i dokumentarnih formi emitovanih na Drugom i Trećem programu Radio Beograda. Objavio je drame: Sistem (2001), Zubi (2004), Aladinova čarobna lampa (2007), Naš čovjek (koautor, 2008); zbirke drama: Bliskost (2006), Posle Utopije (2009); knjige aforizama: Pij Sokrate, država časti (1998), Neće moći (2006), Malo li je? (2011); pjesme: Gitarista na Titaniku (2013); i romane: Glečer (2007), Keltska priča (2008), Dva u jednom (2009), Vođa (2010) i Novo Smederevo (2016).
Radošević je splitsko-zagrebački pisac mlađe generacije, pripovjedač, satiričar i književni kritičar; saradnik je časopisa SIC.
Marko Tomaš
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
TOMAŠ: Sva je književnost angažirana. Valjda. Neke stvari su izravnije neke manje izravne u iznošenju političkih i inih stavova. Tu su razlike i nijanse. Jednak je slučaj i s motivima, temama itd. Osobno, nemam ništa protiv ni vulgarizacije književnosti u političkom smislu. Katkad mi se to čini neophodnim, potrebnim. I književno puritanstvo je jednako vulgaran politički stav. No, ako nastavim dalje ispast će da sam sklon relativiziranju stvari, a tome nije tako no trebalo bi nam puno više prostora i vremena da iznesemo sve moguće perspektive iz kojih bi se mogao sagledati ovaj apsekt književnosti.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
TOMAŠ: Djelomice sam već odgovorio na ovo pitanje. Danas i ovdje više nego ikad treba se odrediti u političkom smislu makar književnost ispaštala zbog toga. Jebiga, ja smatram da je i eskapizam izrazito politički radikalan.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
TOMAŠ: Mislim da je većina književnika jasno ideološki oprijedjeljena kako javno tako i u svojim djelima. Kako rekoh, meni je to sasvim ok. Jedini problem koji ja imam s tim jeste to što mi se čini da je dosta toga kako u političkom tako i u književnom smislu glavom i tijelom više na prijelazu iz 20. u 19. stoljeće nego u ovom, današnjem vremenu. A recepte nemam. Svatko bi trebao imati svoj način.
Aleksandar Novaković
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
NOVAKOVIĆ: Mislim da je lakše reći šta nije društveno-politički angažovana književnost. Politika je u svim porama društva, hteli mi to da priznamo ili ne. Mislim da ima nešto ljubavnih, erotskih romana i dečije literature koji nisu ideološki obojeni. Sve ostalo, po defaultu, nosi pečat autora koji je, čak i kad to poriče, politička životinja. Quid erat demonstrandum, sam autor ne mora da juriša na barikade ili organizuje politički pokret da bi ga proglasili za angažovanog pisca. Mislim da je ono što se u javnosti pogrešno doživljava kao angažovani pisac pre svega biće koje se politički eksponira u medijima zalažući se za ovu ili onu političku opciju što je potpuno pogrešno. Postoji veliki broj političkih opcija koje su marginalizovane, nedovoljno zastupljene u javnosti ili predstavljaju duboko lična, specifična verovanja pojedinaca. O efektima političkog angažmana u okviru književnosti možemo govoriti do sutra ali je činjenica da je, recimo, Sartr ostavio iza sebe delo koje nadilazi njegove političke ideje a o partijskom angažmanu i da ne govorimo.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
NOVAKOVIĆ: Moje lično mišljenje je da ja, kao čovek, kao neko ko je humanistički obrazovan i ko se bavi umetnošću, ne mogu da zažmurim pred onim što se oko mene dešava. Ne želim da delim drugim autorima savete i propisujem direktive. Moja književnost jeste angažovana (videti definiciju angažovanog u prethodnom dgovoru) ali nije samo angažovana, parolaška. Trudio sam se da u svemu što radim zadržim dozu zdravog cinizma i intelektualnog otklona.Angažman mora da postoji, barem u mom slučaju, ali ukoliko pristanem da slepo sledim sprovođenje programa od strane ovog ili ong lidera, tačku po tačku, bez razmišljanja, onda se postavlja pitanje čemu individualizam pisca? Stapajući se s masom, postajući glasnogovornik miliona, pisac uništava ono najvrednije što ima- svoju originalnost. S druge strane, okrećući leđa svetu koji ga okružuje, pisac se pretvara u samodovoljno stvorenje opsednuto formom i larpurlartizmom koji je za mene čist otrov.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
