UPRAVO ČITATE

Angažman – za ili protiv (10): Saša Ćirić, O...

Angažman – za ili protiv (10): Saša Ćirić, Olja Savičević Ivančević

angazman10_2

U posljednjem dijelu ankete, donosimo odgovore Saše Ćirića i Olje Savičević Ivančević. Ćirić je prije odgovora na pitanja napisao kraći uvod, a same odgovore je dao u formi stihova. Olja Savičević Ivančević je dala integralan odgovor.

Ćirić je urednik u “Betonu”, dodatku dnevnog lista “Danas”. Radi kao novinar-voditelj na Radio Beogradu 2, „programu kulture i umetnosti“. Objavljuje književnu kritiku, povremeno i druge literarne vrste/žanrove, u književnoj periodici. Objavio knjige kritika: “Užici hermeneutike” (2009.) i “Ujed istorije” (2009.). U pripremi je knjiga “Ne uzimaj me u usta” za zagrebački Sandorf. S drugim urednicima “Betona” priredio knjige: “Srbija kao sprava” (2007.), “Antimemorandum-dum” (2009.), antologiju “Iz Beograda, s ljubavlju” (2011.) i zbornik “Ka razvijenoj demokratiji” (2014.). Kourednik publikacije “Studije konteksta – diverzitet diverziteta” (2015.) i “Figura neprijatelja – preosmišljavanje srpsko-albanskih odnosa” (2015.)

Savičević Ivančević je pjesnikinja i kolumnistkinja. Objavila: “Bit će strašno kada ja porastem” (pjesme, 1988); -“Vječna djeca” (pjesme, 1993); “Žensko pismo” (pjesme, 1999); “Puzzlerojc” (pjesme, 2006, 2006); “Nasmijati psa” (priče, 2006); “Kućna pravila” (pjesme, 2007, 2013); “Adio kauboju” (roman, 2010); “Mamasafari (i ostale stvari)”(pjesme, 2012), “Pjevač u noći” (roman, 2016.)

Saša Ćirić

(Post) Boalo
(St)rimovani traktat o angažmanu

DASDSADsaPostoje reči s kojima se neki srode i one kojih se neki klone, reči-etikete, proizvedene u tvornici polemičkih tvorova, kao i heurističke reči, rođene u nadahnuću spoznaje, reči koje još uvek nešto znače i one koje zveče kao prazna limena kanta, reči od kojih se nešto očekuje, da poput platna od kiše pokriju trem, da povedu na barikade, da se otkriju kao raskovnik, reči opajane od prašine i iznova gurnute u izlog-arenu, reči koje zrače, reči koje unose nemir i izazivaju nered i posle svoje smrti, i posle svog vaskrsenja/uskrsnuća, reči na tapetu, na krstu i na raskrižju, enigmatične, eliptične, providne, uvozne a tako naše, reči od čijih se avetinjskih emanacija ne možeš sakriti, reči koje su ti nevidljivim mastilom istetovirali na koži, na naličju jezika, reči koje se iznova rađaju svaki put kad ih neko izgovori ili napiše, stalno nove, neobeležene, neobležane, reči o kojima ne znam ništa iako ih često koristim, puste reči, reči ispunjene prazninom, reči koje sam oterao od kuće i shvatio da na putu zajedno s njima hodim…

SIC: Šta je društveno-politički angažovana književnost? U čemu vidite njene suštinske odlike: u autorovim motivima, temama djela, ideološkim stavovima koje ono propagira ili u njegovim efektima na društvene procese?

ĆIRIĆ: 

1.a) Književnost protiv struje.

1.a1) Progresivna književnost.

1.a2) Književnost inovacije.

2.a) Autorove motive ne možemo znati. Autoru ne smemo verovati.

2.b) Tema-teza-Temza ili u mutno Dunavo. Vidi pod 1.a

2.c) Propaganda je duši gadna, blagorodnoj najpose. Od ideologije se ne uteče.

2.d) Ne terajte pesnike iz države, dajte im posao državni. Utiče pisano slovo na društvo, na dušu ili na vlastiti tekst samo, kao na grobnicu neku, u kojoj slova položena leže i govore glasom pitijskim nečujnim onima koji se udostoje da ih čitalački prizovu?

SIC: Da li književnost, danas i ovdje, treba biti društveno-politički angažovana? 

ĆIRIĆ: danas i ovdehic et nunc; ovde je danas, ali gde će počinuti; danas je tren, ovde je sen, od taljiga do mlaznih motora, ovde je tamo a sumrak je zora – dijalektika hronotopa – praznog suviše, život je tropa

ako želi opstati

ona mora postati

biti i imati

imati stav, stan i staž

biti ispred, biti iznad, biti izvan

trijade, trijade, za pozne ste jade

poslastica

nema recepta, ima recipijenta

à rebours

otvarajte oči

osvetlite slepe mrlje

u grobnice zagnjurite prste

nek vas val nosi u kal

gde stoluje beda

a morski žal uvij u šal

što ga ište akademik-deda

i sve što je bilo

kroz moje bilo

nek kuca ognjem

i sve što će biti

biće da bude u slavu reči

što oslobađa i raduje

jer

tko zalud živi – neka mre

a tko za druge mre –

nek živi

SIC: U kolikoj mjeri je i na koji način recentna domaća odnosno regionalna književnost društveno-politički angažovana? Smatrate li da, u tom smislu, stanje treba mijenjati? Ako da, ko da to učini i kojim sredstvima? Ako ne, na koji način ćete to ne učiniti?