NOVAKOVIĆ: Za regionalnu književnost ne mogu ništa da tvrdim. Poznajem je ali ne toliko dobro da bih mogao da kolegama iz komšiluka delim lekcije o angažovanosti. Vidim da ima ljudi koji su originalni, koji misle i bore se i to je dobro. Što se Srbije tiče, vlada neprirodna situacija: nekolicinu lajavih ”bestseleraca” koji drže funkcije po državnim institucijama, pozicije u žirijima, kolumnice po režimskim glasilima. Malo ih je, desničari su i dozlaboga antipatični ali su bučni. Ukratko: P-70 ekipa. Oni su, da paradoks bude veći, proklamovali sebe kao borce za “pravu, čistu književnost” koji ne mogu da spavaju ako otkriju da pisci koji rade u državnoj službi imaju svoje političke stavove koje pokazuju u knjigama ili kad potpisuju peticije (videti pod: “slučaj Ugričić”). I to je dosadno, konformistički i nemaštovito za pisca – biti državni pisac, biti “na liniji”, čekati svoj red da uđeš u buđavu školsku lektiru. Zaboravili su samo jednu stvar – pravi ljudi uvek navijaju za buntovnike, bili u pravu ili ne. Pobuna je izazov, motor kreativnosti. Nažalost, ni buntovnika nema mnogo a većina pisaca gleda svoja posla i ne meša se u ovaj sukob književne desnice i levice što je prilično naivno. Ne idu oni u sukob – sukob je došao među njih i, volens-nolens, moraće da odgovore na harvudovsko pitanje: Na čijoj strani? Dakle, autori, ako žele da budu iskreni prema sebi, ne smeju bežati od pokazivanja stavova, jasnijeg političkog profilisanja i, takođe, ne smeju razmišljati samo o sovojim sebičnim interesima ali, to je već stvar pojedinca. Moramo da se promenimo kao individue i to je ono što najviše boli.
Božidar Radošević
SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?
RADOŠEVIĆ: Svaka uspjela književnost je društveno-politički angažirana književnost. Neki od najboljih, najpotpunijih likova u hrvatskoj književnosti Krležine su anti-junakinje u, uz anti-junake, anti-svijetu; on tako ukazuje i na negativne obrasce kojima ženski rod u njegovoj okolini često podliježe. No, umjesto da se takav lik i ta slika prihvati kao korektiv, misaono uspijevajući dio umjetničke cjeline, težnja bi tumačenja sudeće današnjice bila uopće ideju takvih anti-junakinja završiti pod pečatom autorove mizoginije. ‘Kiklop’ je također društveno-politički angažiran; ukazuje na kukavičluk kao na osobinu koja od Melkiora, potencijalnog intelektualca, do kraja romana učini životinju, praktički insekta. Opet, današnje težnje prosudbenih vrsnika ilustrirati može npr. intelektualno legitimna tvrdnja kolumnista i kritičara Jutarnjeg koji zaključuje da je ‘Kiklop’ osrednji roman – jer su mu mane glavnoga lika odbojne. Marinković eto nije pisao pamflet protiv kukavičluka, već književnost. U tome svjetlu nerazlikovanja bivanja lika u romanu od biti romana javlja se nova ideja društveno-politički angažirane umjetnosti, jedna evropskounijska ideja unutar koje se književnik ne bavi svijetom oko sebe i kakav svijet u svemu svojemu jest, nego se bavi utopijskim vizijama svijeta briselskih birokrata (koga zanima više – Kreativna Europa i European Added Value), vizijama koje, kada se ostvare u djelu, otkrivaju svoju distopijsku stvarnost i totalitarnu narav. Jer kada djelo služi samo i ponajviše tome da stvarnosti locira, uhiti i transferira njezine grijehe onda je to, najčešće, smeće, koje može biti angažirano samo u čupanju stvarnosti iz teksta – od strukture, do detalja. Što se tiče efekta na društvene procese, smatram da književno djelo može djelovati samo na pojedince, kojima će se, ako su i sami književnici, impresija čitanog odraziti i u njihovim djelima, i tek ako se stvori prevladavajuća misao koja povezuje više književnika, koje potom možemo grupirati pod nekakav književni pokret, tek tada možemo očekivati, ili nadati se, utjecaju književnosti na društvo.
SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana?
Da. Ukoliko umjetnik želi primirisati ikakvim stipendijama ili novčanijim natječajima.
SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način to ne učiniti?
RADOŠEVIĆ: U praktično isplativoj. Ne smatram, to je tržišni socijalizam: mnogi su osrednji pisci sada u mogućnosti da lijepo žive tek na račun toga što pouzdano vrte svoj kotačić u mehanizmu ‘primitivci primitivni, Balkan uklet, žene snažne, a Stranac dobar čovjek’. To promijeniti može jedino kakva umjetnička prava kraljevska krv. Ipak, tome je bolje ne težiti: nije demokratično.