ĆIRIĆ: Pisci pamte, pisci plamte.

Spisateljica – žar-ptica.

Divlja jeka koloseka.

Trauma traumu stiže

I gonič sve je bliže.

Imate li dovoljno duše

Za sve paleži, suše?

I hoće li svaki zli čin

Dočekati vinovnik-sin?

Pohvalimo ludost mudraca

sveznadar pajaca

Uskliknimo igitur dok mladi smo

naspram teksta.

Olovno jutro i vrtlog u srcu

U tvrđavi

U toru

Iza nišana

Gde strah vari grah

A ignorancija postade elegancija

I gle,

Ni iz čega rodiš nešto

Promena

Od bezobličnog oblik vešto

Još jedna

Nikad dvaput da zagaziš u istu

Vrati jezik na revers

U futroli neka pripravan drema

Nema recepta, tek recipijenta

Znamo svi, al ne marimo

Što reče Evripidova snaha

Ko roj u olujno veče

Kao svedok

larmadžija

borac za soj i čanak svoj

poslanik teksta

devica oplođena duhom što rađa

čudo

Ovde belina tamo vetrenjače

Odasvud klanovi nedoklani

Iznad nebo, jalovo kao Akademija

Duž tastature Aheront plovi

Možete li mi ponoviti pitanje?

Olja Savičević Ivančević

PXL_110615_1503Gotovo je nemoguće procijeniti efekt angažirane književnosti, jer se utjecaj književnosti ne odnosi na mase, nego na pojedince, a čak i onda kad se radi o većem broju pojedinaca, čitatelji su rijetko u brojnijem međusobnom kontaktu. Odnos između književnog djela i čitatelja je intiman, jedan na jedan, stoga i privatan, daleko „privatniji“ od odnosa s bilo kojom drugom vrstom umjetničkog djela. Ali ne treba sumnjati da upravo zbog te bliskosti knjiga ima određenu moć nad čitateljem, katkad toliku da ga može oblikovati, osloboditi, (pre)usmjeriti, osnažiti.

U nekom smislu bi se moglo kazati da je svaka dobra književnost, dakle ona koja je i istinita i lijepa, angažirana pa i onda kada je stvaraju pisci koji se strogo klone svakog javnog angažmana. Na primjer poezija Danijela Dragojevića počiva na nekoj višoj humanosti, dubokom uvidu, mudrosti koja je čovjekoljublje u punom smislu te riječi i onda kad ne govori pohvalno o ljudskom soju, a hermetične jezične igre Anke Žagar proistječu i iz nekog elementarnog „prafeminizma“ iz prostora radikalne osviještenosti, Marko Pogačar nas podsjeća koliko je jezik političan itd. da ne nabrajam.

No da bi  književnost mogla ispuniti svoj angažman, ona treba prenijeti svoju jasnu poruku čitatelju. A čini mi se da se te poruke bolje prenose ako su eksplicitne (kao na primjer kod Brechta, da za ilustraciju spomenem vjerojatno najpoznatijeg autora uspjele angažirane književnosti, ali ne treba zaboraviti da je on bio i kazališni čovjek, a kazalište ima drugačije alate i metode).

U prostorima koji su krajnje ispolitizirani, u kojima je jedini javni diskurs onaj politički, kao što je to slučaj u zemljama bivše Jugoslavije, književnost sve i kad bi htjela ne može (ili teško uspijeva) ostati sasvim apolitična, u protivnom ne bi bila istinita, dakle bila bi besmislena. S druge strane, književnost stavljena u službu neke političke ideje nije mi bliska i rijetko kad uspije, a i pitanje je čemu to uz svu silu dnevnih objava u medijima, uz kazalište i pojedine muzičare koji mogu puno brže i šire reagirati na društvo. Književnost je spora i traje dugo, ona je angažman za budućnost i zato i koristi druga sredstva.

Postoje žanrovi koji bolje podnose otvoreni angažman kao što je satira i tu je posljednjih desetljeća bilo zanimljivih i važnih autora (Dežulović, Ivančić, Lucić, M. Živanović i drugi), a također je značajna antiratna poezija i proza ili sve glasnija i brojnija queer književnost.

Zanimljiv primjer dobrog romana koji je, između ostalog, u jednom svom sloju uspio biti i vrlo angažiran ili barem osvijestiti današnji trenutak i njegove probleme je Područje bez signala Roberta Perišića. Aktualan je, a bez banalnosti i uz dobar stil koji je ipak ono što pisca čini piscem.

Ako zavirite u bilo koji dobar suvremeni roman, on ima itekakav priključak sa stvarnošću, u korelaciji je s  vremenom i prostorom, komunicira s njima, suprotstavlja se i to je onaj angažman koji po meni poželjan – koji slijedi logiku priče ili emocije, artikulira važna pitanja, a ne nameće se, ne propovijeda. Nisam za pamflete, ali kad pišem to mora biti nešto što boli, zašto potrošiti tolike mjesece na stilske vježbe i krasopis, pogotovo kod nas gdje sve vrije i previre od nevjerojatnih sudbina. Književnost bi trebala postavljati bitna pitanja, nuditi ili tražiti odgovore, biti hrabra i neugodna, bez tabua i lucidna, ali i kad samo slavi život i njegove ljepote i to je važno, pogotovo u jednoj kulturi opsjednutoj smrću kakva je naša.


INSTAGRAM
NADREALISTIČKI INTEGRACIONIZAM